Pogovor pjesničkoj knjizi „Potkožne tetovaže“ Errija De Luce, koju je priredio i preveo Tvrtko Klarić, a objavljena je istodobno, u ljeto 2021., u Zagrebu (Felsina) latinično i Novom Sadu (Kulturni centar Novog Sada) ćirilično

Ni najkraće biografske bilješke o Erriju De Luci ne mogu sakriti da imamo posla s neobično zanimljivim i neobičnim čovjekom. 

Erri – kojega ću, kao i većina onih koji su se upoznali s njim uživo ili u njegovim tekstovima, jednostavno zvati tim imenom – pisac je, i to iz roda onih pisaca koji nisu mogli ne biti pisci, koji tu sudbinu nisu mogli izbjeći, nego su im se životi, nekom višom silom, prelijevali u riječi, rečenice i tekstove, u priče i stihove, očuđivali se u jeziku, govoru i pismu. Reći će jednom retrospektivno: „Bila je to porcija meni dodijeljena, nasljedstvo koje se ne može primiti i ostaviti. Od toga sam sazdan, od stranica razlistanih, a potom odloženih“ 

Erri je također od onih pisaca koje Englezi nazivaju „late bloomers“, jer su počeli pisati ili pak objavljivati svoja književna djela tek u zreloj dobi, ali su to „kasno cvjetanje“ nadoknadili i kvantitativno i kvalitativno, trajno obilježivši svjetsku književnost – od Miguela de Cervantesa i Daniela Defoea, preko Markiza de Sadea, do Williama Burroughsa i Charlesa Bukowskog. 

Erri je, naposljetku, pisac u punom opsegu tog pojma: prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist, publicist, novinar – ponekad sve to u isti mah. 

Uz materinski talijanski, odnosno standardni i napolitanski talijanski jezik, ovladao je, u klasičnoj gimnaziji, starogrčkim i latinskim, a kasnije je, gonjen znatiželjom i životnim potrebama, proširio i produbio svoje jezično znanje naučivši engleski, francuski i ruski, ali i nama sasvim egzotične jezike kao što su starohebrejski, jidiš i svahili. Samouki poliglot, koji je i pisac, morao je postati i prevodilac. Najzanimljivije je pri tome njegovo prevođenje starozavjetnih knjiga „za svoj ćeif“: kao nevjernik neobavezan dogmama, u Bibliju je uranjao i iz nje izranjao neortodoksno, i u jezičnom i u religijskom smislu, promišljajući, komentirajući, prenoseći, transformirajući i oplođujući tu važnu osnovu svjetske civilizacije i kulture. Svjetski jezici i kulture odužuju mu se: njegova su djela prevedena na više od trideset jezika. 

No, iako je iznimno talentiran i vrijedan jezični, a time i kulturni radnik, Erri je u jednom dijelu života bio i fizički radnik – zidar, radnik u tvornici automobila, magacioner i kamiondžija – što je, sudeći po njegovim djelima, presudno odredilo njegov pogled na svijet i njegov temeljni ljudski stav. 

Njegov senzibilitet za marginalizirane, potlačene i obespravljene zasigurno je izrastao iz tog životnog iskustva zreloga čovjeka, ali se vjerojatno začeo već u najranijoj dobi. Erri je, naime, rođen 1950. godine u Napulju i dijete je onog grubog i nježnog, tužnog i radosnog talijanskog juga koji smo upoznali zahvaljujući brojnim književnim i filmskim djelima, te njegovoj muzici, jeziku i običajima, što, doduše, često graniči s mitom, ali se ipak konkretizira u ličnostima kao što su Erri ili nemirni napolitanski duhovi poput Giordana Bruna i Giambattiste Vica ili, u naše vrijeme, Elene Ferrante i Roberta Saviana. Doživljeno siromaštvo i nepravde vježbaju te južnjake za skromnost i poniznost, ali također izoštravaju osjećaj za društvenu pravednost, koji se artikulira putem kršćanstva ili putem komunizma ili, nerijetko, obama putevima. Erri je „pravi Južnjak“, Napolitanac „sa dna kace“. On sam je to potvrdio u jednom razgovoru rekavši: „Napulj je moje podrijetlo, moj prvi jezik, sjedište mojih prvih osjećaja pravde, suosjećanja, ljutnje, srama. Imam napuljski živčani sustav, prilagođenu napetost naroda koji je živio na seizmičkome mjestu i mjestu katastrofalnih vulkanskih aktivnosti. Svetac zaštitnik, Sveti Gennaro, specijalist je erupcije, njegov kip donio je narod u procesiji protiv nadolazeće lave. Više od rodnoga grada, Napulj je za mene bio razlog, uzrok. Zato sam ja jedan od njegovih učinaka. Ja ne živim u Napulju od osamnaeste godine, ali to mjesto je moj zaštitni znak.“

Južnjački strastven, drčan, ali suptilan, u svijetu koji funkcionira po principu moći i koji uspjehe i neuspjehe raspodjeljuje više prema sreći i nesreći rođenja nego prema mogućnostima i potrebama ili prema radu i trudu, Erri se, po odlasku na sjever, u Rim, socijalno i politički angažirao i idejno radikalizirao, te je bio aktivni član ljevičarske organizacije Lotta Continua, iz koje će kasnije, kad Erri ode drugim putem, proizaći i terorističke grupe Prima Linea i Brigate Rosse. Decenijama kasnije, eto ga, pak, u borbi za dolinu Susa na sjeveru Italije, gdje se s mnogima i različitima protivio izgradnji pruge i tunela, te prijetećoj ekološkoj katastrofi ili, njegovim riječima, „silovanju teritorija“. Za tu obranu zajedničkog i javnog dobra „nagrađen“ je optužbom i suđenjem za sabotiranje i poticanje na kazneno djelo, činjenje štete, odnosno nasilje. Na kraju je oslobođen optužbe, ali ga proces nije ušutkao; štoviše, glasno se zauzimao za zatočenike iz Val di Susa, kao što je Nicoletta Dosio, i dalje branio prava ljudi i prirode. Zauzimao se, na razne načine, i još uvijek to čini, za sve zatvorenike, kao i za globalne parije našega vremena – nesretnike zvane migrantima. 

A uza sve to, još i onaj socijalno-politički angažman koji se naziva humanitarnim radom, jer koliko god bile snažne i važne javno izgovorene riječi, a Erriju ih nikada nije nedostajalo, ponekad nisu dovoljne, ni da bi se nešto promijenilo, ni da bi onaj tko ima poriv da nešto promijeni osjetio satisfakciju. Na jednom će mjestu, kroz usta Jorgea Luisa Borgesa, Erri reći: „Za diktature bijah malodušan kao i mnogi. To me ne opravdava. Biblioteke mogu ublažiti, ali ne predstavljaju olakotne okolnosti.“ Stoga osamdesetih godina Erri radi u Africi, u Tanzaniji, na izgradnji vodovoda. A devedesetih godina osvrće se na Balkan, otvorenu ranu Europe, i odlazi (trajni, nesvršeni glagol) na Balkan. Tokom i poslije posljednjih naših ratova vozi kamione s humanitarnom pomoći u Bosnu i Hercegovinu, te u Hrvatsku. Boravi najviše u Mostaru i Sarajevu. Radi i djeluje kao kamiondžija, pisac i prijatelj. A 1999. godine, kad NATO-vi bombarderi polijeću s talijanskog teritorija, iz njegove Italije, te atakiraju na stanovnike Srbije, Erri je u Beogradu. Kao što je ranije, iz ljudske solidarnosti, ali s jasnom političkom porukom, usvojio Bosnu i Hercegovinu, te Hrvatsku, njihove ljude, one koji pate, bez obzira na mračna izvorišta ratova i njihovu vojno-političku fenomenologiju – potkraj dvadesetog vijeka i Srbija postaje njegova. 

Tako je Erri usvojio Balkan, onaj južnoslavenski, postjugoslavenski. Ali to nije bila neuzvraćena ljubav. Štoviše, uz istinska prijateljstva – među kojima se ističe ono s Izetom Sarajlićem, oknjiženo u Bratskim pismima (2015.) i prethodno u Lettere fraterne (2007.) – Errija je, korak po korak, što manjim (časopisnim), što većim (knjižnim) koracima, usvajala naša literarna i kulturna javnost. 

Od prve njegove knjige na našim jezicima, Ti, moj, koja je objavljena u Sarajevu 1999., u prijevodu Sanje Roić, do danas, objavljen je pristojan broj Errijevih knjiga u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Ipak, veliki broj njegovih talijanskih knjiga čeka naše prijevode. Ali i kad naša „Bibliotheca Erriana“ još poraste, ova knjiga, Potkožne tetovaže, bit će po nečemu posebna. Prva je to naša knjiga s Errijevom poezijom, a osim toga, izbor i prijevod Tvrtka Klarića objavljuje se u isti mah u Zagrebu i Novom Sadu, između Hrvatske i Srbije, s Bosnom u srcu prevodioca, urednikā i izdavačā, te ovog pogovornika. I rađa se iz prijateljstva: prijateljstva ljudi, jezika i zemalja. Erri u predgovoru to dovodi do riječi: naslovljava ga „U jeziku prijateljā“ i kaže da osjeća da njegovi stihovi ovom knjigom „odlaze u goste obitelji“. 

* * *

Nikad nisam fizički susreo Errija, niti smo ikad izravno razmijenili riječ, ali ga smatram prijateljem i vjerujem da nisam jedini njegov čitalac koji ga tako doživljava. Ima nešto u Errijevom spisateljskom nastupu, istupu i pristupu što ga čini prijateljem svakoga i svih. Možda to što u temelj svoje egzistencije i njenih tekstualnih očitovanja ugrađuje Drugog i druge: približavanje, zbližavanje i bliskost, a zatim prijateljstvo, bratstvo, milosrđe i solidarnost – osviještene osjećaje koji postaju etički, socijalni i politički principi i dužnosti. Tako je moguće misliti, djelovati, stvarati i živjeti samo ako se lišiš predrasuda bilo koje vrste, a Erri je, čini mi se, to postigao, što nije samo stvar bogomdanog karaktera i mentaliteta, nego i dugotrajnog rada na vlastitosti i njenom otvaranju za drugost. Biografija govori: od bauštele do Biblije, od mistrije do misterija – sve to u jednom životu, u cijelom i cjelovitom životu, prirodno i bez diskontinuiteta. Mogu ga zamisliti kako ujutro drži predavanje na nekom bibličarskom seminaru u akademiji, popodne s kamiondžijama čeka prelazak granice i zatim pije pivo s lokalcima ispred seoskog dućana, ne izdvajajući se ni svojom fizionomijom, a dan završava učestvovanjem na večeri poezije i druženjem s intelektualnom kremom metropole. 

Iz te bezpredrasudnosti, sklonosti drugačijem i različitom, te vještini spajanja i pomirenja, nekako logično proistječe njegov humanitarni, humanistički i ljudski angažman, ali i njegova književnost. Isti je to Erri, uvijek zauzet za druge (jer „netko drugi postoji uvijek“, kaže on), a posebno za one čiji je glas nečujan ili ušutkan. Postaneš li, barem donekle, netko drugi, možeš tom nečujnom ili ušutkanom drugom dati glas – svojim glasom njegov glas. A Erri upravo to čini, i u svojoj poeziji. Na stranu svi njegovi prozni, esejistički, publicistički i novinarski tekstovi, te razni drugi medijski nastupi: u njegovim pjesmama, sada i našim glasom oglašenima, pronalazimo zagovor bezglasnih i njihov glas. U Potkožnim tetovažama, poeziji kao najsažetijem i najčišćem zapisu unutrašnjih gibanja, pronalazimo najsažetiji i najčišći odgovor na pitanje što ga kao čovjeka i kao pisca potiče na izlazak ususret drugima. 

U jednom će svom tekstu Erri reći: „Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako. Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih. Ptàkh pìkha le illèm: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koje ne čuju.“ Nije nevažno reći da je Erri to izgovorio branivši se na sudu, kada je obrazlagao svoj aktivistički zagovor otpora kapitalu i državi koja mu služi, kada je branio pravo na slobodu govora i slobodu uopće, branivši ne samo sebe nego i sve pisce, intelektualce i aktiviste, pa i književnost, kulturu i društvo uopće. To su, interesantno, potvrdili i državni tužitelji na izlasku s pripremnoga ročišta 2014. u Torinu, izjavivši o Erriju: „Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne“.

Kao i njegov otac, „držao se svoje ispravnosti koja nije pravi kut u odnosu na kičmu, već oštar, uz vjetar“, što ga je dovelo i do toga da se „u poneki rat uključio (…) bez obaveze vojnog novačenja“ – u naše, balkanske ratove, naime. Ako „zov savjesti“ nije suviše otrcana sintagma, neka to bude opis Errijevih motivacija. „U godinama povratka rata u Europu bilo je važni biti tamo, u nevolji oštećenih strana“, jer „boriti se za Madrid bijaše zadaća zadana roditeljima“, onima koji su tridesetih godina dvadesetog vijeka imali priliku otići u Španjolsku i pridružiti se antifašističkoj borbi republikanaca, anarhista i komunista, a „poći u Bosnu bila je naša“. Bosance, ali i drugi napadane, ugrožavane, mučene, zaboravljane i izdavane Balkance, Erri je prepoznao kao Španjolce kasnog dvadesetog vijeka, u čijem se otporu i preživljavanju rješava sudbina čovječanstva i čovječnosti. „Vi ste bili ono mi, bezlična zamjenica bratstva“, kaže nam Erri. „Dok Europa nije gledala, vi ste bili nos, sluh, okus, dodir i vid tog odsutnog kontinenta“. Bosna i Balkan podsjećali su Europu na njenu prošlost, sadašnjost i buduće izglede, jer u vrijeme balkanskog rasapa „Europa bijaše netaknuta“, premda su njeni rasapi još bili svježi: „vode Europe još zrcale požare“. 

Na Bosnu i na Balkan Erri je skretao pogled, svoj i mnogih drugih, dok su europski i svjetski moćnici odvraćali pogled ili su se žmireći uplitali u zapetljane igre moći. Stječe se utisak da je to bio jedini mogući izbor jednoga Talijana, Europljanina i građanina svijeta – „jedini pravi potez bio bi onaj protiv zidova, prisloniti uho tako snažno prisiljavajući ih da padnu“ – a ipak, samo su malobrojni odlučili da poslušaju nenaređene naredbe, za koje junakinja jedne Errijeve dramatične pjesme kaže: „Nitko mi ih nije izdavao, ali ja sam ih slušala pa sam se davala na posao“. 

S obzirom na sve to, s pravom se može postaviti pitanje: da li je Errijeva poezija angažirana poezija? Da li je Erri angažirani pjesnik ili je, pak, angažirani kamiondžija i angažirani čovjek koji je, eto, i pjesnik? Na prvi pogled, suviše je suptilna njegova poezija da bismo ju mogli svrstati u kategoriju „angažirane poezije“, ako to podrazumijeva plakativne, ideološki jasno određene ili čak ideološki zagrižene pjesme koje se obično ne smatra vrhuncima literature. Međutim, ako se zapitamo da li je taj pjesnik sa svojim pjesmama i svojim pjevom imao namjeru da ponudi nešto više od vlastite refleksije, samorefleksije, i da li se svojim pjesmama i svojim pjevom zauzeo za nešto neosobno, za nekog drugog, za nešto zajedničko i opće, doprinijevši osvještavanju neosviještenih i objavljivanju neobjavljenih zala, stremeći prema ispravljanju krivog i upostavljanju pravog – odgovor će biti jasan: Erri je uzor angažiranog pjesnika. I ne samo da je angažirani pjesnik, nego je i revolucionar. Ali oprez! Revolucija je mnogo kompleksniji pojam od onoga čime se inače ilustrira društveno-političke revolucije. I za Karla Marxa, koji je mnogo toga upečatljivog napisao o ekonomskoj, političkoj i socijalnoj revoluciji, revolucija je prije svega „protest čovjeka protiv onečovječenog života“ i „radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija“, s težnjom prema ozbiljenju „čovjeka u cjelokupnom bogatstvu njegovog bića“, odnosno „bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka“. A Erri govori o „republici temeljenoj na stisku ruke, gradu bez načelnika, policije, sudca, burze“ i revoluciji kaže: „premalo, put pod noge, podrivati nije dovoljno, valja iskorijeniti iz prsa, iz disanja želju da se prihvati vlast, u protivnom sve ide ispočetka“. 

Erri se ne ustručava izgovarati velike riječi, ali uspješno izbjegava političke proklamacije, a ako do njih i dogura, uklanja se autoironiji i kaže da je „stalan gost u kući revolucije“ i da je općenito gost, „okorjeli gost“, te se radije identificira s Chaplinovim Skitnicom ili Cervantesovim Don Kihotom, nego s „velikim“, „značajnim“ povijesnim figurama. I nema sumnje o tome gdje je njegovo srce, što mu je najbliže i do čega mu je najviše stalo. U jednoj pjesmi kaže: „Sjedio sam i za raskošnim stolovima, gdje se čaše zamjenjuju prema vinu i daleko elegantnija čeljad kruži naokolo poslužujući jela. Ali bolje poznajem stol za kojim se po dnu zdjele struže kruhom i ispucalim prstima, menzu s niskim klupama o podne, uzdahā postiđenih od teka.“

* * *

Bratstvo, jednakost, sloboda – tim redom bih poslagao ključne pojmove i temeljne vrijednosti Errijevog nazora na svijet i svjetovnog angažmana, što možemo očitavati i u njegovoj poeziji. Ciljam, dakako, na glasovitu parolu Francuske revolucije i lozinku svih kasnijih i današnjih istinskih revolucionara: liberté, egalité, fraternité. Pri tome su u fokusu siromašni, izbjeglice, zatočenici, silovane žene, Cigani, Židovi, rudari i drugi radnici, i bilo tko od one Isusove „najmanje braće“. U pjesmi „Podsjetnik za novogodišnju zdravicu“, Erri na potresan način, ali i duhovito, zaustavlja takozvanu „najluđu noć“ i osvrće se na one na koje se i u toj noći i u drugim noćima i danima uglavnom zaboravlja, pa tu nalazimo i „onoga čija je smjena, u vlaku, u bolnici, kuhinji, hotelu, radiju, ljevaonici, na moru, u avionu, na autocesti“, i „onoga tko suzdržava se od pića, a trudi se da sudjeluje“, i „onoga tko ne razumije viceve“, i „onoga tko bi htio zakoračiti, a ne može“, i mnoge druge. Sa svima njima – bratstvo. Za sve njih – jednakost i sloboda. A sloboda, jednakost i bratstvo nisu nešto što treba izmisliti i stvoriti, nego nešto što se prepoznaje. Oni su dani, ali se najčešće treba potruditi da bi ih se otkrilo, a često se za njih treba i boriti. 

U predgovoru ovih Potkožnih tetovaža Erri kaže da je dostojanstvo obavezno, a sve ostalo može nedostajati. No, ako ljudsko dostojanstvo ne izostaje i ako ne nedostaje poštovanja ljudskog dostojanstva, ne izostaju ni bratstvo, jednakost i sloboda. I ne samo ljudsko dostojanstvo, nego i dostojanstvo svega živog, pa čak i svega što jest na bilo koji drugi način. U pjesmi „Stranica iz zoologije“ Erri sugerira: „Misli o životinji malo, i odnedavno, pripitomljenoj“, a čovjeku koji divlju životinju, zeca, promatra kao plijen Erri poručuje: „da bi ga se ubilo, potrebna je, osim puške, zavist više od divljenja“. U pjesmi „Vrednota“ sasvim je eksplicitan: „Smatram da je vrednota svaki oblik života, snijeg, jagoda, muha. Smatram da je vrednota carstvo minerala, zbor zvijezda“, a u poetsko-proznom tekstu „Gost Badnje večeri“ kaže: „Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu“. 

Veličina čovjeka u kozmosu i prirodi, te veličajnost čovjekovih proizvoda, materijalnih i duhovnih, nisu razlog za umišljenost i aroganciju, nego podsjetnik na imperativ ljudskosti: obzirnost i odgovornost, a stoga i skromnost i poniznost. Uloživši tokom života mnogo energije u mišljenje i pisanje, a onda i u oknjiženje svojih misli i spisa, u djelu Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju) – objavljenom u Banja Luci 2021. godine, u prijevodu Borisa Maksimovića – Erri kaže: „Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima.“

Errijevi jezgroviti iskazi o ljudima i drugim životinjama, o biljkama i drugim bićima, o drugim stvarima i pojavama, te o cijeloj pozornici života koju zovemo prirodom, osmišljavaju, ispunjavaju smislom ono što se već odavno obesmislilo, pa se kao tehnički termin koristi u nedomišljenim znanstvenim raspravama i ideološkim prepucavanjima, a to je svetost života. Taj pojam neizbježno je religiozno ili čak kršćanski obojen. Ali Erriju, slutim, ta konotacija nije odbojna, jer – iako je nevjernik – nije indiferentan ni prema religiji, ni prema kršćanstvu. Kao njemački filozof Ernst Bloch, koji je za stvar vjere i kršćanstva učinio mnogo više od većine deklariranih i glasnih vjernika i kršćana, premda je bio nevjernik i Židov; ili kao Erriju umnogome blizak talijanski pisac i režiser Pier Paolo Pasolini sa svojim neobičnim, antiklerikalnim, ateističkim i komunističkim kršćanstvom. U spomenutoj pjesmi „Vrednota“ Erri kaže da vrednotom smatra „pretpostavku da postoji stvoritelj“, ali da je to jedna od vrednota koje nije upoznao. 

Njegovo studiozno čitanje i prevođenje starozavjetnih knjiga, ali i njegove knjige kao što su Svetice sablazni i Izložena priroda, a naposljetku i brojni njegovi stihovi, svjedoče o njegovoj fascinaciji religijom, recimo, sve pjesme koje su u Potkožnim tetovažama nadnaslovljene kao „Drugovrsna divljenja“, gdje on ponovno priča biblijske priče i reinterpretira ih. S jedne strane, razlog tome može biti fascinacija jezikom religioznih tekstova i imaginarijem koji je u njemu komprimiran. S druge strane, razlog se može potražiti u etičkom, socijalnom i političkom naboju religije uopće i kršćanstva posebno, kakav inače nalazimo u latinoameričkoj teologiji oslobođenja i u mislilaca kao što su Dietrich Bonhoeffer, Jacques Ellul, Ivan Illich i Jürgen Moltmann. Biblijske junake današnjice Erri ne pronalazi po vatikanima i kaptolima, nego u krhkim čunjevima koji putuju iz Afrike u Europu, s libijske obale na otočić Lampedusu. O tome govori jezikom nalik na jezik starodrevnih biblijskih i grčkih pjesnika, pripovjedača i povjesničara, a opet: sav je od ovog vremena. S treće, pak, strane, razlog njegove fascinacije religijom može biti religija u dubljem smislu, kao povezanost ili ponovno povezivanje s onim što nadilazi naše pojedinačne egzistencije, bila to ljudskost ili priroda ili ono transcendentno, onostrano, božansko. Erri bi, kao što kaže u pjesmi „Opoziv dara“, rado pripadao „Bogu udjenutom u svim i u svakom potezu, Bogu mravā, jeguljā, pčelā, Bogu busoli i cvijetu“. Njegov slučajno stečeni drug, „Gost Badnje večeri“, kaže: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu.“

Je li, dakle, Erri vjernik ili nevjernik? Neka čitalac odluči, ako je odluka uopće potrebna. Je li Erri tradicionalist ili revolucionar? Neka čitalac odluči, razapet između „Prologa“ i „Epiloga“ Potkožnih tetovaža, između dubinskog uvažavanja i razumijevanja prošloga, u aoristu i trajnom prezentu, te promišljanja prijelomnog historijskog trenutka u pandemijskoj sezoni 2020./2021., iz čega izviru i dalekometne, budućnosne projekcije. U svakom slučaju, „tko dođe kasnije stanuje na nizbrdici“, to nam Erri mudro poručuje. 

* * * 

Bez namjere ulaženja u književnoteorijske rasprave, samo iz iskustva čitanja Errijeve poezije – čime krunišem, tako osjećam, dosadašnje čitanje njegovih proza – rekao bih da ne doživljavam nikakve bifurkacije ili skokove između proze i poezije, jer njegova se poezija bez otpora prelijeva u prozu kao što se u njegovim nestihovanim tekstovima proza u trenu prelijeva u poeziju. Mnoge njegove pjesme u ovoj knjizi – primjerice, one o majci i ocu – čitaju se kao pripovijesti, i to vrlo napeto štivo, a opet, nije tekuća fabula ono što ponekad frapira i grabi, a ponekad tiho mami i osvaja, nego je to svaka izbrušena misao, svaka izbrušena i u cjelinu smisla pomno položena riječ iz koje se rastvaraju svjetovi, s ponorima i visovima. Ne radi se, dakle, samo o tome da se takvi fragmenti voljom i vještinom pisca spajaju u privlačne cjeline nalik na prozu, nego i o tome da je svaki takav fragment jedna nedogledna cjelina koju možemo doživjeti i kao prozu. 

Ali to ne poništava razliku između poetskog i proznog teksta: vidimo je, čujemo je, osjećamo je. Zašto se Erri, nakon dvadesetak proznih knjiga, otisnuo u poeziju i objavio od tada četiri pjesničke knjige koje mi sada, prorešetane i prosijane, dobivamo u jednoj, ovoj knjizi? Imaginirat ću odgovor: zato što je poezija – uza svu slavu, čast i hvalu proze – i za Errija zašiljeni vrh književnosti, pisane riječi, riječi uopće. Ne bi trebalo njegovu pjesmu „Plameni poredak“ uzeti kao sistematizaciju i evaluaciju književnosti, ali ne može se previdjeti njena poeziji naklona poruka: u ratnome Sarajevu – pričali su mu, a on je poentirao – u spasonosnoj vatri najprije su završili filozofi, zatim romanopisci i dramatičari, a kada je red došao na poeziju, „rat završi i poštedi je“, „plameni poredak: posljednja određena poezija, u ratu najpreča“. Kada je sve bilo na kocki i kada je to sve bilo svedeno na osnovne elemente, poezija je preživjela, zadnja u redu za krematorij. Ta uznemirujuća, u pjesničku elipsu sabijena povijest, poetski govori i o poeziji kao takvoj. Poezija je ono prvo i ono zadnje, ona začinje i nadsvođuje, jer je koncentrat jezika, misli i osjećaja. Možemo je prispodobiti blagorodnom eteričnom ulju koje s nekoliko kaplji obnavlja život, ali i ekonomičnom i razornom pismu-bombi. Poezija je – imaginiram dalje – za Errija postala lijek i otrov zato što je bliža Riječi, bezdanoj i magičnoj riječi koja okuplja, obogaćuje i dalje odašilje sve zamislive i nezamislive riječi u svim postojećim i nepostojećim jezicima. To može biti ona Riječ iz Evanđelja po Ivanu, koja bijaše u početku, i bijaše u Boga, i bijaše Bog, i po kojoj sve postade, i u kojoj bijaše život. Ali to može biti – i jest – i bilo koja riječ svakodnevna, moja, tvoja, naša, oko koje se razilazimo i susrećemo, ne razumijevamo i razumijevamo, ali je nikad ne izričemo „tek tako“. To čitam kod Errija, iščitavam iz njega i učitavam u njega. 

Prevoditi takvog pisca zahtjevno je, izazovno, a možda i problematično – zamišljam, jer ne znam. Ali u onim našim prijevodima koje sam čitao pronašao sam jednaku posvećenost riječi i Riječi kakvu u svojoj čitalačkoj mašti pripisujem Erriju. Prevodili su ga, prenosili, približavali i našim ga činili Sanja Roić, Ljerka Car-Matutinović, Vanda Mikšić, Dunja Kalođera, Boris Maksimović, Miladinka Janković, Mirjana Jovanović Pisani, Vera Čertalič, a možda i neki drugi čija su mi djela promaknula. Svima njima trebamo biti zahvalni za svaku sekundu, svaku riječ, svaku misao i svaku dvojbu, sve ono što prati mučan i blažen posao prevodilaca. 

Ali smatram da treba istaknuti prethodno nespomenutog Tvrtka Klarića, i to ne samo zbog ovih Potkožnih tetovaža. Tvrtko možda nije preveo najviše Errijevih riječi (to ne mogu tvrditi, jer takvom se matematikom nisam bavio), ali sam siguran da je on preveo najviše Errija, jer se, uz prijevode njegovih knjiga i brojnih zasebnih tekstova, objavljenih kojegdje, bavio i promoviranjem Errijevog djela, što u našoj kulturnoj sredini podrazumijeva prije svega ustrajnu gerilsku borbu, kao i iščitavanjem i interpretiranjem Errijevog opusa, na hranjivoj podlozi bratstva i prijateljstva. Zato mi je drago da će Tvrtkov glas biti glas Errijeve poezije na našem jeziku. Tvrtko je posvetio svaku Errijevu riječ i sliku, blagoslovio Errija našim jezikom i našim imaginarijem. Kad, osluškujući Errijeve talijanske riječi i Riječ kao takvu, umjesto onih riječi koje stoje u uličnom izlogu našeg jezika, bira „behar“, „hrbinu“, „pečal“ i „sofru“, na primjer – Tvrtko dešifrira Errija u našem jeziku i šifrira ga u drugom kodu, nukajući nas na istraživanje Errijevih zagonetki, ali i zagonetki našeg jezika. Ono što bi trebalo biti prisutno u svakom prijevodu, iako se to ne zbiva uvijek: Tvrtko stvara s Errijem, sustvara njegov tekst i kontekst, stvarajući ujedno novi tekst i kontekst.

* * *

Kao što je već rečeno, Erri je u naše živote prvo ušao kamionom, kao aktivist, kao humanitarni radnik ili naprosto kao čovjek koji je osjetio poziv da pomogne ljudima kojima je bila potrebna pomoć u presudnim momentima njihovih života i njihove povijesti. 

Da je sve ostalo na tome, Erri bi s protokom vremena vjerojatno bio zaboravljen kao mnogi slični njemu ili bi ga pamtili samo oni koji su se susreli s njim i uvjerili se u njegov nesebični rad i čistoću njegovih namjera. Ali, nasreću, on je potom u naše živote ušao (i u njima ostao) i kao pisac, i to naš pisac, a ne kao još jedan pisac iz rubrike „strani pisci“ ili „prijevodna djela“. Prostor – geografski, društveni i kulturni – gdje se književno djelo i život književnika susretnu, izdvaja pisca iz svjetske književnosti i čini ga ne samo našim kao općeljudskim nego i našim u mnogo specifičnijem, mnogo intimnijem i dubljem smislu. 

Dakle, da je sve ostalo na onome onomad, na njegovom aktivističko-humanitarnom angažmanu na Balkanu, vjerojatno više ne bismo znali za Errija De Lucu, niti bismo ikad doznali koliko smo mi njemu bili važni i zašto. Ali, nasreću, mi to znamo. U sarajevskom izdanju Ti, moj talijanski pisac Erri De Luca upućuje „Pozdrav čitaocu“, ovdašnjem, dakle nama, te kaže: „Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejima. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta.“ Bio bi to možda samo čudnovat iskaz jednog čudnovatog Talijana da Erri nije dodao i ovo: „Nismo mogli mirno sjediti kod kuće, to je bio najmanji zajednički razlog. Nešto smo donosili, ali to je bio samo izgovor da budemo tamo, kod tebe.“ Kod tebe, kod vas – uz mene, uz nas. Tu se otvaraju svjetovi – tu se otvara svijet: njegov svijet i naš svijet, njegov svijet za naš svijet. Tu nastaje zajednički svijet, zajedništvo: kad se ono što je, iz ovih ili onih razloga, otuđeno, razdvojeno i u sebe zatvoreno počne otvarati, međusobno uvažavati, priznavati i usvajati. U zlu, pod pritiskom nevolje, ali i u dobru, s dobrom voljom i bez obzira na zlo. 

Navedeni Errijev iskaz o Italiji i Bosni (a mogli bismo također reći: o Europi i Balkanu ili o bilo kojim „njima“ i „nama“), kao o dvama svjetovima između kojih je premostiv i premošćen jaz, nipošto nije autorova samohvala ili deklaracija koja zahtijeva posebno priznanje, pohvalu i zahvalu. To je zapravo njegov izraz posebne bliskosti i zahvalnosti: zahvalan sam što su mi drugi omogućili da budem s njima i da postanem kao oni, da postanemo mi. 

Stoga, parafrazirajući naslov njegova djela Ti, moj, Erriju danas možemo punih usta i nabubrelog srca reći: Ti, naš. A to se može reći samo onome tko je shvatio i životom posvjedočio staru mudrost humanizma: možeš postati i netko drugi, i još nešto možeš postati, i još nečiji možeš postati, a da ne prestaneš biti ono što si bio prije toga, ono što jesi. 

Tako je Erri De Luca – ako sasvim sažmemo njegovu biografiju – Talijan i talijanski pisac, ali naš talijanski pisac i naš Talijan: naš čovjek – il nostro uomo. A to potvrđuje i njegova poezija, njegove i naše Potkožne tetovaže, više nego ikakvi pasoši i drugi dokumenti koje se može krivotvoriti. 

Sparno kolovoško posavsko popodne 1991. godine, sjedim pod vinovom lozom, u hladu koji me štiti od sunca čija vrelina sve prži, sparina preznojava i guši. Majka je na pragu ulaznih vrata tek dovršene i tek useljene jednokatnice, dva-tri metra udaljena od mene. Već godinu dana bori se s teškom bolešću, mrzi postelju i sve čini da se za nju ne prikuje. Od postelje je udaljava i strah o novom ratu o kojemu se po selu iz usta seljana šire razne priče. Pozorno sluša moj opis jedne scene s ljetovanja u Dubrovniku iz kojeg smo se prije tri dana vratili u Sarajevo, otud odmah krenuli u posjet njoj i bratu. U Dubrovniku smo često bili svjedoci nasrtaja trebinjskih huligana na glumce, s gradskih zidina su ih rajčicama gađali na pokusnim predstavama za Dubrovačke ljetne igre. U gotovo potpuno pustom gradu usred sezone, stalno su ih prozivali kao ustaše. 

Od te riječi majka se prvo snažno trza, diže pogled prema meni, onda ga brzo obara na travu koja je urasla u prag. Pamtim njezinu osjetljivost na tu riječ, kajem se što sam je zanemario, ipak se čudim i u sebi pitam je li se to još uvijek te riječi stidi, zar ponovno strahuje od vremena onoga rata? Moju priču iznenada gase tri vojna zrakoplova u niskom letu, majka je prestravljena, zbunjena, ne smije usmjeriti pogled prema nebu otkuda samo što nisu, tako tumačim tu njezinu prestravljenost, pale bombe u naše mirno dvorište. Svi smo zbunjeni, mir ravnice od koje bogata ljetina jedva diše od žege kao da je zauvijek narušen. 

– Poletjeli iz Dubrava – kaže brat – odletjeli su prema Osijeku. Plaše nas ovako već nekoliko dana. 

– A dokle će nas plašiti – jedva izgovara majka ne podižući glavu starijem sinu. – Onaj mi je rat još uvijek u pameti. Što ćete vi ako opet počne? Ti ovdje, on u Sarajevu, one jadnice s onoliko djece u Županji… Hajdemo u Županju dok se još može.  

– Ne brini ti za mene i moju ženu, a ni za sebe. S nama si, ovdje, štogod bude, najsigurnija.

– Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i nove ratnike preduhitriti. A brinem se u ovoj svojoj bolesti i za vas ovdje i za njega u Sarajevu, i za moju sarajevsku nevjestu. 

– Vala, mama, za nas dvoje ne brini, mene odavde, od tebe i od ove kuće neće otjerati ni avioni ni bombe, pa što nam bude. A tvoj Sarajlija s tvojom sarajevskom nevjestom valjda će znati i bez nas ako dođe do belaja. Protiv svakakvih belaja znao je i dosad. 

Pred večer sjedamo u auto i zajedno s njom putujemo u Županju, u posjet obitelji bratovog starijeg sina (mlađi je u Švicarskoj), njezinoj mlađoj i starijoj kćeri, njihovim muževima i djeci. U Obudovcu susrećemo nekoliko vojnih kamiona, u Tolisi su uobičajeni prizori posavskoga života kroz koji se gegaju i grakću grupice gusaka, kao i u Orašju. U selima oko Županje, pripovijedaju nam naši, dojučerašnji susjedi šire sve poganije i uvredljivije priče. Naoružavaju se, pucaju i noću, prijete, izazivaju, ni od čega prave razne scene, podmeću i optužuju. Na nekim prometnicama su balvani, pljačke na cestama ponekad se događaju i danju. 

Dok to sluša, sarajevska nevjesta moje majke je sve nemirnija, malo-malo pa baca pogled prema meni, i ja sam zbunjen, trudim se da svojim govorom ne pojačam nemir rasut na sve članove domaćina i gostiju.  

Vraćamo se u Sarajevo, prljavi od sličnih priča koje postaju stvarnost gotovo u svim dijelovima Bosne, posebno u istočnoj Hercegovini. Drumska razbojništva i pljačke glavni su sadržaji te stvarnosti koja postaje nesigurna i u kojoj ljudska prava padaju na sve nižu razinu. Sve je počelo prljavo i nisko, a postaje sve niže i prljavije. 

Od tada, u Sarajevu se danima i noćima ne smirujem, hoću li još koji puta uspjeti obići majku koja je već na putu između neba i zemlje, sve svoje u Županji? Kljuca u meni isto pitanje bez odgovora i kad mirujem i kad hodam, s njim na jedvite jade odlazim u san, s njim se budim umoran, s teretom sve većih briga. Sa strahom pratim sve tv dnevnike, sve vijesti su kao požari koje nitko ne gasi. Na glavnim prometnicama u BiH odavno su vojna vozila, i na sarajevskim ulicama je tako. Dok majka u zavičaju brine o meni i svojoj sarajevskoj nevjesti, u Sarajevu svojim sjećanjima prolazim kroz njezin život prepun velikih teškoća i poraza i tako malih pobjeda. Uz brata i sestre, i ja sam u svemu tome, ona među nama kao naša heroina.

Od tada se sa sarajevskom nevjestom moje majke često vraćam temama razgovora tek započetim u Tramošnici i Županji. U njima je i dalje u centru pažnje moja heroina.     

– Bože, kako je u Tramošnici zavapila da je vozimo u Županju, imala sam dojam da će izdahnuti ako to ne učinimo odmah. Kao da je žurila da se oprosti s kćerkama, njihovim muževima i djecom, svojim unucima, a imala sam dojam u povratku da i ne zna gdje je bila. Ali nije ni čudo, slomila se pod teretom svog teškog života. Dva sina i dvije kćeri, muž u poraću u zatvoru. U najsiromašnijim poratnim godinama bez njega je četvoro djece hranila, obuvala, školovala. Baš težak život. 

– Vrlo. Punih šest godina sama sa sinovima i kćerima.

– Osušila se kao grana što naš narod kaže. Iz hladovine pod vinovom lozom pažljivo sam je proteklih dana promatrala u Tramošnici, i u autu, po povratku iz Županje… Ruke joj drhte, pogled luta, riječ joj se negdje izgubila, misao joj se negdje zaplela… Takva je bila i u Županji… Kao da i tamo nije znala gdje je i kod koga je. 

– Neka te to ne čudi. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Od nje se tresla i na pragu bratove kuće. Što je sve ona preko svojih leđa preturila pod teretom te riječi ne može se to ni ispričati.

–  Znam. Sve znam. Takva je bila i kad je tvoj tata prije šest godina umro. Dugo se oporavljala, strah od smrti joj je drmao cijelo tijelo, najednom kao da se oslobodila tog straha, a tereta te riječi još nije. Jesi li zapamtio što nam je u Tramošnici rekla: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša. Još koji dan pa ću i ratnike preduhitriti. 

– A taj dan je, sve sam bliže i toj tvrdnji, vrlo blizu. Belaj je već na putu, susretali smo ga i vraćajući se od nje u Sarajevo. Nikad onoliko vojnih džipova na cestama. Kako ćemo do Tramošnice ako joj se što iznenada desi?

Danima i noćima se ne mirim da ju je teška bolest, koju su joj dijagnosticirali gradačački liječnici, već odvojila od nas. U posjetu smo kod nje i brata više subota i nedjelja, sve do Božića i nove godine, radnim danima smo telefonom u razgovoru s bratom sve do konca siječnja 1992. I u tom razdoblju teške brige more i mene i sarajevsku nevjestu moje majke. Putovanja iz Sarajeva su rizična u svim smjerovima, povratci u Sarajevo upitni. Što ako još koji put i krenemo, hoćemo li u putu biti zaustavljeni i vraćeni, hoće li nas pustiti da prođemo, spriječiti da se vratimo? 

Nakon nove godine nekoliko puta je u mojoj slušalici i njezin glas, uspijeva izgovoriti samo moje ime, niti jednu poruku nije mi uspjela poslati. Zvoni njezin glas s mojim imenom i danas, dok ovo pišem, slijeva se u srce kao posljednja kap kiše na suhu zemlju. Kao da me već doziva s nebeskih daljina, do moga uha njezin glas putuje oslabljen, jedva čujan, vrlo sukladan s onim njezinim rečenicama iz Tramošnice: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i ratnike preduhitriti. Mora da joj brat drži slušalicu kraj obraza, svih posjeta do nove godine njezina je ruka za to bila nemoćna, zato su te daljine tako poluprazne, krhke, odmah demistificiram svoj dojam o njezinom glasu dok ga opisujem. 

Često zovem brata i iz ureda Svjetlosti izmještenog iz glavne zgrade u Gajevu ulicu koji dijelim s kolegom. Sve su sumornije bratove obavijesti o majci. U velikim je bolovima, ne jede, i kad prihvati zalogaj hrane, ne može ga progutati. Teško govori, iz njezinih usta stalno izlaze nerazumljive riječi, najčešće je nijema.

Njezina je sarajevska nevjesta već pripremila crnu odoru za ispraćaj, cijenila je njezinu patnju i ljubav prema sinu, pratimo sa zebnjom zajedno sve vijesti o stanju na putovima. U slučaju neželjenog glasa mog brata, odlučni smo za put u Tramošnicu makar i ostali kod njega dok se stanje ne poboljša. Na svim stranama vri, nacionalistički požari gutaju sve što je zdravo, sve što je, zapravo, godinama bilo lažno, a predstavljano je kao sigurno, snažno „kano klisurine“. Hej, Slaveni, hej, Slaveni! Zemlja već se trese, pucaju i stijene, više nikako ne stojimo postojano, klatimo se kao drogirani, propadamo sve dublje, tko li su to danas krivci a tko izdajice?

Odlazim na doručak u glavnu zgradu Svjetlosti, vraćam se u ured u Gajevoj ulici, kolega se diže sa stolice i pita: 

– Jesi li ti ono jučer razgovarao s majkom? 

– Nisam s njom, jesam s bratom – odgovaram, a on kao šamarom: 

– Umrla je. Dok si doručkovao, javio rođak iz Tramošnice. 

Sa sarajevskom nevjestom moje majke 1. veljače prije podne putujem u Tramošnicu. Na rizik. Nitko nas ne zaustavlja, sve vojne kontrolne točke prolazimo bez problema. Umorni, kraj mrtvog tijela majke grlimo sve članove naše velike obitelji, njezino čelo ljubimo, svetom vodicom škropimo. U glavnoj sobi klečimo i molimo oboje, neopterećeni pitanjem hoćemo li se vratiti kao što smo i došli. Posve smo ravnodušni, ispražnjeni, zadovoljni što smo ponovno tu, sa svim članovima obitelji, uz pokojnicu. Njezino je tijelo prekriveno velikim čaršafima, prisjećam ga se kad je u kolovozu prošle godine bilo živo na pragu ulaznih vrata zavičajnog doma. Od tada me hrabri i puni snagom u svim nevoljama koje se iz dana u dan po povratku u Sarajevo množe, koje s vojnim vozilima u gradu postaju glavni dio moje ratne zbilje. 

I početak veljače je suh i vjetrovit, put do groblja spor. Vjetar je sve hladniji, puše na mahove, nakon zaleta kojim probada odjeću brzo se zaustavi, prikupi snagu za novi zalet. Svećenik se sa svojom trećerednicom svetoga Franje Asiškoga temeljito oprašta kraj kovčega koji je uz križ na kojemu je ispisano ime njezinoga muža. U Matici umrlih zabilježen je poodavno (4. kolovoza 1986.). Šest godina je čekao svoju suprugu koja će u istoj Matici svoj život završiti na datumu 31. siječnja 1992. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. Samo je ona upoznala stvarni teret takvog života.  

Vjetar raznosi jecaje i zvuk lopata u pješčari, bila je poštovana moja majka u cijeloj Tramošnici, među prvima u crkvi, među prvima u kući, vrtu, polju. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Dragi Bog preduhitrio moju majku i zaštitio je od novog zla koje već i zemljom Bosnom tutnji. 

Historijska čitanka 31.08.1998.

Iste novine dvaput su se prodavale: prvi puta za čitanje, a drugi puta za sjedenje. Za čitanje koštale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je škiljavi Mićo i vikao: “Novine za pod guzicu, navali narode!” Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuće ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao što je postojao i utvrđen troškovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fišek košpi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Koševu.

A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne možeš se načuditi zašto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruć i nećeš prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plastične sjedalice, ali opet nije u redu da se ne poštuju običaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.

U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa “stručnim štabovima”, a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrčavali su igrači na zagrijavanje. Očevi bi na tribinama promrmljali:”Eno Ribara.”. A Ribar, prosijedi četrdesetpetogodišnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj Željinoj trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadača.

O Željinoj šampionskoj tituli mišljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najviše golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao “genijalnog stratega” koji je na gol stavio mladog Čobu Janjuša, koji je na mjestu centarfora imao strašnog Jozu Bukala, čije su lopte ubijale i za kojeg se pričalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio prečku.

Međutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu među navijačima velikih klubova, prevladavalo je mišljenje da je Željo postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadačima lomila noge. Legenda o Željinim kostolomcima i o strašnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laž, a zapravo je savršeno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovođama pred kojima je civilizirani svijet bježao glavom bez obzira. Svi su u školi čitali Na Drini ćupriju i sjećaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za Zvezdine i Hajdukove navijače značio nabijanje na kolac drugim sredstvima.

A on je samo izmislio ono što je Vladanko Stojaković promuklo formulirao kao “muški fudbal”. Ribareva obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s leđa. Noge su pucale jer nisu očvrsnule i još uvijek su igrale igru iz vremena romantike. Željin trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Budućnost je bila njegova, premda ni Željo, ni Ribar od te budućnosti nikada neće imati velike koristi, niti će im itko u njoj priznati veličinu.

Igrali su, u toj šampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Bećirspahić) i Avdija (Deraković). Nesviknutim jugoslavenskim ušima njihova su imena zvučala ženski, što se kosilo s tvrdom i po njezne duše pogubnom Željinom igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili mogući i još uvijek se nije znalo tko će na kraju balade biti suđen da bude pobjednik, tko će postati prvak Europe, a čiji će stadion izgorjeti kao žrtva paljenica.

Milan Ribar je umro u nekoj zagrebačkoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se ništa pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog Hajdukovog ili Zvezdinog igrača boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najviših nebodera u svim velikim gradovima bivše države niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.

*

otac goni ovce prema šumi
i podiže krov na kući rukama toliko jakim da preusmjerava rijeke
izguruje planete iz njihovih elipsa
kada ga zamolimo
sprema drva za zimu, razgovara s motorima
sve u istom danu
i odlučuje opet biti dobar otac dok se još sjeća
što je zagrljaj
pred kraj dana naraste mu sjena i zubi
nekad ga ne prepoznam
ništa nije bezbojnije od smrti ali otac se ne boji
svaki dan pada pokošen bez krvi preda mnom
u mokru zemlju

*

Pokojnici u gradu čija zemlja pomiče njihov vječni san
razmišljaju naglas pod dva metra ilovače
o posljedicama ukradenog mira.
Korov raste iz manjka koraka,
simfonija rasjeda
orkestrira kostima.

Ispod zemlje, moj mrtvi otac
pokušava razgovarati s nama i prebacuje
kroz male udare šifrirane poruke:
Dobro sam. Točka. Dosadno je. Točka.
Rekao sam mami da ode. Točka.
Sigurno je pričala. Točka.
Sanjala je da nema grada. Točka.
Ipak, predomislio sam se.

*

Moja majka u gradu koji stresa svoje krzno
kupuje dvadeset kilograma brašna kako bi imala
dovoljno za mijesiti kruh tjednima.

U tom gradu ona pušta ulice da je oponašaju,
nalikuju kičmi koja se sve više saginje tlu.

Moja majka razgovara sa zidovima kuće
koji se pomiču.
Tada, svijet nalikuje ljuski jajeta.
Tada, svaka je kuća neprijatelj
i majka noćima oči drži prikovane
za sobni mrak.

U gradu koji stresa svoje krzno
police trgovina stresaju svoje začine na njenu kosu.
Ona mi piše da ne brinem, nije tako strašno,
mačke su se vratile.

Bijahu to ona vremena kada smo se svakodnevno vani igrali po svojim firtlima a borčevo igrališće, ta travnata oaza prepuna hladovine mirisnih lipa, zajedno sa klupskom birtijom bješe nam drugi dom i glavni izvor domaćih informacija koje smo upijali od starijih pohoditelja, prijatelja i sugrađana, ponekog poznanika kojemu smo vjerovali na riječ. U centrum se odlazilo samo prigodno i to prvenstveno na predstave u kino i kazalište pa onda u slastičarne, neke lokale i naravno u ”Omladinac” na zabavu, koncerte i čagu. Dakle, za razliku od onih sugrađana i stanara po zgradama, ulicama i uličkama blizu gradskog središta, mi, nešto udaljeniji, nismo imali potrebu vječito tumarati po centru, sjediti na klupama ili ćaskati na poderanim ulicama poput gavrana na okolnim granama i boraviti u ugostiteljskim objektima da bismo uočili nekoga zanimljivoga i poznatoga lika. Stoga, ni Vampyja nisam poznavao sve dok mi se polovicom osamdesetih u rukama nije našao prvi broj domaćeg Strip fanzina ”Gavran” čiju je naslovnicu nacrtao i tablaturnu okosnicu zajedno s Žarkom Mandićem činio. Zatim i ostale brojeve na razne načine i ovisno od potrebe.

Pored ukoričenja njegovi radovi bijahu zajedno sa ostalim domaćim ”autorima u nastajanu” iz prvog virovitičkog strip ešalona predočeni u vitrinama i na panoima tadašnjeg armijskog doma gdje je bila prava, rekao bih, najveća moguća promocija za jednog umjetnika jer su kina u ta doba bila puna pa se, čekajući da predstava počne, vrlo rado sve to razgledalo i komentiralo, naravno, ako bi te zanimalo. A mene je to njihovo crtanje obuzelo za stalno kao nešto, za grad i zavičaj, vrlo važno i s čime se možemo s ostalima mjeriti, uspoređivati.

Na sva mjesta gdje je Vampy tada zalazio ja nisam pohodio, ali smo se znali sresti na poznatoj relaciji od korza prema ”Mlječnjaku” i ”Gradskoj kavani” do skretanja za Vrazovu gdje bi on produžio prema mom ”Beranovcu” skrenuvši u Cesar’čevu i u tih tristotinjak koraka hodao bih iza njega promatrajući kako se krakati dugonja polako kreće koracima od sedam milja i kako se njegov baloner njiše, a šešir na glavi podsjeća na kakvog samozatajnog revolveraša koji umjesto vinčesterkom i pištoljem vlada olovkom, kistom, perom i papirom. Puno puta bih ga tako pratio ne znajući jel’ je on i mene primijetio, no to tada nije bilo važno jer sam uživao znajući da je čovjek iz mojega firtla koji svojim crtačkim sposobnostima spada među tri najjača virovitička autora. Tu spominjem Roka Idžojtića i Davora Schunka s napomenom da je on bio u ostalim djelatnostima još raznovrsniji jer je bio reporter, urednik, voditelj radio emisija i djelatnik kazališnih kulisa, slikar pročelja i domova, pjesnik i pisac aforizama te ostalih mudroslovnih crtica.  

Visok, ozbiljan, poprilično suhonjav i skriven iza brkova i velikih naočala nije izgledao baš pristupačan za nekoga tko ga ne zna, ali takvi su bili svi ti umjetnici jer su živjeli u svojim mislima i umjetničkom svijetu zarobljeni.

S protokom vremena i životnih nedaća ili pak sretnih okolnosti ispunjenih radošću surađivanja i druženja s dragim ljudima, moj tajanstveni crtač i ulični hodač se najednom iz umjetničkog Vampyja, pustivši još duže svoje prepoznatljive brkove, pretvorio u Brku i pravog boema kojega se ne bi postidjela ni hrvatska metropola. Gledajuć’ ga u sjećanju prigodno si pomislih… ehh da je živio u Zagrebu možda bi bio ravan i glasovitom Tinu?!

U svakom slučaju bijah siguran da je naš Brko bio pun priča i prepun dogodovština koje za mene ostadoše samo tajna jer nikad ne bijah u njegovu društvu s njegovim prijateljima i kompanjonima već se po prvi puta susretosmo 2017-te na njegovoj posljednjoj izložbi u ”Dnevnom boravku” GDCK-a kada mu se predstavih ”da ga oduvijek pratim al’ nikako u svoj zapis da ga uhvatim?!” On se samo nasmijao i bijaše mu drago što radim na ”Mikeškim divanima” i sličnim stvarima te mi, sasvim iznenada kao neki prorok il’ Dalaj lama, natuknu čime bi se još bavit’ trebao kako bi ostalo zabilježeno – baš kao da mu je netko moje misli šapnuo. O tome detaljnije kada za to dođe vrijeme.

Lijepo smo se fotografirali i malko prodivanli te lipo rastali saznavši da se uslijed umjetničke naravi, životnih nedaća i boemske krvi zauvijek smjestio u Borovi.

Požar kojim je nehotice, jer je uslijed nesnalaženja, osobnih životnih promašaja, tuđih obećanja i vlastitih zabluda pa tako i time prouzrokovane neimaštine, ostao bez struje, zapalivši si svijećom kuću, a lokalni lajavci i trač-babe govoriše da samo pije i ništa ne radi ne znajući da im veliki zaljubljenik u varoša koju je risao, opisivao, oslikavao, svojim prisustvom i umjetničkom misijom zauvijek živote obilježavao u Virovitičkom listu, Glasu Slavonije, omladinskim i ostalim tiskovinama od Osijeka do Zagreba, a s izložbama još i dalje. Koji je čovjekoljubivo i zanosno vjerovao da se i bez motike može živjeti i koliko-toliko opstati. Pogotovo što nitko, do li njih takvih i samih, ne razumije skrivene pute jednog Servantesa iz našega ”Malega mista”, to jest naše male uspavane varoši. 

Željko Vampovac, po majci iz mikeške obitelji Ferenčević, taman da ništa za života nije uradio, poput frajle Matilde i njene mačke, svojom pojavom, ophođenjem s ljudima, britkim umom i humorom te fantastičnim idejama i najdužim brkovima koje je ova varoš ikada vidjela, postao bi gradska legenda.   

Katkada bi se zanio pa do mosta produžio i ja bih uživao u ”njegovu društvu” poput sjene koja spašava ljude od vrućine znajući dobro da je u svojim mislima sigurno nekuda daleko odlutao pa je skretanje promašio. Danas se i meni to katkada događa iako nisam ni ”b” od boema, a kamoli umjetnika njegovih kapaciteta i dometa. Zahvaljujući našoj zajedničkoj prijateljici Gordani R. koja o svima nama, njenima, brižno misli, poslah knjigu da ju pročita s nadom da mu se svidjela…

Komentirajući riječi i postupke patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija, mnogi komentatori ističu kako je u Hrvatskoj pridobio srca i duše mnogih, osobito politički lijevo i liberalno orijentiranih intelektualaca, političara, novinara. To je prijateljstvo novi patrijarh, postavši u međuvremenu i hrvatskim državljaninom, potvrdio i govorom koji je izrekao u prigodi svog ustoličenja u Beogradu. 

Tog me je dana jedna beogradska televizija pozvala da nešto kažem o novom srpskom patrijarhu. Predstavili su me, između ostalog, kao njegovog prijatelja. Nisam se usprotivio, a ne niječem to prijateljstvo ni danas. Tada sam ga nazvao mirotvorcem i mostograditeljem, a i danas stojim iza tih riječi na temelju svega što je učinio u Hrvatskoj. Njegove su riječi često bile melem na stare rane koje su narodi i crkve, Hrvati i Srbi, jedni drugima nanosili u daljoj i bližoj povijesti. 

Jednu pouku je osobito često izricao i ona me se posebno dojmila. Ona, upućena u prvom redu vjernicima, glasi: nikome neće Bog suditi prema onome što su njemu činili drugi, nego prema onome što je svatko od nas za života činio drugima. Poruka čista, ljudska, kršćanska, evanđeoska. I univerzalna. Poruka je to koja vrijedi jednako u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, na Kosovu ili u Crnoj Gori. Jednako za kršćane Hrvate i Srbe. A budući da i sam patrijarh zna govoriti o svom narodu i svojoj Crkvi kao jednom i jedinstvenom biću, pretpostavljam da ta pouka baš kao i za pojedince onda vrijedi i za narode, crkve i ostale zajednice, kako pred Bogom, tako i pred sudom povijesti. 

Zato sam pozdravio i nedavno u kolumni prenio riječi koje je patrijarh Porfirije izrekao na komemoriranju Oluje u Srbiji, izravno protuslovivši političarima Vučiću i Dodiku i njihovom ustrajavanju na mukama i žrtvama samo jednog, svog, srpskog naroda. Rekao je kako Bog ne broji čijih je žrtava više i da su pred njim sve žrtve jednake, zvale se one Jovo, Jozo ili Jusuf, i da ne želi zloupotrebljavati žrtve za produbljivanje spirala sukob i voditi ratove komemorativnim poličkim sjećanjem. 

Međutim, jedan čovjek, pa bio to i patrijarh, ne može preko noći promijeniti srce i dušu svog čitavog naroda i svoje Crkve, kao što to ne mogu ni pojedini katolički biskupi u Hrvatskoj, još uvijek prilično osamljene iznimke nasuprot nacionalističkog shvaćanja i zloupotrebljavanja crkava u političke svrhe i ostvarivanje bilo kojih zemaljskih nacionalnih ciljeva i interesa. Zato sve ono što mi oduvijek, a osobito u posljednjih trideset godina, smeta kod Katoličke crkve i dobrog dijela njene hijerarhije i klera u Hrvatskoj, na isti način gledam i kod Srpske pravoslavne crkve, radujući se svakom pojedincu koji se takvim pojavama protivi i u okviru svojim mogućnosti ih nastoji suzbijati. 

A onda se dogodio 5. rujan na Cetinju i ustoličenje na koje su patrijarh i novoizabrani mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije dovezeni helikopterom i sprovedeni do cetinjskog manastira i crkve pod teško naoružanom i oklopljenom pratnjom specijalaca, kao zatvorenici. 

Za jedne je to bio herojski čin i trijumf, za druge sramota i poniženje u prvom redu tako sprovedenih arhijereja na Cetinje, nad kojim se doslovno uzdigao oblak suzavca kojim je policija odvraćala one koji su taj crkveni, ali u datim okolnostima itekako i politički čin željeli spriječiti. 

Sve kad bih i htio, ne bih vam mogao u nekoliko redaka prikazati svu složenost crnogorskog slučaja čije su se političke, povijesne, crkvene, identitetske, kulturne i razne druge silnice sudarile tog dana na tom mjestu. Veliki broj komentara tih događanja je crno-bijeli. Tako neki svaki pokušaj razumijevanja Crnogoraca koji su tog dana bili na barikadama prikazuju kao bezrezervnu podršku korumpiranoj, prije godinu dana na izborima srušenoj vladavini Mila Đukanovića. Drugi, pak, ne pristaju ni na jedan drugi narativ osim onog da je svečanost ustoličenja novog cetinjskog vladike i mitropolita crnogorsko-primorskog bio isključivo agresorski čin velikosrpske politike kojoj je krajnji cilj uništiti crnogorsku naciju i crnogorsku tek nedavno opet stečenu državnu samostalnost. 

No, cetinjski suzavac i “desant na ustoličenje”, kako ga je nazvao Svetislav Basara, nadvili su se kao opasnost i nad sve ono dobro što je patrijarh Porfirije učinio i postigao u svojim zagrebačkim godinama. 

Ima i vrlo upućenih komentatora koji nisu slijepi na različite boje raznolikih u ovom slučaju premreženih interesa. Takva je, primjerice, izvrsna posljednja kolumna Jelene Lovrić u Nacionalu koja nije propustila istaknuti koliko je “farsično da se već trideset godina apsolutni gospodar Crne Gore Milo Đukanović sada pojavljuje na barikadama”. Kao što je farsično, dodajem ja, da se upravo konvertit Milo Đukanović kao političar i državnik petlja u crkvena pitanja tražeći ojačanje nacije i države u nekanonskoj i za ostatak pravoslavnog svijeta nepostojećoj autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. 

Utoliko je važnije upozorenje patrijarhu Porfiriju da i ova komentatorica na lijevom političkom spektru stiče isti dojam kao i oni s tvrde nacionalističke desnice, koji su ionako čitavo vrijeme “skeptični ili čak neprijateljski raspoloženi prema svakom pokušaju detanta, suradnje i povezivanja među kršćanskim crkvama i različitim vjerskim zajednicima”. A to je dojam da se patrijarh Porfirije “na Cetinju pojavio u ulozi glasnika velikosrpske politike, ne mironosca, nego sijača rata”. 

Mene osobno najviše su rastužile riječi na službenom patrijarhovom profilu na Instagramu, ma tko da ga ih je napisao. Ispod snimke sprovođenja pod oružanom pratnjom piše: U ime Boga živoga stigosmo na Cetinje”. Pa sam se sjetio kako je i sam Isus Krist na mjesto na kojem je ustoličen kao spasitelj, otkupitelj i sućutni supatnik svih ljudskih muka također bio sproveden pod pratnjom naoružanih i oklopljenih rimskih specijalaca. Štoviše, oni su ga i uzdigli na njegov tron. 

Ali, to Isusovo prijestolje, koje je na vlastitim leđima dovukao na Golgotu, bio je križ na koji su ga  razapeli. Pa ipak, kršćani vjeruju da je upravo smrću na tom “prijestolju” Bogočovjek pobijedio smrt i pokazao put prema izbavljenju od zla u ljubavi prema svim ljudima. Da, krvavo je teško slijediti takvog Boga i Čovjeka, pa još u tome biti i predvodnik. Ali drugog puta za kršćane nema. Pa ni za mog prijatelja Porfirija, neka mu Bog pomogne.  

Ovaj je tekst pod naslovom “Isusa Krista su na mjesto njegovog ustoličenja također sproveli naoružani vojnici,  samo što je njegov tron bio križ na koji su ga razapeli” objavljen u Večernjem listu 11.09.2021. i nije ga dopušteno prenositi s ovog mjesta bez izričite dozvole autora

Između raštrkanih kuća, ako se dovoljno odmakne od centra grada, trava je zelenija. Ravnomjerno, moglo bi se slobodno reći, pod konac potšišana. Sve je na svome mjestu, onako kako i treba biti. Uz sitne, neprimjetne razlike, od kuće do kuće, uz travu je u pravilnim linijama, i jednakim razmacima zasađeno cvijeće i drveće. Kadifice, jelkice, niski, ukrasni žbunovi. Japanske trešnje, pinkastog cvata. Iza kuća su, kako je kome volja, bazeni, dječija igrališta, roštilji, manje i veće terase, suncobrani. Trava je, dakle, ako se dovoljno odmakne od centra grada, zelenija. Modrozelena. Poput ćilima. Bosa noga, do članka u nj da utone. Dječija. Pseća kad iz trospratnice izleti. Za njim, na kraju povodca, vlasnik se, s mirišljivom vrećicom saginje. 

– Hej Bob, kako si, kakav ti je bio dan, pita iz pristojnosti prvog komšiju. 

– Ništa posebno, odgovara Bob, uz smiješak. Kosio sam travu. Uređivao dvorište pomalo. Razmišljam da posijem novu, ova mi se baš i ne sviđa više. Šta ti misliš ? Gdje si ti svoju uzimao? Koja je?

– Ne znam, vjeruj mi. Kompanija je to radila, prošle godine. Ali nisam ni ja zadovoljan. A uzeli su dobre pare. Jest da su dolazili još dva puta, da poprave, ali opet. Ništa. 

– Oh, čuo sam da znaju sfušeriti. Zovi im menadžera, ili nekoga, probaj vratiti svoje pare, ako ništa.

– Ma ne, nek im bude ovaj put. Ali moju kuću više neće vidjeti! Završio sam s njima. Otkazao sam im sve poslove, i našao drugu kompaniju. Mogu ti dati njihov broj, ako želiš!?

– Može, to bi bilo odlično. Hvala ti.

– Nema problema. Čuvaj se Bob. Vidimo se poslije. 

Za njim, kroz nekoliko minuta, šareni kombi, uz muziku zastaje. Djeca mu trče u susret razdragana. Melodija ih opčinjene vodi do prozorčića na kojem u odijelu naslonjen čeka rumeni sladoledar. 

Rumeni sladoledar se zove Džimi. Od naselja do naselja, u ljetnim se danima vozika. Upamtili su ga svi, od Medenog okruga, do Slavujeva cvrkuta. Pa i ovdje ga, u Tihoj uvali, svi znaju. Zapadno od centra grada, gdje trava je modrozelena. I djeca pretrčavaju ulicu bez primisli. I sva su vrata, širom otvorena. I miris roštilja se talasa od prozora do prozora. 

U neka doba, pred sami zalazak sunca, Džimi zatvori prozore na šarenom kombiju, i ponavljajuću melodiju, s olakšanjem udune. Zapali cigaru, i opsuje, kroz zube dok broji pazar. U povratku, ka centru grada, svrati u prvu trgovinu. Uzme karton pive, i vreću leda. Preko rumenog, i nasmijanog mu lica, navuče se mrki umor, i sivo nezadovoljstvo. Dok čita email, o propuštenoj rati, i mogućoj deložaciji, iz kartona izvalači pivu, i prije nego će stati pred zapuštenom žućkastom kućom, zubima strga čep, i potegne. 

Dalje niz ulicu, preko rasklimanih ograda, među povisokom travom, poboden roštilj na ugalj. Oko njega, okupilo se društvo. Porodica, s prijateljima. Latino muzika kida, uz bezrazložan smijeh, pripitih tinejdžera. Govore o pucnjavi, blok niže, toga popodneva. Neko je, s ulice, u pravcu kuće njihovih rođaka, opalio rafal. Zalutali je metak, kroz Rikardovu lijevu nogu prošišao. Rikardo je četrdestogodišnjak, s crnim dosjeom, bez dana radnog staža. Šverca cigare, i stare gume. To mu je, kako kaže, legalna zarada. Od nečega se mora živjeti. Plaćati račune. Bolje i to, nego ćuza. 

Sladoledar Džimi, dok sjedi na trijemu, razmišlja o propuštenoj rati. S ulice, beskućnik mu traži pivu koju drži u ruci. Džimi mu opsuje, glasno, da glasnije ne može. Zalupiviši vrata, uđe u kuću. Iz dnevnog boravka, zavaljena u fotelju, žena mu govori da izvede Maksa da se pokenja, i prošeta. Džimi lane i njoj, i kaže joj da začepi gubicu. Pred sobom potjera debeljuškastog pitbula do susjedne ulice, gdje ga pušta da se olakša, do mile volje, u  travu, obraslu u korov.  

Datum: 05.11.2018.
Teta Divna je osjećaja da je korak bliže tati, svaki put kada je mama promijenila profilnu fotografiju.
Vidjela je to kao gadnu svađu u našem domu.

Datum: 06.11.2018.
Kad se moja mama na Facebooku počela predstavljati kao mama superheroina, ja sam joj rekla da nije važno šta drugi misle o njoj, nego kako se ona ponaša prema meni, kako se ja osjećam i koliko sam zapostavljena otkako se u naše živote doselila teta Divna.

Datum: 08.11.2018.
Tata je, kako bi popravio odnose sa teta Divnom, na Facebooku podijelio pjesmu Jarbola.
Mama je to lajkovala, bez obzira što je znala da pjesma nije za nju.
A kako se ne bi dalje ukopavao, obrisao je post uvjeren da je on čovjek sačinjen od zabluda.

Datum: 11.11.2018.
Moj tata je kupio svijetle farmerke i košulju dva broja manju. Ima novu frizuru i pušta bradu. Sigurno misli da može šarmirati baš svaku ženu.
Odrasli ga gledaju sažaljivo. Kažu da mu je teta Divna podigla samopouzdanje.
Mama samo odmahuje rukom, dok zalijeva cvijeće. Kaže da je to kriza srednjih godina i da će proći. Jednom.

Datum: 13.11.2018.
Jutros je mama uz čaj čitala poglavlje u kojem nekakav Tomas Budenbrok proklinje svoj novi dom i tvrdi da je njegova porodična tragedija započela upravo preseljenjem.
Za to vrijeme, tata je pio veliki makijato na terasi gradskog hotela. Nije izgledao tužno i nije se žalio na polen i suzne oči. Preko puta njega je sjedila teta Divna.

Datum: 19.11.2018.
Uplašila sam se da će nas tata stvarno ostaviti i otići kod teta Divne.
Na polasku je mama počela vikati kako je ovo njen stan, i auto isto, i ja sam njena, i kristalne čaše, i one za vino, i fotoaparat, i madrac, i sve je njeno.
Tata je ispustio ranac i okrenuo se.
Poslije su zajedno slušali Elemental i tata je ponavljao: Sve je moje tuđe!

Datum: 22.11.2018.
Teta Divna je bila šokirana kada je saznala da tata ne zna za Pandoru, staru dansku draguljarnicu sa najljepšim komadima nakita.
Mamu je to davno prestalo pogađati. Nizala je staklene perle i slagala ih u kutiju. Tako su joj prolazili dani.

Datum: 25.11.2018.
Teta Divna je pitala tatu zašto se ne preseli kod nje, a on je odgovorio kako bi to povrijedilo mamu i mene.
Nas dvije smo bile sretne jer je tata bio sa nama, a teta Divna je bila sretna jer joj pripada.

Datum: 26.11.2018.
Jutros sam zatekla mamu kako pravi selfi s nekakvim ispisanim papirom. Objasnila mi je da se želi fotografisati za kampanju protiv nasilja nad ženama.
Rekla sam joj da to nije u redu, s obzirom da je neki dan boga ubila u teta Divni i da ona još ima modrice.
Mama je bila tužna. I ja, isto.

Datum: 28.11.2018.
Kakva je ona domaćica, kad ima vremena ispijati kafu na korzu, rekla je jedna prijateljica teta Divne, za stolom do mog i maminog. Nije ni čudo da im je kuća u raspadu, dodala je druga.
Muškarcu kad nešto manjka u životu, on tome nađe zamjenu. Nije budala da trpi.
Mama je sjedila mirno i glumila da upija zrake sunca, dok su joj se ispod naočala navirale suze. Ja sam bila ljuta na one dvije žene. Kao da mama ne radi već sama sve kod kuće i kao da se sama dovoljno ne povređuje.

Negdje tu naokolo, na deponiju prošlog doba, usred gomila smeća i neželjenih sjećanja, u književnoj podsvijesti i u mračnim podrumima i mučionicama Filozofskog fakulteta, našlo bi se i Vaska Pope. Možda u ponekoj nedovoljno temeljito očišćenoj javnoj knjižnici, u kućnoj biblioteci – kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje, a onda i u svakom od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata. Tamo se nađe Vaska Pope u samostalnim knjigama i u bezbrojnim izdanjima, od 1953. i “Kore”, sve do izabranih djela s početka osamdesetih, pa u antologijama, pregledima i pjesničkim panoramama srpskoga i jugoslavenskog pjesništva. Nepregledno je mnogo toga u antikvarijatima zagrebačkim, a ovom je čitatelju, rođenom šezdesetih, sav taj nepregledni svijet rasutih i u smeće pretvorenih jugoslavenskih književnosti, što sakuplja prašinu po policama, neka vrsta metafizičkog encefalograma. Sve sam te knjige čitao, sve te pisce odnekud znam, a Popina baš svaka je pjesma, u ovom ili onom obliku, bliže svijesti ili negdje sasvim iza, u mraku zaborava, u potiljku, malom mozgu i podsvijesti, jer sam je svaku čitao i jer sam od tih pjesama, sentimentalnim govorom rečeno, jednom davno nastajao.

Danas, međutim, kada je Popa pretvoren u smeće, u mješoviti komunalni otpad jedne književnosti, hrvatske književnosti, s posebnim potrebama, ja i dalje jednako vjerujem da se pjesnikom ovoga jezika ne može biti ako se nije čitalo, i ako se ne čita, Vaska Popu. To je razlog što uza se vazda imam jednu malenu knjižicu, ne veću od dlana, objavljenu 2009, kod beogradskog izdavača Gramatik. Naziv knjige je “Daleko u nama”, u njoj je izbor Popinih pjesama, ne naročito dobar, ali dovoljno reprezentativan. Jedno je to od onih izdanja, kakvih je mnogo u većim kulturama, koje u knjižari obično stoje pri blagajni, poput žvaka ili prezervativa u samoposluzi, i kupuju se jer blagajnica nema sitnog za kusur. Dobro je poneku takvu knjigu imati za svaki džep sakoa, za u putnu torbu, u ruksak, u auto… Jer dolaze trenuci kada se nešto čeka, pa samo čitanje vremenu pruža smisao.

U toj knjižici za posvuda je i kratka poema “Vrati mi moje krpice”, čije je prvo pjevanje jedna od inkantacija života u Jugoslaviji. Ti stihovi tako su i toliko čuveni da ih u ušima i u sjećanju ima baš svatko tko je u toj zemlji živio, a ovim jezikom je govorio: “Vrati mi moje krpice/// Moje krpice od čistoga sna/ Od svilenog osmeha od prugaste slutnje/ Od moga čipkastoga tkiva/// Moje krpice od tačkaste nade/ Od žežene želje od šarenih pogleda/ Od kože s moga lica/// Vrati mi moje krpice/ Vrati kad ti lepo kažem”. Dok ih čitam, okom nekoga tko je poput boga nad jezikom, jer svaka mi je riječ odvajkada poznata, dok ih, dakle, čitam, kao što bi vjernik s papira čitao Zdravomariju, Očenaš i Vjerovanje, premda ima svaku riječ u se upisanu, pokušavam zamišljati kako bi riječi ove pjesme zvučale nekome tko je nije prethodno čuo ni čitao. Jer samo taj bi, ako je dobar čitatelj, mogao znati od čega je pjesma sačinjena. Recimo, pjesnik se poslužio jezičnom frazom iz infantilnog argoa i idiolekta epohe: kad ti lijepo kažem! Tako bi i odrasli odraslome govorio: učini tako, kad ti lijepo kažem! Jer ono što ću ti reći ili učiniti ako ne učiniš tako, neće više biti lijepo. U dječjem govoru odrasla fraza svaki put se dovodi do krajnosti. Pjesnik je, u ovom najčuvenijem pjevanju svoje poeme, podjetinjio odraslu frazu, a sve u svrhu odrasle pjesme, napisane dječjim riječima. Poema “Vrati mi moje krpice” neobična je, opojna, gotovo halucinantna, svakako i čudotvorna, upravo zato što je riječima dječjeg svijeta predočen odrasli iskaz. To je Popino šamansko bajanje, koje će zatim postati manirom najmarkantnijeg dijela njegova opusa. Neće on bajati samo jezikom djeteta kroz govor odraslih, nego će to bajanje biti mnogo šire i sveobuhvatnije. Popa je bajao jezikom mrtvih stvari, jezikom životinja, jezikom bilja. Njegove čarobnjačke moći, snaga njegove pjesničke magije – bijele, šarene, tufnaste, prugaste, pepito magije – jedno su od većih izvedbenih čuda naših jezika.

Vasko Popa rodio se 1922. u Vršcu, u vojvođanskom dijelu Banata. Studirao je u Beogradu, Bukureštu, Beču. U ratu njegove su se pripadnosti i identiteti lomili i preobražavali. Dopao je njemačkog logora. Odrastao je i živio između nekoliko jezika, ali temeljno će ga odrediti ono što se bude zbilo između materinjeg rumunjskog i priučenog srpskohrvatskog. Popa rodio se kao Rumunj. A bio je vjerojatno najutjecajniji i u naš jezik najukopaniji poslijeratni pjesnik među Srbima i Hrvatima. Njegovo čarobnjaštvo i taj neobični koncept arhajskog modernizma i modernističkog arhajstva, bit će privlačan čitateljstvu, koliko i pjesnicima u nailasku. Na pjesničkom konceptu Vaska Pope formirat će se i Mak Dizdar, ali i sjajni i nepročitani (i u Srbiji nepročitani) srpski pjesnik Novica Tadić. Popa će snažno preusmjeriti maticu suvremenog pjesništva u Jugoslaviji, od kraja pedesetih sve do raspada zemlje, ne samo na prostoru nekadašnjega srpskohrvatskog jezika, nego i šire. Pritom, iza toga nije stajao nikakav politički nalog. Premda je bio vjeran idealima epohe, partijski čovjek i uredan socijalistički građanin, Vasko Popa doista nije bio, poput Krleže ili Andrića, spomenik pod zaštitom države.

Radni vijek provodio je kao urednik u Nolitu, valjda i najznačajnijoj i književno najelitnijoj nakladničkoj kući u povijesti Jugoslavije. Bavio se, kao i Mak Dizdar, usmenim književnim naslijeđem i živom arheologijom jezika. Sakupljao je narodne poslovice, gatke i zagonetke, priređivao zbornike i antologije narodnog stvaralaštva. I onda je, neobično vješto i kreativno, tradicijsko naslijeđe koristio kao materijal za svoje tekstove. Popa je glavna ličnost jedne imaginarne, nikad sačinjene antologije po srodstvu, južnoslavenskih pjesničkih šamana, koja bi započinjala s Momčilom Nastasijevićem, nastavljala se s Nikolom Šopom, Vaskom Popom, Makom Dizdarom i Novicom Tadićem, a zaokruživali bi je… Dalje otkrivajmo sami.

Vrijeme u kojem je Vasko Popa stvarao svoje pjesničko djelo vrijeme je kada Jugoslavija čini sve da se integrira u Europu, i da vlastitu kulturu i književnost prikaže kao važan segment opće kulturne i književne suvremenosti svijeta. Utemeljuju se međunarodne književne manifestacije na koje se pozivaju najveći pjesnici svijeta. Većina ih se rado odazove, između ostaloga i zato što im je Jugoslavija zanimljiva. Ta zemlja, stiješnjena između dva politička bloka, dvije predvidljivosti i dvije dosade, dugo je funkcionirala kao fantastična iluzija. Privlačna i nevjerojatna, kao kakvo fantastično mitološko biće. Država jednorog, bijeli hipopotam, morska sirena. I kada bi stigli u Beograd, ili u Strugu, ti veliki bi pjesnici svijeta upoznali Vaska Popu. Upoznali bi, istina, i druge. Ali nitko im, očito, nije bio kao Popa.

U sedamdesetima, njegove su pjesme, i to vrlo temeljito, prevođene na glavne svjetske jezike, Popini prevoditelji bili su čuveni pjesnici, knjige su mu izlazile u elitnim francuskim i američkim edicijama. O njemu su, na vrlo ozbiljan način, pisali svjetski tumači poezije. Pjesnik koji je došao na glas zahvaljujući sretnoj okolnosti da je iz jedne neobične i egzotične zemlje, nije čitan ni tretiran kao egzotična pojava. Doista, od svih naših pisaca koji su se potvrdili u svijetu Vasko Popa je, uz Danila Kiša, jedini doživljavan kao europska književna činjenica. Kada je u siječnju 1991, u osvit naše patnje, naših ratova i našeg sramoćenja Vasko Popa umro, tekst o smrti pjesnika objavio je i The New York Times. U tom tekstu Popa je bio veći i važniji od Jugoslavije. No, što bi se dogodilo da je poživio još malo i da je dočekao to vrijeme sramoćenja? Bismo li izgubili Vaska Popu, kao što smo tad gubili tolike naše idole? Odgovor nećemo saznati. A možda je i bolje da ga ne saznamo. Popa je bio veliki pjesnik, drugih veličina u njemu nije bilo. Nije lako čovjeku da se nosi s tolikom veličinom u sebi.

Ustrajno je izbjegavao pisati revolucionarnu i patriotsku poeziju. Ono što, međutim, nije izbjegao – a i nije morao – bila je stanovita doza srbovanja. Od nekih doba pisao je pjesme o svetom Savi, o srpskim manastirima, o mitskom srednjovjekovlju. Ničega u tome strašnog nije bilo, premda je šaman u njemu takvim pjesmama gubio moć, osim što je čitatelj tad jasno mogao vidjeti koliku i je i kakvu žrtvu pjesnik Popa morao prinijeti životu i unutrašnjem miru čovjeka Pope. To njegovo posrbljavanje bilo je poput uzgoja engleske trave, dugo, marljivo i diskretno. Uostalom, što je Rumunjska jednome srpskom pjesniku? I kako biti srpski pjesnik, kako biti Srbin, a biti Rumunj? Ne pitam to samo zbog Pope, nego i zbog svih nas, njegovih čitatelja, i zbog svih naših kompliciranih identiteta.

Ali, ipak, postoji barem jedna pjesma, lijepa kao i sve druge njegove lijepe pjesme, koja bi se na sve strane, u svim dijelovima Jugoslavije deklamirala o praznicima revolucije i jugoslavenskoga zajedništva, u zajedničkom recitalu s pjesmama Oskara Daviča, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Skendera Kulenovića, Ivana Gorana Kovačića… Pjesmi je naslov “Branim”, i dok je čitam ja i ovog časa čujem glas svoje školske drugarice koji je, pun treme i ushita, povišenih osjećaja s pozornice izgovara neke 1979. godine: “Pogled bi mi/ U prašinu zakopali/ Ružu osmeha/ Sa usana iščupali/// Čuvam prvo/ Proleće u grudima/ Čuvam prvu/ Suzu radosnicu/// Sa slobodom/ Bi me razvenčali/ Dušu bi mi/ Dušu preorali/// Branim/ Ovo neba u očima/ Branim/ Ovo zemlje na dlanu///Mlade bi mi voćke/ Radosti posekli/ Slavuje iz pesama/ U drveni prug upregli/// Ne dam/ Ovo sunca u očima/ Ne dam/ Ovo hleba na dlanu.”

Tko zna što i o čemu govori ova pjesma. Govori ono što iz pjesme želimo čuti. Poput molitve, pjesma je izraz imaginacije i osjećaja onoga tko pjesmu upravo sriče, u sebi izgovara, glasno deklamira. Nekoć sam u toj pjesmi mrzio to – sa slobodom bi me razvenčali. Bilo mi je patetično, pretjerano, prenakićeno. Danas više nije. Danas bi mi to bio najdraži distih u pjesmi, e da nije ova dva – mlade bi mi voćke radosti posekli. I – slavuje iz pesama u drveni prug upregli. Ovaj drugi mi je oduvijek bio najdraži. Samo što sam nekad, kad mlad bijah, i kad bio nisam nitko nego đače, imao strašnu imaginaciju djeteta, te sam jasno mogao vidjeti slavuje u drveni plug upregnute.

Vasko Popa bio je šaman, ali vrlo racionalan šaman. Njegove pjesme bile su promišljene. Pisao je oprezno i pažljivo kao Andrić. Pisao je tako da nijedna riječ u pjesmi nije nepromišljena. Tako pjesnici ne pišu. Osim ako nisu genijalni. I onda je, nakon svih tih bajanja i čaranja, kojim je začarao naš jezik i još mnoge jezike svijeta, Vasko Popa započeo, u knjizi “Rez”, pisati anegdotalnu poeziju, gnomske drame, atome događaja, čije bi cijepanje raznijelo svu dramu svijeta. Takve njegove pjesme nisu se svidjele njegovoj velikoj sljedbi. Ali opet jesu nekima. Slijedeći tog Popu Sinan Gudžević napisao je svoju prvu pjesničku knjigu, i naslovio je s “Građa za pripovetke”. Knjigu je objavila beogradska Prosveta, i među nepročitanim knjigama naših jezika jedna je od zanimljivijih. S mišlju na “Rez” Vaska Pope i sam sam pokušavao pisati u prve dvije svoje pjesničke knjige, “Opservatorija Varšava” i “Uči li neko u ovom gradu japanski”. Danas, Popa mi je bliži kao šaman, nego kao autor “Reza”.

Ali ono glavno što sam htio reći može se svesti na rečenicu: ne može se biti pjesnik ovoga jezika ako se ne čita Vaska Popu.

Svakog jutra u supermarketu
Djevojčica bezglavo otrči
Na odjel higijene i sanitarija
Otac je svaki put zatekne na istom mjestu
Radosnu pred jatom bijelih pataka
Koje se diskretno smješkaju kupcima
S tekućine za čišćenje zahoda

Otac zovne djevojčicu
Pruži ruku prema njoj
Idemo dušo idemo
Ona na odlasku mahne postrojenim bocama
Bog patkice bog