Sa zaprepašćenjem i najvećim žaljenjem saznao sam da su nadležne vlasti u Crnoj Gori odlučile da ugase odličan književni časopis Ars. Časopis je izlazio u Cetinju od osamdesetih godina, u izdanju OKF, a ja se dobro sećam i njegovih prvih brojeva. Bio sam njegov veran čitalac i saradnik, jer je donosio dragocene priloge i u mnogima od njih sam istinski uživao, crpeći intelektualnu i duhovnu korist. Njegov kulturni značaj nije bio ograničen samo na Crnu Goru nego je imao plodnog odjeka u svekolikom regionu. Smatram da je bila pogrešna odluka utrnuti takav časopis. Siguran sam da se ona može i mora opozvati. Sve mi u takvoj odluci ukazuje da je ona politička. Nemojmo iz ma kojih razloga, ličnih, verskih, nacionalnih ili ideoloških, koji zaostaju za nepristrasnim duhom kulturnog stvaralaštva, žrtvovati dragocenost koja nas zbližava, naročito u trenucima kad su rane u ovom kraju sveta još bolne i kad nam je zagrljaj neophodan kao lek koji pomaže da one zacele barem u meri koja onemogućava krvoprolića. Suviše smo već iskrvarili. Verujem da bi nastavak izlaženja časopisa kakav je Ars bio dobar znak za buduće dane. Znaju to svi oni kojima je stalo do toga da Balkan ne bude više poprište nego višestrani prostor prijateljstva i tolerancije.

Pogovor izdanju “Djetinjstva 1902-03”, objavljenog 29. prosinca 2021. i besplatno dijeljenog uz novine 24 sata

Vrijedilo bi napisati usporedne životopise Ive Andrića i Miroslava Krleže u te četiri godine rata koji započinje 6. travnja 1941. Andrić se nakon kraćeg zatočenja, i nakon odbijanja da, skupa s diplomatskim osobljem iz jugoslavenskog poslanstva u Berlinu, emigrira u Švicarsku, vraća u Beograd. Zapravo, biva vlakom sproveden sve do glavnoga željezničkog kolodvora u temeljito porušenom gradu, do one čuvene beogradske željezničke stanice na kojoj započinje Orijent, gdje njegovi podčinjeni bivaju uhićeni i dalje tretirani kao ratni zarobljenici, dok njega puštaju da ide kući. Doma on, međutim, nema. U Beogradu, kao ni bilo gdje, pa ga prijatelj prihvaća kod sebe kao podstanara. U samom centru grada, niže hotela Moskva, u sobi uređenoj po bosanski, sa zajedničkim zahodom i kupaonicom, živjet će sve do oslobođenja. Ispituje ga Gestapo, zanima ih njegova pripadnost masonima, ali ga puštaju na miru. Ne prihvaćajući okupaciju, on odbija primati mirovinu, ne dopušta objavljivanje svojih djela, odbija potpisati Apel srpskom narodu, što ga je u ljeto 1941, što svojom voljom, što iz straha i pod prijetnjom, potpisalo 546 uglednih intelektualaca,  univerzitetskih profesora, umjetnika, političara, vjerskih poglavara, kojim se narod poziva na bezuvjetnu lojalnost okupacijskom režimu. 

Andrić rat provodi u dubokoj anonimnosti, nevidljiv, živeći u strepnji i tjeskobi. Upravo taj osjećaj strepnje i tjeskobe ono je što ga u ovoj našoj pripovijesti vezuje s Krležom, s kojim nikad prije i nikad poslije neće dijeliti iste, a ni slične emocije. Ili je to samo pretpostavka koja je proizašla iz čitateljeva iskustva s djelima obojice pisaca, te iz pokušaja, uvijek krajnje neizvjesnog, da se suživimo s doživljajima i životnim iskustvima dvojice ljudi koje poznajemo iz njihovih knjiga.

Krleža se u Zagrebu 1941. zatekao kao u klopci. Osim što je bio komunist, a ustaše su odmah započele likvidaciju viđenih komunista, i to bez obzira na njihovu eventualnu javnu ili književnu slavu – Augusta Cesarca likvidirali su u Dotrščini 17. srpnja 1941. – pojedinim ustaškim vođama, primjerice doglavniku Budaku ili, još žešće, vojskovođi, tojest maršalu Slavku Kvaterniku, osobno se zamjerio. Prije rata sa svojih se nedodirljivih intelektualnih i književnih visina poimence rugao ljudima koji će u proljeće 1941. postati gospodari života i smrti. Tako da mu nije bilo nimalo razumno nadati se da bi mogao preživjeti rat. Kad bi ga čak ustaše i pustile da pobjegne u partizane – a zašto bi ga, molit ću lijepo, puštali? – ne bi se ni u šumi dobro proveo. Osim što se među komunistima ozloglasio kao revizionist, i tamo su, u samom vrhu partizanskog pokreta, bili ljudi kojima se poimence narugao s istih onih svojih nedodirljivih intelektualnih i književnih visina. Godine 1941. i 1942. Miroslavu Krleži bi, u njegovu strahu i tjeskobi, a možda i u zbilji, glave došao svaki ishod rata koji se tek bio poveo. Bio je tad u mnogo gorem položaju od Ive Andrića, ali čovjekova unutarnja nelagoda i strepnja ne zavise od toga kako stoje stvari u stvarnosti, nego kako je to u njegovoj glavi. A u glavi je Krležinoj, čitatelju se čini, bilo još gore nego u zbilji.

Krleža je bio omražen, Andrić je strepio od omraze, i bio je sklon da koješta prešuti. To ga je u ratu činilo zaštićenijim. Ali Krleža je tog trenutka, kao i u desetljeću pred rat, bio mnogo markantniji, veći i ostvareniji pisac od Andrića. I zapravo ga je samo to moglo zaštititi u Zagrebu pod ustaškom vladavinom. Može li se čovjek nadati da će mu glavu spasiti Poglavnikovi književni afiniteti i sklonost prema čitanju? Ili da će mu, možda, pomoći Budakova književnička kolegijalnost i cehovska solidarnost?

Ni Andrić ni Krleža nisu bili proricatelji ni proroci. Obojica su, Krleža malo prije Andrića, tek nakon po Nijemce katastrofalnog ishoda bitke za Staljingrad, mogli pretpostaviti kako će završiti rat. Ali što to uopće znači za krhko čovjekovo tijelo, ako je jedan zahrđali nož u ruci anonimnog gubitnika dovoljan da prereže Krležin vrat? Staljingrad je, kako se to onda govorilo, pao 2. veljače 1943, a skoro osam mjeseci kasnije, bio je četvrtak 23. rujna 1943, poglavnik Ante Pavelić po Budakovoj ideji privodi Krležu, da mu nudi mjesto intendanta Hrvatskog državnog kazališta (pređašnjeg i današnjeg HNK), upravitelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, profesora na Sveučilištu… Nudi mu, dakle, što god on, Krleža, u ovoj našoj Hrvatskoj želi, jer su se, kao, prilike u Europi s padom Italije promijenile, i vrijeme je da svatko od nas preuzme svoju odgovornost. I još mu jednu stvar tom prigodom Pavelić govori: nije Krleži život spasio doktor Vranešić, kao što to Krleža naivno misli, nego ga je, Krležu, “revolucija, hvala Bogu, poštedjela”. Krleža je, kao što znamo, odbio sve ponude. Kako je to učinio, kojim riječima i s koliko energije u nastupu, naravno da nikada nećemo doznati. Ali je vjerojatno da se opravdao kostoboljom, neurastenijom, upalom mjehura, a Pavelić i njegovi dobro su znali o čemu je zapravo riječ. I zašto su mu još jednom poštedjeli život? Zašto ga je revolucija ponovo, hvala Bogu, poštedjela, kada je poznato da revolucija ubija dvaput: prvi put, s pravedničkim oduševljenjem, a drugi put, s očajanjem grešnika koji ide u pakao. Vjerojatno je Budak tad povjerovao da će ga Krleža spasiti, kao što je on tad spasio Krležu. Jedno je, međutim, previdio: niti je on mogao spasiti Krležu, niti će Krleža moći spasiti njega.

I prije nego što će za Andrića stići jesen 1944, a za Krležu proljeće 1945, i to kratko, jezovito i iskupljujuće razdoblje čistilišta, kada će, nijemi pred poviješću, polagati račune pred novom vlašću za sve ono što su bili i što su radili u prethodna vremena, obojica će se strepnje i tjeskobe, kao i žalosnog svoga svakodnevnog jada, koji ih je činio ljudima među ljudima, oslobađati preko književnosti. O tome što su u to vrijeme čitali, jedva da nešto znamo. Ali nam je dobro znano što su pisali.

Ivo Andrić u četiri je ratne godine, jednog za drugim, napisao tri svoja romana, “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Četvrti, najkraći, “Prokletu avliju” objavio je 1954. Ostali Andrićevi romani ostaju nedovršeni, u skicama i nacrtima, ili samo u zamislima. Nije pogrešno reći da je Andrić samo u ratu, u prilikama neljudskim i nenormalnim, u stanju životnog beznađa, dovršavao romane. Za njegovu književnost veću su smetnju činili nered i nemiri građanskoga života, nego rat i velika stradanja svijeta. Ili je od strepnje i tjeskobe, od žalosnog svoga jada, on pokušavao pobjeći u red i u sklad velike priče.

Krleža, a o njemu je danas riječ, nije bio veliki pripovjedač. On nije pričao priču, niti se u priču mogao sakriti. Rat, dvostruka smrtna prijetnja, jedna koja je stizala od ustaša i druga koja je stizala od drugova koji su ga se odrekli, u uvjerenju da se prethodno on odrekao njih, Krležu su sasvim razoružali, obezriječili ga, opustošili njegov romansijerski stil i način. Nije više imao o čemu da pripovijeda, niti je znao kako da pripovijeda. Kao čovjek s nemogućim karakterom i kao angažirani intelektualac, na koncu i kao Hrvat, koji je svoje hrvatstvo doživljavao i tumačio kao određeni svjesno odabrani i konstruirani koncept, takorekuć kao akt samosvijesti i slobodne volje, a onda i kao komunist, onaj i onakav kakav će ostati do smrti, Krleža je izazvao ono što mu se dogodilo, i znao se s time nositi. Kao pisac, on, zapravo, nije znao što će s tim. A morao je pisati.

I tako je postao žrtva svojevrsnog književnog eksperimenta, koji je izvršen nad njim. Umjesto da piše ono što je ranije pisao i onako kako je ranije pisao, Krleža se, u strahu da više nijedan tekst neće moći da završi, jer živi životom osuđenika na smrt, otisnuo pisati dijarističke bilješke, koje su ponekad narasle i razvile se u veće cjeline, ali nikad to nije bilo unaprijed zamišljeno. U 1942. godini, vjerojatno najbeznadnijoj i najbezdušnijoj koju je doživio, Krleža napisao je dva duža teksta. Prvi, čudesno lijep i zanesen, jedan od stilski najsavršenijih Krležinih prozno-esejističkih tekstova, kasnije će biti naslovljen kao “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U toj najzagrebačkijoj od svih zagrebačkih Krležinih povijesti, fikcionalnih ili fakcionalnih, pripovijeda, kao nikad prije ni poslije, o svome gradu i o bitci koja će odlučiti Drugi svjetski rat, a silno je važna za Zagreb, koji tu bitku, ako je suditi po Krleži, upravo doživljava s onom vrstom emocionalnog i navijačkog angažmana s kakvim će osamdesetak godina kasnije pratiti svjetska nogometna prvenstva. Među brojnim fragmentima ovoga silnog teksta, koji čitatelja prate kroz život, pa ga, taj život i čitatelja samog, oblikuju, evo, već četrdeset punih godina, ovom prilikom mora naizust ponoviti ovaj jedan: “Ramazanski top. Pucali su ramazanski topovi od Klisa do Obrovca i od Brinja i Zrmanje do Une i Kupe vjekovima, a kauri bi se od te grmljavine uvijek pomalo (kao snebivajući) pitali: ‘Nije li taj artiljerijski haber s onu stranu granice signal za nove krvave balove?’ Nije. To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića.”

Krleža, mučenik, tjeskobnik, uplašenik, stanovao je u to vrijeme nekoliko desetaka metara od džamije, koja se, upravo, voljom Božjom i Poglavnikovom, ustanovljavala u građevini, paviljonu, spomen-hramu, što ga je kipar Ivan Meštrović tu podigao kao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I, Velikoga Oslobodioca. I kako se tu, Krleži pod nosom, a preko puta današnje Frakturine knjižare, zbivao najinteresantniji kulturološko-duhovni preobražaj u povijesti Zagreba, kada je spomenik kralju Petru postajao džamija, tako je “Kalendar jedne bitke godine 1942.” bitno obilježen duhom toga preobražaja.

Drugi duži tekst iz 1942, onaj zbog kojeg smo ovu pripovijest i započeli, naslova je “Djetinjstvo 1902-03”. Čitatelj ga je prvi put čitao u mekom izdanju iz 1952. Bila je to brošura od samo 42 stranice, u modrim papirnatim koricama, u dizajnu i tipografiji Krste Hegedušića. Naslov tada je bio “Djetinjstvo u Agramu (1902-03.)”. Ovo izdanje, veoma lijepo i neobično, našao sam u kućnoj biblioteci, dobro čuvano unutar korica jedne stare enciklopedije. Pri vrhu prve unutrašnje stranice nalivperom je, kao i u mnogim knjigama sa Sepetarevca, bilo ispisano Olga Rejc, i godina, čini mi se, pedeset i neka. Poslije onog rata, a i kasnije, moji su na knjigama pisali imena i godine. Imena: da se onaj kome knjigu posude sjeti da je mora vratiti. Godine: da onaj kome je knjiga posuđena ne misli da ime tu stoji iz prethodno navedenog razloga, nego da misli da se u našoj kući knjigama mjeri vrijeme. Što, ako bolje razmislimo, i nije posve kriva pretpostavka.  

Tekst Djetinjstva datiran je odmah ispod naslova: “Polovicom jula 1942”. Započet očito bez većih ambicija i bez prethodnih zamisli oko forme i dužine teksta, možda samo kao još jedna dnevnička bilješka. Prvo cjelovito izdanje Krležinih Dnevnika objavljeno je u pet tomova, u Sarajevu 1977. Urednik bio je Anđelko Malinar. “Ekskluzivni izdavač djela Miroslava Krleže NIŠP Oslobođenje” pridodao je napomenu: “Jubilarno izdanje u povodu 85-te godišnjice autorova života”. Nakon što je nekoliko godina ranije propao Zorin projekt Krležinih sabranih djela, i nakon što se nijedan hrvatski nakladnik nije želio poduhvatiti opusa najvećega i najčuvenijeg hrvatskog pisca u povijesti, Krležin Eckermann, ili možda njegov Sancho Panza, dopisnik Oslobođenja u Zagrebu Enes Čengić, alarmirao je svoga sarajevskog izdavača, ali što je mnogo važnije i cjelokupni partijski vrh, pa je zaključeno da je izdavanje Krležinih djela poduhvat od prvorazrednog državnog interesa za Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastao najcjelovitiji izbor Krležinih djela do danas, za obične, ali i za profesionalne čitatelje naročito značajan jer se u njemu nalaze neka njegova djela, ili neke cjeline iz opusa, koji nikad u Hrvatskoj nisu objavljeni. Tako, primjerice, i cjelovit autoriziran izbor iz njegovih dnevnika. U trećem tomu sarajevskog petotomnog izdanja, koji započinje dvama kraćim prijeratnim dijarističkim fragmentima, prvim iz 1933. i drugim iz 1940, nalaze se, uz datiran dnevnik iz 1942, i “Kalendar jedne bitke godine 1942”, i “Djetinjstvo 1902-03”.

Djetinjstvo je, striktno govoreći, autobiografski prozni tekst. Jedini takav u cjelokupnom Krležinom opusu. Kako je vjerojatno izrastao iz jednoga dnevničkog zapisa, i iz određenog raspoloženja, iz zlokobne melankolije jula 1942, dok se još činilo, ne samo prema domaćim izvještajima, da njemačke snage kreću u osvajanja sovjetskih naftnih polja na području Kavkaza, i da ih u tome ništa neće zaustaviti, Djetinjstvo je tekst bez premca u Krležinom ukupnom djelu. Žanrovski neusporediv i neodrediv, jednako udaljen i od njegovih proznih i od esejističkih tekstova, a opet sasvim Krležin i sasvim Krleži nalik. Započinje emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, koji će duhom i načinom podsjetiti na onoga najranijeg Krležu, ekspresionista i avangardista, kasnije ugušenog ili preobraženog piščevim političkim i novinarskim ambicijama, a pomalo i njegovim ibsenovskim fascinacijama. Jedno je to od najljepših, ako ne i najljepše Krležino otvaranje, poslušajte ga naglas: “Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi. Gledam krilate sne, u snu ptice i crvene lopte, a po sobama, gdje zvrndaju šivaći strojevi, stoje lutke bez glave, bez ruku, neobično tanke u pasu. Oko tih bezglavih kipova kleče mlade gospođice i, vadeći iz usta igle, zabadaju ih u gluhonijeme, tkaninom omotane lutke. Zvijezde gledam i voštane glave, otmjenu gospodu u izlozima (sa cilindrima i štapovima), kako gluhonijemo stoje iza stakla, sa bakenbartima od kudjelje i obrazima svijetloružičastih licitarskih beba.

Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnog početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onoga trenutka otkad smo progledali.”

I dok tako sredinom jula 1942. Europa pada pod srpovima Hitlerova strašnog srpnja, i čini se da se ničemu, pa ni vlastitome obilježenom grobu nije pametno nadati, Krleža započinje fantastičnu svoju autoanalizu, posve nesvjestan toga da je nekoliko stotina kilometara sjeveroistočno od njega, u Drohobyczu, pod njemačkom okupacijom, postoji i još uvijek živi profesor crtanja Bruno Schulz, koji je osam godina ranije u Varšavi objavio “Sklepy cynamonowe”, knjigu priča u kojoj je formom i načinom, ali što je najnevjerojatnije upravo onakvim istim emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, stvorio pretpostavke za Krležino Djetinjstvo. Tojest, stvorio bi ih da je Krleža čitao Schultza. Ovako, čitatelj je u čudu, otkrivši vezu između dvojice sudbinama udaljenih pisaca, otkrivao i njihovu tajanstvenu vezu.

“Sklepy cynamonowe”, koje ćemo mi čitati kao “Dućane cimetne boje” ili “Dućane boje cimeta”, Schulz je pisao, spašavajući se bijegom u djetinjstvo, kao što je i Krleža bježao u djetinjstvo. Važna je razlika u tome što je Schulz bježao od svoje tjelesne nakaznosti, od mutne i još uvijek nedefinirane prijetnje koja je izvirala iz njegova židovskog podrijetla, od nemoći u izboru između malenog grada iz kojeg je potekao i velikih gradova u koje je, možda, trebalo bježati da bi se spasilo. Krleža je, pak, bježao od smrtne prijetnje koja ga je okruživala i od koje u ljeto 1942. ne bi imao kamo bježati čak ni da je za bijeg bio pripravan. Dok je on pisao ono što je Schulz već bio napisao, ovaj se pokušavao spasiti tako što je preživljavao dan za danom, služeći nacističkom oficiru, kojemu je bio drag baš kao da je živina s tek nekim ljudskim karakteristikama. Međutim, taj oficir imao je za kolegu drugog oficira, koji će mu, bez nekog naročitog razloga, napakostiti tako što će ubiti njegovog Židova. To će se dogoditi 19. listopada 1942. Schulz će u desetljećima nakon rata biti prevođen na mnoge jezike, i u jednom će trenutku, sedamdesetih i osamdesetih, postati jedan od najutjecajnijih pisaca našega doba. Krleža, koji će se u to doba spremati na životni počinak, bit će tad najveći hrvatski i jedan od dvojice najvažnijih jugoslavenskih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća, ali izvan Jugoslavije neotkriven. Kako vrijeme dalje bude prolazilo, Schulz će postajati sve veći i sve prisutniji, dok će Krleža biti zaustavljen u svojoj epohi. Bliskost između dva teksta, tako očiglednu, ali i inspirativnu, neće, čini mi se, glasno konstatirati ili opisati nitko. Možda i zato što oni koju su čitali “Dućane cimetne boje” nisu čitali i “Djetinjstvo 1902-03”, i obrnuto, oni koji su čitali Krležin tekst, nisu čitali Schulza.

Djetinjstvo tako započinje. U punom suglasju sa Schulzom, u istom ritmu i melodiji, u istom očajanju odrasle dobi, u istoj nakani da se prezre zrelost, i da se istim onim putem vrati u djetinjstvo svijeta. Nastavak je neočekivan: nakon što se u kovitlacu slika i dojmova vratio u vrijeme u kojem je spašen od progonitelja, Krleža mijenja smjer i način, pa započinje deridijansku dekonstrukciju djetinjstva, a zatim i onoga sebe koji je pretekao iz tog djetinjstva. Ponekad bi se nad ovim neobičnim tekstom, praktično još od vremena njegova nastanka, događalo da ga kritičari i profesionalni čitatelji označe kao svojevrsnu Krležinu psihoanalizu sebe samoga. Međutim, nije to bio čin iz ordinacije bečkoga liječnika, koji je te 1942. već tri godine počivao na jednome londonskom groblju, nego, u vremenu budućem, iz dekonstruktivističkih predavaonica Jacquesa Derride, te iz virtualnih ordinacija njegova imenjaka i protimbenika Lacana. Ali to će već biti krajem šezdesetih i u sedamdesetima, a 1942. Derrida samo jedan je arapski dječak, kojemu su zbog njegova židovska podrijetla zabranili da ide u školu, a Lacan sastavlja svoje čuvene “Spise” i bavi se ratnom psihijatrijom.

No, manimo se usporednih životopisa, i vratimo se dekonstrukcijama iz Krležina teksta. Iz kovitlaca slika Krleža naglo i sasvim protiv volje i logike teksta koji je započeo prelazi u esejiziranje nad prirodom umjetnosti, nalazeći ono što je već nađeno prije njega: da se duh umjetnosti rađao iz djetinje igre. Tu se već obraća prvom licu množine, odjekuje iz njega i tutnji to pusto, u 1942. već i pomalo luđačko mi, s kojim se on najednom kreće obračunavati, ni manje ni više, nego s – teorijom odraza. Vraća se, dakle, usred strašnog tog svog jula 1942, ratu s drugovima, koji je vodio godinama ranije i zbog kojeg se sada i našao u ovoj bezizlaznoj situaciji. Oni su u šumi, bore se protiv okupatora i domaćih izdajnika (nije li upravo on, te godine i tih mjeseci, upravo to: domaći izdajnik komunističke ideje i prakse?), i njihova je, što god da se dalje bude zbivalo, uloga u povijesti zajamčena. Oni su pravednici. A on, što je, zapravo, on?

Međutim, to ga ne zaustavlja da im još jednom, ispočetka ne objašnjava da nisu u pravu. I kao da su tu pred njim, ti njegovi drugovi koji bi ga strijeljali kad bi im se pred očima pojavio, on im iz sjene nekakvog zagrebačkog sanatorija, iz Zelengaja, s cvrkutom ptica u pozadini, ili iz psihotične atmosfere zgrade u Radišinoj, uz zvona katedralna i uz glasove ezana, drži predavanje: “Umjetnici koji bi vladali socijalističkom tematikom na način velikana koji su suvereno zavladali crkvenom muzikom ili slikarstvom, takvi umjetnici po snazi svoga talenta nisu se još pojavili, a rastrovanost pogleda i pojmova i uvjerenja o najosnovnijim idejnim i socijalnim pretpostavkama danas je u dramatskom rasulu, tako da za neko veliko apologetsko djelo jednog Tintoretta, na primjer, evropski artist nema više ni uzora, ni vremena, ni živaca.

Zapadnoevropska umjetnost u tom pogledu nije doprla dalje od prodiranja u subjektivnu nervozu, u histeriju obezglavljenu samoubilačkim meditacijama, u moralističke idiosinkrazije u obliku zajedljivih duhovitosti, nažalost tako podudarnih s dekadentnom pojavom marinizma. Umjetnost, kao pojava koja postoji zbog sebe i za sebe, smatra se danas negacijom umjetničkog stvaranja s određenom političkom tendencijom, politički angažiranom, međutim nije riječ o nepremostivosti načina, nego o primjeni izražajne metode. Nije riječ o tome da se umjetničko stvaranje principijelno angažirano za neki politički program, ukine, nego da se objasni kako nešto što nije umjetnost ne može to postati bez obzira na eventualnu programatsku tendenciju. S pitanjem – šta je umjetnost – zatvara se ovaj ukleti krug bez odgovora, jer samo postavljanje tog pitanja u ovako djetinjastoj, od svakog stvarnog značenja izoliranoj formi ispada iz kruga emotivne ili razumne pojmljivosti.”

A upravo u trenucima kada Krležina meditacija u djetinjstvu skreće u raspravu o umjetnosti, i o smislu i formi umjetničkog angažmana, te o talentu koji svakoj tendenciji u umjetnosti kvari posao, u tim trenucima, 18. srpnja 1942. završava bitka na Kozari. Partizani su se izvukli iz njemačko-ustaškog obruča, pokret je preživio drugi veliki udar – prvi bio je na Užicu – ustaše zarobljavaju sedamdesetak tisuća ljudi, skoro polovinu stanovništva koje je živjelo na zahvaćenom teritoriju, ubijaju one koji su u naponu snage, a žene i starčad gone u logore, raseljavaju po Slavoniji, pripremaju ih da sljedeće zime skapaju od leda i gladi. Oko sedamnaest tisuća mlađih i jačih, onih koje ustaše ne stignu pobiti, preuzimaju Nijemci, i deportiraju ih na ropski rad po logorima diljem Europe. Silna djeca koja zaostaju iza pokolja i obezljuđenja matera njihovih i očeva, srpska djeca, da i to naglasimo, jer riječ je ovdje o Srbima, ali to skoro da je suvišno napominjati, slijevat će se danima i tjednima u Zagreb. I grad će tada, njegovo građanstvo i malograđanstvo, potiho odigrati svoju herojsku ulogu u povijesti, na koju u jednoj svojoj pjesmi upućuje Goran Babić: udomljavat će i usvajati tu kozaračku djecu, bivajući im zastalno ili privremeno otac i majka. Kako će se Krležu, onog koji još nije navršio pedesetu, i upravo piše tekst “Djetinjstvo 1902-03”, dojmiti prizori te djece? Tog živog utjelovljenja kolektivne nemirne savjesti. Tog niza nastajućih i nestajućih djetinjstava. Te dječje igre koja nikad neće uzrasti do umjetnosti i do pripovijesti o kozaračkoj djeci.

Nakon što je unutar teksta održao predavanje o umjetnosti, o umjetniku i o svijetu, o čovjekovoj duši i o duhu epohe, Krleža se opet, bez upotrebe stilskih pomagala, bez ljestvi, štaka, skela, glodalica i blanja, savršeno slobodno i logično vraća djetinjstvu, i to onom konkretnom. Slijede neke od najljepših ispovjednih stranica naših književnosti, ali i stilski najsavršenijih, umjetnički najvirtuoznije oblikovanih stranica koje je Krleža napisao: “Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzdasima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu žene u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkveno. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris starih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intenzivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim impresijama, i ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intenzitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve određene sadržine danas niti je može imati; u tim asocijacijama ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. (…) Od najranijeg svog sjećanja imao sam razvijen, ne ću da kažem prirođen, ali svakako snažan osjećaj za elegične događaje na sceni, a sve, što se zbivalo na Veliki petak u crkvi, bila je elegična predstava, ne samo po pogrebnim dekoracijama nego i po motivima. Svete crkvene slike presvučene tamnoljubičastim zavjesama, žrtvenici barbarski, razbojnički razvaljeni, svijećnjaci povaljani, čegrtaljke mjesto zvona klepeću pakleno, a jadno tijelo Kristovo leži krvavo i doista mrtvo, ukočeno na crnom suknu. Spava tu na odru nevina, krvava ljudska žrtva, stižu starice u crnini, plaču i ljube krvave rane Kristove: to je smrt, neshvatljiva, istinita smrt…”

Krleža dalje pokušava rastvoriti misterij vlastitog doživljaja, dekonstruirajući sliku upamćene slike koja ga vodi na sliku iz djetinjstva. I to čini na načine koji na čitatelja djeluju poput uranjanja u novi misterij, u vlastiti doživljaj. Kako li sam, Bože mili, čitao tu divno napravljenu modru brošuru, a tek mi je bilo četrnaest? Naravno, bio sam privučen, a istovremeno i zavaran naslovom. Djetinjstvo? Očekivao sam, valjda, Ćopića za viši uzrast, nadao sam se da će Krleža, pišući ispod naslova u kojem stoji Djetinjstvo, pisati kao Salinger. Uzdao sam se u vlastitu zrelost, precjenjujući, fatalno, njezine plodove. U četrnaestoj, prije nego što se još išta dogodilo – Tito je upravo bio umro, Krleža je bio živ, pa ga je ispraćao lijepim nekrologom, koji su objavile sve novine u zemlji – čitao sam tekst koji zacijelo nisam mogao razumjeti, ali koji me je opčinjavao. Vjerojatno na način na koji majmunčić biva opčinjen onim što vidi da drugi oko njega rade. Ronio sam kroz Krležine rečenice, utapao se i davio u njima, da bi onda, nošen podvodnim strujama, izranjao naglo na površinu, pa čitao sve dalje od obale, a možda i sve dublje, nadajući se nailasku onih dijelova koji će mi, činilo mi se, biti razumljiviji i bliži, premda je, što još nisam znao, upravo to privatno djetinjstvo ono najdalje što nam kod drugog može biti.

A zatim je, mnogo godina kasnije, negdje na Sepetarevcu, iz biblioteke koja se osipala i raspadala onako kako se osipaju čovjekova sjećanja, i tonu negdje iza, u ništa i u neprisutnost, iščezla i brošura plavih korica s tekstom koji se tada, u izdanju iz 1952, objavljenom o desetogodišnjici teksta, naslovljavao kao “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”. Od tog vremena tekst čitam iz trećeg toma Krležinih Dnevnika, u izdanju sarajevskog Oslobođenja. Primjerak knjige ponio sam u selidbi sa Sepetarevca. Iz njega sam čitao pišući pripovijest o čitanju Djetinjstva za izdanje koje je tek trebalo izaći i koje se, po logici dovršenih decimala i kulturnih obljetnica, trebalo naći u slobodnoj ponudi, pred najširim čitateljstvom jednih novina. Pripovijest o čitanju trebala je poslužiti kao upozorenje čitateljima što Djetinjstvo u Krležinom slučaju zapravo jest. Nije to Ćopić za više uzraste, ni Salinger na našem jeziku, iz našeg kulturnog iskustva. Premda Krleža, beznadni nesretnik, nije u toj strepnji i tjeskobi koju 1942. dijeli s Andrićem, kao valjda i jedine zajedničke osjećaje u životu, baš tako daleko od Holdena Caulfielda.

Taj treći tom Dnevnika u izdanju Oslobođenja, iz kojeg čitam “Djetinjstvo 1902-03” nije, međutim, nevin od sjećanja. U olfaktivnom doživljaju, tako bliskom ovome Krležinom tekstu, ovaj primjerak knjige povezuje dva djetinjstva i otvara mogućnost, na žalost neiskorištenu, da pred neizvjesnu 2022, o četrdesetoj godišnjici Krležina odlaska i osamdesetoj godišnjici teksta Djetinjstva, ovu pripovijest nastavim kroz vlastite upamćene slike prethodnih slika, koje vode do sjećanja na jedno drugo djetinjstvo. Čitatelju se, naime, dok njuši knjigu koju upravo čita, kao što njuška svaku knjigu koju čita, javljaju senzacije doma na Sepetarevcu. U vonju sačuvanom između njezinih stranica, i kojim je trajno impregniran njezin kožni uvez, čuje se prašina, vlaga i pustoš Sepetarevca, magla i mraz duge sarajevske zime, mirisi jedne zamrle kuhinje i mnogo smrti. Toliko smrti koliko je i u samom Krležinu Djetinjstvu iz ljeta 1942. To ljeto, na koje se čitatelj neprestano poziva, pijano se držeći nadnevka, koji ni Krleža nije stavio na kraj svoga teksta, nego ga je ostavio na početku, jer Djetinjstvo je to odrasloga čovjeka, koji će, ne pogube li ga, dogodine navršiti pedesetu, to ljeto je ona činjenica koja povezuje živoga čovjeka Krležu, koji piše svoje Djetinjstvo, i mirise Sepetarevca, kojim je impregniran ovaj konkretni primjerak njegove knjige.

Nekom greškom, valjda po naslovu, ili zato što Krležu zapravo ne čitaju oni koji se na Krležu javno pozivaju, pa ga tako nisu čitali ni sastavljači školskih lektira, “Djetinjstvo 1902-03” znalo se naći i u hrvatskoj školskoj lektiri, te, s ulomcima, u čitankama za Bog zna koje školske razrede. Bio je to zločin prema đačkoj čovječnosti, ali nam je mio i blizak taj zločin, pošto ga je sam Krleža opisao u svome tekstu: “ljudi se gube u nejasnoj i ogromnoj količini pitanja, a u tumačenju stvarnosti obično se povode za starijima od sebe: za roditeljima, za školom, za odgojem, za društvenim istinama, i tako, povodeći se za tuđim iskustvima, ljudi se, ako nisu nadareni nekom samo njima svojstvenom fantazijom, izobličuju po već modeliranim shemama svakodnevno. Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali, nego da bi ih zaslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo božanstvom.”

Krleža nije svetinja, a djetinjstvo, premda je duboko dječja knjiga, ni na koji način ne bi smjelo biti po školskim udžbenicima i zapovjeđenim lektirama. Nakon što čovjek vremenom sazrije, izobliči se u odrasloga, uprosječi se i školskom se dresurom svede na društveni normativ, tek će, uz veliki trud i talent, dorastati do vlastitog djetinjstva. Većina njih do djetinjstva nikad ne dorastu. O tome piše Miroslav Krleža. “Čovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: tu su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda koje puk zove pjesnicima.”

A riječ pjesnik pogrda je za onog kome je upućena. Pogrda koja u srcu onog kome biva upućena budi pustu, tanku nadu da bi mogao biti pošteđen. Jer zaziru od toga da dignu ruku na ludu, da potegnu nož na dijete.

Porastimo da bismo bili djeca. To je Krležina revolucija iz ljeta 1942.

Boje su izblijedile. Kako i ne bi, četiri su se godišnja doba peko njih razlila.

Lavor se puni vodom koja polako prokapljava. Zašto baš kontejner, riječ – asocijacija na teret koga se treba što prije riješiti, negdje ga iskrcati, odložiti, brigu o njemu predati drugome.

Zoološki vrt je otvoren. Godišnjica mu je pa opet prepun posjetilaca. Svaki nosi vrećicu sa hranom. Životinje se ne oglašavaju dok su posjetioci u blizini njihove nastambe. Međusobno se promatraju, na bezopasnoj udaljenosti. Riječi slijede nakon rastanka. U jednih s osmijehom na licu: baš je depresivno; u drugih: zašto ste uopće dolazili.

U međuvremenu se rastapa klizalište umjetno smrznuto na prostoru autobusnog kolodvora. Priroda prevarila, toplo i sunčano. Nikada u varošici nije postojalo klizalište niti djeca imaju slićuhe. A i djece sve manje, nekima su roditelji ili realni ili ambiciozni.

Boje su izblijedile. Naljepnice vise na jednom kraju, vlasnik i ne pomišlja da preko njih navuče selotejp. Shvatio je da je njihova odlijepljenost jedino mjerilo njegovog života. 

Neke lepršaju. Koje su imale sreću naći se na dostupnom prilazu, ono prije godine, pa im se dogodilo: Ne znam ko su ti ljudi, prolazli su ovda nekolko dana poslije potresa, pobrinli se za kontejner mi, namjestili ga na najbolje mjesto, a ondak su dolazli tri dana zaredom, nji četvorca iz Velke Gorce, sa svim matrijalom, vratma, prozorom, laminatom, stiroporom, i to za verandu, zamjena za ganjak i terasu, dogradli m je na kontejner, bogbogova, još jedna prostorija, mjesta dovoljno, i krović mi na kontejneru napravli, da kiša ne lupa u tjeme, nemam riječi, to svijet nije vidjo …

Boje su izblijedile. U rimskom naselju Viminacium u središnjoj Srbiji nedavno su otkopane cigle u ruševinama moćnog carstva iz trećeg ili četvrtog stoljeća naše ere. Smiješno je odavati čast ovoj jednoj, ugrađenoj prije 60-70 godina, nemaju se kod koga provjeriti godine, a koja se skotrljala niz 7-8 metara, skroz kroz dimnjak, pala na dno, ispred vratašaca koja čuvaju pepeo i – ni okrznuta. Toliko cijela da ju vješte ruke majstora ne mogu izvaditi s dna dimnjaka. Pokušavaju okrenuti, uspraviti, polegnuti, cigla neće van. Bori se kako bi sačuvala svoje iskonsko mjesto. Odoljela je potresu, zašto bi se sad predala čovjeku. Malo nagorena, kolaž na njoj od bukovine, grabovine, hrastovine, bagrema, divlje jabuke, šljive … Kao da želi ostati u mraku i toplini, jedinom sigurnom mjestu. Ali, započeto se mora nastaviti, pa cigla doživljava tresak i lupanje po sebi sve dok ne odluči popustiti i razdvojiti se na dva dijela, i sad neoštećena, samo neravnomjerno popucana u jednoj liniji, i opet se može spojiti u jednu … ciglu.

Boje će i dalje blijediti. Ljudi će odlaziti s ovoga svijeta. Neki datumi će ostati zapisani u ciglama. S utisnutim Crvenim, Žutim ili Zelenim barkodom kuće kojoj su pripadale.

U Glini, 29. decembra 2021. godine 

“Jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka”

Ja, maskirani nadničar, u kostimu Djed Mraza počinio sam jeres
Dječija radost zbog paketića u nečijim očima je grijeh 

Kada bi ljudi vjerovali u Boga,
ko što djeca povjeruju starcu s bijelom bradom u crvenom odijelu,
dobrota bi imala šansu… od svake dogme veću

Psi grada koji je u prostor-vremenu za sebe izborio samo pukotinu

Psi grada koji je u prostor-vremenu
za sebe izborio samo pukotinu
počeli su padati u grlo te crne rupe
i dugo u noć lajati na stabla koja
se izvaljuju iz zemlje
Svijet postaje ono
što su oduvijek
slutili da jest:
ubrzana ruševina

Ako vas netko pita gdje su vaši psi,
recite im da ih je pojela zemlja
Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež,
recite da zvuk putuje tlom
brže nego zrakom

Psi koji nisu voljeli svoj strah
svakodnevno su ga zaboravljali
Otada, grad laje neprekidno
na svaki trzaj zraka
Otada, grad šuti neprekidno
kad ljudi izgovaraju svoj trzaj
nakon zemljinog trzaja

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?

Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika

Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice

Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mladi bagrem
Majke, srpanjske oluje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale

maternice
i sve te nikad otvorene knjige
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije

Knjige grada koji ih je davno zakopao 

Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine

Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama 

Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlastitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
kraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje

Odlazak

Stvar s čovjekom i zemljom je takva –
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:

produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće –
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati

*

Još malo, mama.
Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora.
Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt
školskog dvorišta. Živi su spremni
odustati od života svakog trenutka.
Živi premještaju mrtve jezicima
i traže način
da se vrate prvoj zemlji.
Na tavanu je štrik koji čeka mog oca.
Pod zemljom je njegov otac.
Živima ne mogu objasniti:
ljubav napukne
kad šiba presretne noge.
Koprive manje bole od nestrpljenja.
Žene koje su nam prethodile
čupale su iz sebe
djecu kao kukuruze
i sad ta strništa
vrište.
Mokra sam, mama.
Postelja me drži za stopala.
Udišem bijes koji odavno nije tvoj.
Predan ti je
kao što će biti predan meni.
Čudovište koje će me susretati
kad budem pokušavala
biti majka
svojoj djeci.
Žene koje su nam prethodile
uvijek bi ostajale na mjestu.
Muškarci koji su nam prethodili
utapali su se
u gladi
svoje djece.
Živi ne vjeruju u mrtve,
ali im vječito dolaze.
Jezik je otvorena rana
iz koje ne mogu otići.

Samo malo, mama.
Kćer me pita
zašto je sunce požurilo
Kćer me ne pita koliko je udarca
pretrpjela koža
dok je nisu skinuli
i može li se zaboraviti
da noć prevladava
ponekad i nakon jutra.
Kćer može postati svaka tišina.
Toplina te nježnosti
pretpostavlja da opstajem,
a to znači zaboraviti:

Da moram trčati
neprestano
dovoljno brzo
da nas ne sustignu,
da moram pobjeći
iz dna
u kojem nitko
ne može progovoriti.
Strah koji dolazi
s povišenim glasom vjetra.
Strah koji neprestano
dahće za vratom.
Ne plačem.
Veća sam od te slabosti.
Manjak sjećanja
naslijeđe je obitelji. 

*

Vrijedna sam prisutnosti onih
koji razmišljaju trebaju li me voljeti
Noću iz mene klija
samo strah
samo strah
koji popušta
mišiće mjehura
dok
napokon
ne eksplodira 

iz jezika

*

Dugo se nisam sjećala tih padova.
Sve zatrpano,
taložilo se na dno.
Riječi izvrnute iz prvih posuda,
korijenom su hvatale nebo
i na jezik je padao snijeg,
Sjećam se kako započinje nešto od nas:

Dugo smo vrtili jedne te iste kazete.
U jednoj  cijeli vlak
zapne u mećavi dok dječica

trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica.
U toj djeci ono najtiše je naše:
način na koji svijet

postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.

*

Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani,
ono što s nama ostaje otet će nas.
Prelamam taj odlazak toliko dugo
da se učini: riječ je o dolasku.
Opet promatram:
trava prerasta ogradu.
Dječje glave proviruju.
U mraku šapućem
bakine molitve.
Držim to sjećanje.
Grizem!
Vitke koprive, najviše.
Najteže im je umaknuti.
Svijet izviruje iza ceste.
Majka kaže da koprive ne bole
kao batine.
Kad otac odmakne
ona iz džepa vadi njihove
ljute listove.
Trljam malene debele ruke.
Plačem.
Ali ustajem.

Ako majka kaže na ručak,
a mi ne poslušamo,
ono što s nama gladuje
zatrpat će nas
pod metre zemlje
i nitko više neće znati
gdje kopati.
Svemu je lakše povjerovati
osim smrti
u neizdrživoj blizini.
Premaleni smo da razumijemo
da ovo nije mjesto
gdje pripadamo.
Ovaj prostor raste u nas
kao u njih nedostatak
drugog prostora.

kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
sa petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima

kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju

dida ga prati na stanicu
štaub cukar i svezane
suze u torbi pruža zetu

zima, noćni vlak, čvrsto rukovanje
vunene čarape stiskane
u džepu kaputa

stisnuti u krevetu gutamo
što na vrh jezika zapne

jorganom ušuškamo
strah i čežnju
za nove naraštaje

Mali Isuse, molim te da ne čitaš ono pismo kojeg sam ti sinoć napisala. Brat i ja smo pisali pred mamom, a ne bih htjela da vide baš sve moje želje. Prvo pismo nemoj čitati i gubiti vrijeme, nego se, kako kaže moja učiteljica, koncentriraj na ovo.

Htjela bih ti reći da se stalno molim Bogu. To je tvoj tata. Najviše s babom Margom i mamom. To bi to već sve trebao znati. Možda ti je već i rekao. 

Molila bih te, ako je moguće, da babi Margi kažeš ti ili tvoj tata, da se malo manje moli i da me malo više vodi u park. Ako bi joj to tvoj tata rekao, sigurno bi ga poslušala.

Možeš li mi objasniti kako si ti u prosincu beba, a već na proljeće imaš trideset i tri  godine? Tako barem tvrde odrasli. Je li svi tako brzo narastemo ili samo ti? Znam da na proljeće imaš trideset i tri  godine jer je jednom našem rođaku bio rođendan i djed Srbin mu je rekao da je u “Isusovim godinama“. Nisam baš najbolja u matematici. Više volim hrvatski i prirodu. 

Ako je istina da si se rodio u štalici i u dalekoj zemlji dok je puhao hladan vjetar, zanima me, jesi li se prehladio i je li te mama pokrivala? Vjerujem da jest, i mene moja pokriva, ali uvijek se uspijem prehladiti. Imaš li možda neki trik kako da ispušem nos, a da to ne čuje cijeli razred jer mi se onda rugaju. I imaš li neki trik da od mame sakrijem da sam se prehladila jer tada zna galamiti?

Ti znaš da imam brata i da se zove Leo. Njemu su sada četiri godine. I jako ga volim, ali moram ti reći, nemoj nikome govoriti, da me nekad, što baka Lucija kaže, baš nanervira. Kad je bio beba non stop je plakao i mislila sam da će mu ispasti oči od plakanja. Moja mama nema brata, a ni sestru, pa sam te htjela zamoliti, da ako možeš ikako, budeš njen brat. Ali stariji brat koji će je kad je tužna nasmijavati. Nekad je potapši po ramenu i zagrli. Kad je Srbin zagrli, ona odmah naraste. Nemoj biti mlađi brat, kao meni Leo. Nema smisla jer ćeš plakati i ona će se sikirati za tobom. I tebi će dobro doći da imaš sestru. 

Mi živimo u Bosni. Blizu nas je Busovača, tamo je sveti Anto, njega sigurno znaš. Njemu se molimo puno. Ako ti nije mrsko da mu kažeš da bi baba Marga bila najsretnija kad bi se vratila u Guču Goru. Može ona ići na selo, ali nema gdje živjeti. U gradu joj je dosadno. Neće priznati, ali vidim da jest. Najveći joj je problem smeće. Kad je živjela na selu, nije imala smeća. Samo melo. Možda ti to nisi nikad vidio, ali ja sam vidjela kad sam bila u Bučićima. Postoji jedna velika kanta i u nju se bacaju ostatci hrane. Baba je to davala svinjama da jedu. U gradu nema svinja, pa baba skuplja kosti od pilića i kad iziđemo to daje mačkama. Uvijek kaže da je “grijota šta se sve po gradu baca, kol’ko bi se živine moglo najest’“.  

Za Srbina i baku Luciju nemam posebnih želja. Oni su naučili u gradu jer su prije bili u Travniku. Nekad se malo posvađaju, pa Srbin ode u sobu čitati knjige da se odmori. Pa ako možeš njemu donijeti neku knjigu za Božić, možda najbolje neku enciklopediju. Njih voli jako. To su one debele i uvijek stoje na dnu police. U knjigama su, kaže Srbin, sva znanja svijeta.  Molim te da ako ti nije mrsko, nekad se pomoliš za Srbina jer se on slabo moli. I rijetko ide s nama u crkvu, pa se babe naljute. Jednom je svećeniku rekao da onog čega nema u duši nema ni u crkvi. To je bila katastrofa koliko su se babe i svećenik udružili protiv njega. Skoro sam zaboravila baku Luciju. Njoj donesi neku bluzu. I karmin. Karmin samo ako stigneš.

Leu možeš donijeti puzzle. Nadam se da si to vidio. Ako nisi do sad, možeš to kupiti u Vitezu. Postoji jedna velika trgovina i zove se “Fis“. Nema čega nema. Srbin kaže da je ponuda k’o na pijaci, samo je skuplje jer ima krov. Možeš potražiti Anđelku iz Bučića, to je mamina rodica i ona zna nas sviju i zna i Lea, pa će ti pomoći. A možeš ti kupiti i na pijaci da uštediš.

Tati ne trebaš nikakve poklone. On nije od toga. Jedino, ako baš, baš možeš, pomozi da zaspe. On slabo spava. Navečer, kasno, auta prolaze ispod naše zgrade i nastane strašna buka. Probudi se i krene trčati po stanu. Ne znam što mu se dogodi. Sigurno ružno spava. Mami je jednom rekao da sanja da je granatiranje. Nemam pojma što je to, ali mi ne izgleda k’o nešto lijepo jer bude sav smušen. K’o ja pred kontrolni iz matematike. 

Ja imam samo jednu želju. A ta je da ne idem u školu jer me oni tuku. Ili baš ako ne može, da ne idem u tu školu. 

Kada budeš dolazio u naš stan, budi tih. U zgradi živi jedan pas na drugom katu kod tete Mace. Pas se zove Asja i jako se plaši ako se puno lupa vratima. Kod ulaznih vrata je mala daska, nju podmetni da ne lupaju. I pazi da ne srušiš cvijeće u saksijama. 

Ako se umoriš, slobodno se drži za gelendere. U drugim stubištima su prljavi, ali kod nas nisu jer se subotom čisti. 

Nemoj nikome govoriti da sam ti ovo poslala. Mami pogotovo. A nemoj ni svom tati, on će prenijeti babi Margi. 

Hvala ti, mali Isuse.

Otac ti čita, jednom, za ručkom na terasi, preko posude sa zelenom salatom i majčinom puricom s mlincima, o banijskim kućama koje se naveliko kradu i premještaju. Dan je topao, pod tendom je zapara. Iz obližnje ravnice udaraju čekići s gradilišta, a veliki zglobovi dizalica osvajački nišane u prostor na kom su se do juče pod vjetrom povijali kukuruz i raž. Grade se stanovi u izbjegličkom naselju na obodima grada – tu ste se ulogorili među prvima.   

Kažu, čita otac, da „uništavanje nacionalne graditeljske baštine na Baniji i Kordunu poprima sve veće razmjere: iako su tradicionalne autohtone drvene kuće, izgrađene u 18. i 19. stoljeću, pod zaštitom države, vješti mešetari ih kradu ili budzašto kupuju, ruše, odvoze i potom uglavnom skupo prodaju na ilegalnom tržištu.”

Ma vidi ti to, molim te, mrmlja zamišljen, dodirujući okvir naočala u pokretu napregnutog čuđenja: pa ko kupuje tu starež?  „Nerijetko se prepoznatljive banijske ili kordunaške drvene kuće mogu vidjeti na zagorskim brežuljcima, na obalama Save u Slavoniji, pa čak i u Dalmaciji, a sve odreda su bez ikakvih papira postavljene na mjesta gdje ni povijesno ni estetski ne pripadaju.” Ma što estetski… Kome je do toga, do tuđih koliba? To je sve nekakvo pomodarsko prenemaganje. Eto kud je svijet otišao. 

„Recept je jednostavan. „Hauzmajstor” ili njegovi skauti u raseljenim selima i napuštenim vrletima Banije i Korduna pronađu staru drvenu kuću u dobrom stanju, raspitaju se o vlasniku, koji je u većini slučajeva u Srbiji, stupe s njim u vezu i za 2.000 do 5.000 eura kupe objekt, koji tada rastavljaju, pomno bilježeći raspored greda i dasaka te ih pod okriljem noći odvoze. Kuća je spremna za prodaju i montažu bilo gdje u Hrvatskoj ili inozemstvu, ali po višestruko višoj cijeni.”

Pa ja zbilja ne znam – zastaje otac, podiže pogled ka dizalicama u ravnici da bi pogledao u crno zgarište na koje se njegov otac vratio iz njemačkog zarobljeništva, zatekavši mati i sestru pod starom kruškom u avliji. Taj pogled pred tobom nakratko poništi dizalice i ti ugledaš u sjenkama obodnih šumskih stabala, tog neveselog dana prve poratne godine – mrtvog brata tvog djeda, partizana po kom je tvoj otac dobio ime. Mora da je bio tamo, mišja sjenka, da čuje kako bratu mati i sestra govore da je poginuo partizanski veselo, na konju, i da se stoga u ratu proveo bolje od svih njih. 

Tvoj djed, kom je boravak u logoru zauvijek promijenio držanje, gledao je u te dvije nepoznate žene – majku i sestru, i u sebe neupoznatog, jednog sebe kog je prvi put sreo tu, u avliji, ispod kruške, na zgarištu. Nije bilo smisla osvrtati se za onim sobom koji je ostao iza, u logoru. Taj više nije imao ništa za reći svijetu u kom se gleda u zgarište kuće, tu crnu rupu u kojoj su vrijeme i prostor vječno zakrivljeni, a gravitacija tako jaka da će uz sebe držati prikovanim generacije – uključujući i vas dvoje na terasi u sremskoj ravnici, iznad purice sa mlincima. 

Prvu su kuću digli na tom zgarištu, od oblica. Poslije su je prodali – došao je čovjek, siromašniji i potrebitiji od njih, rastavio ju je i odnio, a oni su pravili novu, na istom mjestu, po usudu kobne gravitacije. 

O crnim rupama znate toliko da su vječno gladne i da će jednom, naposljetku, progutati sve. Ti i tvoj otac zato pokušavate zamisliti te ludo hrabre ljude koji premještaju te kuće, kako odnose sa sobom crne rupe i njihovu kobnu gravitaciju, ne znajući da se to nikako ne može dobro završiti.

Ponešto ste vi miševi o tome dosad shvatili. 

***

Djedova i babina kuća sagrađena je na oštroj okuci. Iza te okuke otvarao se vidik na brežuljke u daljini. Okuka je izlagala kuću neopreznim vozačima koji nisu poznavali puteve. Tako se, više puta godišnje, događalo da se neki automobil zaleti u djedovu betonsku ogradu. Čeljad se tokom godina izvježbala u zbrinjavanju vozača različitih fela: u brzom trku do vozila, ispuštanju uzdaha olakšanja jer niko nije stradao, provjeri kolika je šteta na čovjeku i vozilu, pripremi hladnih obloga, te kuvanju kave za žrtve i promatrače iz sela koji bi se obavezno okupili da proprate događaj.  

Godinu pred rat, tog lijepog i nezaboravnog ljeta koje si provodila čitajući na ganjku stare kuće, dok su tvoji išli za poslovima, a krave podizale rojeve leptira plavaca sa pojila u dvorištu – za dan su se dogodila tri takva udesa. Ograda je već bila ozbiljno oštećena. Napuklina se širila u svim pravcima, kao neka neobična neprirodna riječna delta čiji se svi tokovim završavaju u jednom zemaljskom ponoru.

Šta je ovo danas, baš nasrću, govorio je zadihano djed. Po avliji su se uzmuvali ljudi od kojih većina nije zapravo radila ništa osim otpuhivanja i zabrinutog odmahivanja glavom. 

Kako tako trojica u danu, pa to je nečuveno. 

Bila je to godina koja je u ljudima već podigla slutnje, pa su počeli instinktivno da u svemu vide nekakva znamenja. Tvoj djed nije za to mario, u životu ga je uopće živcirao svaki pokušaj da se ljudskoj gluposti i nepažnji pripišu neka izvanljudska značenja, pa je hodao tamo-amo među svim tim ljudima smrknut i pomalo zgađen, paleći cigar za cigarom. Tek kasnije ćeš uočiti da se djed iza cigare skrivao, za to mu je služila. Usta su zauzeta uvlačenjem i ispuštanjem dima pa onda nećeš reći sve što bi inače rekao. Eto rješenja za očuvanje dobrosusjedskih odnosa – kad ti je do iznošenja mišljenja, ti pripali cigar. Poslije oboli na pluća, ali mala je to cijena.

Između drugog i trećeg udarca u ogradu nije prošlo ni dva sata. Taman su onog prvog sklonili u avliju, telefonirali srodnicima, skuvali treću litru kave za okupljene oko mršavog čovjeka sa oblogom za vratom, kad se začuo novi udarac. Ovoga puta auto je samo okrznuo ogradu, odbio se i završio u jarku na suprotnoj strani. U autu je bila mlada i lijepa žena i to je temperaturu u avliji dovelo do usijanja. Odjednom su svi silno željeli da se pokažu u najčojstvenijem i najhrabrijem svjetlu. Momci iz sela su zaglađivali rukama tjeme i popravljali okovratnike na rastegnutim majicama u kojima su do prije koju minutu zadijevali sijeno.

E ovo je neka – vozi ko tvoja mati! – ugrabio je djed priliku da se izrazi o svojoj kćeri ugasivši cigar i pošavši ka autu ispod čije se haube pušilo. 

Sutradan si stajala ispred ograde i čkiljila u ponor u betonu, koji je narastao u portal kroz koji se vidjela kobna okuka, zamišljajući kako velikom brzinom ka tebi ide automobil, jedna izvijena linija brzine koja se završava upravo tu, u ravni tvoga oka, zatvarajući ponor svojim metalnim sadržajem.

Onda ti je djed uplašeno rekao da se pomjeriš od ograde. Nije više sigurna, mislim da ćemo je morati oboriti sasvim. Ali onda ostaje izložena kuća, šta ako se u kuću budu tako zabijali, kao metalni insekti?

Pogledala si u kuću i ona ti je mahnula zavjesom koju je ljetnji vjetar izvukao kroz prozor. Bila je sljedeća i znala je to. Kuće znaju takve stvari.

Prvi među našim zvao se Zaim i ovdje se nastanio u vrijeme dok je svjetlost vatre još probijala mrak. Na obzoru nije bilo ničega, a zemlja je bila suha i prašnjava. To ne pokoleba Zaima i on umoran od lutanja odluči da se nastani tu. 

     Oženi se Bademom, ženom koju je prije vjenčanja samo jednom vidio i o kojoj nije znao ništa. Poslije saznade da se ne oglašava dok vodi ljubav i da nakon svakog milovanja ostaje bremenita. Zaim i Badema izrodiše osam sinova. 

Hasan, 

Ibrahim, 

Alija, 

Mustafa, 

Sulejmen, 

Ragib i 

Redžep 

umriješe ne ostavivši potomstva. 

     Najmlađi, Kadrija, visok i crn, šutljiv i mučljiv,  slabašan i pohotan, tajno, obljubi Hatidžu kćerku bogatog Rasima. Kad saznade da je iz njegtovog uda u njena bedra potekao život kojega nije želio Kadrija uteče i nikada se više ne vrati ni roditeljskom domu ni krevetu uplakane Hatidže. Ovu otac opsova dva puta i protjera u planinu, na katun, kojim su gospodarili od kada se vrijeme računa u našem kraju. Gore, rodi sina Osmana u čijem licu prepozna crte svog odbjeglog ljubavnika i tvrdokornog oca i od tog jednog pogleda ostade do kraja života raspamećena. 

     Čim malo ojača Osman odluči da siđe s planine.Gradom se skitao neko vrijeme posmatrajući ljude s čuđenjem i znatiželjom. Trećeg dana po dolasku u grad, pred zadimljenom čajdžinicom, priđe mu stariji čovjek i odalami šamar. U Osmanu se uzburka krv i on uzvrati starcu udarcem u kojem je bilo toliko siliine da ovaj na mjestu pade mrtav. Prije nego se uspio smiriti besposlena svjetina dotrča sa svih strana. Jedna od tih gradskih danguba zlobno povika:

– U neznanju unuk usmrti djeda! 

     Tek tada Osman shvati šta je učinio pa uz dosta buke i psovki rastjera okupljene. Još istog dana dovede izbezumljenu mater u grad i useli se u praznu djedovu kuću. Sjedeći na djedovom šiltetu i pušeći iz njegove nargile osjeti nepreglednu snagu. Za samo nekoliko dana zauzda sve one koji su dolazili na vrata njegove kuće istjerivati pravdu, a kada osjeti da je silan i presilan bez ičijeg znanja i protiv njene volje privede u kuću Ajšu, najljepšu ženu koje priče našeg kraja pamte. 

     Tek otkrivenu ljutnju i dvadeset godina staru nepravdu, o kojoj nije ništa znao, Osman je rastjerivao uranjanjem u mlado Ajšino tijelo, a iz te zahuktale ljubavi rađala su se djeca o kojima otac nije brinuo i koje je nesretna majka tješila gorkim suzama i prigušenim lelekom. 

     Četvoro djece koje izrodiše Osman i Ajša, prije nego je svojom vučijom naravi stigao ovladati djedovim poslovima, pomriješe a da od njih ne ostade ništa osim imena

Šefket,

Šerif,

Šahdan i 

Šeherzada. 

     Ljut što mu djeca za kojom nije mario ugibaju kao bolesni kučići Osman otjera Ajšu od kuće proklinjući dan kada je sišao s planine i pomiješao se sa okuženim gradskim svijetom. Kudeći život i bolesnu majku koja mu se neprekidno motala oko nogu stade piti i novac trošiti po kafanama. U jednom takvom teferičenju život mu prekide srčana kap i on pade na kafanski pod usta punih bijele pjene. Prvi onaj što je sjedio do njega ustade i reče:

– Živio kao ker i umro kao ker.

     Žena njegova Ajša kad je čula da je umro i da su mu beživotno tijelo kafanski pajdaši opljačkano izbacili na ulicu odahnula. Sad će ovo dijete koje nosi u trbuhu podizati bez straha od umiranja, jer je svojim ženskim čulom dugo već slutila da je umiranje njene djece povezano sa životom njenog muža. Kad se rodio plakala je od sreće i dugo je milovala njegovu ćelavu glavicu. Nadjenu mu ime Muharem i zaželje da vodi miran život i da ničim ne bude nalik na oca.  

     Muharem se nije obazirao na siromaštvo niti je mario što je po cijele dane morao pomagati majci radeći najrazličitije poslove. Pleo je, meo je, kuhao je, čistio je, cjepao je, šio je, prao je, brusio je, pospremao je, raznosio je, donosio je, unosio je, timario je, kosio je, brao je, utovarao je, istovarao je, pisao je, računao je, dodavao je, oduzimao je, umnožavao je, dijelio je i uopšte bio je majci uvijek od pomoći i pri ruci. Samo jednom, kada se primakao hrđavoj sablji svoga djeda, ona krisnu kao prase na umoru i on se pokorno povuče. 

     Kad se zamomči, zagleda se u djevojku iz komšiluka nimalo lijepu i nimalo pametnu. Jedne noći, kad se posebno gusta magla spustila na krovove kuća i razlila po čaršijskim sokacima, Muharem uteče iz kuće i krišom se uvuče u postelju djevojke koju je odavno zavolio. Od topline njenog tijela osjeti po prvi put sreću, a kada s jutrom majka dođe moliti ga da se vrati domu on samo odmahnu rukom i okrenu majci leđa. 

     Sedam godina nije Muharem govorio s majkom i isto toliko godina je, bez izuzetka, svake noći nag lijegao uz svoju ženu Fikretu pipajući tvrdim udom njena gola leđa. Kada nakon sedam godina napokon iz Fikretine utrobe izađe uplakano čedo na kućnom pragu s riječima pomirenja pojavi se njegova sijeda mater. Muharem se sažali na njenu raščupanu, bijelu, kosu i on dozvoli da njene još uvijek bujne dojke nadomještaju mlijeko kojeg u Fikrete nije uvijek bilo dovoljno. Starica čedo prigrli kao svoje uživajući u njegovim halapljivim ugrizima, a Muharem bez ženinog znanja odluči da se dijete zove Dževad. Nekako je uvijek uz to ime zamišljao drčna čovjeka opasanog sabljom, a sinu nije želio ništa drugo osim slave i časti. 

     Nedugo nakon rođenja dijeteta Muharem oslijepi. Vidjevši ga kako izgubljeno baulja po kući, on koji je mogao od komada drveta izdjelati najljepše izrezbaren komad pokućstva njegova mati Ajša skoči sa kamenog mosta koji je spajao dvije obale Bosne. Od tuge za majkom Muharem izgubi pola svoje tjelesne težine a tako mršav više je nalikovao na avet s onog svijeta nego na živa čovjeka. Pribojavši se da slika posrnulog oca u djetetu mogla izazvati duševni poremećaj Fikreta utamniči muža u podrum kuće a sinu Dževadu kad malo poodrasta reče da mu je otac poginuo u ratu kao junak i da je strašilo koje živi u prostoriji ispod poda neki nepoznat čovjek nad čijom se sudbinom sažalila. 

     Bojeći se da Dževad ne otkrije istinu o roditeljskom porijeklu Fikreta razmazi sina više nego je smjela. Odrastajući mažen i tetošen Dževad zavoli ratne igre, a kada dođe u dob da se može oružati on se prijavi u četu Hamza – bajraktara i otputova daleko u nepoznat svijet u potrazi za slavom i bogatstvom. 

     Prođe nekoliko godina i on se vrati u čaršiju gizdav, na crnu konju, vodeći pored sebe Čerkeskinju koju je negdje zarobio ili kupio ili dobio na kocki. Odmah stade šenlučiti po kafanama i rasipati novac kupujući ljubav žena gdje god su njegovi dukati imali moć da pocjepaju dimiju i nagovore noge da se široko rašire. Ženu koja nije razumjela riječi od onoga što joj se govorilo posjećivao je samo kada bi rakija isparila iz nejgovih nozdrva i kada bi ga savjest počela peći. Iz tih povremenih ljubavi izrodiše mu se sinovi kojima otac s pomućenim razumom nadjenu imena uz puno povike i nesuvisle priče. Prvi se rodi 

El-Hakim, i otac zaželje da bude crn na mater i da svaka žena koja ga pogleda bude nesretna dok je njegova ruka ne pomiluje po nakostriješenoj koži. Drugi se rodi

El-Džafer, i otac zaželje da bude vičan peru, kojim će skladati najljepše ljubavne pjesme, toliko umilne da neće biti ženska bića koje kada ih pročita odmah neće usniti pjesnikovo rumeno lice. Za njim dođe 

El-Kajjim, i otac zaželje da njegovo ime u neprijatelja uvijek ulijeva strah i da svako žensko koje sretne padne pokorno pred njegova koljena. Posljednji se rodi 

El-Mustafa, i otac njegov Dževad bješe toliko trešten pijan cijeloga mjeseca nakon njegovog rođenja da mu ime uz pomoć starijih žena nadjenu mati i samo poželje da bude zdrav i sretan.

     Prođe dosta vremena i djeca Dževadova poodrastoše. Najstariji, El – Hakim postade prznica i osion, a dosta grub i nametljiv posvuda pa ga neka dvojica krijumčara duhanom posjekoše na mrtvo zbog nekog sitnog duga kojeg nije htio vratiti samo iz obijesti a nikako što nije imao novca.

     Onog drugog što dobi sa Čerkeskinjom El – Džafera, još kao dijete odnesoše čergari, unakaziše i osakatiše, a kad shvatiše da dijete, ni takvo, nema dara za prošnju zaklaše i baciše u neku rupu koju onda zatrpaše zemljom. 

     Treći Dževadov sin El – Kajjim nadživi oba brata, ali sav bi nekako hmuljav i inače nešto plašljiv i povučen. Kad sa planine banuše u čaršiju hajduci naoružani sabljom i puškom on stajaše zbunjeno na kućnom pragu ne znajući dal da bježi ili da se laća kakvog oružja. Ovi ohrabreni njegovim strahom upadoše u kuću i ubiše Dževada, njegovu mater što je umislila da je begovica i dvije služavke. Na izlazu posjekoše i El Kajjima koji je sve to gledao kao biće s drugog svijeta. Kuću zapališe a stoku potjeraše prema Crnom vrhu. 

     Pokolj preživješe samo Čerkeskinja, njeno najmlađe dijete El – Mustafa i ćoravi Dževadov otac koji čim mu svjetlost dana dotače iscijeđene očne vijeđe poče učiti sure iz Kur’ana. Ne znajući kud će Čerkeskinja u dnu avlije podiže kuću od blata i šiblja, podiže od riječnog kamena maleno ognjište, nakupi nešto suha drvlja i odluči život početi iz početka. 

     Dan prije nego će na čaršiju pasti prvi zimski snijeg umrije El – Mustafin slijepi đed ne rekavši ni riječi. Tog dana Čerkeskinja prvi put skide feredžu s lica i progovori nekim nerazumljivim jezikom. Riječi su joj po maloj kućici letjele kao divlje golubice po oblačnom nebu odbijajući se od zidove, ali ne dajući razumljivog tona. El – Mustafu zadivi ljepota majčinog lica i grlenost njenog jezika. Tu noć legoše ne zapalivši vatre a kada se ujutro probudiše već je zasniježilo do članaka a hladnoća je bila mrka i peckava. 

     Ne prođe dugo vremena i El – Mustafa osjeti da mu je kuća tijesna a nemajući kud odluči naprečac ženiti se. Oženi Umihanu čija je put bila bijela kao kocka šećera i koja je bila krotka i umilna kao tek ojagnjena ovca. On bio cijeli život sabran pa sa ženom stekao poveliko imanje. Trgovao cijeli život kupujući jeftino od gorštaka rukotvorine njihovih žena a onda ih skupo prodavao po uglednim čaršijskim kućama. Kad mu je mati umrla nije znao šta da udari na nišan pa naredio da se napiše Allah je najveći, jer je valjda jedini on znao odakle je i kada je rođena. 

     Sasvim neprimjetno Umihana je rađala djecu, a El – Mustafa se uporno molio Bogu strhujući da će njegovo zamaskirano nepoštenje biti razotkriveno u sudbini njegove djece. Kako su mu se djeca rađala tako je El – Mustafa bivao darežljiviji pri kupovini a manje nezaježljiv pri prodaji. Kada mu se rodi posljednje dijete od imanja koje je sticao godinama nije ostalo ništa i sva su njegova djeca od prvog

Hikmeteta,

do posljednjeg

Ferida, 

gledala oca kako ludi od neprekidnog straha. Četvoro u sredini, svi slični jedan drugome i svi mrke puti,

Ejub,

Ajet,

Salih i

Ramiz 

oca zapamtiše kao sjeda starca drhtavih ruku i svi se oni odbiše od kuće ne hajući ni za majčino preklinjanje niti za nerazumljiva očeva upozorenja. U opustjeloj kući gorjelo je samo jedno skromno kandilo i na njegovom svjetlu se nije mogala vidjeti Hikmetova i Feridova tuga. Oči su im bile pune suze, a pogled mutan i nesiguran. Kao da su slutili da je budućnost neizvjesna makar i nisu znali jasno razlikovati današnji od jučerašnjeg i oba od sutrašnjeg dana. 

     Te jeseni lišće pade po zemlji i prije nego promjeni boju. Staza koja je iz njihove kuće vodila prema čaršiji bila je zelenija nego inače a kada kiša poče padati niko nije mogao znati da će padati dvije godine bez prekida. Cijela je čaršija mirovala išekujući da osvane sunčano jutro samo je Hikmet to maglovito vrijeme iskoristio kako treba. Čim je shvatio da će kiša padati duže nego iko pamti dovede u kuću Aliju da mu služi i pomaže i da bude mjesto u koje će izlijevati nevidljivu žuč svojih unutarnjih bolova. A kada kiša prestade padati u čaršiju dođoše tri bajraktara i ne birajući podigoše na oružje svako muško koje je moglo nositi oružje. Na odlasku od kuće Hikmet pogledom pozdravi onemoćalu majku Umihanu, rukova se sa bratom Feridom, prođe nijem pored žene i na samom izlazu poljubi sinove 

Hazima i

Halida. 

     Feridu isprva bi nekako neugodno ali kada od nekih povratnika s ratišta dozna kako mu je brat posječen u nekoj beznačajnoj bici i ostavljen da obezglavljen truhne negdje na nekom blatnom polju one leže u Alijinu postelju i postade njen ljubavnik, gospodar i muž. Opijen njenim bujnim tijelom naredi da se ime mrtvog brata nikada ne pominje a njegovu djecu odgoji u uvjerenju da su oni plod njegovog sjemena. Dok je još upoznavao labirinte Alijinog tijela njegova mati Umihana negodovala je zbog njegovog postupka i on je srdit zbog njenog neprekidnog prekoravanja otjera od kuće. Tad se udubi u Alijino tijelo tako silovito da s njom izrodi još tri sina 

Uzeira,

Seida i

Ubejda. 

     Nepošten i lijen Ferid poče praviti razliku između svoje i bratove djece. Čim poodrastoše Hazim i Halid pobjegoše od kuće i povedoše sa sobom Seida i Ubejda, oba željna avantura i slobode. Razmažen i podmukao Uzeir shvati da je bjekstvo braće dobra prilika za njega i kada ostade sam sa ocem i majkom poče njihovu razočaranost toviti objedama protiv braće. Od njegovih opsjena Alija oboli i umrije mršava i jadna, a Ferid izgubi razum i život skonča odbačen i posramljen. Samoća osokoli Uzeira i on se odvaži i prigrabi sebi kćerku čaršijskog bogataša Hamdi – bega ne baš lijepu ali vrijednu i promućurnu Enisu. Zajedno, stadoše oni namicati bogatstvo što trgovinom što pozajmljivanjem novca na kamatu i od tog se lihvarenja toliko obogatiše da u svojoj razmetnosti pokupovaše sve veće dućanje u samom centru čaršije. Imetak ne zadovolji njihovu sujetu i oni želeći da budu što ugledniji i pioštovaniji izrodiše dvoje djece

Nuriju i

Avdiju

 i stadoše ih od malena vaspitavati da se osjećaju boljim i vrednijim od ostatka svijeta. Uto poče neki dalek rat i začas dođe i u čaršiju i nastade vrijeme nevakata i nečasti. Nurija i Avdija se priključiše roditeljima u pljački i haramu a kada osjetiše u grudima silu od samopouzdanja počeše u tuđe ulaziti kao u svoje. I bili su toliko strašni u svojoj gramzivosti i pohlepi da kada nakon rata u čaršiju dođe narodan vlast oni ostadoše bez svega imetka i lične slobode. 

     U gnjilim kazamatima umriješe otac Uzeir, mati Enisa i stariji brat Nurija. Samo Avdija dočeka pomilovanje i slobodu ali pokoleban i razočaran. Prvih dana nakon izlaska iz zatvora samo je pušio i vrtio kutiju od šibica po prstima a kada se malo prisabra ode nekud i vrati se sa ženom. Od silong imetka kojeg je zaimao tokom rata ostala mu samo stara porodična kuća od prušća i blata i tu Avdija sa Zekijom izrodi tri sina

Nedžada,

Envera i

Murisa.

     Živio je sa svojom porodicom Avdija u stalnoj neslozi. Volio je piti i sitnu plaću traćati u kocki. Od takvog života obolio od tuberkuloze i umro. Sva težina života odmah nakon Avdijinog ukopa padoše na omalena Zekijina pleća. Šila, čistila tuđe kuće, svugdje za dinar pripomagala kako je znala i umjela, ali nikako nije uspjevala iz sinova izbiti podmuklu mržnju prema narodnoj vlasti i organima reda. Nedžada, frktavog i sklonog tučama, ubiše brkati milicajci, jer je nakon neke pljačke i tervenke koja je uslijedila pun mržnje zapucao na ubice svoga oca. Iako brata nije volio Enver se zakleo da će osvetiti njegovu pogibiju i čim mu se ukaza prilika on žiletom isječe dva milicajca. Na sudu nije mogao trpjeti dugu sudijinu priču pa sve priznao. Robije se nije plašio. 

     Kuća ostala pusta. U njoj sami mati i ja. Ona vazda plače. Zbog njenog nesnošljivog leleka ja počeo piti sve se nadajući da će njen glas pun tuge postati tiši. Ali, što sam više pio to je njen žal za braćom bivao veći i ne mogavši to više slušati ja je istučem desnom rukom, jako, po leđima, ramenima i po glavi. 

     Tu noć legnem spavati i usnim šljivu u beharu i usnim kako prstim jedem med i usnim kako se na avlijskoj česmi napijam vode i usnim neko jare kako me gleda i usnim neku knjigu koja se sama lista i usnim nekog čovjeka kako mi nešto govori i usnim mujezina kako uči ezan i usnim kao ja šetam čaršijom u novom odijelu i usnim budim se u svojoj hladnoj kući i shvatim ovo zadnje nije san. Pogledam ruku kojom sam tukao majku i vidim osušila se do iznad lakta. Postidim se svega što sam napravio i odlučim sve ovo zapisati. I zapišem, ali rukom koja se nije osušila.