Stodvadesetsedmoga dana rata dogodila se strašna nesreća:

Granata ispaljena iz minobacača pala je ispred bolničkog ulaza, činilo se da nikoga nije ubila, ali jedan je geler, ne veći od tačke na kraju ove rečenice, dvije ulice dalje u sljepoočnicu pogodio čuvenog violinista, prošao duž čeonog režnja, izašao na drugu stranu ubivši nesretnika usred misli, i zabio se ravno u zatiljak maloumne djevojčice, jedne od njih stotinjak, koje su upravo ukrcavali u autobus, spremne za evakuaciju iz grada.

Djevojčica je preživjela, vjerojatno i ne osjetivši geler. Samo je u naslonu za glavu njezinih invalidskih kolica ostao jedva vidljiv trag krvi, koji će rukavom slučajno obrisati medicinska sestra koja se o djevojčici brinula.

Violinist je pokopan uz najviše počasti i uz plotune neprijateljske artiljerije. O tome su pisale sve svjetske novine, nad njim su naricali i bogoradili najslavniji svjetski umovi, zazivajući vojnu intervenciju slobodnoga svijeta koja će spasiti narod opsađenog grada i osvetiti tog glazbenog genija.

Djevojčica, sedamnaestogodišnjakinja, za koju je smatrano da je na razini imbecila, nesposobna da govori, hoda, samostalno se hrani, vraćena je, po propasti evakuacije, u Dom za oštećenu djecu. I dalje nije mogla govoriti, nije hodala ni jela, ali je pod prstima imala gudalo i violinu, dok su joj kroz glavu prolazile sve one melodije kojih se sjećao mrtvi violinist. Čula ih je upravo onako kako ih je čuo on.

I žudjela je, ta djevojčica, za gudalom i za violinom.

Da je nekoga bilo, da je netko to mogao znati, da je uopće kome na um palo da u Dom za oštećenu djecu donosi violinu, dogodilo bi se čudo. Djevojčica bi svirala sve što je svirao on, i još bolje, jer u njoj nije ničega bilo što bi omelo glazbu u nastajanju.

Ali nije bilo violine.

Andrej Kurkov, Sive pčele (2018)

Jedna od vodećih linija koja vodi kroz dosada objavljene tekstove jest višejezičnost njihovih autora i autorica. Tako smo upoznali Ukrajinku koja piše na ukrajinskom, Ukrajinku koja piše na njemačkom, Bjelorusa koji piše na ruskom, Bjelorusa koji piše na bjeloruskom… Danas je na redu jedan od najpoznatijih ukrajinskih spisatelja, Andrej Kurkov (1961), Ukrajinac koji piše na ruskom. Njegov je opus pozamašan, intenzivno prevođen na niz europskih jezika, pa tako i na hrvatski i na srpski. Roman Sive pčele, poput Žadanova Internata, tematizira rat u Donbasu. Tu svaka sličnost prestaje. Žadan ispisuje teški apokaliptički tekst, bez imena – ljudi i gradova, sela i oblasti. Njegov je redukcionizam tjeskoban, a predjeli kroz koje se kreću junaci obilježeni razaranjem i uništavanjem. Kurkov ispisuje sjetnu priču čiji glavni junak živi, moglo bi se reći tvrdoglavo da nije jasno kako ga prije svega odlikuju blagost i duševnost, u svojemu selu, potpuno ispražnjenom od ljudi. Jedini je preostali stanovnik njegov „najbolji neprijatelj“ s kojim ga veže duboka višegodišnja odbojnost. Njegova je osobna nesreća i to što ga je ostavila žena, odvodeći sa sobom i malodobnu kćer, i što situaciju čini još tragičnijom, učinila je to prije izbijanja rata. Vratila se u svoju zapadnoukrajinsku domovinu, gesta koja tek naznačuje eventualno cijepanje duž političkih linija. Selo se nalazi u „sivoj zoni“, ničijoj zemlji između jedinica ukrajinske vojske i pobunjenika iz Donbasa. U njemu nema ni struje ni vode, nijedna radnja nije otvorena, snabdijevanje živežnim namirnicama svedeno je na oblike prvobitne razmjene.

Upravo je potraga za hranom ono što tvori jedan od osnovnih zamajaca škrte radnje. No njezina je glavna osovina nedvojbeno sadržana u aktivnosti junaka koja možda izgleda kao hobi, ali je suštinski izjednačiva sa svrhom samoga života. On je, naime, strastveni pčelar. U istoj mjeri u kojoj se brine za svoju vlastitu opskrbljenost hranom mora se brinuti i za svoje košnice. Zima se bliži kraju, polja i šume na kojima može napasati pčele nalaze se između dviju zaraćenih strana i jedino što mu preostaje jest da se uputi u potragu za novom ispašom. Put je dug i vodi ga kroz neugodne kontrole na točkama koje drže Ukrajinci i separatisti. Sebi svojstvenom lakoćom ih prelazi i kreće se relativno slobodno po mjestima na kojima, doduše, stalno mora pokazivati (i dokazivati) svoj identitet, ali ga to ne sprječava u sklapanju prijateljskih kontakata, osobito s osobama ženskoga spola. Stabilnost njegova djelovanja osigurava činjenica da ustrajno odbija zauzeti jasan stav u vezi s političkim pitanjima. I kod Žadana je junakovo mišljenje o onome što se zbiva u zemlji namjerno zamagljeno, Kurkovljeva je strategija ipak unekoliko drukčija. Njegov je junak svjesno realiziran kao apolitična osoba kojoj je glavni cilj preživljavanje u neljudskim uvjetima. No ono što je bitno jest njegova sposobnost zadržavanja etičke pozicije i odbijanja priklanjanja strani koja bi mu život učinila ako ne ugodnim, a ono bar podnošljivim. 

Putovanje u potrazi za pčelinjim ispašama formira se kao putovanje u unutarnjost sebe, ali i zemlje u kojoj se živi. S nastupom proljeća on će se otisnuti preko kontrolnih linija, prelazit će iz sive zone na područje separatista, otuda na ukrajinsko, zadržat će se tamo, potom se, sjetivši se da je na jednome davnom kongresu pčelara upoznao kolegu krimskog Tatara, uputiti na Krim, iznova prelaziti granicu, zadržati se tamo, postupno uvidjeti u kakvom se stravičnom položaju nalaze Tatari da bi se nakraju uputio na polagani povratak kući, gdje ga čeka omiljeni neprijatelj, ali i dom, mjesto pripadanja. Njegov se izlet time završava. No ono što je spoznao na putovanju oblikovat će ga na odlučujući način: ljudska dobrota se ne gubi ni u najtežim uvjetima, isto kao što ni ljudsko zlo ne prestaje postojati u najlakšima. Unekoliko difuzni humanizam kojim se odlikovao na početku romana postat će centralno mjesto njegovog pogleda na svijet. Metafora zla koncentrirana je u figuri „sivih pčela“ iz naslova. U jednoj od šest košnica, i to upravo onoj koju su na „ispitivanje“ odvezli pripadnici krimskog KGB-a, otkriva da s pčelama nešto nije u redu. Ne izlijeću iz košnice, kada ih osvijetli iznutra, vidi da su neuobičajeno trome, da su izgubile normalnu boju i postale sive. Što su doživjele na „ispitivanju“? Očevidno nešto što ih onemogućava da žive u miru i skladu s ostalim pripadnicama roja. Stoga se i odlučuje da ih pusti i da uništi košnicu. Tko je jednom došao u kontakt s tajnom službom, više nije sposoban za normalan život. Ili, kako junaka podučava ruska žena na Krimu odgovarajući na njegovu dobronamjernu opasku „Ali, to je i njihova (tatarska) zemlja.“ „’Što tu znači njihova!’ […] Zemlja je oduvijek ruska, kršćansko-pravoslavna! Još prije Tatara Rusi su iz Turske donijeli pravoslavlje. U Herson. Tada još uopće nije bilo muslimana. Njih su onda ovamo poslali Turci skupa s islamom. Kad je Putin bio ovdje, sam je ispričao da je ovo sveta ruska zemlja!’“ Doista! Moć je amaterskoga egzerciranja povijesti bezgranična.    

(Pet pjesama)

Taj glagol

Kada s nekim podijeliš hljeb,
hljeb se umnoži.
Podijeliš cvijeće i ruka zamiriše.

I dijeljenjem ti umnožavaš.
I svjetlo dijeli noć na dan i noć.

Najveći broj
kada sobom podijeliš,
dobijaš Jedan.

Skup si krajeva što slute početak.

Ruka

Sitne su bile moje godine
kada sam sama na ljetnjem danu sjedela
na klupi ispred kuće
i gledajući u nebo kušala ima li Boga.
Prste skupih tako da odlično može stati kornet
(tada je koštao 3 dinara)
i ispruživši ruku zamolih tiho:
„Bože, ako postojiš, daj mi jedan kornet, nikome neću pričati.“
I tako ostadoh da čekam. I čekah…
Sladoleda, međutim, nije bilo. Razočarano povukoh ruku.

Tako i nešto kasnije,
tražih isti sladoled
rukom koju je kreirao Neko
još uvijek se pitajući.

Sad umjesto korneta na dlanu držim žeravicu.
Stegnem li je – izgoreću ruku,
ispustim li – ugasiće se.

Golub

Tamo su posijane prve kulture
Čuo se topot konja kaldrmisanim lavirintima
I nicale oker zgrade

Brali se bademi i raspukli pistaći
Rasla žitna polja
pamuk
i tamaris

Jedan hrast i jedan bor

Na pijacama prodavali prženu kahvu,
egzotične začine i sapune od nara

Tamo gdje se brao limun
i cijedile masline
Sada se kulture žanju.

Sve osim maslinove grančice
u kljunu pričvršćenom za glavu goluba
čije tijelo je rasuto
po svijetu.

Evzoni

Na ulasku u zemlju
mitova,
tu kraj rampe
žmiri pas na
opruženoj šapi.
Tamo desno, pored
linije na atlasu
prostire se žabljak.
Cirusi šarmiraju,
mak se blago njiše,
kolone mrava
marširaju
iz jedne u drugu zemlju.
Oni ne znaju za granice.

Kišobran

Maglovito oko
Zamagljen prozor.
Kapi se slivaju.
Djevojčica sprema školsku torbu.
Zateže pertle.
Škripi kapija.
Uskisle ulice. Barice.
Glasni drugari.
Krupni i razdvojeni zubi vani.
Nagnuti naprijed.
Kiša počinje padati.

Zaboravila kišobran.

O važnim
stvarima
ne uče nas
u školi.

Marko Aurelije: Meditacije, Planetopija 2017.

Uzalud sam se godinama raspitivao koju je posljednju knjigu čitao Miroslav Krleža. Pitao sam to Enesa Čengića. Dugo mi nije puštao šaku, držao ju je prisno naslonjenu uza svoje srce, nešto mi je govorio, ali zapravo nije znao. Čini se da nitko nije poveo računa da zapazi i zabilježi što je posljednje Krleža čitao. Postoji razlog zašto mi je to važno. Sedamnaestog prosinca 1974, nakon što mu već nekoliko dana nije bilo dobro, u devet sati ujutro, Ivu Andrića vodili su posljednji put u bolnicu. U kupaonici je pokupio pribor za brijanje i umivanje, te kapi za očni tlak – plašio se sljepoće – bližnji su u staru smeđu putnu torbu pridodali papuče i kućni ogrtač, da bi se onda skoro na izlasku Andrić vratio u svoju sobu po jednu tanku, sasvim malenu knjigu. Bila su to “Samorazmatranja” Marka Aurelija. Tri mjeseca trajalo je Andrićevo umiranje. Bivalo mu je sve gore, ali barem u prvih nekoliko dana čitao je. Možda je čitao. Ali čak i ako nije, Marko Aurelije bio je uz njega. Ta knjiga svojevrsni je Andrićev epitaf i šifra za razumijevanje jednoga važnog dijela Andrićeva stvaralaštva. Marko Aurelije u svojim je “Samorazmatranjima” pisao prikrivenu autobiografiju, kakvu je Andrić cijeloga života sastavljao u “Znakovima pored puta”.

Marko Aurelije bio je rimski car. Posljednji koji je carem postao usvojenjem, a ne krvlju. Zanimao se za filozofiju, a cijeloga je života pisao jednu jedinu knjigu. “Samorazmatranja”, ili kako ovdje stoji “Meditacije”, autorefleksivno je djelo čovjeka blagog i pomirenog sa svijetom, koje većim svojim dijelom predstavlja svojevrsnu zbirku savjeta, upućenih isključivo samome sebi, kako da se živi. Marka Aurelija svojedobno sam, kao student, mnogo i zaneseno čitao u prijevodima Albina Vilhara, srpskoga klasičnog filologa. On je knjigu Marka Aurelija preveo pod naslovom “Samomu sebi”. Pronađete li je u nekom antikvarijatu, znajte da u rukama držite dragocjenost. Njezina vrijednost nije u novcu, nego u nemjerljivom duhovnom blagu.

Knjižica počinje nizanjem naslijeđenih i prihvaćenih vrlina. Pa Vilhar ovako prevodi: “Plemenitost i blagost nasledio sam od svoga dede Vera. (…) Po majci strah božji i darežljivost i ne samo strah od rđavih dela, već i od rđavih misli; od nje sam još nasledio i to da živim umerenim životom, daleko od života bogataša. (…) Od svoga pradede primio sam načelo da ne posećujem javne zabave, predavanja i recitacije i prihvatio običaj da držim u kući dobre učitelje i ubeđenje da na takve stvari treba u velikoj meri trošiti.” 

No, na žalost, u hrvatskim knjižarama nećete naći Vilhara. Pa čak ni Aurelijev prijevod s izvornika. Planetopija je, naime, naručila prijevod s – engleskog. Grijeh je prevođenje antičkih dijela s engleskog. Grijeh protiv književnosti, protiv jednoga od važnijih pisaca naše civilizacije, a onda i protiv jednoga dobrog i plemenitog vladara. Čudno je da na takav grijeh pristaje Petar Vujačić, inače dobar i ozbiljan prevoditelj.

Ovu knjigu možete kupiti i čitati onako kako gledate ne baš najbolje snimljene piratizirane filmove. Informirat ćete se što je i o čemu pisao Marko Aurelije, kao i zbog čega vam je toliko važno da dođete do prijevoda Albina Vilhara. Na kraju, bit će vam jasno i zašto je Ivo Andrić jedan francuski prijevod nosio sa sobom u bolnički grob. A onda i kako bi izgledao self help, kad bi ga pisali veliki pisci, i to bez namjere da takvu svoju knjigu ikad objave. Marko Aurelije bi se, vjerojatno, začudio kad bi čuo da mi čitamo njegovu intimnu knjigu, i da ju je čitao jedan toliko obziran i diskretan čovjek kakav je bio Ivo Andrić.

Alberto Manguel: Dok pakiram biblioteku, Fraktura 2019.

Knjiški čovjek, bibliotekar, bivši ravnatelj argentinske nacionalne knjižnice, bibliofil i strastan čitatelj, sjajan esejist, pisac koji bježi od fikcije, ali pripovijeda vrlo vješto, Manguel je vjerojatno najčuveniji po tome što je čitao slijepom Borgesu. U ovoj knjizi meditira i pripovijeda o osobnoj biblioteci i o čovjekovu kratku životu. Kratku, pogotovu ako život mjerimo pročitanim i nepročitanim knjigama i nepregledom naših stvarnih i imaginarnih biblioteka. Manguel zanimljiv je i veoma zabavan pisac. Čitajte ga na putovanjima, u avionu i vlaku, u čekaonici.

J. H. Fabre: Iz života kukaca (dio prvi), Naklada hrv. prirodoslovnog društva, Zagreb 1919.

Dopustite mi: jedna od mojih, u posljednje vrijeme, omiljenih knjiga! Fabre je bio devetnaestostoljetni entomolog, stručnjak za insekte. Za razliku od današnjih eksperata koji nižu podatke, ali ne pripovijedaju, onodobni su sjajno pripovijedali. Morali su tako, jer se nisu mogli ispomagati filmom, fotografijom i do kraja sređenim naučnim saznanjima. Pripovijedanjem su svoju temu izvlačili iz kaosa. Dok čitam Fabrea, zamišljam da i sam ovako pišem: “Živo mi je u pameti jedno veče. Zvat ću ga veče noćnoga paunčeta. Tko da ne zna ovoga divnog leptira, najvećega u Europi? Odjeven je u tamni baršun, kestenjaste boje, a ovratnik mu od bijela krzna. Krila su mu prekrivena sivim i smeđim pjegama, išarana blijedim reskavicama, a optočena zagaravljenom bjelinom; usred krila okrugla je mrlja, veliko oko s crnom zjenicom i raznobojnom šarenicom, što su je savili lukovi crni i bijeli, kestenjasto smeđi i crveni kao trator.”

RODICA

U rodnom sam gradu. Prijatelj napecao unske ribe juče i večeras planiramo roštilj uz Unu. Pijem kafu na balkonu, sa telefona TBF, “Ništa mi neće ovi dan pokvarit”. Uobičajena šetnja gradom, kafa tamo, kafa vamo, eto popodneva. Lagan ručak, da glad sačuvam za uveče. Kad sam na Floridi, sanjam unsku ribu, iako je tu ribe napretek. Džaba morski specijaliteti i otkošteni fileti lososa i pastrmke, ja bih unske plotice, reš sa roštilja, pa nek je i puna kostiju. Prije sijela uz Unu odlazim kod rodice da se vidimo, dugo nismo. Nisam se najavio da ne bi spremala hranu, nego samo nazvah da pitam je li kući i kažem da ću navratiti nakratko, na kafu. Kod nje sam za deset minuta da joj ne dam vremena da počne šta nabrzinu kuhati. Sjedamo, – “đe si, kako si” -, eto i kafe i golem komad kolača. Rekoh da ću samo kafu. 

“Ah, kako samo kafu, ja pravila kolač, ovaj mi je baš uspio, moraš pojesti.” 

Hajde pojedem kolač, popijem kafu, i velim da moram dalje. 

“Haj’ samo još probaj burek, ja jutros razvijala, da znaš kako je dobar.” 

Velim da ne mogu, još malo pa ću na roštilj, čuvam se čitav dan za to, a evo pojeo sam i velik kolač. 

“Ma moraš probati, samo malo. Ako nećeš burek, ima malo i sirnice.” 

Opet ja da stvarno ne mogu, jer znam da će “samo probati” voditi ka “haj još malo” pa “još malo”. 

“Hvala puno”, velim “drugi put ću sigurno. Čuvaću se za pitu kod tebe.” A-ah, ne pomaže. 

“Moju pitu nećeš probati? Moju pitu?!” 

“Izvini, stvarno ne mogu, sigurno ću drugi put.” 

Ponovi se “haj” – “ne mogu” još par puta. 

“Haj’ makar ponesi.”

“Ma ne mogu sad nositi, neću kući, ne mogu nosati kesu s pitom po gradu, a odoh onda i uz Unu, sigurno ćemo do kasno ostati.” 

“Dobro, ja sam ponudila. Bolja ti je pita od ribe, al’ ti kako hoš.” 

“Ma siguran sam da je bolja, al’ ja se eto zaželio unske plotice, a doću ja na pitu maksuz, obećavam.” 

Ja na vrata, pozdrav hladan, očito zahlađenje rođačkih odnosa na pomolu. 

Zovem poslije mamu i prepričavam joj ovo, a ona pita, osjetim i ljutnju i čuđenje u njenom glasu: “I nisi probao pitu, stvarno nisi?” 

Rekoh da nisam. 

Mama veli: “Kako ću ja sad ženi u oči pogledati?”

SAFET

Ode Aki nedavno. Ode kao i Arsen, Oliver, Kemo, Đole, Davorin. 

Ali neću tužiti, gledam snimke njegovih izvedbi kojih su bili puni tv kanali nakon njegove smrti, pa se sjetih nečeg. Imao sam ovdje na Floridi komšiju djeda, kako mi to u Krajini kazemo – dida. Umro Safet Isović 2007. godine, dan-dva poslije Safetove smrti ja navratim kod dida. U kuhinji pravim nam kafu, on u dnevnoj gleda tv. Odjednom čujem:”Mehmede, hodi ‘vamo.” Ja u sobu, Safetov koncert na tv. Pred krcatom dvoranom, Safet pun života pjeva: 

“Kiša bi pala, pasti ne može
sunce bi sjalo, sjati ne može
sve zbog žalosti, Ibrahim-bega.
Ibrahim bega svezana vode
svezana vode, da ga objese…” 

Veli djed:”Mehmede, kažu Safet umro, a evo ga živ, pjeva.” 

“Dide, ja znam da bi ti volio da je Safet živ, ali nije, umro je. To je davno snimljeno, nije to sad.” 

Pita did: ”Kako to?” 

Velim: ”Pa fino, dide, snimili kad je bio koncert, prije par godina, pa sad emituju.” 

Did promrmlja sebi u bradu: “Ne mere to, onda bi i svi ovi ‘volki ljudi što ga gledaju umrli”, ustade i ode do prozora. 

Čujem ga tamo sebi govori: “Vela havle, čovjek mrtav, a pjeva. Kako to more? Ne mere biti mrtav, a ‘vako fino pjevati. Tobe jarabi.”

za Predraga Matvejevića

Imade onamo, ispod hamama –
Pokazuje mi Hamo:

Mezarno mjesto
Za koje kažu da je sveto –

Tu je za vrijeme rata
Ukopano roblje:
Žena I vojnik –

Ne zna se ni koji ni čiji

Samo oni
Koji stalno nešto
Iz zemlje osluškuju – tvrde

Da to dvoje
Sad, iz smrti, živima ne zavide

(2022)

Gura kolica,
kao da u njima spavaju kese pune namirnica,
a ne dio njene utrobe…

A ljudi su protiv abortusa…

Zaustavlja kod stola gdje je čeka prijateljica
Zagrljaj trigeruje plač
Otac djeteta je negdje daleko.
Nemaran i zao…

A ljudi su protiv abortusa…

Pali cigaretu.
Poznam tu želju za nikotinom.
Od ruku koje se hvataju za dvije slamke spasa
— upaljač i cigareta —
do iskre u očima kad kremen i plin postanu vatra.
Prvi udah i podizanje grudnog koša.
Dim otpuhuje prema kolicima u kojima vrpoljenjem negoduje nepušač…

A ljudi su protiv abortusa… 

Pušim, od četvrtog osnovne.
Postoje izvjesne šanse od smrti uzrokovane duhanskim dimom.
Potreba prepletena s navikom postaje ovisnost i neću biti tužan
ako u plućima izdam sobičak stanaru po imenu Rak. 

Ali…
Opkoljavati bebe svojom sebičnom navadom… 

I dok su ljudi protiv abortusa,
ja sam protiv nemarnog roditeljstva.

Svibanj. 

U blizini moga balkona u dvorištu je olistalo drvo, pod krošnjom je od ranog jutra grupa muškaraca. Njih su povezale boce alkohola s kojima su proteklih dana iz svojih stanova silazili u podrum. S njima više ne silaze, sve zalihe su popili. Kad god je mirno, tu ih je pet-šest, ponekad i više. 

Cvrkuću vrapčići u krošnji i upliću se u njihove priče, koje zahvaćaju gotovo sve: događaje u naselju, njihovoj ulici, zgradi, odslušane radio i tv-vijesti, pročitane članke iz Oslobođenja. Ponekad  izađu ispod krošnje, stojeći između olupina automobila, ostaju u razgovoru o istim temama sve dok ponovno ne zapuca. 

Osluškujem ih sa svoga balkona, koji je ostao bez svih stakala na oknima, i tako saznajem o susjedima štošta novo. Za njihov život, u miru, nikad nisam imao dovoljno vremena, činio mi se suviše beznačajnim i prizemnim. Rat je sada i moj život izjednačio s njihovim. U raznim vrstama poniženja kojima nas svakodnevno časti, rat je glavni krivac toga izjednačavanja. Iz tih razgovora u blizini moga balkona saznajem i nešto što dotad nisam znao: svi sudionici razgovora imaju vikendice i na Palama i na moru. Što će biti s tom njihovom imovinom, često se pitaju pojedinci koji su u blizini moga balkona. Svako jutro ta me skupina muškaraca upozna i s nekim bogatim gubitnikom iz zgrade koji je u miru glumio istinskog siromaha.

Nadmećući se s vrapčićima, grupa, tako, iz jutra u jutro, dopunjuje svoje priče i o susjedima iz naše zgrade, koji su sve dojučer glumili uzorne dobrice, a sada su na Palama, u rovovima, uz oružje koje ruši grad. Kad god se skupina raziđe, uvijek se pitam što to Ljiljana i ja u ovoj betonskoj kuli od osamnaest katova imamo od šezdeset godina zajedničkog rada? Stan, knjige, slike, pokućstvo, gelerima izbušen auto na parkiralištu, i ništa više. Stotinjak maraka ušteđevine teško da će nas spasiti. Obični radnici, obrtnici, polupismeni činovnici, svi su oni u ovoj betonskoj kuli koju „slavno“ topništvo kljuca zamalo svaki dan, ispred nas dvoje. Vojnici „JNA“ su zaposjeli njihove vikendice na Palama, ali ne uzbuđuju se zbog toga mnogo, još ih drži nada da će se sve završiti brzo. Tko će što izgubiti ako rat potraje, što će sačuvati ako se ipak zaustavi?  

Naivni Muslimani još uvijek „JNA“ doživljavaju kao svoju vojsku. Ono što se zbilo u Sloveniji i Hrvatskoj ni čemu ih ne poučava. Grupa, jutros, govori i o tome. I Alija je naivan, dolazi do mene nečiji glas iz grupe, govorio nam je da u Bosni neće biti rata, dok je on u Hrvatskoj već bjesnio. Prepričavaju, potom, noćašnje radio i tv-vijesti o prvim logorima, u kojima su zatočeni i Hrvati i Muslimani, o njihovu sve okrutnijem progonu sa stoljetnih ognjišta. A progon je tek počeo. Povijest zla na ovim prostorima sve je okrutnija, svijet još uvijek ne čini ništa. Skupina je bijesna, neka taj svijet ide u vražju mater, govori netko iz skupine. 

– Svijet je od nas okrenuo leđa. Ima on prečeg posla, mi smo za njega obična sića – nastavlja isti glas.

– I naša muka svijetu sad dobro dođe. Nešto će ovdje prodat, zaposlit, ukrast, odavde odnijeti kući.

– Ostadosmo bez pića, prazne flaše kod svih jarana na katovima. Što ćemo sad bez njih – čujem drugi glas iz skupine kojoj naglo okrećem leđa. 

Povlačim se na trenutak s balkona i dovršavam u sebi drugačiju priču. Lamentiram: mnogi se civilizacijski vrijednosni sustavi na koncu dvadesetog stoljeća ovdje ruše svim oružjima, svijet se ne budi, još spava. Poslao nam je u Bosnu unproforce koji također spavaju. Sa svojim bijelim vozilima prisutni su na mnogim sarajevskim ulicama, ali ništa ne čine da na njih s brda ne padaju granate. Komunizam je propao, zamijenili su ga nacionalizam i šovinizam koji svoje smrdljive vjetrove ispuštaju sve glasnije. Oni bi mogli zagaditi cijeli svijet, od kojeg, eto, ne treba očekivati mnogo. Što da se i dalje zavaravamo? Šoveni i nacionalisti i u Rusiji su sve drskiji, uporni su kao i ti vrapčići u krošnji, čije bi cvrkutanje jednoga dana moglo prijeći i u zavijanje. Kakav li će to biti konac dvadesetog stoljeća? Koje će se naslijeđe preliti u dvadeset i prvo? Dvadesesto je odavno  krvavo, hoće li atomska pečurka biti njegova kruna?

Vraćam se ponovno balkonu, u grupi je i Božo, susjed iz prizemlja, iz Kalinovika je kao i Mladić, oženjen je Hrvaticom. On je stanarima nebodera nedavno s farme iz Butila, na kojoj je jedan od šefova, dovukao čelične mreže za vrata glavnog i sporednog ulaza, na kojima su se stakla sasula od prvih detonacija. U skupini je i danas najglasniji. Tko zna koji put, ponavlja priču kako je pod granatama, dok se vozilom s farme, sa sinovima Vladimirom i Svetom, koji su mu u tome pomagali, probijao do nebodera, prolazio najopasnija mjesta na Stupu i u Alipašinom polju samo da bi svojim susjedima osigurao što mirniji san.

– Karadžić je gad, to vam ja tvrdim, neće on mene zavesti – viče iz sveg glasa da ga čuje što više ljudi. – On nam uništava farmu, krave nam u njoj gladuju, mi ovdje gladujemo, malo-malo pa smo u podrumu… Civile ubija granatama, a svijet šuti kao da je u dogovoru i s njim i Miloševićem i Mladićem…

Svaki dan odlazi do farme i kad su njegovi susjedi u podrumima. Nitko ne zna kako on to jedini prelazi toliki put ispod granata, čak i onda kad i najluđi bježe s otvorenih prostora…

Seno je prvi švercer u zgradi. I on je u skupini. Dvanaestogodišnjak, padavičar. Šutke prati razgovor starijih. U dokolici piše pjesme o Karadžiću, često ih čita na hodniku kad naselje Mladićeva vojska zasipa granatama. Nedostaju gusle pa da ugođaj bude potpun. Njegov deseterac upravo traži taj instrument. Od njegove glazbe dosad je tom zabavljaču okupljenih već dva puta pozlilo, dobivao je napade i na hodniku. Kad nije pjesnički raspoložen, prodaje cigarete, žilete, čokolade, a gdje ih nabavlja – nikome ne govori. Svi kiosci u naselju odavno su opuhani, prodavaonice i samoposluge također. 

– Seno, kako ti ono, majke ti, i bez pića dolaziš do inspiracije za pjesme o ovim što nas svaki dan s Trebevića kljucaju u mozak? – pita ga netko iz skupine. Seno ne odgovara, trudi se da svoje lijevo esotropijsko oko koje stoji prema unutra zadrži na govorniku iz skupine duže, ne uspijeva, skupini okreće leđa i napušta je. Skupina se cereka, radosna je što se konačno riješila svog nijemog promatrača. 

Jedan dan je završen, započinje novi. U dvorištu je na njegovom početku ista grupa, ali bez Bože. Sa sinovima i ženom, govori netko, preselio je na farmu u Butilama. Nije prisutan u skupini, ali je u priči skupine opet glavni. A priča je stravična: prigodom prve premetačine stanova u našoj Tetovskoj ulici kod njega i sinova pronašli su automatsku pušku, pištolje, kame. U Kruškinu štabu na Trgu ZAVNOBiH-a pravdali su se da su oružje uzeli pod prijetnjom nekih čelnika Karadžićeve stranke. Potom su priznali da im je zadatak bio pobiti susjede u prizemlju (dakle, i mene i Ljiljanu) kad vojska „JNA“ iz Nedžarića probije obrambene crte u Vojničkom polju. Zaklinjali su se da to oni ne bi učinili sve i da se to obistinilo. Uzeli su im oružje i pustili ih da odu, učinili su to noću, natovarivši vozilo s farme najnužnijim stvarima. 

Za grupu je velika tajna upravo to da ih nitko nije zadržao u pritvoru niti jedan dan. 

Komentari su zato sučeljeni:

– Ne vjerujem više ni tom Kruškinom štabu, ni svijetu, ne vjerujem nikome. U pitanju je sigurno neka prljava trgovina.

– A ja ne vjerujem ni Boži i njegovim sinovima.

– Ma, mora da je Božo Kruški povjerio neke važne podatke o Karadžiću i Mladiću. 

– To bi i moglo biti najbliže istini. Božo je kao kameleon: mijenja svoju zelenu boju sad ovako sad onako.

– Ali, nisu mu i sinovi takvi. Baš fini momci. Obojica. A pridružili se ocu, moraju, šta će, krv nije voda.

Zovem telefonom Ivana Lovrenovića, glavnog urednika Svjetlosti, u kojoj sam urednik domaće književnosti. Sa ženom, majkom i sinom Josipom još je na Grbavici na kojoj su Šešeljevi četnici. Kći Maja je u Americi. Ivan mi se žali:

– Gledam Šešeljeve teroriste kako kopaju rovove oko moje zgrade, ne znam što ću. 

– Dopuštaju li ti da napustiš stan? 

– Ne. Jednom su mi šešeljevci već dolazili, znaju sve o meni. Nešto smišljam, hoću li uspjeti, ne znam.

Uz njegovu muku, moje su dosadašnje, o kojima me ukratko izvještava, gotovo nikakve, besmislene. Suosjećam s njegovim, prešućujem svoje. O poduzeću, u kojem zajedno radimo, i koje je Karadžiću dalo nekoliko terorista, ne govorimo ništa. 

– Imaš li vezu s Gavrilom – pitam – možeš li se osloniti na njega? Dobrica Ćosić bi mogao sve, on je zakuhao sve, a tiskali smo tolike njegove knjige… 

– Da, ali ne znam što Gavrilo može s njim…

Narednih dana iz Rovinja me zove Mirko Kovač, iz Beograda Filip David i Živojin Pavlović. Kovač kaže da će Milošević sve uništiti samo da ostvari svoj politički plan, veliku Srbiju. Pavlović mu prenosi kako tamo svi vjeruju da su rat u Sarajevu započele „zelene beretke.“ 

– To je šaka jada, imaju nekoliko pušaka – kažem mu. – Najviše lovačkih.

A David govori drukčije, slično Kovaču. Nakon njih, Radenko Mišević me hrabri: 

– Izdrži! Ako odeš iz Sarajeva, ostavit ćeš sve svoje gorima od sebe.

– Ne mogu iz Sarajeva sve i da hoću. Punica mi je ovdje, bolesna, neće nikud. Ne možemo je ovdje ostaviti samu. 

Još ne prekidam razgovor iako na parkiralište ispred moga nebodera padaju sve razornije granate. Neko vrijeme sam u mucavoj ulozi komentatora izravnog prijenosa toga zla, onda se ispričavam Miševiću i bježim na hodnik. Već je prepun stanara s katova.

Narednih dana razgovaram i s Ilijom Šimićem, školskim kolegom iz gimnazije u Gradačcu, ravnateljem Republičkoga fonda za kulturu. Ilija gotovo redovito odlazi na posao, a ja još ne mogu ni u dvorište, cijelo moje naselje neprestano je pod vatrom. Isto je i s Ibrišimovićem u Dobrinji. Kažem mu: 

– Je li moguće, Nedžade, da nam sve ovo čine i neke naše kolege? 

– Ma, o tome upravo razmišljam i ja. 

– Jesu li do sada ikada, u povijesti, organizatori ovakvoga pokolja bili i pisci? 

– Nije mi poznato.

Istoga dana telefonom pitam kolegu Tontića: 

– Što ovo rade, Stevo, tvoji i moji prijatelji Karadžić, Dutina, Toholj…? 

Zbunjen, Stevo mi odgovara mucajući: 

– Da … rade… eto rade… jest rade… Šta ćeš.

– Pa, Karadžić nam je kolega. Bio je i on s nama u Udruženju književnika BiH.

– Da, bio je… jest bio je.

Što mu je, pitam se, zašto stalno muca? Spuštam slušalicu, muka mi je što sam svojim pitanjem prijatelja doveo u tako neugodnu situaciju. Malo poslije zaključujem: Pa, i ja sam u Tontićevoj situaciji, i ja često mucam. I ja sam zbunjen i izgubljen. Kad te izdaju prijatelji, onda i ti mucaš i kvrcaš, lomiš staklo i u srcu i u mozgu. Hodaš po staklu golih tabana, u samoći sanjaš susret s prijateljima koji su na čekanju. Među njima su i neki moji, neočekivano na pogrešnoj strani. Ratnici. I ja sam, dakle, kao i Stevan, izdan, bez prijatelja, u samoći, i ja hodam po staklu golih tabana. 

Nekoliko puta javlja mi se Anđelko Vuletić. Na konkretne upite kako je u središtu grada, u kojem stanuje, ne odgovara mi konkretno. Kao i uvijek, sve ostavlja na razini neke tajne. Mistificira. Još ga boli Ravno, u kojem mu je pomama „JNA“ već poslala u grob nekolicinu najbližnjih. Ta me njegova priča izvodi iz jezika mistifikacije, uvodi me u okrutnu stvarnost. Što je u njoj jezik nepobitne istine a što licentia poetica nije vrijeme da provjeravam. 

– Ništa me ne pitaj. Još žalujem. Još nisu iskopani ni svi grobovi za pobijene u Ravnom. Preživjeli protjerani, nema tko da to učini.

Gori olimpijska dvorana Zetra, srce olimpijskog Sarajeva iz godine 1984. Slikama raznih zimskih sportskih sadržaja, realiziranih u toj dvorani, koji mi se vraćaju u sjećanja, bezuspješno gasim vatru bezdušnika i palikuća. Oblake spaljene dvorane mnogo uspješnije odgoni dugo iščekivana vijest: Napokon, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija postale su članice Ujedinjenih naroda. Pratim svečanost proglašenja ushićeno, pitam se mogu li se od danas Miloševićevi i Karadžićevi teroristi prema tim zemljama ponašati kao do sada? Ljiljana me upozorava da se ne zavaravam, ništa se neće promijeniti. 

– Mora – uporan sam. – Od danas je svijet obvezan nešto poduzeti! 

– Vidjet ćemo – odlučna je Ljiljana u svojim sumnjama. – Svjetski lupeži imaju prečih briga od naših.

– Ne poričem, ali imaju i odgovornost.

– Da, da. Dolaze nam s njima mnogo bolji dani.

– Svakako. Bolji dani, a možda i godine – odgovaram joj s ironijom.

– Mnogo bolji dani i godine – pojačava Ljiljana svoju ironiju. – Trajat će ovo još godinama i godinama. Zapamti.

– I godinama? Možda pretjeruješ – korigiram se.

– Da, da. I godinama – odgovara ona istim tonom. – Zapamti: I godinama.

Vojnici „JNA“ odlaze iz kasarne „Viktor Bubanj“ iz koje su granate već uništile moj i Ljiljanin balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu. 

– Ne rekoh li ti da promjene moraju doći. Ne bi „JNA“ napuštala spomenutu sarajevsku kasarnu, da je ovdje sigurna. 

– A koliko je ono još kasarni „JNA“ u Sarajevu? Ne znaš. Koliko je u njima još oružja, oruđa i vojnika? Ne znaš ni to. Napuštaju tek jednu. Jadne su to promjene. Dok sve svoje oružje ne upotrijebe, neće odavde. Bit će još paljevina ovdje, sa Zetrom su tek počeli.

Zašutio sam.

Glavno gradsko rodilište nova je meta topništva „JNA“. Život se ne smije razvijati, poručuju njegovi topnici. Monstruozan fašizam. Masakr u Ulici Vase Miskina Crnog. Ranjeno je više od 100 Sarajlija koji su bili u redu za kruh. Mrtve još prebrojavaju. Ljudski je razum sve nemoćniji u sve krvavijoj stvarnosti. Cijeli grad zasipaju granatama, Skupštinu i Predsjedništvo najčešće. Protiv Srbije i Crne Gore, konačno, uvode se sankcije.

– Mogu nam oni i pod tim sankcijama sve porušiti – nastavlja Ljiljana svoju oporbenu ulogu. – Imaju oni oružja i hrane i za idućih deset godina. Sve su nam oteli, sve će nam uništiti. 

Grad je sve češće bez struje, vode, telefona, kruha. O mirnodopskoj prehrani već se nekoliko dana sanja. Sve je surogat što se uspije bez struje prirediti od presahnulih zaliha. Vatre se lože po smetlištima i balkonima da bi se ispekao uštipak ili pogača.

Ljiljana povremeno opet tone u depresiju. Sve teže podnosi zatočeništvo u stanu, opasnost da ga bar na trenutak napusti. Sluti još gore dane, odbija svaki optimizam. Gasi se vedrina njezine naravi, njezin živahan temperament ustupa mjesto potonućima. Ne pamtim kad se nasmijala, a njezin smijeh je nekad bio baš zarazan. Majka joj je u središtu grada, odnedavno je i bez telefona. Sama, bolesna, stara, ne može joj otići. Tramvaji ne voze, autobusi ne voze, naš je „maruti“ izbušen, rezervoar bez kapi benzina. Izbezumljena je: 

– Zbili su nas u spavaću sobu, a i ona je nesigurna. Na sve strane mlatara propuh, kako ovdje živjeti?

Opet sam bez riječi. I moj je optimizam istopljen.

Javlja nam se telefonom s Grbavice Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, uposlenica Umjetničke galerije BiH. Na Grbavici je s majkom, koja boluje od Parkinsove bolesti, u neboderu, u kojem je stanovao šekspirovac Nikola Koljević. Šekspirovac je preselio na bolje i sigurnije mjesto. Meliha mi kaže da je obećao svim stanarima toga nebodera potpunu sigurnost, ona u njemu ostaje čuvati imovinu i njegovati majku. 

– Ne vjerujem ja Koljeviću, kao ni Karadžiću –  protivim se toj njezinoj odluci. 

– Nemam drugoga izbora. Da im ostavim stan, knjige, slike, ne pada mi na pamet.

– Ali, ako je tvoja kolegica Azra Begić, čuo sam, već izašla, što ti čekaš? Čuo sam da je izašao i slikar Feđa Avdić, koji je s vama dvjema u tom neboderu, zašto ne pokušaš i ti? 

– Kuda? Ko će mi dati stan, kuda ću s bolesnom majkom bez stana? 

– Ja im ne vjerujem, a ti kako hoćeš. Meni su prijetili danima, poslali su mi prve granate kao potvrdu da se ne šale. Granatirali su mi balkon, kuhinju, blagovaonicu i jednu sobu…

Blizu je ponoć, s Ljiljanom odlazim u krevet gladan. Telefon: brat iz Tramošnice. 

– Kako je tamo, Marko? – pitam brata. 

– Ostali su muškarci, svi drugi kojekuda, najviše ih je u Županji. Iskopali smo rovove. Javljam ti se s dežurstva. 

– Pucaju li iz Pelagićeva i Obudovca na vas, prvi su vam susjedi? 

– Udarnički. Ali pucamo i mi na njih. Prije rušenja mosta kod Bosanskog Šamca dovukli naši izvana čak i minobacače. 

– Sam si, što jedeš? 

– Imamo ovdje i svoj kazan, ne brini se. Što vi jedete? 

Šutim, onda ipak kažem: 

– Danas nismo ništa jeli. Ostali smo bez svega.

– A ja ovdje imam preko tristo svježih jaja, šunke, slanine, pet svinja… Imam svega, kako da vam štogod dobacim? 

Prekid. Mrak se zgušnjava. Stvarnost ima boju noći. Sa šezdeset i tri godine brat je tamo, čuva grobove oca i majke, što ja čuvam u Sarajevu? Ljiljinu mamu, nikoga više. Budni smo oboje, šutimo oboje. Od mraka nikako da nas odvoji san.

Otvaram kuhinjski prozor, zatvoren tapetom, da u stan uđe prva jutarnja svjetlost. U dvorištu nema nikoga. Zaustavlja se kombi na kojem piše IP Svjetlost. Susjed Goran, u odori Jukinih postrojbi, izlazi iz kombija i otvara prtljažnik. U njemu su dva velika kasetofona, linija, zvučnici. 

– Otkud ti tolika tehnika? – pita ga Suljo. 

– Što te briga – odgovara mu vojnik drsko i predaje jedan kasetofon mlađem bratu Igoru. 

– Pljačkate, i vi ste mi neka vojska… – opet će Suljo. 

– Bolje mi nego oni s okolnih brda – mrmlja vojnik. – Mi vas od njih branimo. 

– Voziš tuđi auto, a bezbeli nemaš ni vozačke. 

– Što će mi? – odgovara mu vojnik pitanjem.

Zovem Gavrila Grahovca, ravnatelja izdavačke djelatnosti Svjetlosti, koji mi se nikako ne javlja, da mu sve ovo ispričam. Dočekuje me s viješću da mu je punica u komi nakon ranjavanja u Ulici Vase Miskina. Krađu i ne spominjem. Slušam ga, onda ga pitam zna li što o Ivanu na Grbavici. 

– On je s Josipom s Grbavice prešao na našu stranu preko mosta prije nekoliko dana. 

– Pa, zašto mi se ne javlja? Ovdje sam kao vuk samotnjak. Nedostaje mi on, ti, cijela Svjetlost.

– U centru je, u nečijem stanu koji nema telefona. 

– A što mu je s majkom i ženom? 

– Smislit ćemo nešto da izvučemo i njih s Grbavice. 

– Znaš li što je s našim knjigama u skladištu u Gladnom polju? 

– Vjerojatno ih po Beogradu prodaju pljačkaši „JNA“. Čini se da su zauzeli sva naša skladišta. 

– Bez tih knjiga mi smo propalo poduzeće. Zar se knjige nisu mogle skloniti negdje drugdje? 

– Kasno je o tome… Kad sve ovo stane, valjda ćemo uspjeti početi nešto novo. 

– A kad će stati? – počinjem i ja da se pitam kao neki dan i Ljiljana. – Što je s urednicima, sa mnom i Stevom? Zašto me nitko ni o čemu ne izvještava, niti poziva na posao? 

– Pa, kako ćeš s Alipašina doći ovamo? Ti još ne možeš do centra grada. Ukopan si u svom naselju. Ovamo navraćaju oni koji su ovdje, u centru, Vukić, Musabegovićka. I oni su na čekanju.

Množi se broj mojih prijatelja na čekanju. Bože, kad ću konačno do svoje Svjetlosti! Kad ću do svojih kolega urednika, prijatelja u gradu, u raznim poduzećima? U mojemu je dijelu grada pustoš, razaranje svakodnevno. U njemu je sve nesigurnije, samo je smrt sigurna, čak i u krevetu pohodi nedužne.

Lipanj. 

Nakon toliko neuspješnih dogovaranja oficiri „JNA“ danas napuštaju i vojarnu „Maršal Tito“. Iz nje su, zaklonjeni iza vreća s pijeskom, danima pucali na sve što se kretalo Ulicom vojvode Putnika. Odlaze osobnim automobilima u koloni prema vojarnama u Lukavici. 

Topništvo cijelu noć razara grad. Zauzet je Teološki fakultet u Nedžarićima. I franjevce protjeruju, i oni su na tom komadićku Bosne, čiji su višestoljetni simbol zemlje Bosne, nepoželjni. Njihov progon, slušam kasetofon, ide preko Kiseljaka. Po tko zna koji puta pitam se kako je među njima fra Marko Karamatić, profesor crkvene povijesti, crkvene umjetnosti, kršćanske arheologije i književnosti bosanskih franjevaca na Teologiji u Nedžarićima. Što li je na Teologiji sa svojom braćom proživljavao prije tog progona? Kad ću to saznati, od koga, hoću li to uopće doživjeti? 

Meliha mi se više ne javlja s Grbavice koju je, eto, napustio i Ivan. Taj dio grada s lijeve obale Miljacke odavno je otvoren samo za Pale, političku i vojnu „prijestolnicu“ Karadžićeva i Mladićeva „dijela“ Bosne i njihove vojske. Na lijevu obalu, raznim kanalima, dolaze i do mene priče o ubojstvima Hrvata i Muslimana u tom sarajevskom naselju, o njihovom iseljavanju iz stanova, pljački imovine, progonu u logore. Moji i Ljiljanini prijatelji, liječnici Hamo i Amra Mataradžija, ipak su živi: zajedno s Amrinom majkom Behijom sada su na Baščaršiji, kod neke poznanice. „Dragovoljno“ su ostavili dva stana i svu svoju imovinu u njima. Prešli su Miljacku sa zavežljajima, nakon gotovo dva mjeseca neprekidnog zlostavljanja, nenadanih upada, preslušavanja, prijetnji. O pjesniku Jakovu Jurišiću i njegovoj Vinki sa stanom u tom dijelu grada još ne znam ništa.

Smeće danima nitko ne odvozi, kontejneri su puni. Nitko se još ne usuđuje izaći do kontejnera, čak i kad je mirno. Vrata glavnoga ulaza pokatkad otvaraju samo vojnici i policajci koji iz našeg dijela Alipašina polja prelaze u Vojničko polje. Među njima je i jedan snajperist, cm od glave do pete. Na glavi mu je cm kaubojski šešir, koji s crnim teksas hlačama povezuje crna teksas košulja. Na nogama su mu crne kožne cipele, išarane svijetlim željeznim dugmetićima. U rukama mu je crna violinska futrola, s kojom kroz nnaš neboder prolazi kad god smo iz stanova istjerani u hodnik. Ni najžešća pucnjava do njegovoga uha kao da uopće ne dolazi. Dvorište prelazi polako, pogleda oborena na vrh crne futrole u kojoj krije svoj snajper. Ne diže ga ni kad prolazi između stanara našega nebodera, istjeranih iz stanova. Pojavljuje se mrk, prolazi mrk, bez riječi, nestaje mrk, vraća se mrk. To je, dakle, demon, onaj bivši anđeo, sada sijač smrti. Uvijek zadrhtim kad ga ugledam. Netko će danas u Nedžarićima biti ubijen, netko će na toj neprijateljskoj strani danas zakukati i gorko zaplakati. 

Primitivizam me počinje plašiti jednako kao što me plaši smrt nevinih od snajpera i granata. On se javlja u svoj svojoj „raskoši“. Cvatu svi njegovi oblici koje je mir potiskivao svojim vrijednostima. Raspojasan je i drzak, gazi sve što je godinama strpljivo odgajano kao mjera stvari civiliziranog čovjeka. Podmukao je i bezobziran u određivanju svojih „kodeksa“. Ruši sve što odskače od njih i spušta sve na razinu hoda kroz mrak i blato. Donose ga izbjeglice iz istočne Bosne i Sandžaka, ali i iz udaljenijih dijelova grada. Nesretnici među kojima ima i onih koje trgovina i šverc, čim se materijalno zakopite, mijenja u lakome bezdušnike. Školovani su im najveći protivnici, njih ponižavaju i ismijavaju upravo onda kad zaključe da su nemoćni, izgubljeni u tim okrutnim okolnostima prljavoga rata. Njihovo poštenje ih uveseljava, pamet iščuđuje, bacaju je pod noge i gaze kao šuplju priču. Svakoga tko se u ovom zlu ne zna „snaći“, kao oni, preziru. To njihovo „snađi se“ podrazumijeva sva lupeštva i otimačine, krađe i prijevare, s tim „snađi se“ ustanovljuje se neki novi moral, neko novo poštenje. Vrijeme je vukodlaka, onih s oružjem, ali i bez oružja.

Opet me na noćnom dežurstvu u hodniku iznevjerava partner. On je moj susjed Krasnić, koji je vozač na TV Sarajevo, u čijem je kombiju, napokon, jučer, prvi put, Ljiljana posjetila majku u centru grada, u Vrazovoj. Odbija dežurstva, a Krizni štab ga ne mijenja, niti mu nalazi zamjenu. Susjed mi vožnju supruge do majke naplaćuje skupo. Samoćom na hodniku, nesanicom i strahom. Sjedim u mraku bez njega, sam, pokraj dizala zbrajam nevolje i razmišljam o tome kako ih se riješiti. Nemamo struje, vode, kruha, cigareta, i telefoni su zašutjeli. Isključeni su svima u naselju. Više ne pada kiša, puše jak vjetar. Osamnaestokatnica cvili, svi moji prozori su sasuti na asfalt, dizalo je uništila granata. Strujanje zraka upravo u njemu je nestvarno i prijeteće. Laju psi, laje vjetar, cijela zgrada podrhtava, nigdje svjetla u naselju u kojem živi više od 70.000 stanovnika. Pokreti raznih predmeta u dvorištu koje odavno nitko ne skuplja i ne odvozi. U hodnik navaljuju namočene kartonske kutije, miču se limenke na asfaltu. Vojnici se povremeno oglašavaju iz svojih rovova, tek toliko da upozore da su oni još tu i da su budni. 

Iza dva sata odlazim u postelju, pred zoru sanjam. Pada lipanjska kiša, gasi požare, ispire čađ poluizgorjelih građevina, odnosi prljavštinu s ulica, uvlači se u tragove granata na asfaltu… Sanjam Isusa. Pomaže mi da prijeđe dvorište koje zasipaju snajperisti, prati me tako sve do središta grada. Hoću u svoju Svjetlost, svojim kolegama na poslu. Isus  me zaklanja svojim tijelom na snajperskim prijelazima, na Titovoj ulici nestaje, ostajem sam. Kako ću se vratiti bez njega? Oj, Isus dragi, spasi me, izgovaram u snu, još se ne budim. Pada i dalje lipanjska kiša, ali kao da će stati… U sobi u kojoj sanjam, u određenim vremenskim razmacima, čujem udarce kapljica po simsu svoga prozora. Gube se u kiši metaka koji udaraju u betonski zid ulaza susjedne zgrade, koju štiti prozor te moje spavaće sobe. Onda opet kapi kiše, sve jače i jače. Dižem se iz postelje, pomičem njezin okvir za madrac, prislonjen da mene i Ljiljanu zaštiti od gelera. Ulazni zid susjednog nebodera dočekuje ga s raspetim Isusom, čije tijelo krvari. Iz njegovih rana kapa, beton na kojem stoji obojen je… Naglo se trzam, budim se sa mnom i Ljiljana. 

– Što ti je? 

– Ništa. Sanjao sam… 

– Ma, što me probudi? Ne znam kad sam imala ovako tvrd san.

– Oprosti. Sanjao sam Isusa.

– Isusa? Hajde, ne pričaj! Nisi ti nikakav vjernik.

– Ali, jesi ti. Možda će zato Isus i mene spasiti.

– Ja jesam vjernica, ali ti… Uvijek se zato molim i za tebe. Sad me pusti da nastavim spavati.

U mraku dugo razmišljam o tom čudnom snu, umor me potom odvodi u novi.

(Ulomak iz dnevnika Živjeti smrt, integriran u roman u nastajanju A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)

Još uvijek nisu do kraja jasne okolnosti pod kojima se moj djed Sulejmen odmetnuo u partizane, znamo samo da je bila rana jesen ’41 i da je, po svemu sudeći, djed kao pragmatičan seljak, bez gotovo ikakvog imetka, čekao da pozavršava sve seoske poslove na zemlji pa se tek onda priključio vojsci koja je, u vrijeme njegovog pristupanja, bila malobrojna i bez ikakvog oružja. Kada je godinama kasnije opisivao trnoviti put koji je prešao od Koraja do sela Lopare, smještenog u dubokoj majevičkoj šumi, govorio je kako najviše pamti šareno lišće dreveća i cvrkut ptica kojima nije znao imena. Ostalog se nije sjećao ili nije želio sjećati, jer je u poslijeratnim godinama, uglavnom dok je bio pomalo pripit, o slavnoj partizanskoj epopeji govorio rijetko, a i kada je govorio njegov glas je bio obojen nekim jedva vidljivim tonom ironije.

Dok je odlazio u partizane, moj djed Sulejmen nije znao ni šta je to rat, ni šta su to fašizam ni antifašizam, a za druga Tita nije čuo sve do sredine naredne, dakle 1942. godine. U partizane se odmetnuo više iz potrebe da učini nešto i tjeran nekim mladalačkim avanturizmom. S četnicima, iz objektivnih razloga, nije mogao, NDH mu je bila nekako odbojna i strana. Gnušao se ustaške lažne moći i arogancije ljudi koji su se mijenjali iz korijena čim bi obukli crnu paradnu uniformu. Svjetska revolucija i sužanjstvo proleterijata njemu nisu značili ništa, jer o tim stvarima moj djed Sulejmen nije imao čak ni elementarnu predstavu, sviđalo mu se, takva je priča došla do mene, to što im niko u kraju nije davao nikakvu šansu i to što je moja nena Zineta dva mjeseca ranije, dakle već krajem jula ’41, postala partizanski jatak. Kada danas pokušavan dati neki pripovjedni smisao životu mog djeda, sve sam više ubijeđen da se djed Sulejmen odmetnuo u partizane ne zato što je volio druga Tita nego zato što je bio zaljubljen u drugaricu Zinetu.

Nije sasvim jasno ni kakva su razmišljanja bila djeda Sulejmena, jer je odmah nakon pridruživanju partizanima bio poslat duboko na Majevicu, a onda je, kako se rat rasplamsavao, jezdio Bosnom uzduž i poprijeko ne imajući priliku iskazati svoju ljubav. Ta bi njegova strast vjerovatno ostala neostvarena da se u tim putešestvijama nije povjerio Ajetu, rođenom bratu žene u koju je bio zaljubljen, a koji je, samo njemu znanim načinom, uspio obavijestiti sestru o saznanjima koja bi mogla biti važna za njen život. Po kasnijim pričama, za srećan brak moga djeda Sulejmena mnogo više su zaslužni njegov šura i njegove dvije sestre Hatidža i Magbula, koje su se odmah nakon što su bile obaviještene o ljubavnim jadima brata pridružile NOB-u i zajedno sa budućom snahom Zinetom jatakovale za partizane i Narodnooslobodilački pokret. Neki će reći da bi jednim okom posmatrale svoju buduću snahu, a jednim da bi pomagale antifašističku borbu, ali to su već stvari koje nadilaze moja znanja pa o njima neću ni pisati.

Kada je pričao o ratu, djed je to uvijek radio s određenom dozom ozbiljnosti, ne zato što je želio preuveličati svoju ulogu u zbivanjima nego zato što se, objektivno sagledavajući stvari, dosta napatio za četiri godine ratovanja. Preživio je trbušni tifus i još neku nejasnu bolest, izgubio pola svoje tjelesne težine, ogrubio je i posjedio je. Da li je zavolio komunizam nije nikada javno govorio, ali ako je u rat otišao iz ljubavi prema ženi, iz njega se vratio zaluđen jednim čovjekom. Djed Sulejmen je govorio samo i isključivo kada je bio malo pripit, znači u jesen i zimu kada je bilo mehke rakije šljivovice i tada je s puno žara pričao kako je u ratu dva puta imao priliku slušati Tita. Sada, da li je stvarno on slušao dva puta Tita uživo, ili je možda te govore pročitao u nekom ratnom propagandnom materijalu pa poslije u svojoj glavi izmislio ta dva susreta, ostaje nepoznanica, jer djed nikada nije bio u stanju detaljno opisati situacije u kojima je došlo do tih susreta, šta je drug Tito govorio tačno i kako je izgledao. Djed je uvijek ponavljao da je drug Tito oba puta nosio šubaru na glavi i taj je detalj tako nepokolebljivo ponavljao da mnogi vjeruju da ga je takvog možda i vidio nekada u ratu, a sve ostalo onda izmaštao kao odan i dosljedan komunista.

U poslijeratnu obnovu zemlje moj se djed Sulejmen uključio s uvjerenjem da izgrađuje jedan sasvim novi svijet, takav u kojem više neće biti nepravde, siromaštva i razlika među ljudima. Radio je u njivama s jednakim žarom kao i u propagandi, a ispisivanje parola i rasturanje informativnog materijala ostavili su dubok trag na njegovim političkim uvjerenjima. Bio je za bratstvo i jedinstvo, bio je za diktaturu proleterijata, bio je za druga Tita i Komunističku partiju. Djed je, sjećaju se to mnogi, a i sam je o tome govorio tih prvih poslijeratnih godina, bio aktivan na mnogim poljima i pored toga srećan čovjek.

Oženio se djevojkom koju je volio, radio je stvari za koje je vjerovao da su ispravne. Kako god, bio je ubijeđen da je pred njim i cijelim pokoljenjem otvorena staza koja će cijelu zemlju odvesti u prosperitet i blagostanje. Pitanjima nacionalizacije nije se mnogo bavio i nisu ga se mnogo doticala, jer djed Sulejmen je i prije rata posjedovao malo zemlje i nikada nije bio pristalica poljoprivrednog zanimanja. U godinama obnove uvidio je da mnogo bolje rezultate može dati na intelektualnim poljima pa je čitao, mahom, sve što mu je došlo pod ruku, a to sve bili su isključivo beogradska Borba i sarajevsko Oslobođenje.

Dugačka sala bila je zadimljena, a atmosfera je bila bremenita strahom i strepnjom. Čekalo se da se drugovi izjasne ponaosob i zauzmu stranu. Većina je sjedila pognute glave, prozori su bili poluotvoreni i čuli su se samo teški uzdasi sve dok moj djed Sulejmen nije ustao i jasno, glasno i nedvosmisleno uzviknuo „Ja sam uz druga Tita“. E sada, da se moj djed Sulejmen zaista izjasnio „za druga Tita“ povodom rezolucije Informbiroa, to je istina, ali zgrada s prostorijom koja je opisana rečenicu iznad u selu je izgrađena tek polovinom 70-ih godina prošlog vijeka, dakle skoro dvadest godina nakon što se opisani događaj desio.

Zašto se taj historijski sastanak pamtio baš na taj način, nije ni meni najjasnije, ali najvjerovatnije da je sliku istinskog događaja izmijenila crnotalasna imaginacija, pa mi mlađi, koji smo još i danas, kada je sagledavanje historije u pitanju, pod velikim utjecajem Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva ili Bate Čengića volimo zamišljati prizore bremenite šutljivom napetošću. Istina je bila, sasvim sam siguran, mnogo drugačija i taj se sastanak odigrao ili u nekoj prenapučenoj kući gdje se galamilo, psovalo, vrijeđalo i prijetilo, ili negdje na nekoj ledini gdje je nekolicina članova KP-a donijela odluku a da ni sami ne znaju na koji način. Istina je, od svega rečenog, autentična i potvrđena iz nekoliko različitih izvora da je moj djed Sulejmen u jednom trenutku izgovorio rečenicu „Ja sam za druga Tita“, a o svemu ostalom bi se dalo diskutovati; o tonu, o odlučnosti, čak i o njegovoj ubijeđenosti u ono što je činio.

Tu djedovu hrabrost drug Tito nikada nije zaboravio, baš kao što djed nikada nije okrenuo leđa Titu i njegovim državničkim vizijama. Kada se partija obračunavala s Đilasom, djed je za Crnogorca, kako ga je s nipodaštavanjem nazivao, samo rekao „Okrenuo se od Tita“, kada je uklanjan Leka Ranković, djed je samo kratko prokomentarisao „pobunio se protiv Tita“, kada se Partija obračunavala sa Maspokom i hrvatskim proljećem, ustvrdio je kako su „pokušali srušiti Tita“. I imao je djed razloga biti odan, jer Tito se pobrinuo da svih njegovih sedam sinova dobije prvo mjesto u tuzlanskom đačkom domu, a onda, koji je htio, smještaj u studentskim domovima u Zagrebu i Beogradu. Istine radi, moramo reći i da su moj otac i njegova braća bili uzorni đaci i vrhunski studenti i da su nakon školovanja svoja znanja nesebično stavljali na raspolaganja ideji samoupravnog socijalizma.

Djed je samo jednom u životu plakao, tog kobnog 4. maja 1980., kada nas je kao siročad, što su riječi moga djeda, same ostavio drug Tito. On je iskreno tugovao nikada se ne mireći s bolnim gubitkom, a kada su deset godina kasnije počeli procesi koji će dokrajčiti komunizam i srušiti Jugoslaviju, djed je bio iskreno ožalošćen. Svojim sinovima je, koji su voljeli nadugo i uz puno podsmijeha opisivati domete jugoslovenskog socijalizma, samo govorio „vidjećete vi“, što trojica od njih nisu doživjela. Njima, ubijenim u ratu, postjugoslovenska stvarnost je izmakla i djed je znao govoriti da su bar pošteđeni poslijeratne bijede i poniženja. Moj otac i njegova tri preostala brata s godinama, kako se demokratija razvijala u našoj zemlji, mijenjali su svoje stavove pa ako su 80-ih godina prošlog vijeka bili ogorčeni i ljuti na Titov komunizam sada su postajali sve veći poštovaoci njegovog lika i djela.

Ali, o njima, o ocu posebno, pisaću nekom drugom prilikom, sada bih da zabilježim još nekoliko detalja iz života moga djeda Sulejmena. Jesam li vam rekao da je bez supruge, one zbog koje je i otišao u rat, ostao u istoj godini kada je umro i drug Tito, pa su mnogi vjerovali da se sudbina gorko ogriješila o tog dobrodušnog čovjeka. U poslijeratnoj dejtonskoj državi držao se pomalo po strani, kako bi rekao svijet. Nije ulazio u rasprave, nije učestvovao u političkom životu.

Stavove nikada nije promijenio i ostao je deklarirani ateista kao što je to bio cijeloga života. Živio je skromno, povučeno, u nekom svom svijetu, ljut na bivše drugove koji su dozvolili da se uništi njegova zemlja, kako je govorio. Jedina su mu radost bila moje posjete i tada bi držao stroge i jasno struktuirane časove iz političke historije.

Ne znam, ali mora da je zamišljao da je naša kuća u Koraju Politička škola u Kumrovcu, on predavač postavljen voljom Centralnog komiteta, a ja mladi i perspektivni partijski kadrovik. Pričao je o sedam sekretara SKOJ-a, o neprijateljskim ofanzivama, o zasjedanjima AVNOJ-a i najviše o Josipu Brozu Titu. Onda bi, u pravilu, s hrpe knjiga identičnih korica izvukao jednu i kao slučajno je otvorio na mjestu gdje je preko cijele stranice bila reprodukcija Tita sa šubarom na glavi. Okrenuo bi fotografiju prema meni i postavio uvijek isto pitanje: „Znaš li, Jasmine, ko je ovo?“ i ja bih uvijek odgovarao istim riječima, ozbiljno, kao uzoran učenik: „To je, djede, drug Tito, uslikan negdje tokom rata.“

Zdravko Grebo bio je jedan od onih ljudi o kojima bi gotovo svatko već na prvi pogled imao vrlo visoko mišljenje. Jedni bi se u njega zaljubljivali, drugi bi, još i prije prvih izgovorenih riječi, ostajali u uvjerenju da još nisu sreli tako pametnog i obrazovanog čovjeka, u kojem se sabrala bit onoga najboljeg od njegove lijepe i nesretne zemlje. Jednako je djelovao na domaće i na strance, imao je taj dar u pogledu i tu umirujuću mušku ljepotu, koji su ga svijetu možda i pretjerano preporučivali. Poslije mu nije bilo lako ne razočarati sve te ljude, jer koliko god u njemu bilo vrlina, ništa nije moglo ispuniti sva ona očekivanja koja su proistekla iz tog prvog pogleda.

Bio je profesor teorije države i prava na sarajevskom Pravnom fakultetu. Građanski aktivist iz prijeratnih vremena. Vrlo aktivan sudionik onoga posljednjeg kongresa Saveza komunista Jugoslavije, kada je izazvao skandal predlažući s grupicom istomišljenika podjelu Partije na napredno i konzervativno krilo, čime bi se pokušao izbjeći raspad na republičke partije, a onda i posljedični raspad zemlje, te bi se na mala vrata uveo višepartijski sistem. Dvadesetak godina ranije, kao student, bio je jedan od glavnih, ustvari glavni protagonist šezdesetosmaških nemira u Sarajevu. Pokretač bezbrojnih inicijativa, velikih i malih, na državnoj i na najnižim društvenim razinama, s vječito istim ciljem harmoniziranja zajednice, uspostavljanja demokratskih pravila igre, spašavanja mira u Bosni i Hercegovini. Sve što bi radio bilo bi važno, i uvijek bi oko svoje ideje uspijevao okupiti neke važne ljude. Ali u svemu je, zapravo, bio sam. I na posljednjem partijskom kongresu i kasnije, nakon što više nikad nije bilo član nikakve stranke.

U vrijeme opsade Sarajeva osnovao je radio stanicu, tada najzanimljiviji elektronski medij u gradu, koju je vodio s mladim ljudima, uglavnom početnicima, koje je učio životu i radu. Bio je šef Soroseve iznimno moćne sarajevske fondacije. Veliki šef dolazio mu je u najgora ratna vremena u Sarajevo, i bio potpuno fasciniran Grebom. Kao i Susan Sontag, uostalom. Ali ta fascinacija jedva da se razlikovala od fascinacije onih klinaca koje je učio radiju, ili njegovih studenata iz prijeratnih vremena. Premda je cijelo vrijeme opsade proveo u Sarajevu, govoreći da će iz tog grada konačno otići kad to bude mogao učiniti svojom voljom, za kratkih izlazaka na kojekakve svjetske skupove obišao je Europu i zapadni svijet, sudjelovao na raznim skupovima, odavane su mu brojne počasti, primao je nagrade za svoj angažman, ali što je mnogo važnije od toga, on je, govoreći u tim prilikama i dajući bezbroj intervjua, artikulirao sliku i pripovijest o ratu u Bosni i Hercegovini, na način na koji to drugi nisu bili u stanju.

Dijelom usljed čudnog suzvučja njegova imena i prezimena, a dijelom i zbog njegova stava i držanja, vrlo dugo mnogi ni u Sarajevu i u Bosni nisu znali što je Grebo po nacionalnosti. Ili što je on podrijetlom. A bio je, i s očeve i s majčine strane, iz hercegovačke, partizanske i komunističke obitelji. Njegovi su bili muslimani, što će onda značiti Muslimani, a nakon 1993. Bošnjaci. On je, međutim, odrastao u Beogradu, gdje mu je otac radio pri “organima Federacije”, da bi zatim pred prvim mladenačkim ljubavima bježao u Sarajevo. Podrijetlo i biografske okolnosti svakom su čovjeku, na ovaj ili onaj način, upisani u stavove o životu, o društvu i o svakodnevici. Zdravko Grebo bio je teoretičar prava više nego pravnik, ali je otpočetka pa do kraja imao ideju o društvu koje će biti harmonizirano kao u nekom dobrom udžbeniku, i zasnovano na razumu i pravednosti. Polazio je od individualnih prava svakog građanina, ali je podrazumijevao i ostvarivanje svih njegovih kolektivnih prava, uključujući, naravno, ona nacionalna. Njegova ideja građanske Bosne i Hercegovine s onim što će danas u praksi predstavljati “građanske i probosanske” snage u toj zemlji, nema baš nikakve veze. Ako bismo mak na konac, upravo stavovi Zdravka Grebe stoje nasuprot svemu onom što predstavlja ideju “građanskog” uređenja Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića i svih Bakirovih komšića, a ne kojekakvi dodici i čovići, kako se to lažno nastoji predstaviti.

Boro Kontić sarajevski je novinar, dugogodišnji urednik na radiju, iz čije se emisije “Primus”, emitirane početkom osamdesetih, izrodila “Top lista nadrealista”, a s njom i Nju primitivs pokret, te Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtovich. U ratu je, u kolaboraciji s Grebom, osnovao Medija centar Sarajevo, važnu i vrlo vitalnu istraživačku, arhivsku i edukacijsku ustanovu. Knjigu “Grebo, kratka biografija” zamislio je kao biografski intervju sa Zdravkom Grebom, ali glavni se junak već nakon prvih razgovora teško razbolio i umro, tako da je Kontić svoju knjigu morao pisati onako kako se obično u svijetu i pišu biografije slavnih suvremenika: istražujući štampu, razgovarajući s ljudima, a pomalo se i sjećajući… Tako je nastao opsežan tom, od petstotinjak stranica, većeg formata, uobičajenog za historiografske monografije i memoare političara i vojskovođa. Izložen je život jednog čovjeka – profesionalni i javni, a privatni samo u onoj mjeri u kojoj je to od javnoga značaja – na neki pomalo i starinski, u spisateljskom pogledu vrlo konzervativan način. To je, međutim, tako temeljito učinjeno da se biografija jednoga čovjeka u većem dijelu knjige transformira u povijest jednoga grada, a onda i u povijest Bosne i Hercegovine od sredine osamdesetih do početka novog tisućljeća. Ali kako autor nije imao baš nikakvih ambicija da knjigu nekome proda, da se preko knjige profesionalno afirmira ili da se proslavi kao pisac, povjesničar, biograf, a ponajmanje da preko ove knjige širi neku ideologiju, političku propagandu, istinu o svijetu, tako je nastalo djelo koje će biti jedinstveno ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti, historiografiji, esejistici ili publicistici. Knjiga o našemu vremenu, a pomalo i o našim životima, koja je istovremeno knjiga ni za koga. Ona nema svoju čitateljsku publiku, jer više ne postoji svijet koji bi je želio razumjeti, svijet koji nije vrlo temeljito odustao, pobjegao, otuđio se od onoga o čemu Kontić piše. Na koncu, u onom dijelu Grebine biografije koji se tiče Jugoslavije, i koji doista jest povijest jednoga jugoslavenskog trenutka, ili povijest smrtnog časa Jugoslavije, tematizira se historiografska tema koju današnje generacije mogu podnijeti samo u obliku mita: antijugoslavenskog mita nacionalističkih postjugoslavenskih mitotvoraca, ili importnog zapadnog mita o jugoslavenskoj idili koju su razbili zli nacionalisti. Svejedno o kojem je mitu riječ, ali nijedan nije upisan u Kontićevu knjigu. Jedva da u ovom jeziku, ali i izvan njega, još postoje ljudi koji bi bili u stanju čitati ovakvu priču bez jednoga od ta dva konstituirajuća mita.

Knjigu “Grebo, kratka biografija” objavio je sarajevsko-zagrebački Buybook, ali više kao spomenik, kao mramorni monument, posvećen uspomeni na časnog nam pokojnika, nego što bi služila za stvarno čitanje. Takva je, spomenička, bila i promocija: u zgradi Vijećnice, nekadašnje spaljene narodne i univerzitetske biblioteke, koja je u novoj inkarnaciji protokolarni objekt. Svijeta je, sudeći po fotografijama, bilo mnogo. Prepoznajem ljude koji bi mogli imati veze sa Zdravkom Grebom i njegovim vremenom, kao i one druge. Najmanje je, vjerojatno, čitatelja.

Mi koji smo imali tu životnu nevolju, ali i tu literarnu sreću, ili sreću po priču, da se šezdesetih rađamo u Jugoslaviji, pa još u Bosni i u Sarajevu, te da sazrijevamo s umiranjem jedne višenacionalne zajednice, i da iz epohe socijalističkog modernizma ulazimo u dugo i mračno doba nacionalizma i prvobitne akumulacije kapitala putem plemenske pljačke, morali smo se neprestano navikavati na sve gore i gore društvo, e da bismo živjeli i preživjeli. Zdravko Grebo dugo je bio smetnja u tom navikavanju. Izmišljao je nadu i kad nade ni za što više nije moglo biti. Bio je idealist i nonkonformist, koji je vrlo dosljedno odbijao svaku priliku da se iz svega lijepo izvuče i da živi nekim ugodnim i bogatim životom. A takve su mu se prilike nudile cijeloga njegovog odraslog života. Što su vremena bila gora, to je prilika za njega bilo više. On ih je, međutim, sve odbijao. Kada je rat napokon došao kraju, nije održao obećanje koje je dao samom sebi, i nije kupio avionsku kartu i kao gospodin čovjek otišao. Jer i tad su postojale neke mogućnosti da se popravlja taj vječni i nepopravljivi kvar na društvu. Jednom je, neke poslijeratne godine, na izbore u Bosni i Hercegovini izašlo nešto što se zvalo Združena lista. Na posljednjem, na počasnom mjestu među kandidatima te liste bilo je njegovo ime. Negdje tu malo iznad, gdje se počasti više ne broje, bio sam i ja. Draga mi je danas ta uspomena.

I veoma mi je draga i važna ova knjiga Bore Kontića. Upravo onakva kakvu je zaslužio život posljednjeg građanina u Bosni i Hercegovini.

Zabranjeno je portalima kopiranje ovog teksta i lijepljenje po svojim platformama