kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
sa petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima

kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju

dida ga prati na stanicu
štaub cukar i svezane
suze u torbi pruža zetu

zima, noćni vlak, čvrsto rukovanje
vunene čarape stiskane
u džepu kaputa

stisnuti u krevetu gutamo
što na vrh jezika zapne

jorganom ušuškamo
strah i čežnju
za nove naraštaje

Mali Isuse, molim te da ne čitaš ono pismo kojeg sam ti sinoć napisala. Brat i ja smo pisali pred mamom, a ne bih htjela da vide baš sve moje želje. Prvo pismo nemoj čitati i gubiti vrijeme, nego se, kako kaže moja učiteljica, koncentriraj na ovo.

Htjela bih ti reći da se stalno molim Bogu. To je tvoj tata. Najviše s babom Margom i mamom. To bi to već sve trebao znati. Možda ti je već i rekao. 

Molila bih te, ako je moguće, da babi Margi kažeš ti ili tvoj tata, da se malo manje moli i da me malo više vodi u park. Ako bi joj to tvoj tata rekao, sigurno bi ga poslušala.

Možeš li mi objasniti kako si ti u prosincu beba, a već na proljeće imaš trideset i tri  godine? Tako barem tvrde odrasli. Je li svi tako brzo narastemo ili samo ti? Znam da na proljeće imaš trideset i tri  godine jer je jednom našem rođaku bio rođendan i djed Srbin mu je rekao da je u “Isusovim godinama“. Nisam baš najbolja u matematici. Više volim hrvatski i prirodu. 

Ako je istina da si se rodio u štalici i u dalekoj zemlji dok je puhao hladan vjetar, zanima me, jesi li se prehladio i je li te mama pokrivala? Vjerujem da jest, i mene moja pokriva, ali uvijek se uspijem prehladiti. Imaš li možda neki trik kako da ispušem nos, a da to ne čuje cijeli razred jer mi se onda rugaju. I imaš li neki trik da od mame sakrijem da sam se prehladila jer tada zna galamiti?

Ti znaš da imam brata i da se zove Leo. Njemu su sada četiri godine. I jako ga volim, ali moram ti reći, nemoj nikome govoriti, da me nekad, što baka Lucija kaže, baš nanervira. Kad je bio beba non stop je plakao i mislila sam da će mu ispasti oči od plakanja. Moja mama nema brata, a ni sestru, pa sam te htjela zamoliti, da ako možeš ikako, budeš njen brat. Ali stariji brat koji će je kad je tužna nasmijavati. Nekad je potapši po ramenu i zagrli. Kad je Srbin zagrli, ona odmah naraste. Nemoj biti mlađi brat, kao meni Leo. Nema smisla jer ćeš plakati i ona će se sikirati za tobom. I tebi će dobro doći da imaš sestru. 

Mi živimo u Bosni. Blizu nas je Busovača, tamo je sveti Anto, njega sigurno znaš. Njemu se molimo puno. Ako ti nije mrsko da mu kažeš da bi baba Marga bila najsretnija kad bi se vratila u Guču Goru. Može ona ići na selo, ali nema gdje živjeti. U gradu joj je dosadno. Neće priznati, ali vidim da jest. Najveći joj je problem smeće. Kad je živjela na selu, nije imala smeća. Samo melo. Možda ti to nisi nikad vidio, ali ja sam vidjela kad sam bila u Bučićima. Postoji jedna velika kanta i u nju se bacaju ostatci hrane. Baba je to davala svinjama da jedu. U gradu nema svinja, pa baba skuplja kosti od pilića i kad iziđemo to daje mačkama. Uvijek kaže da je “grijota šta se sve po gradu baca, kol’ko bi se živine moglo najest’“.  

Za Srbina i baku Luciju nemam posebnih želja. Oni su naučili u gradu jer su prije bili u Travniku. Nekad se malo posvađaju, pa Srbin ode u sobu čitati knjige da se odmori. Pa ako možeš njemu donijeti neku knjigu za Božić, možda najbolje neku enciklopediju. Njih voli jako. To su one debele i uvijek stoje na dnu police. U knjigama su, kaže Srbin, sva znanja svijeta.  Molim te da ako ti nije mrsko, nekad se pomoliš za Srbina jer se on slabo moli. I rijetko ide s nama u crkvu, pa se babe naljute. Jednom je svećeniku rekao da onog čega nema u duši nema ni u crkvi. To je bila katastrofa koliko su se babe i svećenik udružili protiv njega. Skoro sam zaboravila baku Luciju. Njoj donesi neku bluzu. I karmin. Karmin samo ako stigneš.

Leu možeš donijeti puzzle. Nadam se da si to vidio. Ako nisi do sad, možeš to kupiti u Vitezu. Postoji jedna velika trgovina i zove se “Fis“. Nema čega nema. Srbin kaže da je ponuda k’o na pijaci, samo je skuplje jer ima krov. Možeš potražiti Anđelku iz Bučića, to je mamina rodica i ona zna nas sviju i zna i Lea, pa će ti pomoći. A možeš ti kupiti i na pijaci da uštediš.

Tati ne trebaš nikakve poklone. On nije od toga. Jedino, ako baš, baš možeš, pomozi da zaspe. On slabo spava. Navečer, kasno, auta prolaze ispod naše zgrade i nastane strašna buka. Probudi se i krene trčati po stanu. Ne znam što mu se dogodi. Sigurno ružno spava. Mami je jednom rekao da sanja da je granatiranje. Nemam pojma što je to, ali mi ne izgleda k’o nešto lijepo jer bude sav smušen. K’o ja pred kontrolni iz matematike. 

Ja imam samo jednu želju. A ta je da ne idem u školu jer me oni tuku. Ili baš ako ne može, da ne idem u tu školu. 

Kada budeš dolazio u naš stan, budi tih. U zgradi živi jedan pas na drugom katu kod tete Mace. Pas se zove Asja i jako se plaši ako se puno lupa vratima. Kod ulaznih vrata je mala daska, nju podmetni da ne lupaju. I pazi da ne srušiš cvijeće u saksijama. 

Ako se umoriš, slobodno se drži za gelendere. U drugim stubištima su prljavi, ali kod nas nisu jer se subotom čisti. 

Nemoj nikome govoriti da sam ti ovo poslala. Mami pogotovo. A nemoj ni svom tati, on će prenijeti babi Margi. 

Hvala ti, mali Isuse.

Otac ti čita, jednom, za ručkom na terasi, preko posude sa zelenom salatom i majčinom puricom s mlincima, o banijskim kućama koje se naveliko kradu i premještaju. Dan je topao, pod tendom je zapara. Iz obližnje ravnice udaraju čekići s gradilišta, a veliki zglobovi dizalica osvajački nišane u prostor na kom su se do juče pod vjetrom povijali kukuruz i raž. Grade se stanovi u izbjegličkom naselju na obodima grada – tu ste se ulogorili među prvima.   

Kažu, čita otac, da „uništavanje nacionalne graditeljske baštine na Baniji i Kordunu poprima sve veće razmjere: iako su tradicionalne autohtone drvene kuće, izgrađene u 18. i 19. stoljeću, pod zaštitom države, vješti mešetari ih kradu ili budzašto kupuju, ruše, odvoze i potom uglavnom skupo prodaju na ilegalnom tržištu.”

Ma vidi ti to, molim te, mrmlja zamišljen, dodirujući okvir naočala u pokretu napregnutog čuđenja: pa ko kupuje tu starež?  „Nerijetko se prepoznatljive banijske ili kordunaške drvene kuće mogu vidjeti na zagorskim brežuljcima, na obalama Save u Slavoniji, pa čak i u Dalmaciji, a sve odreda su bez ikakvih papira postavljene na mjesta gdje ni povijesno ni estetski ne pripadaju.” Ma što estetski… Kome je do toga, do tuđih koliba? To je sve nekakvo pomodarsko prenemaganje. Eto kud je svijet otišao. 

„Recept je jednostavan. „Hauzmajstor” ili njegovi skauti u raseljenim selima i napuštenim vrletima Banije i Korduna pronađu staru drvenu kuću u dobrom stanju, raspitaju se o vlasniku, koji je u većini slučajeva u Srbiji, stupe s njim u vezu i za 2.000 do 5.000 eura kupe objekt, koji tada rastavljaju, pomno bilježeći raspored greda i dasaka te ih pod okriljem noći odvoze. Kuća je spremna za prodaju i montažu bilo gdje u Hrvatskoj ili inozemstvu, ali po višestruko višoj cijeni.”

Pa ja zbilja ne znam – zastaje otac, podiže pogled ka dizalicama u ravnici da bi pogledao u crno zgarište na koje se njegov otac vratio iz njemačkog zarobljeništva, zatekavši mati i sestru pod starom kruškom u avliji. Taj pogled pred tobom nakratko poništi dizalice i ti ugledaš u sjenkama obodnih šumskih stabala, tog neveselog dana prve poratne godine – mrtvog brata tvog djeda, partizana po kom je tvoj otac dobio ime. Mora da je bio tamo, mišja sjenka, da čuje kako bratu mati i sestra govore da je poginuo partizanski veselo, na konju, i da se stoga u ratu proveo bolje od svih njih. 

Tvoj djed, kom je boravak u logoru zauvijek promijenio držanje, gledao je u te dvije nepoznate žene – majku i sestru, i u sebe neupoznatog, jednog sebe kog je prvi put sreo tu, u avliji, ispod kruške, na zgarištu. Nije bilo smisla osvrtati se za onim sobom koji je ostao iza, u logoru. Taj više nije imao ništa za reći svijetu u kom se gleda u zgarište kuće, tu crnu rupu u kojoj su vrijeme i prostor vječno zakrivljeni, a gravitacija tako jaka da će uz sebe držati prikovanim generacije – uključujući i vas dvoje na terasi u sremskoj ravnici, iznad purice sa mlincima. 

Prvu su kuću digli na tom zgarištu, od oblica. Poslije su je prodali – došao je čovjek, siromašniji i potrebitiji od njih, rastavio ju je i odnio, a oni su pravili novu, na istom mjestu, po usudu kobne gravitacije. 

O crnim rupama znate toliko da su vječno gladne i da će jednom, naposljetku, progutati sve. Ti i tvoj otac zato pokušavate zamisliti te ludo hrabre ljude koji premještaju te kuće, kako odnose sa sobom crne rupe i njihovu kobnu gravitaciju, ne znajući da se to nikako ne može dobro završiti.

Ponešto ste vi miševi o tome dosad shvatili. 

***

Djedova i babina kuća sagrađena je na oštroj okuci. Iza te okuke otvarao se vidik na brežuljke u daljini. Okuka je izlagala kuću neopreznim vozačima koji nisu poznavali puteve. Tako se, više puta godišnje, događalo da se neki automobil zaleti u djedovu betonsku ogradu. Čeljad se tokom godina izvježbala u zbrinjavanju vozača različitih fela: u brzom trku do vozila, ispuštanju uzdaha olakšanja jer niko nije stradao, provjeri kolika je šteta na čovjeku i vozilu, pripremi hladnih obloga, te kuvanju kave za žrtve i promatrače iz sela koji bi se obavezno okupili da proprate događaj.  

Godinu pred rat, tog lijepog i nezaboravnog ljeta koje si provodila čitajući na ganjku stare kuće, dok su tvoji išli za poslovima, a krave podizale rojeve leptira plavaca sa pojila u dvorištu – za dan su se dogodila tri takva udesa. Ograda je već bila ozbiljno oštećena. Napuklina se širila u svim pravcima, kao neka neobična neprirodna riječna delta čiji se svi tokovim završavaju u jednom zemaljskom ponoru.

Šta je ovo danas, baš nasrću, govorio je zadihano djed. Po avliji su se uzmuvali ljudi od kojih većina nije zapravo radila ništa osim otpuhivanja i zabrinutog odmahivanja glavom. 

Kako tako trojica u danu, pa to je nečuveno. 

Bila je to godina koja je u ljudima već podigla slutnje, pa su počeli instinktivno da u svemu vide nekakva znamenja. Tvoj djed nije za to mario, u životu ga je uopće živcirao svaki pokušaj da se ljudskoj gluposti i nepažnji pripišu neka izvanljudska značenja, pa je hodao tamo-amo među svim tim ljudima smrknut i pomalo zgađen, paleći cigar za cigarom. Tek kasnije ćeš uočiti da se djed iza cigare skrivao, za to mu je služila. Usta su zauzeta uvlačenjem i ispuštanjem dima pa onda nećeš reći sve što bi inače rekao. Eto rješenja za očuvanje dobrosusjedskih odnosa – kad ti je do iznošenja mišljenja, ti pripali cigar. Poslije oboli na pluća, ali mala je to cijena.

Između drugog i trećeg udarca u ogradu nije prošlo ni dva sata. Taman su onog prvog sklonili u avliju, telefonirali srodnicima, skuvali treću litru kave za okupljene oko mršavog čovjeka sa oblogom za vratom, kad se začuo novi udarac. Ovoga puta auto je samo okrznuo ogradu, odbio se i završio u jarku na suprotnoj strani. U autu je bila mlada i lijepa žena i to je temperaturu u avliji dovelo do usijanja. Odjednom su svi silno željeli da se pokažu u najčojstvenijem i najhrabrijem svjetlu. Momci iz sela su zaglađivali rukama tjeme i popravljali okovratnike na rastegnutim majicama u kojima su do prije koju minutu zadijevali sijeno.

E ovo je neka – vozi ko tvoja mati! – ugrabio je djed priliku da se izrazi o svojoj kćeri ugasivši cigar i pošavši ka autu ispod čije se haube pušilo. 

Sutradan si stajala ispred ograde i čkiljila u ponor u betonu, koji je narastao u portal kroz koji se vidjela kobna okuka, zamišljajući kako velikom brzinom ka tebi ide automobil, jedna izvijena linija brzine koja se završava upravo tu, u ravni tvoga oka, zatvarajući ponor svojim metalnim sadržajem.

Onda ti je djed uplašeno rekao da se pomjeriš od ograde. Nije više sigurna, mislim da ćemo je morati oboriti sasvim. Ali onda ostaje izložena kuća, šta ako se u kuću budu tako zabijali, kao metalni insekti?

Pogledala si u kuću i ona ti je mahnula zavjesom koju je ljetnji vjetar izvukao kroz prozor. Bila je sljedeća i znala je to. Kuće znaju takve stvari.

Prvi među našim zvao se Zaim i ovdje se nastanio u vrijeme dok je svjetlost vatre još probijala mrak. Na obzoru nije bilo ničega, a zemlja je bila suha i prašnjava. To ne pokoleba Zaima i on umoran od lutanja odluči da se nastani tu. 

     Oženi se Bademom, ženom koju je prije vjenčanja samo jednom vidio i o kojoj nije znao ništa. Poslije saznade da se ne oglašava dok vodi ljubav i da nakon svakog milovanja ostaje bremenita. Zaim i Badema izrodiše osam sinova. 

Hasan, 

Ibrahim, 

Alija, 

Mustafa, 

Sulejmen, 

Ragib i 

Redžep 

umriješe ne ostavivši potomstva. 

     Najmlađi, Kadrija, visok i crn, šutljiv i mučljiv,  slabašan i pohotan, tajno, obljubi Hatidžu kćerku bogatog Rasima. Kad saznade da je iz njegtovog uda u njena bedra potekao život kojega nije želio Kadrija uteče i nikada se više ne vrati ni roditeljskom domu ni krevetu uplakane Hatidže. Ovu otac opsova dva puta i protjera u planinu, na katun, kojim su gospodarili od kada se vrijeme računa u našem kraju. Gore, rodi sina Osmana u čijem licu prepozna crte svog odbjeglog ljubavnika i tvrdokornog oca i od tog jednog pogleda ostade do kraja života raspamećena. 

     Čim malo ojača Osman odluči da siđe s planine.Gradom se skitao neko vrijeme posmatrajući ljude s čuđenjem i znatiželjom. Trećeg dana po dolasku u grad, pred zadimljenom čajdžinicom, priđe mu stariji čovjek i odalami šamar. U Osmanu se uzburka krv i on uzvrati starcu udarcem u kojem je bilo toliko siliine da ovaj na mjestu pade mrtav. Prije nego se uspio smiriti besposlena svjetina dotrča sa svih strana. Jedna od tih gradskih danguba zlobno povika:

– U neznanju unuk usmrti djeda! 

     Tek tada Osman shvati šta je učinio pa uz dosta buke i psovki rastjera okupljene. Još istog dana dovede izbezumljenu mater u grad i useli se u praznu djedovu kuću. Sjedeći na djedovom šiltetu i pušeći iz njegove nargile osjeti nepreglednu snagu. Za samo nekoliko dana zauzda sve one koji su dolazili na vrata njegove kuće istjerivati pravdu, a kada osjeti da je silan i presilan bez ičijeg znanja i protiv njene volje privede u kuću Ajšu, najljepšu ženu koje priče našeg kraja pamte. 

     Tek otkrivenu ljutnju i dvadeset godina staru nepravdu, o kojoj nije ništa znao, Osman je rastjerivao uranjanjem u mlado Ajšino tijelo, a iz te zahuktale ljubavi rađala su se djeca o kojima otac nije brinuo i koje je nesretna majka tješila gorkim suzama i prigušenim lelekom. 

     Četvoro djece koje izrodiše Osman i Ajša, prije nego je svojom vučijom naravi stigao ovladati djedovim poslovima, pomriješe a da od njih ne ostade ništa osim imena

Šefket,

Šerif,

Šahdan i 

Šeherzada. 

     Ljut što mu djeca za kojom nije mario ugibaju kao bolesni kučići Osman otjera Ajšu od kuće proklinjući dan kada je sišao s planine i pomiješao se sa okuženim gradskim svijetom. Kudeći život i bolesnu majku koja mu se neprekidno motala oko nogu stade piti i novac trošiti po kafanama. U jednom takvom teferičenju život mu prekide srčana kap i on pade na kafanski pod usta punih bijele pjene. Prvi onaj što je sjedio do njega ustade i reče:

– Živio kao ker i umro kao ker.

     Žena njegova Ajša kad je čula da je umro i da su mu beživotno tijelo kafanski pajdaši opljačkano izbacili na ulicu odahnula. Sad će ovo dijete koje nosi u trbuhu podizati bez straha od umiranja, jer je svojim ženskim čulom dugo već slutila da je umiranje njene djece povezano sa životom njenog muža. Kad se rodio plakala je od sreće i dugo je milovala njegovu ćelavu glavicu. Nadjenu mu ime Muharem i zaželje da vodi miran život i da ničim ne bude nalik na oca.  

     Muharem se nije obazirao na siromaštvo niti je mario što je po cijele dane morao pomagati majci radeći najrazličitije poslove. Pleo je, meo je, kuhao je, čistio je, cjepao je, šio je, prao je, brusio je, pospremao je, raznosio je, donosio je, unosio je, timario je, kosio je, brao je, utovarao je, istovarao je, pisao je, računao je, dodavao je, oduzimao je, umnožavao je, dijelio je i uopšte bio je majci uvijek od pomoći i pri ruci. Samo jednom, kada se primakao hrđavoj sablji svoga djeda, ona krisnu kao prase na umoru i on se pokorno povuče. 

     Kad se zamomči, zagleda se u djevojku iz komšiluka nimalo lijepu i nimalo pametnu. Jedne noći, kad se posebno gusta magla spustila na krovove kuća i razlila po čaršijskim sokacima, Muharem uteče iz kuće i krišom se uvuče u postelju djevojke koju je odavno zavolio. Od topline njenog tijela osjeti po prvi put sreću, a kada s jutrom majka dođe moliti ga da se vrati domu on samo odmahnu rukom i okrenu majci leđa. 

     Sedam godina nije Muharem govorio s majkom i isto toliko godina je, bez izuzetka, svake noći nag lijegao uz svoju ženu Fikretu pipajući tvrdim udom njena gola leđa. Kada nakon sedam godina napokon iz Fikretine utrobe izađe uplakano čedo na kućnom pragu s riječima pomirenja pojavi se njegova sijeda mater. Muharem se sažali na njenu raščupanu, bijelu, kosu i on dozvoli da njene još uvijek bujne dojke nadomještaju mlijeko kojeg u Fikrete nije uvijek bilo dovoljno. Starica čedo prigrli kao svoje uživajući u njegovim halapljivim ugrizima, a Muharem bez ženinog znanja odluči da se dijete zove Dževad. Nekako je uvijek uz to ime zamišljao drčna čovjeka opasanog sabljom, a sinu nije želio ništa drugo osim slave i časti. 

     Nedugo nakon rođenja dijeteta Muharem oslijepi. Vidjevši ga kako izgubljeno baulja po kući, on koji je mogao od komada drveta izdjelati najljepše izrezbaren komad pokućstva njegova mati Ajša skoči sa kamenog mosta koji je spajao dvije obale Bosne. Od tuge za majkom Muharem izgubi pola svoje tjelesne težine a tako mršav više je nalikovao na avet s onog svijeta nego na živa čovjeka. Pribojavši se da slika posrnulog oca u djetetu mogla izazvati duševni poremećaj Fikreta utamniči muža u podrum kuće a sinu Dževadu kad malo poodrasta reče da mu je otac poginuo u ratu kao junak i da je strašilo koje živi u prostoriji ispod poda neki nepoznat čovjek nad čijom se sudbinom sažalila. 

     Bojeći se da Dževad ne otkrije istinu o roditeljskom porijeklu Fikreta razmazi sina više nego je smjela. Odrastajući mažen i tetošen Dževad zavoli ratne igre, a kada dođe u dob da se može oružati on se prijavi u četu Hamza – bajraktara i otputova daleko u nepoznat svijet u potrazi za slavom i bogatstvom. 

     Prođe nekoliko godina i on se vrati u čaršiju gizdav, na crnu konju, vodeći pored sebe Čerkeskinju koju je negdje zarobio ili kupio ili dobio na kocki. Odmah stade šenlučiti po kafanama i rasipati novac kupujući ljubav žena gdje god su njegovi dukati imali moć da pocjepaju dimiju i nagovore noge da se široko rašire. Ženu koja nije razumjela riječi od onoga što joj se govorilo posjećivao je samo kada bi rakija isparila iz nejgovih nozdrva i kada bi ga savjest počela peći. Iz tih povremenih ljubavi izrodiše mu se sinovi kojima otac s pomućenim razumom nadjenu imena uz puno povike i nesuvisle priče. Prvi se rodi 

El-Hakim, i otac zaželje da bude crn na mater i da svaka žena koja ga pogleda bude nesretna dok je njegova ruka ne pomiluje po nakostriješenoj koži. Drugi se rodi

El-Džafer, i otac zaželje da bude vičan peru, kojim će skladati najljepše ljubavne pjesme, toliko umilne da neće biti ženska bića koje kada ih pročita odmah neće usniti pjesnikovo rumeno lice. Za njim dođe 

El-Kajjim, i otac zaželje da njegovo ime u neprijatelja uvijek ulijeva strah i da svako žensko koje sretne padne pokorno pred njegova koljena. Posljednji se rodi 

El-Mustafa, i otac njegov Dževad bješe toliko trešten pijan cijeloga mjeseca nakon njegovog rođenja da mu ime uz pomoć starijih žena nadjenu mati i samo poželje da bude zdrav i sretan.

     Prođe dosta vremena i djeca Dževadova poodrastoše. Najstariji, El – Hakim postade prznica i osion, a dosta grub i nametljiv posvuda pa ga neka dvojica krijumčara duhanom posjekoše na mrtvo zbog nekog sitnog duga kojeg nije htio vratiti samo iz obijesti a nikako što nije imao novca.

     Onog drugog što dobi sa Čerkeskinjom El – Džafera, još kao dijete odnesoše čergari, unakaziše i osakatiše, a kad shvatiše da dijete, ni takvo, nema dara za prošnju zaklaše i baciše u neku rupu koju onda zatrpaše zemljom. 

     Treći Dževadov sin El – Kajjim nadživi oba brata, ali sav bi nekako hmuljav i inače nešto plašljiv i povučen. Kad sa planine banuše u čaršiju hajduci naoružani sabljom i puškom on stajaše zbunjeno na kućnom pragu ne znajući dal da bježi ili da se laća kakvog oružja. Ovi ohrabreni njegovim strahom upadoše u kuću i ubiše Dževada, njegovu mater što je umislila da je begovica i dvije služavke. Na izlazu posjekoše i El Kajjima koji je sve to gledao kao biće s drugog svijeta. Kuću zapališe a stoku potjeraše prema Crnom vrhu. 

     Pokolj preživješe samo Čerkeskinja, njeno najmlađe dijete El – Mustafa i ćoravi Dževadov otac koji čim mu svjetlost dana dotače iscijeđene očne vijeđe poče učiti sure iz Kur’ana. Ne znajući kud će Čerkeskinja u dnu avlije podiže kuću od blata i šiblja, podiže od riječnog kamena maleno ognjište, nakupi nešto suha drvlja i odluči život početi iz početka. 

     Dan prije nego će na čaršiju pasti prvi zimski snijeg umrije El – Mustafin slijepi đed ne rekavši ni riječi. Tog dana Čerkeskinja prvi put skide feredžu s lica i progovori nekim nerazumljivim jezikom. Riječi su joj po maloj kućici letjele kao divlje golubice po oblačnom nebu odbijajući se od zidove, ali ne dajući razumljivog tona. El – Mustafu zadivi ljepota majčinog lica i grlenost njenog jezika. Tu noć legoše ne zapalivši vatre a kada se ujutro probudiše već je zasniježilo do članaka a hladnoća je bila mrka i peckava. 

     Ne prođe dugo vremena i El – Mustafa osjeti da mu je kuća tijesna a nemajući kud odluči naprečac ženiti se. Oženi Umihanu čija je put bila bijela kao kocka šećera i koja je bila krotka i umilna kao tek ojagnjena ovca. On bio cijeli život sabran pa sa ženom stekao poveliko imanje. Trgovao cijeli život kupujući jeftino od gorštaka rukotvorine njihovih žena a onda ih skupo prodavao po uglednim čaršijskim kućama. Kad mu je mati umrla nije znao šta da udari na nišan pa naredio da se napiše Allah je najveći, jer je valjda jedini on znao odakle je i kada je rođena. 

     Sasvim neprimjetno Umihana je rađala djecu, a El – Mustafa se uporno molio Bogu strhujući da će njegovo zamaskirano nepoštenje biti razotkriveno u sudbini njegove djece. Kako su mu se djeca rađala tako je El – Mustafa bivao darežljiviji pri kupovini a manje nezaježljiv pri prodaji. Kada mu se rodi posljednje dijete od imanja koje je sticao godinama nije ostalo ništa i sva su njegova djeca od prvog

Hikmeteta,

do posljednjeg

Ferida, 

gledala oca kako ludi od neprekidnog straha. Četvoro u sredini, svi slični jedan drugome i svi mrke puti,

Ejub,

Ajet,

Salih i

Ramiz 

oca zapamtiše kao sjeda starca drhtavih ruku i svi se oni odbiše od kuće ne hajući ni za majčino preklinjanje niti za nerazumljiva očeva upozorenja. U opustjeloj kući gorjelo je samo jedno skromno kandilo i na njegovom svjetlu se nije mogala vidjeti Hikmetova i Feridova tuga. Oči su im bile pune suze, a pogled mutan i nesiguran. Kao da su slutili da je budućnost neizvjesna makar i nisu znali jasno razlikovati današnji od jučerašnjeg i oba od sutrašnjeg dana. 

     Te jeseni lišće pade po zemlji i prije nego promjeni boju. Staza koja je iz njihove kuće vodila prema čaršiji bila je zelenija nego inače a kada kiša poče padati niko nije mogao znati da će padati dvije godine bez prekida. Cijela je čaršija mirovala išekujući da osvane sunčano jutro samo je Hikmet to maglovito vrijeme iskoristio kako treba. Čim je shvatio da će kiša padati duže nego iko pamti dovede u kuću Aliju da mu služi i pomaže i da bude mjesto u koje će izlijevati nevidljivu žuč svojih unutarnjih bolova. A kada kiša prestade padati u čaršiju dođoše tri bajraktara i ne birajući podigoše na oružje svako muško koje je moglo nositi oružje. Na odlasku od kuće Hikmet pogledom pozdravi onemoćalu majku Umihanu, rukova se sa bratom Feridom, prođe nijem pored žene i na samom izlazu poljubi sinove 

Hazima i

Halida. 

     Feridu isprva bi nekako neugodno ali kada od nekih povratnika s ratišta dozna kako mu je brat posječen u nekoj beznačajnoj bici i ostavljen da obezglavljen truhne negdje na nekom blatnom polju one leže u Alijinu postelju i postade njen ljubavnik, gospodar i muž. Opijen njenim bujnim tijelom naredi da se ime mrtvog brata nikada ne pominje a njegovu djecu odgoji u uvjerenju da su oni plod njegovog sjemena. Dok je još upoznavao labirinte Alijinog tijela njegova mati Umihana negodovala je zbog njegovog postupka i on je srdit zbog njenog neprekidnog prekoravanja otjera od kuće. Tad se udubi u Alijino tijelo tako silovito da s njom izrodi još tri sina 

Uzeira,

Seida i

Ubejda. 

     Nepošten i lijen Ferid poče praviti razliku između svoje i bratove djece. Čim poodrastoše Hazim i Halid pobjegoše od kuće i povedoše sa sobom Seida i Ubejda, oba željna avantura i slobode. Razmažen i podmukao Uzeir shvati da je bjekstvo braće dobra prilika za njega i kada ostade sam sa ocem i majkom poče njihovu razočaranost toviti objedama protiv braće. Od njegovih opsjena Alija oboli i umrije mršava i jadna, a Ferid izgubi razum i život skonča odbačen i posramljen. Samoća osokoli Uzeira i on se odvaži i prigrabi sebi kćerku čaršijskog bogataša Hamdi – bega ne baš lijepu ali vrijednu i promućurnu Enisu. Zajedno, stadoše oni namicati bogatstvo što trgovinom što pozajmljivanjem novca na kamatu i od tog se lihvarenja toliko obogatiše da u svojoj razmetnosti pokupovaše sve veće dućanje u samom centru čaršije. Imetak ne zadovolji njihovu sujetu i oni želeći da budu što ugledniji i pioštovaniji izrodiše dvoje djece

Nuriju i

Avdiju

 i stadoše ih od malena vaspitavati da se osjećaju boljim i vrednijim od ostatka svijeta. Uto poče neki dalek rat i začas dođe i u čaršiju i nastade vrijeme nevakata i nečasti. Nurija i Avdija se priključiše roditeljima u pljački i haramu a kada osjetiše u grudima silu od samopouzdanja počeše u tuđe ulaziti kao u svoje. I bili su toliko strašni u svojoj gramzivosti i pohlepi da kada nakon rata u čaršiju dođe narodan vlast oni ostadoše bez svega imetka i lične slobode. 

     U gnjilim kazamatima umriješe otac Uzeir, mati Enisa i stariji brat Nurija. Samo Avdija dočeka pomilovanje i slobodu ali pokoleban i razočaran. Prvih dana nakon izlaska iz zatvora samo je pušio i vrtio kutiju od šibica po prstima a kada se malo prisabra ode nekud i vrati se sa ženom. Od silong imetka kojeg je zaimao tokom rata ostala mu samo stara porodična kuća od prušća i blata i tu Avdija sa Zekijom izrodi tri sina

Nedžada,

Envera i

Murisa.

     Živio je sa svojom porodicom Avdija u stalnoj neslozi. Volio je piti i sitnu plaću traćati u kocki. Od takvog života obolio od tuberkuloze i umro. Sva težina života odmah nakon Avdijinog ukopa padoše na omalena Zekijina pleća. Šila, čistila tuđe kuće, svugdje za dinar pripomagala kako je znala i umjela, ali nikako nije uspjevala iz sinova izbiti podmuklu mržnju prema narodnoj vlasti i organima reda. Nedžada, frktavog i sklonog tučama, ubiše brkati milicajci, jer je nakon neke pljačke i tervenke koja je uslijedila pun mržnje zapucao na ubice svoga oca. Iako brata nije volio Enver se zakleo da će osvetiti njegovu pogibiju i čim mu se ukaza prilika on žiletom isječe dva milicajca. Na sudu nije mogao trpjeti dugu sudijinu priču pa sve priznao. Robije se nije plašio. 

     Kuća ostala pusta. U njoj sami mati i ja. Ona vazda plače. Zbog njenog nesnošljivog leleka ja počeo piti sve se nadajući da će njen glas pun tuge postati tiši. Ali, što sam više pio to je njen žal za braćom bivao veći i ne mogavši to više slušati ja je istučem desnom rukom, jako, po leđima, ramenima i po glavi. 

     Tu noć legnem spavati i usnim šljivu u beharu i usnim kako prstim jedem med i usnim kako se na avlijskoj česmi napijam vode i usnim neko jare kako me gleda i usnim neku knjigu koja se sama lista i usnim nekog čovjeka kako mi nešto govori i usnim mujezina kako uči ezan i usnim kao ja šetam čaršijom u novom odijelu i usnim budim se u svojoj hladnoj kući i shvatim ovo zadnje nije san. Pogledam ruku kojom sam tukao majku i vidim osušila se do iznad lakta. Postidim se svega što sam napravio i odlučim sve ovo zapisati. I zapišem, ali rukom koja se nije osušila. 

Filija

Njen se miris skriva ispod sača
na drvima
u žaru pepela
u tragu ćumura

U papirnoj masnoj kesi starca
koji se po snežnoj mećavi uzbrdo penje
da je u mahali sa unucima u slast
izjede
a iz kese oblaci pare
uzdižu se kod Allaha
i sneg se topi, pa opet
sve jače veje, veje,veje

Kosovska pita filija
najdraža mi pepeljasta
bajka

Pramičak mirisa njenog osetio
sam kada se od Gorice krene ka Ciglanama
kroz Tepebašinu… Onda kada sam
u odrazu stakla na prozoru
video nanu Ramizu
vitraž grada Sarajeva!

I dalje je tražim u korenu
zemlje, ispod pokisle strehe,
krovove na četiri ili dve vode
tu kosovsku pitu filiju
pepeljastu bajku i
balkansku majku
koja je po tmurnom sivkastom danu
odlučila da nacepka drva
i na užarenoj ringli šporeta
spremi sinu da jede



Lejla

Gledam je kako bremenita spava
i sanja budućnost našega deteta
dok se u tim svojim slatkim snoviđenjima
smeši
Ne brinu je munje, gromovi,
nabujala Miljacka
od teškoga dožda
i malaksalo pojanje
ptice drozda,
tamna senka Trebevića u daljini
nit potoci vode
sa Buća Potoka
koji se slivaju ka nama
u dolini

Ona spava i sanja
nafaku stvorenja koje u svom
stomaku nosi
nema ni struje ni vode
samo se mujezin ponekad
na razglasu
oglasi a ja se čudim
kako?
Uz pomoć Boga
verovatno!

Mrak je,
struja konačno na sekund dolazi
a sa televizije neljudi
to iskorišćavaju pa prete novim ratom!
a ja bih tako želeo da spavam
sa njom,
sve da zaboravim
da mi se projektor snova upali
i da gledam kako na 35-milimetarskoj traci
prve korake u zelenoj travi
pravi naše malo
zlato.

Priča o zelenoj menestri, tradicionalnom jelu dubrovačkog kraja, obavezno počinje od lisnatog kupusa koji raste u tom podneblju. Kupus se nekada najčešće sadio u maslinicima, a rastao je dvije do tri godine. Sredice su se brale u proljeće, kako bi se struk što bolje razgranao. Lišće je modro zelene boje, sredice malene. Cvijeće kupusa koje nije procvjetalo zvano prokule, su posebna poslastica kada se pripreme pod ulje. Legenda kaže da su prokule dobile ime po Claudiji Prokuli koja je prva donijela sjeme u Konavle. 

Taj sočni kupus uzgaja se od davnina diljem dubrovačkoga kraja. Najviše se cijeni onaj iz brdskih područja. U Konavlima se kaže da je najbolji onaj kupus kojega je prošla studen, hladnoća koja na specifičan način pojačava njegov okus, tada kupus postaje blago sladak. Često se spravljao kao prilog kuhan i začinjen maslinovim uljem. Do prve polovice XX. stoljeća na Prijekome (ulica u Dubrovniku) je bilo puno gostionica za puk, koje su držali uglavnom Župljani i Konavljani. Iz njih je već rano ujutro navirao miris menestre zelene i to kuhane s nekoliko vrsta suhog mesa, a ne sa samom suhom svinjetinom, kako je pripremaju Mljećani. Za prve studeni prva bi menestra zagolicala nosnice ljudi, koji bi znali reći: „Vonja menestra zelena“, a kad bi je iz dana u dan jeli, rekli bi: „Bože mi prosti, vonja menestra zelena!“

To skromno i ukusno jelo našlo je svoje mjesto i u djelima brojnih dubrovačkih književnika. Držić u Grižuli kaže: „Hrabar mladi kupus sadi.“ Dok se pjesnik Savin Bobaljević u pjesmi žali da mu je kupus dodijao. Lambro, osoba iz djela dubrovačkog književnika Tudizića kaže: „Hoću da uzme prigledat kupus u vrtu.“ Poslanica Nikole Nalješkovića također svjedoči da su Dubrovčani uživali u blagodati kupusa: „Puno ti je sad polje travice i cvitja/božanja do volje jak usrid prolitja;/blitve i salate i trstja kupusa/naberi bez plate i svari ter kusa!“ Putopisac La Maire je 1766. zabilježio kako se ta namirnica često može vidjeti na stolu Dubrovčana za objed ili večeru. Pjesnik Marko Bruerović u XVIII. st., zapisuje što seljanke iz Župe dubrovačke nose u Grad: „Kmetice pod košem kupus i skorupe noseć.“ Povjesničar Junije Restić je bio ljubitelj mirnog života i zdrave hrane, Appendini za njega kaže da je u vrtu svog ljetnikovca sadio kupus. Ida von Düringsfeld 1852. godine u djelu „Po Dalmaciji“ ovako je opisala zelje koje je vidjela u vrtu Petra Budmana: „Zelje, ono modrozeleno zelje, što ga pravi Dubrovčanin mora jesti trista šezdeset i pet dana u godini, ako hoće s pravom reći, da je jeo.“ I Ivo Vojnović ga spominje u djelu  Na taraci, govoreći o Mariji koja se posvađala sa susjedom jer joj je kokoš skočila u kupus kapetana Boža: „…oh! Oni blaženi kupus!“ dok u Maškaratama ispod kuplja Đive čisti kupus od uvelog lišća. Svećenik i književnik Mato Vodopić u djelu Marija Konavoka zabilježio je konavoski običaj da se za Krsni dan na trpezu prvo iznosi kupus na slanini. Dok skladatelj Rogowski spominje da je glavna hrana u Dubrovniku janjetina i zeleni kupus.

Da nije tog ukusnog dubrovačkog kupusa, zelena menestra, kraljica dubrovačke i konavoske trpeze, ostala bi bez svoje krune. Prvi pisani dokument koji spominje to jelo jest „Malahna komedija od pira“ Antuna Sasina. Radnja se zbiva u Malome Stonu 1580. godine, na dan Sv. Antuna Pustinjaka. Gozbu je priredio župnik dum Tomaš u svom domu i ponudio obilje hrane. Posebnu pozornost posvetio je menestri zelenoj, uz napomenu da je dum Petar gluhi iskuso dvije krinice kupusa s lardom. Sve svečanosti mirisale su menestrom, naprosto su je obožavali i svima nudili. I Francesco Maria Appendini je uočio da je to kupus, nepoznat u drugim dijelovima Mediterana, koji Dubrovčani rado jedu svaki dan kuhan s lardom. Spomenuo je da je u Italiji ta menestra poznata kao Minestra de Ragusei. To omiljeno jelo u Konavlima toliko se često kuhalo da bi djeca znala majci reći: „Mati skuhaj nešto drugo inače ćemo pozelenjeti.“

Najbolji dokaz koliko je to jelo ukusno, donosi priča, koju Konavljani rado uz menestru ispričaju svojim gostima. – Car Franjo Josip htio je doći u Konavle i vidjeti put za topove koji vodi do brda Sniježnice. Grudski svećenik Crnica bio je usko povezan s dvorom, obavijestio je cara da će mu to omogućiti i da će organizirati ručak u seoskoj kući najbližoj Sniježnici. Uz ostale delicije glavno jelo bila je zelena menestra. Kad je ručak završio i car otišao svojim putem, žene su raspremajući trpezu našle ispod stolnjaka hiljadu kruna. U to doba ogromna vrijednost. Kroz šalu će pripovjedač dodati da menestra zaslužuje i još više. 

Zelena menestra se ne priprema samo od zelenog kupusa, njemu se, za puninu okusa, pridružuje još dvije vrste zeleni-verza i glavati bijeli kupus. Osim tih triju vrsta kupusa, za dobru menestru potrebno je imati kvalitetno suho svinjsko, ovčje i kozje meso. Konavljani su prvi počeli dodavati glavati kupus u menestru, a nabavljali su ga od trgovaca koji su dolazili u Konavle na sajmeni dan. Kasnije su i sami počeli uzgajati glavati kupus. Konavoskoj menestri dodaje se krumpir- krtola koje su se tijekom vremena počela uzgajati u Konavlima. Tijekom stoljeća to ukusno jelo prošlo je kroz manje promjene u sastavu namirnica, ali svaka od njih obogatila je ukus menestre. Danas se, kao i u prošlim vremenima, menestra priprema u svečanim prilikama, s njome se iskaziva znak pažnje prijatelju ili gostu,  a svaka obitelj ima svoje male tajne tijekom kuhanja. I, ono što je najvažnije, osim kvalitete namirnica, iz menestre najljepše miriše puno ljubavi vrijednih seljaka koji su svojim baštinama prvo uzgojili potreban kupus, a zatim ga u toplini komina strpljivo i dugo kuhali s mesom osušenim na dimu obiteljskog ognjišta. Mnogo  je istine u onome što književnici tvrde o kupusu i njegovu značenju u prehrani. On nam je u „krvi“. I kao što kaže Vojnović u Ekvinociju: „(…)spomeni se, da ću i ja u starosti imat boles` ostalih Dubrovčana: žudnju da počinem usred ovijeh maslina i da sadim kupus, kako su činili i svi ostali od pamtivijeka.“ 

KONAVOSKA ZELENA MENESTRA

Više vrsta suhog mesa (kaštradine, svinjska rebarca, svinjske uši, koljenica, sušene kobasice, panceta kost od pršuta). Meso se dobro opere i stavi kuhati u vruću vodu. Mora se dobro skuhati tako da se meso odvaja od kosti. Kad je kuhano, izvaditi ga iz teće i staviti ga u drugu teću na vruće. U vodu od kuhanog mesa staviti kuhati patate koje treba razrezati na četiri dijela. Dodati zeleni lisnati kupus, pa bijeli glavati izrezan na veće kocke i verzu. Kuhati dok se dobro skuhaju patate i kupus i sve zajedno lijepo prožme. Ne smije biti previše juhe, gušće je bolje. Služi se toplo uz skuhano meso i domaće crno vino. 

Kada je 2002. “Ničija zemlja”, prvijenac sarajevskog filmskog redatelja Danisa Tanovića, osvojila Oscara, zagrebački je Jutarnji list izašao s lakonskim naslovom na naslovnici: “Oscar za Hrvatsku”. Taj neobičan zahvat u identitet jednoga filma opravdavan je činjenicom da su u njemu igrala dvojica do trojica hrvatskih glumaca: Filip Šovagović i Rene Bitorajac, te Mustafa Nadarević. A na platnu se pojavio, ako me sjećanje ne vara, i Đuro Utješanović. Naravno da se ovo prisvajanje onoga što ni na koji način ne pripada Hrvatskoj i njezinoj kulturi – premda je, zasigurno, dram radosti oko filma i njegove nagrade pripao Šovagovićevoj i Bitorajčevoj obitelji, pošto je i djelo obilježeno zrnom njihova dara – nije ticalo samo jednih novina, premda su u to vrijeme upravo ove novine na svojim naslovnicama najautentičnije uspijevale izraziti naš narodni i malograđanski duh, nego je iza tog, po svemu sudeći jednokratnog čina Tanovićeve adoptacije, stajala jedna malo šira javnost, na čelu s njezinom kulturnom i selebriti elitom. Ali nakon tog ganutljivog izraza naklonosti prema komšiji i njegovu filmu, po Danisa Tanovića u Hrvatskoj je krenulo po zlu. I sve je dalje izgledalo kao u bajci o ružnoj i netalentiranoj sestri koja na svaki način mržnjom obasipa onu drugu, lijepu i darovitu, ali nekim obiteljskim čudom nepodnošljivo siromašnu, od roditelja skrajnutu, za Hollywood spremnu sestru. Ne samo da su svi Tanovićevi filmovi nakon “Ničije zemlje” dočekivani s neviđenom mrzovoljom zagrebačkih filmskih kritičara, nego se ubrzo i o tom Oscaru, pa još u Jutarnjem listu, počelo govoriti kao o nagradi koja je Tanoviću dodijeljena iz političko-humanitarnih razloga. Redatelj postat će omrznut u nas skoro kao Ivo Andrić, ali će se, evo dvadeset punih godina, praviti da to ne primjećuje. I tih će dvadeset godina učas proći, a sve u pokušajima da se nekoga našeg učini genijem, i da se nekome našem sredi ozbiljna neka nagrada. No, bilo je uzalud. Ali ne zato što su Hrvati netalentirani za književnost i film, nego zato što od sređivanja na međunarodnom planu nema ništa. I uvijek se, brate, na pogrešnog, i na pogrešnu tipuje. Svega je bilo u ovih dvadeset godina, žalosna je i puna srama i nelagode, povijest hrvatske suvremene kulture. U jednome su trenutku tako počeli komšinicama i komšijama i domovnice nuditi i dijeliti, ne bi li se pohrvatilo njihovo djelo. I u svemu tome učinjena je još jedna ozbiljna pogreška: čeznulo se na silu, pripovijedalo se u grču, slike su niz filmsko platno tekle u ritmu teških opstipacijskih tegoba, a na taj se način, dragi moji, priča ne može ispričati.

Tanoviću, pak, nije pomoglo, nakon što su prezreli njegova Oscara, ni to što je snimio “Cirkus Columbiju”, jedan po mnogo čemu hrvatski film, inspiriran knjigom jednoga od najboljih hrvatskih pisaca. Taj film je ovdje možda i najgore prošao. Ali njega nije bilo briga. Po prirodi pun samopouzdanja, s karakterom tipa koji će se lako obogatiti i nakon što bankrotira, u ovih je dvadeset godina nanizao produkcijski, ali i kreativno najneobičniji filmski opus u našim povijestima. Snimao je za bogate i za siromašne, za novce europske i novce indijske, a onda i za bjelosvjetske televizijske kuće, filmove luksuzne i umivene, pametne, intelektualne i zabavne, filmove okupljene oko društvenih pitanja i oko suvremenosti. Svi Tanovićevi filmovi, ako nešto nisam previdio, tiču se najbliže suvremenosti. A kada ne bi bilo novca, a za Tanovića ga je znalo ne biti, jer on je, rekli smo to u našoj bajci, od one lijepe ali ničije sestrice, on je snimao filmove bez novaca. Dva su takva filma u njegovoj filmografiji: “Epizoda u životu berača željeza”, i ovaj koji smo neki dan gledali, a koji igra po regionalnim kinima, “Deset u pola”. Premda najjeftinija u Tanovićevom opusu, ovo su i dva međusobno najrazličitija filma u njemu.

O Beračima željeza se već mnogo pisalo i govorilo, i skupo je, po najsmrdljivijim novinskim rubrikama, gdje su mu čupali utrobu i optuživali ga za smrt glavnog junaka, Tanović platio i taj film. O “Deset u pola”, čini se, da ne znamo što bismo rekli. Taj vedri film, nošen jednostavnim emocijama i pričom koja je u toj mjeri stilizirana da nema nikakve veze sa stvarnošću, snimljen u Sarajevu lijepom kao s razglednica, ustvari jedna je bolivudska bajčica, predstavljena na bosanski i južnoslavenski način. U središtu bajke je, naravno, kliše nad klišeima: sarajevski ćevapi. Zašto bi netko došao u Sarajevo, ako neće na ćevape, i zašto bi ikad itko išta o Sarajevu ispripovijedao, ako ne bi bilo o ćevapima? Iza te priče, naravno, postoji i sjećanje na rat. Ali ni to sjećanje u ovom filmu nije pravo. Ono je, također, provučeno kroz onu mašinu koja stvarnost samelje u bajku, pa još tako sitno da u toj bajci ništa više nije kao u stvarnosti. Ratni komandant u Tanovićevom je filmu danas konobar, a ratna su djeca otišla u inozemstvo na škole, odakle se sad vraćaju kući, jer ih tu čeka njihova ljubav. I dilema je: ići u neke europe i njemačke, ili ostati tu? Ali u toj dilemi nema mraka. Ona je bajkovita i strašna, ali je izgledno da će na kraju izdobriti.

Mora postojati nešto što bajku drži privezanu uz stvarnost, da ne sune u nebo od viška toplog zraka, i da se ne pretvori u priču s kojom će gledatelj izgubiti identifikaciju. U ovoj priči veza sa stvarnošću lice je, a onda i sam lik glumca Izudina Bajrovića. On kao da je jedini došao iz onoga stvarnog Sarajeva, i našao se u ovoj bajci, među likovima stvarnijim od života. Njegov prijatelj i suparnik pri izboru najboljih ćevapa u gradu, Branko Đurić Đuro, lik je iz bajke. Inače, zgodno je kako se o dvadesetogodišnjici “Ničije zemlje” zaokružuje Tanovićeva životna i profesionalna epopeja s Đurom: u prvom filmu kao da ga je istrgnuo iz života, Đuro je nastupio s energijom naturščika, dok je u ovom filmu Đuro lik poput Petra Pana, niđe veze sa životom! I to je divan i vrlo širok stilsko-kreativni krug. To je nešto što nas se, kao gledatelja, duboko tiče, i što nas fascinira. Najdojmljiviji u toj bajci je, međutim, u ulozi pekača ćevapa, Almir Palata, zvani Prle, o kojemu bismo, pišući o vlastitim životima, te o Sarajevu s kraja osamdesetih, te iz rata i poraća, mogli napisati roman, i snimiti dokumentarni film. Prle je važan čovjek u našim onodobnim i tamošnjim životima, ali Prle, navodno, nije glumac. Kažem, navodno, jer ga je Tanović čarobnim štapićem pretvorio u glumačkog monstruma. (Čarobni štapić spominjemo, jer dobro zvuči… A nema tu nikakvog štapića, sve je to talent. I sve je to iskustvo.)

Nigdje, ni u jedan svoj film, Danis Tanović nije upisao toliko osobnih, internih, lokalnih i intimnih šifri kao u “Deset u pola”. Ovo je bolivudsko-sarajevska komedija s elementima melodrame, bajka s elementima igre semantičke detekcije. Film je sniman u najgora vremena epidemije – prije snimanja ekipa se potrpala u nekoliko automobila i kombija, pa su išli u Srbiju na vakcinaciju – a u snimanju su sudjelovali, pa se ispred kamera pojavljuju, brojni ljudi iz Tanovićeva sarajevskog života, ali i ljudi iz sarajevske kulturno-identitetske, mahom prijeratne povijesti. Tu su, naravno, Brega i Loša, tu je, naravno, Bojan Hadžihalilović, tu su Elvis i Halid, tu je i neki svijet meni važan i drag, čija vam imena ne znače mnogo, ali čije bi vam priče mogle biti važne. Ja sad, međutim, nemam vremena da vam ih pričam. I tu je fotograf Damir Šagolj, u ulozi direktora fotografije, tojest snimatelja filma “Deset u pola”. (Je li koga briga što Šagolj nije filmski snimatelj sa školom za filmske snimatelje? Bezbeli da ne bi trebalo biti!)

“Deset u pola” vrlo je duhovit film. Ako vam je do smijeha i do takozvanog bosanskog humora, bujrum, izvolite u kino, lijepo ćete se provesti. Ako vam je do ćevapa, također ćete se lijepo provesti. Netko me od ekipe – zajebavajući se na moj račun – na premijeri poslije filma upitao: “Reci mi, je li tebi išta ovdje bilo smiješno?” I jest, mnogo toga mi je, i to na najčistiji i najplemenitiji način bilo smiješno. Danis Tanović je od muke, opterećen tim strašnim viškom stvarnosti, koji je za nekog tko i sad živi u Sarajevu vjerojatno neizdrživ, snimio divan i paperjast eskapistički film. Njegova neusporediva veličina u ovdašnjim kinematografijama tiče se činjenice da su eskapistički filmovi u vremena opterećena društvenom depresijom, nervozom, histerijom, apsolutni privilegij i monopol vrlo bogatih društava i kultura. Filmska bajka ozbiljan je, premda perverzan, oblik autorefleksije jedne kulture. U njezinom se eskapizmu ogledamo kao u iskrivljenom ogledalu. Danis Tanović tako je bogat da je bosanskohercegovačku i sarajevsku, a onda i južnoslavensku, tojest jugoslavensku kulturu častio ovakvim filmom. Vrlo skupim, a snimljenim za nikakve pare. Da sam na mjestu onih koji su nekad stavljali naslove, ili onih koji po našim novinama pišu o Tanovićevim filmovima, na ovom filmu bih mu više zavidio nego na onom Oscaru.

Treba biti pravedan čak i prema nepravednim sucima i reći da je zapravo bio blag prekršajni sudac koji je Draganu Umičeviću, volonteru udruge Are You Syrious, odrezao drakonsku kaznu od 60 tisuća kuna. Jer Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u svojoj je prijavi za Umičevića tražilo zatvor i kaznu od 320 tisuća kuna, a za udrugu Are You Syrious zabranu djelovanja u Hrvatskoj. 

A sad ozbiljno. Sudac na terenu i Visoki prekršajni sud RH koji je presudu neki dan potvrdio pravedni su upravo onoliko koliko je Dragan Umičević kriv. Nimalo. 

Vratimo priču ne početak, u noć 21. studenog 2017. kada se na izbjegličkom putu afganistanske obitelji Hussiny našla istočna granica Republike Hrvatske, predana čuvanju Europske unije od terorista, barbara i sirotinje koju treba silom odgurnuti u pravcu iz kojeg su došli. U slučaju obitelji Hussiny to je bila Srbija. Upućeni su natrag, u studen, noć i maglu, željezničkom prugom prema Šidu. A onda je naišao vlak i nadomak granice naše domovine i naše europske kršćanske civilizacije pregazio šestogodišnju Madinu.  

Volonteri udruge Are You Syrious, prisutni s obje strane granice, tada su učinili jedino što su mogli: razglasili Madininu smrt i odgovornost koju za nju snose naša država, naša Europa i naša civilizacija. Bili su uz Hussinyjeve i kada su u Šidu pokapali tjelešce svoje kćerkice i sestrice, kao i onda kada im je trebalo dati pravnu pomoć i savjet u traženju pravde i kakve-takve zadovoljštine od naše države, naše Europe i naše kršćanske civilizacije. Ja pripadam onima koji misle da su nam spašavali obraz i ljudskost. Hrvatska država misli drugačije dok i dalje odbacuje bilo kakvu upletenost i odgovornost za Madininu smrt. I dok kriminalizira solidarnost i ljudskost. 

AYS je ozbiljno i pedantno popisao i dokumentirao svu silu postupaka i riječi kojima ih hrvatska država sve ovo vrijeme nastoji zastrašiti, odvratiti i onemogućiti u obavljanju humanitarne misije. Jedan od drastičnih primjera je upravo pravosudni progon Dragana Umičevića. Zato je njegovo ime ušlo u mnoge dokumente, apele i pisma kojima se hrvatsku državu upozorava da joj ne valja to što radi i kako postupa prema udruzi Are You Syrious i prema ostalima koje tako želi obeshrabriti i odvratiti od ljudskosti i solidarnosti. 

Amnesty International u izvještaju o nepoštivanju ljudskih prava izbjeglica na “balkanskoj ruti”, studija Vijeća Europe i studija Parlamenta EU na istu temu, svi oni navode presudu Draganu Umičeviću kao dokaz pritiska i represije koju prema humanitarnim organizacijama i braniteljima ljudskih prava provodi hrvatska država. 

Are You Syrious je medijima podijelio i pismo koje je u ožujku ove godine premijeru Plenkoviću i ministru Božinoviću zajednički uputilo 37 članova Europskog parlamenta da bi izrazilo podršku djelovanju ove udruge i zabrinutost zbog nelegalnih pritisaka države na zaposlenicu AYS-a Tajanu Tadić i njenog partnera Omara Mahdija, kojem je u jednom drugom, jednako skandaloznom postupku, u koji su uključene čak i hrvatske obavještajne službe, oduzet već ranije dobiveni azil u Republici Hrvatskoj. I u tom pismu je spomenut i sudski progon Dragana Umičevića. 

Naposljetku, kako je sažeto u posljednjem priopćenju AYS-a, “da su se na aktiviste i odvjetnike koji su podržavali obitelj male Madine vršili pritisci kako slučaj ne bi došao do Strasbourga potvrdio je u svojoj presudi i Europski sud za ljudska prava, koji se u tom kontekstu referirao i na pravosudni progon Dragana Umičevića”. A to je, podsjetimo, presuda kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska u noći 27. studenog 2017. ljudska prava obitelji Hussiny pregazila baš kao i vlak malu Madinu. Nažalost, ne jedini i posljednji put. 

Obitelj Hussiny se ponovo, preko javne Facebook-stranice, obratila za pomoć udruzi Are You Syrious 8. ožujka 2018. Javili su da su ponovo ušli u Hrvatsku i izrazili namjeru traženja azila. AYS je obavijestio hrvatsku policiju koja je, međutim, obitelj još jednom odgurnula natrag u Srbiju. Sličan poziv upomoć od Hussinyjevih je stigao i u noći sa 20. na 21. ožujak 2018. Uz poruke je dva puta bila poslana i njihova točna lokacija kao dokaz da su već prešli na teritorij RH. Aktivisti iz zagrebačke centrale AYS-a ponovo su im dali uputu da se jave nabližoj patroli granične policije, a obavijestili su i MUP i nadležnu policijsku upravu. No, zbog prethodnih iskustava, kao i zbog činjenice da je te noći na istočnu granicu umjesto proljeća stigla snježna mećava, AYS je na lokalni granični prijelaz u Strošince uputio i svog iskusnog dugogodišnjeg volontera Dragana Umičevića, najavivši njegov dolazak i policiji. On je ispunio svoj zadatak: došao je do granične policije i upozorio ih na dolazak skupine od četrnaestoro izbjeglica u kojoj je čak jedanaestoro djece i tri bebe, a potom je bio svjedok njihova dolaska i prijema, kako ne bi bili ponovno odgurnuti natrag, u mrak i zimu. O bilo kakvom pomaganju pri ilegalnom prelasku granice tu nije bilo ni govora. Čak je i sudac, kako piše u presudi, zaključio kako Dragan nije imao namjeru počinjenja ikakvog prekršaja, a s dolazećom skupinom uopće nije bio u izravnom kontaktu. Ipak, proglasio ga je krivim zbog “nesvjesnog nehaja”. I odrezao mu 60 tisuća kuna, plus sudski troškovi. U odnosu na kaznu koju je tražio ministar Božinović, prilično blago. Ali točno deset puta strože od šest tisuća kuna koje je isti sudac, u presudi koju upravo s nevjericom čitam, odrezao kao kaznu na djelu uhvaćenim krijumčarima ljudi.  

I zato je dobro i časno biti suučesnik u ljudskosti i plemenitosti Dragana Umičevića koju ova država smatra zločinom. A upravo to, suučesnici u ljudskosti, postali su svi građani koji su, na poziv AYS-a, u manje od 24 sata sakupili novac za Draganovu kaznu pretvorišvi je tako u podršku ohrabrenja i nagradu. Barem na jedan dan. Jer država i dalje ustraje na svom i treba je neprestano držati na oku. A osobito ministra Božinovića. Budimo ozbiljni, to su bezobzirni i osvetoljubivi kojima nije razborito okrenuti leđa, čak ni dok slavimo svoje velike male ljudske pobjede.   

Neminovnost po Isusu

S Isusom možeš svašta:

možeš se s njim voziti
prvim jutarnjim autobusom
na posao
koji ćeš možda već sutra izgubiti

možeš ga objesiti oko golog vrata
kao demonstraciju pokornosti
svakodnevnoj patnji

možeš ga tražiti po grobljima
gdje su ostavljene kosti
neželjenih mrtvaca sa psihijatrije
koji su bili sramota za one
što su ih se odrekli
i za života
i za smrti

možeš ga izvući kao posljednji
a najjači argument
kad ni psovka više ne pomaže
a žrtve se množe

možeš napraviti njegovu
vjernu kopiju
od blata
da čuva tvoju srušenu kuću
od nevidljive budućnosti

a možeš se i uvući
u njegovo tijelo
u njegovu dušu
i tamo čekati sigurnu starost
pretplaćen na ljubav
koja će kad-tad
neminovno doći.

Krist od kristala

Bolji ljudi od nas
već su rekli
da djeca danas razumiju
Kristovu krv
ne kroz kruh
već kroz vino
i šećernu vunu

kažu bolji ljudi od nas
da je krajnje vrijeme
da oplovimo svijet
da obeščastimo i onečistimo
još poneku djevičansku planetu
u križarskom pohodu na Svemir

tvrde ljudi bolji od nas
da je starost
ukoliko ju doživimo
prenosna
gotovo zarazna bolest
te shodno tome
treba vremešne izolirati
trpati u geta
razvlastiti od svake imovine
osim eventualno od zlatne
molitvene krunice
i pokojeg dijamantnog zuba
(dok se ne rastave
dušom od tijela)

misle bolji ljudi od nas
da više ne treba misliti
doći će taj
najbolji od nas
otkupiti povoljno sve
i grijehe i sne
ter sagraditi na njima
potpuno novi svijet
sličan ovome
samo s ljudima
vjernijim od nas.

Ljubav za čovjeka

Isus bi danas
bio glumac
u nekom
malom teatru

imao bi kolekciju
odijela bez džepova
uzgajao bi
minijaturne
ukrasne kaktuse
i jeo žlicom
jabuke

pribili bi ga
svejedno na križ
zbog lica koje
ne odaje osjećaje
skamenjena
u škrtu mimiku
laganim pomakom
glave u desno

i očiju
koje mijenjaju boju

kao odraz spektra
božanskog ludila
zvanog

ljubav za čovjeka.