U druga neka vremena, u Obljaju,
Kraj Grahova, pod jablanovima,
Kod babe Bore Marića, cicvara,
Gavrilo i ja, doručak ili ručak,
Ne besjedimo, slušamo tišinu,
I vrijeme, koje nas premješta,
Slike, slike, babe, sela, cicvare,
Jesmo li pokojni, samo riječi zvone,
Kotrljaju se, skupljaju i rasipaju,
Zapisani smo negdje, selimo se,
Odlazimo i vraćamo, rešetamo,
Takav je princip Gospodnji, reče,
On ili ja, vjetar, jablanovi, ko je,
Nismo mi pisari, već napisano,
Huj vremena, povijanje jablanova,
Lijepo je ovdje, u visinama, skupa,
Ko koga piše, ko precrtava, negdje,
Vrijeme mi ništa ne znači, podne,
Tu gdje si, tu sam i ja, samotan,
Milan Nenadić nosi moj pištolj,
Ponesi me, ne spuštaj nigdje,
Biće nam lakše, u vrtlogu,
Odavde se samo isparavamo,
Padamo u rijeke, u riječi jezika
Koji nas bilježi, pisaru, brate,
Anđelu djetinjstva, čuvaru snova.   

3.11.2022.

Vilim Gregorčić: Hrvatsko-španjolski učitelj, Naklada knjižare Jar. Mahut, Zagreb 1927.

Više se ne sjećam kada sam i u kojem antikvarijatu kupio ovu knjigu, samo vidim da je koštala četrdeset kuna. Premda bih, znam sebe, dao za nju i desetostruko veće novce. Godinama mi stoji u mobilnoj, lako izmjenjivoj bibliotečici u zahodu, pokraj stalaže s toalet papirom. Tu se pjesničke zbirke – one koje volim, pa ih često čitam – knjige munjevite fikcije, veoma kratkih priča, jednominutnih novela, te stari turistički vodiči i priručnici. Katkad sjednem na zahodsku školjku, pa se u miru začitam, daleko od vreve i od svakog moranja, ali i od podsmješljivih primjedbi one čeljadi koja ništa ne čita osim onog što im na telefonu piše, te im onda smiješno što netko čita i u zahodu. Većina onih koji čitaju, čitaju i u zahodu. Samo oni kojima se ovo mjesto jako zamjerilo bježe van i prije nego što sjednu.

E, među tim knjigama i knjižicama u mojoj zahodskoj knjižnici jedna je tu već barem desetak godina. Njezin autor, Vilim Gregorčić, u kulturnoj povijesti i u međuratnim hrvatskim i jugoslavenskim kronikama ostaje zabilježen kao član redakcije onoga čuvenog Minervinog Leksikona iz 1936, iz kojeg će ponići suvremena hrvatska leksikografija, ona Mate Ujevića i ona Miroslava Krleže. Uz Gregorčićevo ime tamo stoji da je major u miru i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva. Uistinu, on je i utemeljitelj hrvatske (i jugoslavenske) filatelije i najveći njezin autoritet i publicist iz tog doba u kojem su kult i značaj poštanskih maraka bili neusporedivo snažniji nego danas.

Brošura “Hrvatsko-španjolski učitelj” ima podnaslov “Priručna knjižica za početnike i naše iseljenike u Argentini”. Prvo izdanje objavljeno je 1920, a ja imam drugo, ispravljeno izdanje iz 1927. Kroz trideset i osam poglavlja, i skoro isto toliko životnih situacija, našem nevoljniku, koji se otputio u pečalbu, pruža se prilika da nekome nešto kaže i da eventualno shvatio što mu je taj odgovorio. Koliko god se Gregorčić služio formom za ono vrijeme uobičajene početnice u učenju stranoga jezika, njegova knjižica zapravo je nešto drugo. Ona je jezični pojas za spasavanje nekome tko o tom jeziku nema pojma, a našao se usred stranih riječi i stranoga svijeta.

Premda “Hrvatsko-španjolskog učitelja” ispočetka toliko dugo čitam, nisam se u svom znanju španjolskog jezika maknuo dalje od početka. Naime, ne zanima me kako se na španjolskom kaže: “Izvolite (vi) zapisati svoje ime u knjigu stranaca.”, niti kako se kaže: “Imate li jednu sobu za iznajmiti?”, ali me, dok čitam, uzbuđuju situacije u kojima bi čovjek, recimo neki romaneskni lik, u međuratno doba dolazio u priliku da mu jedna od te dvije rečenice prijeko ustreba. Čitam Vilima Gregorčića, njegov ponuđeni rječnički nacrt za jedan iseljenički život, a u mislima mi se rastvaraju priče, rastvaraju mi se romani. Ništa od toga, zasad, nisam napisao, ali uživam zamišljajući ih, pripovijedajući ih samome sebe, dok tako sjedim na zahodskoj školjki. Mogao bih ovu knjigu čitati i u drugim prigodama, na drugim mjestima, ali je čitam baš ovdje.

Kratki predgovor svojoj knjižici Vilim Gregorčić ovako završava: “Ova će knjižica, unatoč promjenama ostati i nadalje dobar prijatelj i iskreni savjetnik prije odlaska u strani svijet, na putovanju i nakon dolaska u strani svijet. Širite ovu knjižicu među Vašim znancima i prijateljima, pa ćete tako koristiti njima i našem narodu!” I onda ne pomisli ti koji ovo čitaš na toliki naš svijet, naročito iz Dalmacije, koji je, vođen glađu i snima o boljem životu, o sitosti, tom najvećem siromaškom bogatstvu, odlazio preko oceana s Gregorčićevom preporukom da se “Imam veliki glad”, ili gladan sam, tamo kaže “Tengo mucha hambre”, a da se “Gdje je zahod?” treba reći “Donde esta el escusado?”. Ova je knjižica njima spomenik.

Čitajući, čitalac zapravo privodi kraju piščev posao. Uzbudljivo je čitati ovakve knjige. One su mali priručnici za književnu teoriju i praksu.

Witold Gombrowicz: Transatlantik, Fraktura Zaprešić 2009.

Poljski plemić, u Argentinu došao je 1939. kao turist, i živio u Buenos Airesu kao siromašni bankovni činovnik. Daleko od Poljske stvorio je veliku poljsku književnost, bogatu, raskošnu i avangardnu. U “Transatlantiku”, pisanom početkom pedesetih, obračunavao se s poljskom malograđanštinom i nacionalnim sitnodušjem. Po kajdi i matrici Zdravka Malića, ovu je knjigu preveo Mladen Martić. Briljantna, duhovita, knjiga pisca koji je umio biti veći od svih jada vlastitog života.

Jorge Luis Borges: Sabrana djela 1923-1982, Grafički zavod Hrvatske 1985.

Čim u nekom antikvarijatu ugledam ovaj šestotomni komplet, koji je upečatljivo dizajnirao Zoran Pavlović, knjige je uredio Albert Goldstein, a prijevod i redakturu izvela je jedna od respektabilnijih reprezentacija hrvatske književnosti u njezinoj suvremenoj povijesti, jedva se suzdržim da ga opet ne kupim. Premda sam ga dvaput kupovao, i jedan cjeloviti mi je egzemplar vazda pred očima, učini mi se toliko dragocjenim da bih ga opet kupio. Ne učinim to, jer svi moji već ga imaju, dok onima koji ga nemaju teško mi je na glas objašnjavati zašto bi ovaj knjiški niz morao imati svatko. Uključujući i one koji ne čitaju ništa, pa ni Borgesa. U čas prije smaka svijeta, zamišljamo ga u režiji Vladimira Vladimiroviča Putina, svatko će još imati vremena da u beskraj ponese samo jednu frazu. Tad mašit ću se Borgesa i prepisati, ili ću već iz glave to reći: “Pamtim ga (nemam pravo izgovoriti taj sveti glagol, samo je jedan čovjek na ovom svijetu imao to pravo i taj je čovjek umro)…” 

Ja sam Jezid, iz Korša.

Moje sestre su me dočekivale u bijelim šalvarama i kaftanima, sa tilakom na čelu. 

Sa rukama opranim u vatri. Hodočastile su na brdo Leliš, bose. 

I sedam hiljada godina su ih ženili samo naši muževi.

A Oni dođoše i pljunuše na zemlju, skinuše im marame, prodaše ih za tri eura, u Mossulu.

I sada su im tijela puna sperme vojnika. 

Ja sam Jezid.

Moja žena je častila sunce, na koljenima.

Sa licem okrenutim prema istoku pet puta na dan pozdravljala hiljadu očiju Tawuse-Meleka. 

Sada joj je jezik krik protjeranog pauna. 

A njena potrgana maternica je domovina obučena u plavu haljinu grijeha.

Golim rukama zakopao sam svoju djecu. 

Moji prsti su sprženi njihovim vrelim očima. 

Tigris još uvijek oplakuje njihova suha usta. 

Iza mene su samo brda i prah spaljene stoke. 

Psi tragači su mi za petama. Pepeo mi je u ustima. 

Ja sam Jezid. I ne učih o paklu.     

Pakao je sad dolina u koju su pretvorili naša sela oni što su dolazili s Knjigom užasa.

A na vrhovima planine Sinyar ostali su starci da oplakuju svoje kosti.

I leševi mladića pokriveni njihovom molitvom.

Na Veliku Srijedu, u aprilu, tko će sada oplakivat mrtve, bojiti jaja u crveno i svirati u kaval? 

Baba-šeih je učio da tko povrijedi drugog povrijedio je sama sebe. 

Ja nemam ruke za ubijanje. 

Ja sam Jezid, potomak Adama. 

Ja sam iz Ninive, vaš najstariji stranac. 

Nikada nisam osobito volio karte i kartanje, ali jedne jeseni, pokisle i tmurne, svakodnevno sam, u Boškovoj kafani, bio uz njih. Tačnije, iza njih, iza karti u tuđim rukama – bio sam kibicer. Opet, ne zato što me zanimao tok i ishod igre, volio sam igrače, slušao im priču, gledao lica…

     Šaćira su uši ofirale. Čim bi ga zapale dobre karte, jurnula bi mu krv u obraze, a uši bi pomodrele kao patlidžani. Uzvrpolji se, ne drži ga mjesto, a onda breca i psuje put posmatrača, kad mu saigrači naslute što krije u rukama.

     – Nije ti niko kriv, tebi uši ko razglas s javora javljaju na četiri strane – smiju se svi, a Šaćiru krv još jače razgori obraze. Samo mu damari desne šake nisu radili, ona mu je vazda zebla. Santa leda. Ni zimi, ni ljeti nije s nje skidao vunenu rukavicu. Ispegla mu snaha bijelu košulju, drap pantalone, natakne šešir – gospodin, ma ga ne može izmoliti da onu rukavicu skine da je bar opere, da joj ne iznosi bruku na Pristan. 

     – Sve je kriva Bojana, njena vlaga mi je u kosti ušla, ponijeću je sa sobom na Pinješ – stalno je govorio.

      Ha, gledam: čovjek uznosi bojansku vodu na vrh brda, na mjesno groblje – u svojim kostima! I, jes’, jedino tako ako se što ponese sa sobom, jer gore se ide praznih ruku.  

     Prgav, svađalica, Šaćir je sve poskakivao, kao svi ljudi malog rasta, kad se s kim porečka. Onda se blago nagne naprijed, zaškilji na jedno oko i prijeteći maše štapom. Ma nije on nikada nikoga prepao, to je samo bila skoro svakodnevna pristanska predstava. Zađenu ga dokoni, malo im treba. Razlegne se pustom obalom galama i smijeh i ubiju Pristandžije  pola sporog jesenjeg sata.

     Tog je kasnog oktobra, u danima kad ga karta nikako nije htjela, krv pio sinu da ga odvede na Bojanu. Hoće, kaže, da još jednom vidi masu skakavice i u vodi i u mreži. 

     – Jesi li poludio, imaš osamdeset godina, jedva ulicom ideš – ništa nije pomagalo: hoće i hoće! Ko zlo dijete.

     – Ako nećeš ti da me vodiš, ima ko hoće, nisam ja bez prijatelja – prijetio je, pa u isti čas molećivo – samo ću na dno flluge da sjedim. Umotaću se dobro i glasa neću pustit. Znali su da debelo laže: on da ćuti?!

     Smjestio se na kraj barke, dvojica su mu pomogla da u nju uđe, i, stvarno, primirio se ko nevjesta. Samo su mu škiljave oči bez treptaja sjekle mirnu površinu vode.

     Zaboravili su svi na njega kad je masa jesenke zacvrčala ispred prove. Uzbuđenje bez glasa, žurba, šapat, drži, pusti, vuci… grib je opkaljao masu. Nizala se po vodi perla od pluta, kad ribari za sobom ugledaše prikazu: Šaćiru samo glava viri iz mora.

     – Vozi dalje, vira, vira, požuri – komanduje, mašući žustro rukama – ja gazim konop od olova, nijedna mi neće proć.

     Niko nije vidio kad se u barci svukao u dugačke donje gaće i potkošulju i kada je s krme kliznuo u hladnu vodu. Pričao je poslije kako se prepao da će ovoj neznavenoj balavurdiji sva riba uteć ispod konopa. 

     Dešavalo se, zbilja, mnogo puta, da olovni konop od mreže ne češlja ravnomjerno naborano pješčano dno, a kad jedna skakavica nađe rupu, sve se za njom zaredaju. Iscuri riba iz mreže ko ulje iz lijevka.

     Sin, kad je došao predveče po njega, našao ga je kraj vatre na obali, umotanog u ćebe. Drhtao je.

     – A, kupao si se, je l’, kupao te hodža na tenešir, dabogda – poludio je sin.

     Šaćir je te noći počeo da kašlje, umro je dva mjeseca kasnije. Odnio je svoj pregršt Bojane na Pinješ. 

Nada Topić: Majka, vlastita naklada, Solin 2022.

Za neke knjige, one koje se ne mogu naći u knjižarama, ne bih saznao da nema drugih ljudi. Ovu mi je otkrio Almin Kaplan. Nada Topić (1977.) važna je hrvatska pjesnikinja naraštaja koji je nastupio u drugom desetljeću milenija, autorica dobrog i zapaženog romana “Morpho amathonte”, odličnih knjiga priča “Male stvari” i pjesama “Stope u snijegu”… Autorica je, recimo, znanstvenog rada, prosvijećenom čitatelju potencijalno veoma zanimljive studije slučaja “Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja”, objavljenog prije nekoliko godina kod Ljevaka. Sve spomenute knjige dostupne su, ima ih u knjižarama i bibliotekama, govori se i piše o njima u rijetkim živim i smislenim književnim rubrikama i časopisima, na web platformama. Ali tri svoje knjige Nada Topić objavila je mimo procedure i nakladničkih kuća, pa skoro i mimo javnosti, onako kako knjige objavljuju početnici, amateri i čudaci, pustinjaci i oni književni posvećenici koji imaju neki svoj razlog da potencijalnom čitatelju otežaju dolazak do knjige. Riječ je o tri konceptualne knjige pjesama: “Otac”, “Sestra”, “Majka”. Sve tri mogu se naručiti preko Web knjižare, ali kako nemam naviku da knjige kupujem na neviđeno – recimo, nikad nisam kupio kurtoniranu, celofaniziranu knjigu u knjižari, ako je prethodno nisam mogao otpakirati; taman i da mi je pisac najvažniji na svijetu, taman da sam knjigu prethodno i pročitao, ama taman i da sam je osobno napisao, ne mogu je tako kupiti- tako knjige “Otac” i “Sestra” još nisam čitao.

”Majka” me je, o baš jako!, potresla. Riječ je o vrlo jednostavnim tekstovima, srodnim nečemu što je u kasnoj fazi pisao Vasko Popa ili što je cijeloga života radio u Hrvatskoj na žalost sasvim nepoznati klasik modernoga srpskoga pjesništva Novica Tadić. U ovdašnjoj, pak, poeziji “Majka” Nade Topić nema srodnika. Svaka od četrdeset pjesama već u naslovu ima majku, svaka je jezični odbljesak, slika u stihu, zaokružen fragment, pjesma o majci. Nada Topić se, naravno, kao ni svaki ozbiljan pisac, neće baviti time što je majka jedan od frekventnijih pjesničkih motiva u ukupnoj svjetskoj pjesničkoj povijesti. Za ozbiljna pisca nema potrošenih tema i motiva. Svaka majka prva je i jedina majka u književnosti.

U jednoj pjesmi ona željeznom kukom poteže visoke grane drveta, viče im brzo!, brzo!, berite!, i one beru trešnje. Začudnost pjesničke slike u jedinstvenosti je događaja, koji je istovremeno čitatelju iskustvom blizak. Ali začudnost je u još nečemu: jedna, dvije riječi, dva stiha se kao dvije grane savijaju prema zemlji, kao njezinom kukom potegnute. Jednostavna grafička dosjetka, koja, međutim, djeluje vrlo moćno. U svakoj pjesmi ove knjige Nada Topić poslužit će se znakovima s tipkovnice, crticama, zarezima, zagradama… I od njih načini sliku, kojom dovrši pjesmu ili koja usred pjesme posluži kao novo jezično sredstvo. Sve što postoji u čovjekovu iskustvu, sve čega uopće ima, može se jezikom reći. U tom je smisao i svrha poezije u civilizaciji. Ali jezik je ponekad izvan riječi. I jezik išće sliku kojom će riječ biti potvrđena. Nada Topić tu igru slikama načinjenim od znakova s tipkovnice izvodi na takav način da čitatelja sasvim zatravi. Začara ga onako kako to pjesništvo čini na vrhuncima svoje jednostavnosti.

U drugoj pjesmi, naslova “Majka, Mara, marama”, koju, sad vidim, raščara pomalo raspored velikih i malih slova, jer u pjesmi sva slova su velika, devet je riječi i jedna crta. Ovako pjesma ide: Majka. Mara. Marama. Crna i lagana. Lebdi nad nama. Tačke sam dodao, one su u prepričavanju pjesme izmišljene. A crta, duga ravna, načinjena od znaka za crticu iliti povlaku, između stiha je crna i lagana, i stiha lebdi nad nama. U toj crnoj ravnoj crti, kao na kakvoj Chagalovoj slici, lebdi crna marama. Čudo koje se dogodi u ovoj pjesmi, i koje je tako precizno konstruirano od devet riječi, u čitateljevoj je glavi. Kao što riječi i jezične fraze funkcioniraju kao metafore, tako znakovi na tipkovnici, jednostavne sličice koje iz njih nastaju, kod Nade Topić funkcioniraju kao metafore. A razrješenje, otključavanje metafore uvijek je vrlo jednostavno. A istovremeno je nemoguće.

Poezije se ne treba plašiti. A pogotovu se, u slučaju “Majke” Nade Topić, plašiti ne treba vlastite nesposobnosti za poeziju. Nema toga. I nema straha. Ovo može baš svatko. I svakome će zatitrati srcem. Svakome ovo treba, na način na koji je svakome u neko bolje doba svijeta zatrebao Saint-Exupéryjev “Mali princ”. Pa su tu knjigu svi čitali. “Njen glas u telefonu dalek je i uporan/ kao crkveno zvono”, piše Nada Topić. Istinito u izrazu, formi i sadržaju.

Samizdat

Samizdat nije riječ, nego je akronim iz ruskog jezika: “самостоятельное издательство”. Ali je kao riječ, na čudan način nastala, iz ruskog ušao u rječnike europskih jezika. Riječ u širem smislu označava svaku knjigu objavljenu izvan formalne izdavačke mreže, kao autorsko izdanje, na kakvo posvuda pravo ima svaki građanin. Uže govoreći, samizdat ona je publikacija koju zbog njezinog sadržaja nakladnici nisu mogli ili nisu smjeli objaviti, pa ju je otisnuo sam autor. U najužem smislu, samizdat je ilegalno autorsko izdanje, koje nije registrirano ni pri nadležnoj državnoj biblioteci. Knjiga Nade Topić je, dakle, samizdat u širem smislu.

Povijest hrvatskog samizdata

Za socijalizma nije u Hrvatskoj bilo baš mnogo knjiga koje su zbog svog sadržaja bile zabranjene. Literarno relevantnih takvih knjiga skoro da nije bilo uopće. Bilo je kažnjivo preko granice unositi izdanja emigrantskih nakladnika, uglavnom bez obzira na njihov sadržaj. Ali to nisu bili samizdati. Bilo je, međutim, pisaca, naročito pjesnika, i to veoma važnih u našoj književnoj povijesti, koji su knjige izdavali u vlastitoj nakladi. Pojedini avangardisti, recimo. Od hrvatske samostalnosti, u posljednjih tridesetak godina, također biva takvih pisaca. Recimo, među likovnim umjetnicima, koji svoja književna djela objave u ograničenom broju primjeraka, ne navodeći pritom ni naziv izdavača, ni izdavački CIP (“Cataloguing in publication”), zapis u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, po kojemu pojedina knjiga službeno jest knjigom. Knjiga bez CIP-a je – samizdat.

U mene se uselila smrt. Tu stanuje. Ja sam davno ustvrdio da smrt ne postoji, nigdje je ono što ne postoji, ne može biti ono što nije, nema onoga što je ništa, no ona svejedno stanuje u meni, ne miče. Ali kako ni ono što je samo u meni objektivno također ne postoji, smrti se opet dobro ne piše. Zato se primirila, šćućurila, ne smije ni da pisne, ako nešto kaže dobit će otkaz moja podstanarka, gadna je kriza, kud će onda ona, sirota beskućnica, ne mogu je bez nekog jakog razloga otjerati, nitko je neće rado primiti, mogla bi se, onako stara i potrošena, na ovoj hladnoći smrznuti, ne znam hoće li preživjeti.

Serhij Žadan, Himna demokratskoj omladini, 2006

Na dan u kojem ispisujem ove redove Serhiju se Žadanu dodjeljuje Nagrada za mir Njemačkog udruženja knjižara. Rok-glazbenik, pjesnik i prozni pisac, promovirani književni znanstvenik u ovome se trenutku nalazi u Frankfurtu kojega će napustiti odmah po primitku nagrade kako bi nastavio s humanitarnom djelatnošću koju s nevjerojatnom istrajnošću od samoga početka agresije na Ukrajinu provodi u svome prebivalištu Harkivu. Kada smo se upoznali, 2016., na jednoj književnoj večeri Žadan je bio obasut pitanjima koja su mu u vezi s ruskom aneksijom Krima i okupacijom Donbasa postavljali pripadnice i pripadnici ukrajinske egzilantske zajednice. U izvjesnoj mjeri iznerviran političkom usmjerenošću cijele diskusije, postavio sam dva pitanja. Prvo je glasilo: Smijem li upitati nešto u vezi s književnošću? Drugo se odnosilo na nju te stoga sada ni nije bitno. No moja me drskost i danas, bar pomalo, proganja. Jesam li u tom trenutku imao pravo skrenuti razgovor s onoga pravca u kojemu se kretao? Doista, književnost je u tome momentu bila važna. Večer je uostalom bila „književna“. No ljudi koji su u velikom broju, iz cijeloga Würtemberga, došli u Tübingen htjeli su čuti što o situaciji u njihovoj zemlji misli spisatelj koji se nalazi na licu mjesta, koji je spreman i na drukčijoj diskurzivnoj razini od književne progovoriti o onome što ga okružuje kao svakodnevica i što će se, nakon manje od šest godina, pretvoriti u čistu apokalipsu. Jesam li, nakon prvih reakcija na zbivanja 2014., dopustio da me uljuljka sigurnost u kojoj sam obitavao? Jesam li, bez ikakve dublje spoznaje, prihvatio Žadanovo odobravanje, iskazano u kasnijem razgovoru, s obzirom na moje inzistiranje na estetici? Je li to što mi je tada rekao o nužnosti govora o književnim temama, bez stavljanja težišta na ekstremno prekarnu situaciju u Ukrajini, bio njegov mali pokušaj eskapizma ili se radilo o pristojnosti prema sugovorniku koji je pokazao iznimno zanimanje za njegovo stvaralaštvo? Bilo kako bilo, vremena se nisu toliko promijenila – došlo je do eskalacije ruskoga radikalizma koji je i te godine bio više nego prisutan. No upravo je ta eskalacija ono što me primorava na samokritiku, što moju drskost razotkriva kao, zapravo, sebični čin kojim sam, iz svoje kapsule, zanemario osjećaje i potrebe drugih. U eksploziji radikalizma koja me je doslovce osvijestila nalazim razloge za revidiranje vlastite pozicije i pokušaje stvaranja nove, prožete empatijom i solidarnošću s narodom koji, poput nas prije trideset godina, prolazi kroz apokalipsu, suočen s genocidom, s bjesomučnim nagonom da ga se uništi, da mu se ukine pravo egzistencije. Moja revizija sastoji se u neprekidnom procesu učenja, ali i u posredovanju naučenoga. 

Serhij Žadan je jedan od onih od kojih učim. Zbirka pripovijedaka Himna demokratskoj omladini spada u prozne tekstove koji na ludistički način prilaze temi tranzicije i s njom povezanim eskapizmom kojeg se može smatrati glavnom odlikom junaka njegovih proza. Poigravajući se kratkom formom, dopuštao joj je da stupi u dijaloški odnos s romanima koji su nastajali prije ili nakon nje. (O tri je već bilo riječi u ovome ciklusu.) Tom činjenicom Himna demokratskoj omladini pokazuje da se u pripovijetkama kriju klice dugih formi, ali i obratno: romaneskne se teme u njoj zaoštravaju kao poantirani iskazi. Pripovjedno je to vidljivo prije svega u ulogama likova koji se u različitim intervalima pojavljuju u pojedinim pripovijetkama, a da se pri tome ne stvaraju veze između njih koje bi imale ulogu bitnu u ekonomiji narativa. Tako oni postoje tek kao cement koji veže slične teme, motive, sižee i fabulativne konstrukcije. U središtu se, kao i uvijek kod Žadana, nalazi Donbas.

Zbirka se sastoji od šest pripovijedaka nejednake dužine. Ono što tvori njezinu konzistentnost ne da se svesti tek na jednu dimenziju naracije. Upravo je ta prividna disparatnost conditio sine qua non cjelokupne Žadanovljeve pripovjedne umjetnosti. Putovanja, točnije prevladavanja prostora, jedna su od njezinih temeljnih odrednica. Druga su apsurdne situacije u kojima se nalaze junaci, bilo da su u njih dospjeli svojom krivicom ili ih je manipulirao pokatkad maligni pripovjedač. Treću čine manje ili više prikrivene opaske na aktualnu političku situaciju u Ukrajini kojima se pripovjedač profilira kao oštri kritičar pervertiranih stanja u tranzicijskome društvu, specifičnoj ukrajinskoj pojavi u kojoj se svakodnevica pretvara u trajnu tranziciju, prijelaznost koja nikako ne prolazi i mutira u standard. 

Pripovijetka kojom se otvara zbirka svjedoči o socijalno uvjetovanoj kakofoniji glasova. Već njezin naslov ukazuje na apsurdnu situaciju koja posjeduje subverzivni potencijal. Vlasnik najboljeg bara za homoseksualce u gradu suočava čitateljicu s otvorenom mržnjom prema pripadnicima manjinske zajednice koja se očituje u unisonom odbijanju poslovne ideje što ju iznosi propali ali neumorni poduzetnik San Sanič. On sam nije homoseksualac, štoviše, prema njima se odnosi s prezirom, ali ga mogućnost zarade novca tjera na razmišljanje o otvaranju novih tržišta. Kao što se može i pretpostaviti, ideja je osujećena i prije nego što je mogla uhvatiti korijene, a Sanič ostaje sam s psom, nepobjediv u ekonomskim maštarijama.

Pripovijetka Četrdeset vagona uzbečkih droga zavrtanj apsurda i groteske okreće još intenzivnije. Braća Ošvanc pripadaju, kao i Sanič, generaciji tranzicijskih biznismena. Njihova poslovna ideja koncentrira se na osnivanje poduzeća za pružanje „ritualnih uslužnih djelatnosti“, a prva je investicija nabavka krematorija. Svako se pogrebno poduzeće već po naravi stvari otvara prema crnome humoru koji, opet, vodi ka groteski. Nije drukčije ni s ovim tranzicijskim pothvatom usmjerenim na stjecanje bogatstva. „Demokratska omladina“ zapetljava se u poslove čiju je narav teško proniknuti, ali koji se kreću na samome rubu zakonitoga. Time se uzoriti omladinci prinuđuju na poslovanje s „kriminalnim strukturama“ tranzicijskoga društva. Na jedan takav zadatak šalju nećaka koji, kao što se može pretpostaviti, uprska cijelu situaciju. Braća ga, u opravdanom strahu od sestre, sklanjaju u Mariupol. Kada shvate da ni tamo nije na sigurnom, opet ga izvlače, voze prema Harkivu, ali to je vožnja kojoj se ne vidi kraj: „Ivan (nećak- D.B.) je gledao kroz prozor, promatrao oblake koji su dolazili s mora, kamione koje su pretjecali, kuće i prolaznike i mislio kako će možda juriti još sat i pol, u pravcu sjevera, a onda negdje zastati, jer svakome je putovanju potreban prekid i svaki vozač, nebitno koliko je izdržljiv, nekada mora stati. I što si duže na putu to će duži biti prekidi sve dok se ne zaustaviš zauvijek i ne budeš u stanju da dalje voziš, tek kratki komad puta udaljen od mjesta do kojega si htio stići, gdje tako dugo nisi bio i gdje nitko, doista nitko, ne čeka na tebe.“ Pripovijest koja je započela kao slapstick, ispričan u najboljem „neki-to-vole-vruće“ maniru Billya Wildera, pretapa se u melankoličnu kodu o putu koji će se prekinuti, gotovo iscrpiti, u posljednjim metrima pred dostizanjem cilja.

Sličnu apsurdno-grotesknu priču pripovijeda i Osobenosti krijumčarenja unutarnjih organa. Pripovijetka je organizirana kao specifično razmatranje o propusnosti granica zemalja s kojima graniči Ukrajina. Ona će se, onda pokazati kao odlučujući faktor u krijumčarskim aktivnostima koji su, sa svoje strane, povezani s korumpiranošću graničara. Iznova su, otuda i apsurdna grotesknost, Žadanovi junaci osujećeni u svojim operacijama. Posljednja pripovijetka tvori efektan metatekstualni završetak cijele zbirke. Njezin je naslov „Metalist“ samo za bijelce, a ironični podnaslov Slika neprijatelja u sovjetskoj ukrajinskoj književnosti. „Metalist“ je harkivski nogometni klub, „samo za bijelce“ svjedoči o rasističkim obilježjima njegovih navijača, dok se „neprijatelj“ fokusira na kavkaske stanovnike Ukrajine koji su izloženi proganjanjima ili, u najboljem slučaju, predrasudama i stereotipiziranim prosudbama. No ni ukrajinski protagonist, kojemu se pripovjedna instanca sustavno obraća u drugome licu jednine, ne ostaje pošteđen. Kao netko tko se odlučio na otpor, on je osuđen na svakodnevno trpljenje napada od strane neprijatelja koji ga izlažu „opasnostima i provokacijama“, „iz dana u dan vode tajni rat s ciljem da te prisile na kapitulaciju…“ U ovoj pripovijesti kao da čitavo ukrajinsko društvo proglašava bankrot koji će dovesti do potpunoga gubljenja ideala. Jer neprijatelji „kazuju riječi i ti počinješ koristiti te riječi u svakodnevici, oni ti došaptavaju bazične termine i pojmove, korigiraju tvoj jezik i proširuju ga uz pomoć jedne specijalne terminologije, miješaju u tvoj jezik komadiće svojih objašnjenja i manifesta, prodiru svojom leksikom u tvoj jezik, dubliraju tvoj privatni glas, imitiraju tvoje razgovore i napjeve, ponavljaju riječi koje si upravo izgovorio, svojom leksikom pune prazna mjesta u tvojim odgovorima…“ U jednu riječ: ovo nabrajanje svjedoči o pokušaju potpunoga preuzimanja kontrole nad kreativnom individuom kojoj preostaje – otpor. Od samoga početka postojanja nezavisne Ukrajine otpor je, veli nam Žadan, središnji pojam. No iz otpora izrasta moć pisane i otpjevane riječi, književnosti i glazbe. U tome se smislu Himna demokratske omladine doimlje stilskom vježbom na putu ka kompleksnijoj varijanti otpora razvijenoj u romanu Vorošilovgrad. O kojemu će biti više riječi u nastavku ove serije.                       

Anegdotalnost u jednom je trenutku postala jednom od težih pogrda u književnim kritikama i razgovorima o književnosti. Kada se i zašto to dogodilo, zanimljiva je priča. Ali od tog doba pisci s talentom za gnomu, za vic, geg i poantu, morali su u nas pripaziti da prikriju svaku svoju mikro-fabulu, narativnu piruetu, priču u priči od tri riječi, e da ih kakav zlobnik ne optuži za pretjeranu anegdotalnost. Istovremeno, u Sarajevu se, u govorenju i u memoriji mjesta od svega najviše cijenila upravo – anegdotalnost. I živa metafora, koja stoji kao uklesana i nakon što je već odavno ožaljen i zaboravljen onaj koji ju je smislio. Tamo su u ta doba grada anegdote i gnome trajale kao epitafi pojedinim ljudima i cijelim generacijama. U književnosti i u pokrajnjim umjetnostima ovu vrstu anegdotalnosti nalazimo u romanu “Bog si ove hefte” Nedžada Ibrišimovića, u poeziji Branka Čučka, u pričama Darija Džamonje, te u prva dva filma Emira Kusturice.

Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće, filigranski rad na onoj dosjetci koju će svi upamtiti, a zatim prenositi, razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu za kojih čovjek nikada nije smio gubiti koncentraciju, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima, ali mimo svega toga, za to je umijeće potreban bio veliki talent.

Na jednome nevažnom mjestu, usred nekih sporednih zagrada u knjizi “Prošle godine u Barnetu” on piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea…’” Svega je u tih nekoliko riječi, u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu ili, preciznije rečeno, o vlastitom dijasporisanju: i tipičnoga sarajevskog hvastanja, koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskog gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, i usporedbe neusporedivog, i mudrog svođenja svijeta na neka temeljna kulturološka i egzistencijalna stanja. Pritom, ta rečenica, taj savršen opis stanja stvari, tako je genijalna jer je zapravo zatvorena za razumijevanje. Tačnije, ona se pred čitateljem koji joj se tako divi, koji je pamti i prepričava ako još uvijek ima koga tko bi je razumio, naočigled zatvara, pretvarajući se u neodgonetljiv, nerazrješiv, savršeno nečitljiv hijeroglif. Jer ono što je u rečenici najvažnije polako, iz trenutka u trenutak, isticanjem našeg vremena, biva nerazumljivo: tko je, naime, Saša Vojtov? Pripiti sarajevski Saša Vojtov koji korelativ nalazi u istome takvom pripitom londonskom Peteru O’Tooleu, svodeći dva grada i jednu prognaničku sudbinu na život čovjekov i na pravi odgovor na pitanje: Kako ti je u Engleskoj? Bez znanja tko je bio Saša Vojtov, nema tog odgovora. A s tim saznanjem najednom u ovoj jednoj rečenici biva sadržaja koliko u cjelonoćnoj priči na temu kako ti je u Engleskoj, u ovoj jednoj napisanoj rečenici biva odgovora koliko i u romanesknoj reportaži na temu kako ti je u Engleskoj. Predrag Finci i njegov čitatelj doživjet će, međutim, i svijet, a u tom svijetu London i Sarajevo, dva grada u kojima na posve jednak način nitko više ne zna tko je bio Saša Vojtov. Je li to važna stvar? Za život njih dvojice, pisca i čitatelja, zacijelo jest. Za Petera O’Toolea, bezbeli, nije.

“Prošle godine u Barnetu” knjiga je nastala u vrlo zanimljivome nizu Buybookovih dnevnika. Kao i prethodna tri-četiri naslova, i ovaj je nastao po uredničkoj narudžbi. Nitko od pisaca čiji su dnevnici dosad objavljeni (Lana Bastašić, Almin Kaplan, Marko Pogačar, Selvedin Avdić), koliko se to moglo shvatiti, ne vodi dnevnik. Većina ih je u svome dnevniku, pa tako i Finci, tim povodom napisala koju o dnevnicima. Zanimljivo ih je u nizu, makar i fragmentarno, čitati: po onome što u naručenim dnevnicima pišu moguće je štošta otkrivati o njihovim tematskim preokupacijama i stilskim ograničenjima, a onda i o tome što je za kojeg od njih život, a što tekst.

Odmah pri početku Predrag Finci napominje da će ovo biti dnevnik samo jednoga ljeta. To je ono drugo ljeto epidemije, pisac je umirovljenik, u svome je domu negdje na londonskoj periferiji, još uvijek nigdje ne putuje – kad nema zaraze, uobičajena mu je relacija Hrvatska: Zagreb ili jedan jadranski otok, gdje se svake godine održava filozofski skup na kojemu je redoviti sudionik, možda i Pula… – vrlo je aktivan promatrač života u susjedstvu, jedan od onih koji, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju rasuti svijet tuđine koja im je u međuvremenu postala dom okupiti, makar u vlastitoj svijesti kad već ne može u stvarnosti, oko ceremonijala poznatih iz nekoga prethodnog života.

“Prošle godine u Barnetu” dijelom se tiče upravo te žive svakodnevice, ali u cjelini ovaj je dnevnik obilježen duhom i atmosferom nekoga već proteklog života i svijeta. To je knjiga vedrog oproštaja, Fincijev dječačkom lakoćom i bezbrižnošću ispisan testament. Bez tmurnih osjećanja, bez one tako česte korotne atmosfere sarajevskih izbjeglištava, bez naglašavanja vlastitoga poraza – pa i kakav bi to bio poraz viđati pripitoga Petera O’Toolea? – kreće se tako Finci niz marginu jednoga svog ljeta, i svako malo naglašava kako je već u vrlo poodmaklim godinama. U čitatelju to, međutim, ne rađa brigu za starca, nego se samo nasmiješi svome piscu, pošto ima osjećaj da Finci tim svojim tobože staračkim refleksijama samo nastoji da popravi to suštinsko mladalaštvo svoga teksta i svoga životnog i dijarističkog nastupa u tekstu. Na drugim, pak, mjestima, istina mnogo diskretnije i ne tako često, podsjeti se da je već poodavno prestao piti. Vjerojatno iz zdravstvenih razloga. Ali u ovom slučaju unutarnja fiziologija čovjekova i njegov socijalni kontekst vodili su istome: za vedrog čovjeka, komu je dječaštvo neka vrsta ličnoga povijesno-stilskog izbora, čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Evo jedne savršeno ispripovijedane anegdote o piću: “Davno sam prestao piti, u piću bilo i ovoga i onoga, ali me jednom piće baš spasilo. Vraćao sam se kući blizu ponoći, ulica pusta, a odnekud izbiše dvojica u majicama kratkih rukava, mišićavi, tetovirani, na nulu ošišani, pripiti: ‘Jesi ti Iranac?’, zagalami niži i zagradi mi ulicu. Što god kažem to će mu biti povod da me udari. Srećom, ispalih spasonosnu: ‘Zar ne vidiš da sam skroz-naskroz pijan?’ ‘Izvini, jarane.’ (‘Sorry, mate.’) I potapša me. Vjerojatno je pomislio da sam jedan od njegovih. Kao što su i fakini na čaršiji, u Sarajevu, mislili.” Imenicu “mate” pisac bi, da je izgnan iz Zagreba, prevodio s “kompa”, da ga je potjeralo iz Beograda, danas bi to, možda, bio “tebra”, ranije bi bio “ortak”, a ovako, ta imenica je “jaran”… I opet, pisac nalazi kako razlike između dva njegova grada zapravo nema. Tako se tješi, a tako za nagodnoga čovjeka, bit će, i jest. 

S knjigom “Prošle godine u Barnetu” Predrag Finci stigao je do krajnje jezično-stilske i misaone jednostavnosti, prema kakvoj filozofi – naročito u moderno doba, a pogotovu u dvadesetom stoljeću – nerado i s velikim zazorom odlaze. Kao što klasičari nerado sviraju džez. No, nije ga briga, penzioner je, a osim što je penzioner, posljednjih se desetak godina vrlo intenzivno bavi pisanjem poezije. Koja, opet, od čovjeka išće jednostavnost. Osim toga, tu je i taj njegov veliki dar za anegdotu, aforizam, gnomu, s kojim se jednom davno moglo paradirati po kafanama. No, ono što je u Fincijevom dnevniku zanimljivo jest da se i na taj način on često bavi filozofskim pitanjima. Iz filozofije jezika, recimo: “Osobni osjećaj riječi je vezan za naše iskustvo, za ono što su nam riječi imenovale: burek je za mene samo pita s mesom. Komšija mi je bliži od susjeda, avlija mi je manja od dvorišta, supa je rijetka, a čorba gusta. Kada me netko ovdje pita hoću li pitu, uvijek se malo zamislim, upitam se o kakvoj je piti riječ, sjetim se, pa obično kažem: ‘Neću hvala.’”

Ono što Finci naziva “osobnim osjećajem riječi” svakodnevno je rodno mjesto jezika. Jezik se, naime, svakoga jutra rađa za sve svoje govornike. Rječnici i gramatike orijentacioni su priručnici vječitog graviditeta i porodništva jednog jezika. Rječnici i gramatike nastoje nadosobnim i trajnim održati svaki “osobni osjećaj riječi”, a poezija i književnost insistiraju na nečemu suprotnom. U njima je život svakog jezika, a rječnici i gramatike lijepo su uređena groblja. Život bez groblja ne može.

Finci je odličan persiflator. Pročitajte, recimo, sljedeći odlomak, čitatelj mu se već danima vraća: “Kada bi Joyce pisao ovaj dnevnik, godina bi se dogodila u jednom danu, Gogolju bi godina bila u nekom nepostojećem mjesecu u ne zna se kojem danu, čak ne bi bilo jasno ni u koliko dana, a Beckettu u godinu dana ne bi se dogodilo ništa 365 puta. Kod Tolstoja za godinu dana ne bi događaj ni počeo, kod Dostojevskog bi od prvog dana bila drama, koja bi se raspetljala u dramatičnom danu ‘neobičnih okolnosti’, a Kafka bi prvi dan, odmah ujutro bio optužen, isti dan i kriv, ni zadnji dan ne bi saznao zašto. Sve u tekstu pokazuje svoga autora. Što je, kakav je, njegove sklonosti, stavove, njegovu narav, interese, a i godine, koje otkrivaju autorove teme i osobe koje spominje. Dnevnik je eho svojeg pisca.”

Možda je i najbolji, ili ovome svom čitatelju najdraži, kada govori o svom ukusu i o svojim estetskim izborima. U političkom i socijalnom pogledu Predrag Finci sve je samo ne konzervativac, ali njegov ukus u književnosti i umjetnosti, pa onda i u filmu, zapravo je vrlo konzervativan. Jedne londonske noći, hvaleći nesanicu, on na nekom televizijskom kanalu prvi put gleda klasik Sergia Leonea “Dobar, loš, zao”, i biva oduševljen, na neki drukčiji način, neuhvatljiv, na žalost, nekome tko je ranije (dakle prerano) gledao ovaj film. Onda, nekoga drugog dana, u jednoj rečenici, ali upečatljivo, komemorira Richarda Donnera, autora filma “Superman”. Pa se sjeti Kurosave i Roberta Aldricha, klasika šezdesetih, te Fincijeve formativne epohe. Ali konzervativizam njegov, ovom čitatelju sve bliži i draži, mnogo je prepoznatljiviji u književnosti i muzici. Konzervativno je, naime, s razumijevanjem čitati Samuela Becketta. Ili napisati ovakvu rečenicu: “Sada mi, u poznim godinama, nikako nije do buke, pa mi draže Chopinovo klavirsko žuborenje od Beethovenove orkestrirane drame.” Malo prije toga, pisac je u biblioteci, žudno grabi knjige koje će posuditi, pa kaže “Golem je, raznolik svijet, u njemu mnogo ljepote koju treba čuvati, a mnogo toga tek otkriti, upoznati ili pokazati. Zato uvijek žurim, znam da neću sve što želim pročitati, bojim se najbolje ću propustiti.” Eto, to je taj konzervativni ideal. Sve drugo je mlaka voda iz česme…

Predrag Finci voli taj grad iz kojeg je nestao, grad koji je nestao skupa s njim, ili je skupa s njim prešao u London. Nije to, međutim, voljenje zgrada, a još manje je voljenje današnjih gospodara njegova imena, koji poput carinika vrebaju da neželjen netko ne zakorači u njihov posjed. Evo nešto o voljenju Fincijeva Sarajeva: “Neka djela su mi postajala bliska jer su me podsjećala na djela ili živote mojih kolega i znanaca, pa me i Tom Waits privukao jer sam pomislio da mu pjesme zvuče kao da se u dva ujutro u zadnjoj birtiji dere Daco Džamonja.” I čitatelju njegovom, onom istom koji zna tko je bio Saša Vojtov, najednom sine u duši i uhu da Tom Waits doista pjeva glasom od pijanstva izbezumljenog Dace Džamonje, i da bi taj glas njegov zaboravio da nije Fincijeva dnevnika da ga na njega podsjeti, i da na neki način za sva vremena, trajno, zauvijek, u riječima i u tekstu zabilježi kakav je bio Džamonjin glas.

Na jednom mjestu, pred kraj knjige, Predrag Finci – na žalost samo na osnovu fotografije – razmatra zagrebački spomenik žrtvama Holokausta, rad kipara Dalibora Stošića. Obziran prema temi, Finci je, međutim, obziran i prema umjetniku, ali i prema onima koji bi komemorirali Holokaust, a da zapravo nisu sigurni što i kako komemoriraju. Tu on ispisuje neke od najvažnijih rečenica napisanih u nas o ovoj temi. Recimo: “Za mene bi neki potpuni redukcionizam, neko svođenje na prazninu mogao biti znak nestalih, uništenog, jer su u Holokaustu nestali neki članovi moje obitelji. Ne vjerujem da bi to moglo imati suvislo značenje i za nekog drugog, za nekog ‘slučajnog prolaznika’? U zagrebačkom memorijalu događaj je reprezentiran kao slika odlaska. Koferi su reprezentiranje tog definitivnog nestanka. Ali, čiji su to koferi? Jesu li ih ovi ubogi Židovi zaista imali?” (Zanimljivo je čitatelju, natprosječno upućenom u temu ovog spomenika, primijetiti da je postojao jedan, istina neformalan, ali duboko dojmljiv prijedlog upravo takvog, reduciranog spomenika. Autor prijedloga je Antonio Grgić, a spomenik bi se sastojao od projicirane sjene sinagoge u Praškoj, koju su zagrebačke gradske vlasti, tojest ustaše, srušile 1942. Sjena bi postojala, premda tijela koje baca sjenu nema.)

I na kraju, o toj potpunoj redukciji, o sjeni svijeta, svjedoči nekoliko fotografija na kraju. Urednik je svom dnevničkom konceptu pridodao i tu ideju s fotografijama. Među nekoliko slika vlastite odsutnosti Finci nudi fotografiju svog djeda, onog koji je odveden u ustaški logor i u smrt, i za kojega nije znao ni kako je izgledao, sve dok mu jedna gospođa iz Izraela nije donijela tu njegovu fotografiju. Događa se to za londonskih godina, u neka vrlo pozna doba Fincijeva svijeta, prvi put on vidi svoga djeda. I kako bi onda trebao izgledati spomenik Holokaustu u Zagrebu, Sarajevu, Londonu ili bilo kojem gradu?

“Prošle godine u Barnetu” svom je čitatelju veoma važna knjiga. Njemu pisana, za njega namijenjena. Upravo onakva kakve jesu sve intimno važne knjige, naročito ukoliko su pisane unutar tog Fincijeva “osobnog osjećaja riječi”. Za širu publiku ovoga pisca, jer takva doista i postoji u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, a onda i širom svijeta, među govornicima naših jezika, među filozofima i čitateljima književnosti, “Prošle godine u Barnetu” bit će vrlo zanimljiv i sadržajan dnevnik, zasnovan, doista, na ideji o “potpunom redukcionizmu”, na daru svoga pisca, pomalo, možda, i na šarmu prethodne epohe u kojima su ljudi jedni drugima slali dopisnice, na kojima bi ispisivali važne i pametne stvari. A duhovite i lake, katkad ljubavne, uvijek utješne. Na primjer: “Svaki uspjeh umjetnika, sportaša, privrednika, bilo koga, postaje uspjeh i ponos ‘šire zajednice’, čak države, koja im je ‘sve dala’. Njihov dugogodišnji trud, upornost i odricanja, njihova muka probijanja, patnja i neuspjeh, a i česti kasniji zaborav samo njima pripadaju.” Ili ljubavna, za kraj: “Htjela mi moja draga napraviti za vikend lijep kolač, ali nije mogla jer sam pojeo sve sastojke.”

                      za Mladena Panića 

Ko što bi nana s praga prosula
Vodu za mnom, i dovila –

Moj sin
Izlazi iz auta
Da isto to zbog nas uradi – 

Samo, ja ne čujem riječi
Molebne, niti on
Pomjera usne 

Za srećan nama put

Te nisam
Baš siguran da ovo
Posipanje uopšte vrijedi – 

Za sreću putnu poželjno je
Da za tobom neko tvoj
Uz prazan leđen 

Još dugo na pragu sleđen stoji

(2022)

Neprijatelj je dugo odbijao razmjenu, i mi smo se zbližili s našim zarobljenicima, počeli smo zajedno igrati nogomet.

U našoj igri postojalo jedno je novo pravilo.

Ako zarobljenički golman istrči van svog šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti.

Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa.

Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.

Zarobljenici su se bunili, u tome su bili sve glasniji, da igra nije poštena, jer za obje strane ne važe ista pravila, pa naš golman slobodno izlazi izvan šesnaesterca.

Tako smo prestali igrati nogomet.

Naš je snajperist ustrijelio trojicu golmana.

Dvojicu na smrt.

Treći, kojeg je pogodio u trbuh, umirao je dugo.

U bolnicu smo ga donijeli kao našeg borca, da se bolje o njemu brinu, i ožaljen je kao junak.