Pred televizijom, nas dvoje,
Jedemo jabuke: njenu sam izribao,
Što sam finije znao.
I upitah se: zašto toliko o smrti poješ?
Smrt je tu da ne siđem do skotstva.
I da ne odreknem posve se donkihotstva
Kojega ni u opsadne dane
Nisam želio da se manem.
Smrt je tu i da od sebe ključe
Ne izgubim. Sebe od juče.
Ili da mi ih iz ruku ne otme đavo.
I, ako ću zboriti pravo,
Smrti, privatno, uopće se ne bojim.
Ali, i kada lome čaše,
I kad boje se groba, to pjesnicima paše.
Smrt je lokomotiva u stihovima mojim:
Za sobom ostale vuče.
Kroz smrt papljanska vrela divnije huče.
Čak ljepše viješ, iz Poznanovića vuče.
Gledao sam bore
I čvornovate vene na njenoj ruci
I mislio sam svašta. O Skodrom
I o Modrom.
I o jelama, iz zavičaja, vitim.
O tebi, Zlatibore.
O nesrećama koje još nisu otišle
A već dolaze. I da je, po preporuci
Andrićevoj trebalo biti
Ne pjesnik nego tišler.
Izlazili pred oči svačiji su mi nesoji:
To od svog prljavog veša, proljetna lasto,
Sebi zastave kroji
Vječno u strahu na sto
Bezakonja da ne zakasni
Ko Marko na Kosovo.
I ponavljao Volođin stih sam krasni A ljekovito svako je njegovo slovo
Kao ove jabuke:
Лет до ста расти нам без старости
Koji mi se često vrzma po glavi
Osobito kad je previše muke
Što ti prošuplji, čak do Sahare, kosti.
Ili kad svijet postane ko bara mutnim.
Ili kada je, kao željezo sjekire u Sibiru,
Bog leden. A nakon što se vratih javi, Vidim: nas dvoje, u nepomućenu miru,
Sjedimo na kovčezima.Putnim.
Na kovčezima
Pred televizijom, nas dvoje,
Jedemo jabuke: njenu sam izribao,
Što sam finije znao.
I upitah se: zašto toliko o smrti poješ?
Smrt je tu da ne siđem do skotstva.
I da ne odreknem posve se donkihotstva
Kojega ni u opsadne dane
Nisam želio da se manem.
Smrt je tu i da od sebe ključe
Ne izgubim. Sebe od juče.
Ili da mi ih iz ruku ne otme đavo.
I, ako ću zboriti pravo,
Smrti, privatno, uopće se ne bojim.
Ali, i kada lome čaše,
I kad boje se groba, to pjesnicima paše.
Smrt je lokomotiva u stihovima mojim:
Za sobom ostale vuče.
Kroz smrt papljanska vrela divnije huče.
Čak ljepše viješ, iz Poznanovića vuče.
Gledao sam bore
I čvornovate vene na njenoj ruci
I mislio sam svašta. O Skodrom
I o Modrom.
I o jelama, iz zavičaja, vitim.
O tebi, Zlatibore.
O nesrećama koje još nisu otišle
A već dolaze. I da je, po preporuci
Andrićevoj trebalo biti
Ne pjesnik nego tišler.
Izlazili pred oči svačiji su mi nesoji:
To od svog prljavog veša, proljetna lasto,
Sebi zastave kroji
Vječno u strahu na sto
Bezakonja da ne zakasni
Ko Marko na Kosovo.
I ponavljao Volođin stih sam krasni
A ljekovito svako je njegovo slovo
Kao ove jabuke:
Лет до ста расти нам без старости
Koji mi se često vrzma po glavi
Osobito kad je previše muke
Što ti prošuplji, čak do Sahare, kosti.
Ili kad svijet postane ko bara mutnim.
Ili kada je, kao željezo sjekire u Sibiru,
Bog leden. A nakon što se vratih javi,
Vidim: nas dvoje, u nepomućenu miru,
Sjedimo na kovčezima. Putnim.
<10.2. 2016.>