STRIP „List vode – Atlantida“ neupitno je remek djelo iščašene genijalnosti stripovnog autora Alema Ćurina
Margina je bila i ostala legitimni Ćurinov prostor. Znajući za silne pohvale i medijsku pažnju na pulskom Sajmu knjiga gdje je promovirao svoj stripovni album „List vode – Atlantida“ (zagrebačkog nakladnika „2X2“) te na splitskoj „Bookvici“ ova se tvrdnja čini podjednako neutemeljenom i blesavom. A Nije. Jer Alem nije ni nadobudni mladac kojemu se posrećilo prvim objavljenim strip albumom niti pak neki „late bloomer“ koji se stripu okrenuo tek u zrelim (autorskim i životnim) godinama. On je u doslovnom smislu junak s margine koji je – unatoč povremenim nagradama i priznanjima te kultnom statusu kod stripoivnih insidera – napokon dočekao i ozbiljnu medijsku pažnju.
Daleko od očiju…
Živeći u Splitu pa na Hvaru a onda opet u Splitu, Ćurin je dakako na vlastitoj je koži osjetio što znači biti “daleko od očiju” i kuratorima prestižnijih galerija i medijima. Oholost “centra” koji je drsko brkao geografiju i provincijalnost, nekoć ga je – unatoč fascinantnom stripovnom eksperimentu stripa „Eksperiment gospodina Kleina“ – smjestila na rub novokvadratne situacije a potom i transavangarde ili “nove slike”. Iako je Ćurinova hvarska izložba iz 1982. radovima poput heraldičke alegorije „Dalmacija“, „Suvenira iz kolonije“ ili „Tice na žici“ bila posve na tragu tadašnjih najuzbudljivijih radova njemačkih “novih divljih” ili Olivinih slikara “transavangarde”, nije uspjela probiti barijeru koja je dijelila unutarnji metropolitanski “krug” kritičara, venecijanskih selektora i kustosa od “loosera” iz provincije.
Ruku na srce vlastitoj marginalnosti Ćurin je i sam obilato kumovao. Njegov prvi – tada naravno neobjavljen – strip „Pučani, plemići, suci“ najprije se rađao mukotrpno jer je njegov crtač na početnim tablama tvrdoglavo inzistirao na minucioznosti i maniri Hala Fostera, da bi odjednom krenuo neočekivanim smjerom. „Divljim“ grafizmom i crtačkom silovitošću u kojoj je bilo i Maurovića i – još i više – ekspresionističkog crteža preseljenog iz likovnosti na table stripa. Raspolućen između stripa i naraslih potreba za silovitim likovnim stilom nadahnutim već spomenutim „novim divljima“ i transavangardom, posve se udaljio od potencijalno komercijalne matice i pokušao svoje dvije strasti pomiriti slobodoumnom fuzijom i čudesnim eksperimentom. Idealni predstavnici spomenute faze su „Eksperiment gospodina Kleinea“ za koji je nagrađen u Montrealu te kazališni plakat za splitski HNK. Riječ je o rješenju za Pirandellovu predstavu „Čovik, zvir i kripost“ realiziranom kao tabla imaginarnog kubo-ekspresionističkog stripa u 12 kadrova. Očekivano, takvo rješenje nije zadovoljilo naručitelje.
Blagodat provincije
Sukladno poučku da će vas nedaće ili ubiti ili ojačati, Alem je svoje „hendikepe“ pretvorio u prednosti. Shvaćajući da je i “provincijalnost kao sudbina” možda u konačnici prije blagoslov nego li prokletstvu. Kao mogućnost da se doista bude svoj na svome; na margini, na prostoru ruba koji – pa ma kako se to činilo apsurdnim – pruža više nego li naizgled “široko polje” centra. Ili mainstreama bilo koje vrste.
Rubnost odnosno marginalnost te perifernost – koju se ne smije brkati sa “denuncijantskim” i podrugljivim provincijalizmom kao plodom duhovne lijenosti, mizernog talenta i samodopadne izoliranosti – doveli su postupno do iznimnih plodova.
Alem je naime odustajući od hard-core likovnosti (jer prestaje i slikati i raditi sjajne i danas nažalost mahom zagubljene skulpture) pronašao “medij” novinske ilustracije koji mu je donio “publiku” bez prisilne promjene adrese. Godinama je u Profgilu, podlistku Nedjeljne Dalmacije, crtao ilustracije (pored ostalih i za niz mojih tadašnjih tekstova). Bile su to fascinantne vizualne storije jakog autorskog pečata, crteži koji su – mada uvijek usidreni uz tekst kojemu su bili pratitelji – pričali i svoju autonomnu priču. Ćurinovski narativnu i nadrealnu. U onom smislu u kojem je nadrealan bio Alemu tako drag „Mali Nemo“ Winsora McCayea s početka 20. stoljeća. Ili, kako je to jednom prigodom kazao Miljenko Jergović (i sam godinama u Nedjeljnoj Dalmaciji „abonent“ Alemovih ilustracija) nisu to bile uobičajene ilustracije već likovne reinterpretacije, kojima je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. „Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča“, zaključio je Jergović.
Idealne novinske adrese
Daljnja emancipacija i rukopisa i autorske imaginacije dogodila se u za Ćurina idealnom novom mediju: Feral Tribuneu. Spomenuti je tjednik bio idealna adresa za Ćurinove vizualne komentare iskazane beskompromisnim crtačkim stilom i posve eksplicitnom ili “hard core” ilustracijom. No neka vas Ćurinova komunikacije na “nervnoj bazi” ne zavara jer riječ je o izuzetno senzibilnome autoru!
Naime, iako je uvijek a posebice u feralovskim ilustracijama prezirao kompromise koji bi ograničili njegovu autorsku slobodu, palio mostove za sobom i tvrdoglavo gurao vlastiti film, Alem Ćurin nije bešćutni mizantrop već suptilni komentator kojega – prije i poslije svega – zanima pojedinac. Čak i tamo gdje je najžešći ili naizgled najvulgarniji, gdje metaforom udara poput malja a preciznim realističkim crtežem – trajno nadahnutim magritteovskim jukstapozicijama i apsurdom – Ćurin je osjećajni čovjekoljubac. Istina, poseže za žestokim izražajnim sredstvima, za šokom i moćnim oružjem apsurda no uvijek zbog gotovo naivne vjere da baš svakoj “nevinosti” na ovome svijetu, valja pružiti zaštitu. I baš zato su se Feral Tribune – i njegovi beskompromisni stavovi – i Ćurinova ilustracija tako dobro sljubili. Onako kako se to danas sljubljuju u Novostima.
Potekavši iz stripa te paralelno s ilustracijom – koja mu osigurava svakodnevni “kruh i maslac” – radeći strip kada je god to moguće, Ćurin je razvio zapanjujuće originalan stil “stripolike” ilustracije s popratnim kratkim tekstom koji je integralni dio – gotovo kao piktogram – grafičke cjeline. Alemova novinska ilustracija je tako istovremeno “vizualizacija” osnovnih teza iz teksta – dakle u klasičnoj je naizgled podređenoj funkciji vizualne “dogradnje” ili pratioca– ali je također i samosvojan “entitet”. Stoga baš svaka od ilustracija tako dobro funkcionira i izvan svojega organskog (tekstualnog, novinskog) konteksta. Slike/tabloi povezani pak u cjelinu čine čudesni narativni niz pridržani rastezljivim okvirom priče.
Između ilustracije i stripa
Takav je upravo strip „List vode“ u kojem su se našle sve odlike Ćurinovog autorskog rukopisa, njegov uvrnuti stripovni leksik, nadrealna kolažiranja stvarnog i izmaštanog, krhotina iz svih faza likovnog djelovanja te na stotine fascinantnih „usputnih“ referenci. S otvorenom posvetom Winsoru McCayeu, „Malom Nemu“ i njegovom fantastičnom art nouveau mizanscenu, Halu Fosteru i „Princu Valiantu“, Hugu Prattu, Alexu Raymondu i „Ripu Kirbyju“ (kojem Ćurin daje svoj lik i pretvara ga u svojevrsni alter ego) Magritteu, De Chiricu, Disneyu, Marylin Monroe, Don Quijoteu… ali i nebrojenim ikonama pop-kulture. Posebno je zanimljiva erotska mini-epizoda prikazana kroz 11 tabloa u obliku kalendara s bujnom pin-up ljepoticom u kojoj Ćurin po tko zna koji put pokazuje da je majstor erotike dostojan Maurovića.
„List vode – Atlantida“ je mnogo više od sjajnog strip albuma. On je i svojevrsni capolavoro drsko talentiranog i neponovljivog autora te, baš kao i „Egostriper“ (dijelom autobiografija, zbirka eseja, društvena kronika, komad „uvrnute“ proze te kolekcija stripovnih tabli) blistavi prinos kulturi zemlje koja se, za razliku od Ćurina, uvijek hvastala samo niskim vrhuncima.
Genijalni ilustrator i stripaš s margine
STRIP „List vode – Atlantida“ neupitno je remek djelo iščašene genijalnosti stripovnog autora Alema Ćurina
Margina je bila i ostala legitimni Ćurinov prostor. Znajući za silne pohvale i medijsku pažnju na pulskom Sajmu knjiga gdje je promovirao svoj stripovni album „List vode – Atlantida“ (zagrebačkog nakladnika „2X2“) te na splitskoj „Bookvici“ ova se tvrdnja čini podjednako neutemeljenom i blesavom. A Nije. Jer Alem nije ni nadobudni mladac kojemu se posrećilo prvim objavljenim strip albumom niti pak neki „late bloomer“ koji se stripu okrenuo tek u zrelim (autorskim i životnim) godinama. On je u doslovnom smislu junak s margine koji je – unatoč povremenim nagradama i priznanjima te kultnom statusu kod stripoivnih insidera – napokon dočekao i ozbiljnu medijsku pažnju.
Daleko od očiju…
Živeći u Splitu pa na Hvaru a onda opet u Splitu, Ćurin je dakako na vlastitoj je koži osjetio što znači biti “daleko od očiju” i kuratorima prestižnijih galerija i medijima. Oholost “centra” koji je drsko brkao geografiju i provincijalnost, nekoć ga je – unatoč fascinantnom stripovnom eksperimentu stripa „Eksperiment gospodina Kleina“ – smjestila na rub novokvadratne situacije a potom i transavangarde ili “nove slike”. Iako je Ćurinova hvarska izložba iz 1982. radovima poput heraldičke alegorije „Dalmacija“, „Suvenira iz kolonije“ ili „Tice na žici“ bila posve na tragu tadašnjih najuzbudljivijih radova njemačkih “novih divljih” ili Olivinih slikara “transavangarde”, nije uspjela probiti barijeru koja je dijelila unutarnji metropolitanski “krug” kritičara, venecijanskih selektora i kustosa od “loosera” iz provincije.
Ruku na srce vlastitoj marginalnosti Ćurin je i sam obilato kumovao. Njegov prvi – tada naravno neobjavljen – strip „Pučani, plemići, suci“ najprije se rađao mukotrpno jer je njegov crtač na početnim tablama tvrdoglavo inzistirao na minucioznosti i maniri Hala Fostera, da bi odjednom krenuo neočekivanim smjerom. „Divljim“ grafizmom i crtačkom silovitošću u kojoj je bilo i Maurovića i – još i više – ekspresionističkog crteža preseljenog iz likovnosti na table stripa. Raspolućen između stripa i naraslih potreba za silovitim likovnim stilom nadahnutim već spomenutim „novim divljima“ i transavangardom, posve se udaljio od potencijalno komercijalne matice i pokušao svoje dvije strasti pomiriti slobodoumnom fuzijom i čudesnim eksperimentom. Idealni predstavnici spomenute faze su „Eksperiment gospodina Kleinea“ za koji je nagrađen u Montrealu te kazališni plakat za splitski HNK. Riječ je o rješenju za Pirandellovu predstavu „Čovik, zvir i kripost“ realiziranom kao tabla imaginarnog kubo-ekspresionističkog stripa u 12 kadrova. Očekivano, takvo rješenje nije zadovoljilo naručitelje.
Blagodat provincije
Sukladno poučku da će vas nedaće ili ubiti ili ojačati, Alem je svoje „hendikepe“ pretvorio u prednosti. Shvaćajući da je i “provincijalnost kao sudbina” možda u konačnici prije blagoslov nego li prokletstvu. Kao mogućnost da se doista bude svoj na svome; na margini, na prostoru ruba koji – pa ma kako se to činilo apsurdnim – pruža više nego li naizgled “široko polje” centra. Ili mainstreama bilo koje vrste.
Rubnost odnosno marginalnost te perifernost – koju se ne smije brkati sa “denuncijantskim” i podrugljivim provincijalizmom kao plodom duhovne lijenosti, mizernog talenta i samodopadne izoliranosti – doveli su postupno do iznimnih plodova.
Alem je naime odustajući od hard-core likovnosti (jer prestaje i slikati i raditi sjajne i danas nažalost mahom zagubljene skulpture) pronašao “medij” novinske ilustracije koji mu je donio “publiku” bez prisilne promjene adrese. Godinama je u Profgilu, podlistku Nedjeljne Dalmacije, crtao ilustracije (pored ostalih i za niz mojih tadašnjih tekstova). Bile su to fascinantne vizualne storije jakog autorskog pečata, crteži koji su – mada uvijek usidreni uz tekst kojemu su bili pratitelji – pričali i svoju autonomnu priču. Ćurinovski narativnu i nadrealnu. U onom smislu u kojem je nadrealan bio Alemu tako drag „Mali Nemo“ Winsora McCayea s početka 20. stoljeća. Ili, kako je to jednom prigodom kazao Miljenko Jergović (i sam godinama u Nedjeljnoj Dalmaciji „abonent“ Alemovih ilustracija) nisu to bile uobičajene ilustracije već likovne reinterpretacije, kojima je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. „Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča“, zaključio je Jergović.
Idealne novinske adrese
Daljnja emancipacija i rukopisa i autorske imaginacije dogodila se u za Ćurina idealnom novom mediju: Feral Tribuneu. Spomenuti je tjednik bio idealna adresa za Ćurinove vizualne komentare iskazane beskompromisnim crtačkim stilom i posve eksplicitnom ili “hard core” ilustracijom. No neka vas Ćurinova komunikacije na “nervnoj bazi” ne zavara jer riječ je o izuzetno senzibilnome autoru!
Naime, iako je uvijek a posebice u feralovskim ilustracijama prezirao kompromise koji bi ograničili njegovu autorsku slobodu, palio mostove za sobom i tvrdoglavo gurao vlastiti film, Alem Ćurin nije bešćutni mizantrop već suptilni komentator kojega – prije i poslije svega – zanima pojedinac. Čak i tamo gdje je najžešći ili naizgled najvulgarniji, gdje metaforom udara poput malja a preciznim realističkim crtežem – trajno nadahnutim magritteovskim jukstapozicijama i apsurdom – Ćurin je osjećajni čovjekoljubac. Istina, poseže za žestokim izražajnim sredstvima, za šokom i moćnim oružjem apsurda no uvijek zbog gotovo naivne vjere da baš svakoj “nevinosti” na ovome svijetu, valja pružiti zaštitu. I baš zato su se Feral Tribune – i njegovi beskompromisni stavovi – i Ćurinova ilustracija tako dobro sljubili. Onako kako se to danas sljubljuju u Novostima.
Potekavši iz stripa te paralelno s ilustracijom – koja mu osigurava svakodnevni “kruh i maslac” – radeći strip kada je god to moguće, Ćurin je razvio zapanjujuće originalan stil “stripolike” ilustracije s popratnim kratkim tekstom koji je integralni dio – gotovo kao piktogram – grafičke cjeline. Alemova novinska ilustracija je tako istovremeno “vizualizacija” osnovnih teza iz teksta – dakle u klasičnoj je naizgled podređenoj funkciji vizualne “dogradnje” ili pratioca– ali je također i samosvojan “entitet”. Stoga baš svaka od ilustracija tako dobro funkcionira i izvan svojega organskog (tekstualnog, novinskog) konteksta. Slike/tabloi povezani pak u cjelinu čine čudesni narativni niz pridržani rastezljivim okvirom priče.
Između ilustracije i stripa
Takav je upravo strip „List vode“ u kojem su se našle sve odlike Ćurinovog autorskog rukopisa, njegov uvrnuti stripovni leksik, nadrealna kolažiranja stvarnog i izmaštanog, krhotina iz svih faza likovnog djelovanja te na stotine fascinantnih „usputnih“ referenci. S otvorenom posvetom Winsoru McCayeu, „Malom Nemu“ i njegovom fantastičnom art nouveau mizanscenu, Halu Fosteru i „Princu Valiantu“, Hugu Prattu, Alexu Raymondu i „Ripu Kirbyju“ (kojem Ćurin daje svoj lik i pretvara ga u svojevrsni alter ego) Magritteu, De Chiricu, Disneyu, Marylin Monroe, Don Quijoteu… ali i nebrojenim ikonama pop-kulture. Posebno je zanimljiva erotska mini-epizoda prikazana kroz 11 tabloa u obliku kalendara s bujnom pin-up ljepoticom u kojoj Ćurin po tko zna koji put pokazuje da je majstor erotike dostojan Maurovića.
„List vode – Atlantida“ je mnogo više od sjajnog strip albuma. On je i svojevrsni capolavoro drsko talentiranog i neponovljivog autora te, baš kao i „Egostriper“ (dijelom autobiografija, zbirka eseja, društvena kronika, komad „uvrnute“ proze te kolekcija stripovnih tabli) blistavi prinos kulturi zemlje koja se, za razliku od Ćurina, uvijek hvastala samo niskim vrhuncima.
*
Tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji