Sjećanje na Šefta Durakovića – zvali su ga bihorski vezir

Šefto Duraković iz sela Trpezi u Bihoru, na sjeveru Crne Gore (Sandžak), sin Demov, rođen je 1871. godine. Bio je dobar domaćin i imućan bihorski gazda, a usto i džomretan. Sofru je postavljao pred svakog dobronamjernog gosta i putnika namjernika. Njegovu imovinu činio je veliki posjed koji je bio veličine današnjeg sela Trpezi, a novca, zlata, kao i stoke – krupnoga i sitnoga zuba, skoro da ni sam nije znao koliko ima. Bio je miljenik Boga – sve mu je išlo od ruke! I da nisu nahrupili ratovi, Prvi i Drugi svjetski, ko zna gdje bi mu bio kraj.

Bio je čovjek široke ruke i na njegovom primjeru se ogleda u narodu odavno zaživjela poslovica: Stisni ja – stisni Bog. On je bio sušta suprotnost i čovjek velikog srca. Dobro je plaćao svoje najamnike – i dobrom mu se vraćalo.

Još za vrijeme osmanske vladavine u selu je otvorio dućan. Ako bi se desio smrtni slučaj, ne samo u selu Trpezi, već u cijelom Bihoru, moglo se računati da će on toj porodici učiniti i dati ćefine i namirnice iz svoga dućana, da se mejt isprati. Ako ima – plati odmah, ako nema – plati kad ima…

Bio je nepismen, ali je u po dana i u po noći znao sve čega i koliko ima u svom dućanu, do zadnjeg artikla. Množio je, sabirao, oduzimao i u svakom trenutku znao koliko mu od čega ostaje razlike. Bistar um bihorskog gorštaka nije griješio.

Od kako je zaimao – klao je dva kurbana: jedan uoči, a drugi prvoga dana Bajrama.

No, nije tako bilo od vajkada. Govorio je da, pošto se odijelio od braće, nije imao ni u sklad šaku trave da očupa teletu. Ništa. A onda je krenulo. Priča se da je jedan čobanin u kamenjaru blizu sela Ponor vidio kako njegova koza liže kamen. Bio je to znak da pod kamenom leži zlato, ali – imao je djecu, a priča kolala da će onome ko nađe i uzme zlato umrijeti dijete. Ako je tačno ono što se šuškalo – čoban je podigao kamen, našao, neko kaže jedan ćup, a opet neki su tvrdili da je našao dva, i odnio ih pravo Šeftu u dućan. Šefto mu je za to godinama davao robu, trudio se da mu ne ostane u haku, a za zlato pokupovao velike posjede sa kojih je sticao golem imetak.

Mirio je krvove i dijelio pravdu – tanju od dlake.

Od dvije žene imao je četiri kćeri i devet sinova.

Devet sinova! U to vrijeme, imati devet sinova značilo je imati vojsku!

Prva žena zvala mu se Malka i bješe od familije Kočan iz sela Godočelje. Rodi im se sedam sinova i dvije kćeri: Tahir, Mursel, Fako, Bajram, Ćazim, Hamza, Hasim, Šeha i Semka.

Sojan porod!

Jednoga jutra, dok je Šefto bio van sela, na kuću udariše hajduci iz Polimlja. Djeca su bila oko sofre i čekala da im majka začini kačamak, koji tek bješe postavila u tepsiju ispred njih. I to su im pojeli, a onda su iz štale zajmili junice, čizgine kao srne. Malka se ispriječila – pokušala da ne da. Pretukli su je na kućnom pragu i to na oči djece koja su vrištala okolo njih i molila da im ne ubiju majku.

Plakala su i za junicama.

“Ništa ne plačite, da vam ih mi nismo potjerali, otjerali bi vam ih drugi” rekli su i zamakli u šumu.

Od tada je Malka pobolijevala i sve češće padala s nogu. Jedva se kretala.

Jednoga jutra nije se probudila.

Šefto je ostao sa sedmoro djece. Najstariji sin Musa bio je oženjen i već imao sina. Ali je i on ubrzo umro.

Jednoga dana svratio mu je prijatelj iz sela Ahmet Hodžić.

“Šefto, ja te mogu oženit’”, rekao mu je.

“Koja će me vrh ovoliko djece?” odgovorio je Šefto.

“Ne brini”, sokolio ga je Ahmet. “Ima u mojoj tazbini u Korita, gore u Herovića, đevojka Bajra, oko trideset godina. Ako je zatražimo – daće je. Hoće tako mi Boga”.

Tako je i bilo – dali su je, a ni pitali je nisu. U neviđeno. Rekli joj da taj njen budući muž ima dvoje-troje djece od prve žene, ali kada je dovedoše djeca stadoše ulazit’ i ljubiti ruku svojoj drugoj majci.

“Čiji si ti?”, pitala je Bajra.

“Šeftov”, odgovorilo je prvo.

“A ti?”, pitala je drugo.

“Šeftov”, odgovorilo je drugo.

I tako sedmoro njih odgovori isto. I povrh svega još jedno unuče. Ali – povratkla nije bilo. S njom mu se nađoše još dva sina: Rašo i Haćim i dvije kćeri, Fifa i Elmaza.

Ćerka Fifa se primiče devedesetoj i dobro je upamtila svog oca Šefta.

“Bio je viđen čovjek”, sjeća se Fifa. “Nosio je fes i ćurak postavljen jarinom. Malo je ko tada nosio ćurak”.

 

KAKO JE ŠEFTO POSTIDIO HVALISAVOG ROŽAJSKOG AGU

Za vrijeme Osmanlija otkupljivao je desetak, čak i u rožajskom srezu. U to vrijeme deseti dio prihoda od zemlje odvajao se za cara, a onda je sreski upravitelj – kajmakan raspisivao prodaju.

Šefto se prijavio da i u rožajskom srezu otkupi desetak, a jedan od rožajskih aga se okrenu kajmakanu:

“Što si nam doveo Šefta Durakovića u opancima i sa zašivenim gaćama? Nije on Šeftaga, on je tranjaga”.

Šefto mu se, potpuno smiren, okrenu:

“Hajdemo mi, rožajski aga, na Demiškin most, pa ti bacaj po jedan dukat u Ibar, a ja ću po dva, kome prvo nestane da onoga drugoga na leđa pronese kroz cijelo Rožaje”.

Aga pospusti glavu i ništa ne odgovori.

Kada je zavladala Crna Gora, vojsci nove države odvojio je trista grla ovnova i dvadeset pari volova.

Prolazilo je vrijeme, a stoku niko nije plaćao, te se on jednoga dana uputi kralju Nikoli na Cetinje.

“Čestiti kralju, hoću da mi platite trista ovnova i dvadeset pari volova”.

“Crna Gora”, odgovorio je kralj Nikola, “nema da ti plati stoku, ali ti evo ovaj ruski kolaš i dobićeš državnu penziju”.

Nikad je nije dobio!

 

KRALJ ALEKSANDAR MU JE BIO KUM

Za vrijeme kralja Aleksandra, kome bi se u Kraljevini rodio deveti sin – dobijao je od kralja kumstvo, pa kada se i Šeftu rodi deveti sin Haćim – za kuma dobi lično kralja Aleksandra.

Ali, dolazila su vremena, nailazili ratovi i svojom gvozdenom metlom brisali sve ispred sebe. U Prvom svjetskom ratu propade mu veliki dio bogatstva, a završetkom propade i gomila tadašnjeg austrougarskog novca.

Brzo se okrijepio i nastavio kao ugledan domaćin.

Došao je i Drugi svjetski rat, pljačke i paljevine. Po završetku – džakove albanskog novca bacio je u potok. Sa džakovima bačenog novca otišlo je i jedno vrijeme u kojem je Šefto Duraković važio za najuglednijeg domaćina u cijelom kraju.

Zemlje jeste imalo, ali se izdijelila i isposnila.

Naiđoše i sušne poratne godine, kao kukavice. Zemlja bješe slabo ponijela.

“Sedam puta mi je dolazilo imanje i sedam puta nemanje. Sada je gotovo. Da je dao Bog da sam umro prije pet godina, nikada ne bih umro, a ovako – živ ću umrijeti”, izgovorio je samo nekoliko dana prije smrti.

Osiromašen ratom i oronuo, umro je u dubokoj starosti 14. aprila 1947. godine.

Vjeruje se da je, prije smrti, negdje zakopao dva ćupa zlata. Čak se i nagađa da ih je jedan čovjek iz njihove blizine pronašao i ubrzo nestao sa svojom porodicom. Nešto kasnije, saznalo se da je u mjestu svog novog življenja kupio kuću i veliko imanje.

I da se ne zaboravi: na današnji dan, a drugi je februar 2016. godine, loza Šefta Durakovića doseže do trista pedeset šestog potomka. Ima među njima i doktora nauka i raznih drugih zanimanja, ima i uspješnih biznismena kao što su unuk Ernad Ero Muhović i praunuk Elvis Eko Duraković, koji, po uzoru na svoga djeda i pradjeda, imaju sluha i za one oko sebe. I koji me zadužiše da sve ovo ispripovijedam da se ne zaboravi!

Faiz Softić 08. 02. 2016.