Zgrada u ulici A. Čehova 13 bila je kao i svaka druga iz vremena soc-entuzijazma. Kao dvokrilna fioka s jednakim fiokama – osam s jedne, osam s druge strane. Dva ulaza, po dva stana na spratu, četiri sprata. Bilo je lako pronaći određeni stan: na primer, prvi ulaz, sprat IV, stan desno.
Kad otvoriš fioku, ceo stan bi se mogao izvući napolje sa terasom – svi su bili standardni, ličili su jedan na drugi. Spavaće sobe su gledale na unutrašnje dvorište, iza zgrade, gde su stanari parkirali automobile. Među njima i oni svog svetloplavog fiću. Dnevne okrenute prema ulici.
Hodnici u zgradi bili su relativno tesni, sa odmorištima između spratova i zelenim gvozdenim gelenderima s glatkim šipkama. A zidovi su do pola bili ofarbani svetlo-zelenom masnom bojom zbog zaštite od prljanja i škrabanja (za šta je, opet, korišćena gornja, bela polovina zida).
Dole, u podrumima zgrade, čuvani su ugalj i drva za ogrev, kao i kiseli kupus koji bi zamirisao pre Nove godine pa sve do kraja marta, a čiji specifični zadah, istovremeno otužan i primamljiv (jer je podsećao na rasol i sarmu), kasnije mešao sa prodornim mirisom nafte iz kanistera, sličnim onim s benzinskih pumpi gde se punilo gorivo za fiću. Dečaci su ponekad spuštali tamo da igraju “kamaj” ili, zajedno sa devojčicama, žmurke, namerno gaseći bledo-žućkasto svetlo i vrišteći u mraku.
Zgrada u ulici A. Čehova 13 imala je i peti sprat, ali, za razliku od onih nižih, na njemu nije bilo stana levo i stana desno, već samo jedan stan levo gde su živeli baba-Persa i njen sin, večiti student. Nekoliko stepenica nadesno vodilo je ka gornjoj, širokoj, “zajedničkoj” terasi popločanoj sivim pločicama. Nazivali su je tako, mada dobar deo terase nije bio zajednički, već je pripadao baba-Persi koja je terasu smatrala svojom teritorijom, pa ju je ispunila cvećem i baštenskom garniturom na rasklapanje. Tako je levom stranom terase vladala baba-Persa koja je, u društvu svojih božura, sardela, petunija, ciklama i limunova, ponosno ispijala kafu i divanisala s komšinicama. Ponekad, predveče, na terasu bi izlazio i debeli baba-Persin sin u tesnim pantalonama koje su postajale još tešnje kada bi seo.
Srednji i desni deo terase bili su slobodni za igru i trčanje. Deca su se danju pela na veliku terasu da bi igrala fudbal na male golove: jedan gol su bila vrata, a drugi bi iscrtali kredom na betonskoj ogradi terase. Ograda je bila nedovoljno visoka i nekad bi je jako šutnuta lopta preskočila i pala, pet spratova niže, i pogodila krov nekog fiće parkiranog u unutrašnjem dvorištu. To je bio jedan od onih istinskih trenutaka kada bi se dečaci osetili kao pravi mangupi, dok su nagnuti, poduprti laktovima o široku ogradu pratili pogledom pad lopte, a kada bi ona lupila o automobile, brzo bi se povlačili iza ograde i čekali dva-tri minuta, pa bi ponovo provirili da vide što se dole dešava. Najčešće – ništa, jer bi se lopta otkotrljala između praznih automobila, ali bi se ponekad dole našao neki komšija kako nešto čeprka oko svog auta ili, još gore, komšinica koja trese ćilim. Pogotovo ako je to bila Milka s drugog sprata levo, čiji glas bi onda odzvanjao mnogo dalje i od zajedničke terase:
– Ma šta to radite, bre, deco?! Isprljaćete mi tepih tim vašim fucbalom!! Čujete li me, samo ako vam dođem tamo gore…
Dečaci su driblali i šutirali, devojčice su ih gledale, pa bi se ubrzo povukle do stepeništa i počele zabavljati razmenom salveta. Salvete su iznosile u kartonskim kutijama od košulja svojih očeva. Salvete su bile uredno poređane po veličini i vrednosti. Strane su se više cenile od domaćih i mogle su se zameniti za dve naše. A kada su se pojavile japanske, pastelnih nijansi, toliko tanke i prozirne da se kroz njih moglo gledati, odmah su dostigle najvišu vrednost – za jednu takvu dobijale su tri od drugih, i to po izboru.
Pri toj razmeni salveta devojčice bi se utišanim glasovima domunđavale o sasvim drugačijoj temi. Odnosila se na pozamašnog baba-Persinog sina u tesnim pantalonima. Na terasi, on ih je pozivao, davao im čokoladice Životinjsko carstvo i, dok bi ih one grickale, ponekad bi ih uzeo na koleno da ih pocupka. I toliko, ništa drugo. Ali su se devojčice ipak među sobom došaptavale o sramnoj tajni za koju su samo one znale: kada bi ih cupkao, dok su grickale čokoladice, nekako bi ih namestio da na guzama osete nešto tvrdo, kao koleno. Ali to nešto se nalazilo iznad kolena.
Predveče, na terasi, deca su priređivala festival s pesmama i ocenama za izvođenje, nalik onima iz San Rema i Opatije koje su u društvu roditelja gledala na crno-belim ekranima. No, no leta, More, kist i tvist, Volare, Ponekad u osam, Eden baknež… isprobavani su više puta pre večernje interpretacije, kada su se pevači užarenih obraza trudili da natpevaju ostale učesnike festivala s terase i da dobiju glavnu nagradu. Dva Životinjska carstva! I to upravo iz ruku baba-Persinog sina koji se kao stariji od svih, a i kao finansijer nagrada, proglasio za predsednika žirija.
U ovako veselom životu zgrade u ulici A. Čehova 13 ponekad bi se dogodio “slučaj” u kome bi svi odrasli stanari saznali istog dana, a deca, načuvši njihove komentare, sledećeg. Takav je bio i slučaj s komšinicom sa njihovog ulaza, na trećem spratu levo.
Elem, ta komšinica, koja je pobegla u Švajcarsku s ljubavnikom, bila je privlačna za novi orijentalni ukus – ofarbana plavuša i prilično punačka. što nije smetalo našem fudbalskom ambasadoru Stoletu Petroskom da je ugrabi kao džinovski skakavac i da je odvede u domovinu “Grashopersa”.
U većini stanova u zgradi, pa i u njenom, dnevnu sobu su ispunjavala dva duga kauča i regal preko celog zida, te je tu čovek jedva uspevao da se zavrti oko stola. Prenatrpane police regala, pored televizora, krasile su gondola iz Trsta, porcelanske čaše koje služe samo za gledanje, razne figurice – suveniri i jedna spiralna školjka sa Jadrana, iz koje se, ako je na insistiranje domaćina nasloniš na uvo, čuje daleki šum morskih talasa. Na susednom zidu visila su dva uramljena Vilerova goblena i ukoričena prednja strana bombonjere, s motivom deteta koje plače.
Komšinica je, i pored viška kilograma, bila okretna i vešta domaćica. Redovno je spremala ajvar, a nisu joj smetale ni sedeljke koje je njen muž priređivao sa svojim mahalskim i školskim drugovima i kolegama s posla. Sviđala se većini muškaraca, možda najviše zbog velikih i čvrstih oblina, kako spreda tako i otpozadi, pa često, koristeći uski prostor u dnevnoj sobi, nisu propuštali priliku da se očešu o njih. Ali, i pored njenog neospornog orijentalnog seksipila, nije se čulo nikakvo ogovaranje u zgradi, nikakva afera vezana za nju, te je bilo veliko iznenađenje kada joj je muž na vratima našao papirić sa porukom: “Ključ od stana ti je u poštanskom sandučetu, ručak u rerni, a ja odoh u Švajcarsku”. Svima, pa i njenom mužu, bilo je čudno šta je Stole, njegov školski drug iz Srednje mašinske, koji je ponavljao prva dva razreda, onda prekinuo školovanje i prešao u domaći, kao igrač “Vardara“ i “Partizana”, zatim u međunarodni svet fudbala, gde se proslavio kao centarhalf, pa kao trener, šta je, dakle, taj čuveni Stole našao na toj običnoj domaćici i zašto se, pored toliko zgodnih mačkica koje su obigravale oko njega, odlučio za ženu debelu i udatu, s dvoje dece pride. Neki zlobnici su komentarisali da je to sve tako jer je Stole ostao bez majke, a još nije ni prohodao i tek što je izgovorio reč “mama”. Govorkalo se – našao Stole izgubljenu majku.
A gde su se upoznali? U stanu njenog muža! I to bez nekog posebnog udvaranja, ako se ne računa usputno trljanje o njene sočne, čvrste obline, čega je ona bila skoro nesvesna, jer nije od onih žena koje bi ostavile dete u nečistim pelenama da bi gledala “Gradić Pejton“ ili, ne daj bože, fudbal, a kamoli da gubi vreme na cifranje i očijukanje s tuđim muževima. Ona je bila, kako bi se reklo, tradicionalno vaspitana: ujutru muža treba da sačeka čista ispeglana košulja, a dugmad na njegovom sakou redovno se proveravaju i, ako su slučajno olabavljena, ponovo se ušivaju… A i često je mužu prebacivala dok bi zavaljen u fotelji sa flašom piva zurio u televizor – kako može da dva sata bulji u fudbal, a da ne ustane i obrati pažnju na decu, petogodišnjaka i trogodišnjaka, koji su za to vreme šutirali loptu u predsoblju.
Kasnije su počeli da izlaze na videlo još neki detalji. Milka, komšinica s drugog sprata, u stanu tačno ispod njihovog, koja joj je bila najdraža i s kojom je razmenjivala recepte za pite i torte, odala je, prilično glasno, da joj se u poverenju požalila za one stvari. Kao, od devet godina u braku, u prvih sedam samo se “trudila da mu daje“. Pa žena sa onakvim materijalom ima i pravo da se žali, prokomentarisale su neke komšinice, jedne zlobno, druge iz zavisti. Ali ne samo to, pričala je i dalje Milka. U poslednje vreme, uveče, kad bi legla, pitala bi se: – Šta sam uradila danas osim ručka i što sam nahranila i okupala dečake?
A on, utišavala je (bezuspešno) glas Milka, počeo je i da cuga. Ona ga je i sama čula kako se noću, posle dvanaest, vuče po stepeništu, nešto mrmlja i psuje. Poverila joj se dalje i da je tako izbljuvan i neuredan uspevao da se nekako popne do stana, s pomešanim smradom rakije i cigareta, nije stizao ni da se svuče, odmah bi zahrkao. – Jadnik! Predosećao je da nešto nije u redu – uzdisala bi samohrana udovica baba Persa s petog sprata koje je, kao što je rečeno, još izdržavala svog tridesetogodišnjeg sina jedinca, večitog studenta farmacije: – Po meni, ako slučajno reši da mu se vrati, treba da je ubije tu, na licu mesta! Budala, da ga ostavi tako samog, s dvoje još nejake dečice!
Mada su deca i dalje satima trčala, vrištala, galamila i udarala loptu po stanu. A počela su i da se pentraju na veliku terasu za fudbal. Drugoj većoj deci iz zgrade bila je već poznata priča o njihovoj odbegloj majci i s naivno prljavom maštom ranog puberteta prepričavali su je među sobom. Ali kada su se jednog junskog popodneva dva mala brata popela na terasu, jednostavno su ih pustili da gledaju utakmicu, čak su im dozvolili da otrče za palom loptom i da je donesu gore, što bi ovi uradili brzo i bez suvišnih pitanja. Tako je to išlo postepeno, najpre kao donosioci lopte, pa kao golmani, a zatim kao ravnopravni igrači, počeli su da učestvuju u utakmicama na terasi.
A muškarci u zgradi, oni koji su satima pili, mezetili i parili oči komšinicinim oblinama, oni su dočekali da se naslađuju nevoljom njihovog pređašnjeg domaćina. Neki su uz podsmeh primetili kako su jednog ranog jutra videli komšiju kako je s podignutom kragnom i s koferčetom brzo nestao iza ugla. Otišao je da traži Stoletovu cirišku adresu, kikotali su se, ali kada je stigao tamo, popišmanio se da ne dobije batine od atletski građenog centarhalfa, pa se odmah, još istog dana, vratio u Skoplje. Drugi su ga opet, tobože pokroviteljski, tapšali po ramenu, a iza leđa mu pravili grimase.
Prošlo je nekoliko godina, možda dve ili tri, kada je nekadašnji suprug odbegle komšinice, na delu zajedničke terase, tamo gde su se graničili baba-Persina bašta i fudbalski teren, napravio golubarnik od dasaka. Baba-Persin sin, koji je uvek imao još samo dva ispita do kraja studija, pomogao mu je da zakuje krov.
Dok su deca šutirala i vikala GooL!, golubovi su bili zatvoreni u tesnom, visokom golubarniku, i iznutra se čulo samo gukanje kao pritajeni navijački žagor. Kada bi se utakmica završila, komšijini sinovi pozvali bi oca s trećeg sprata da pusti golubove. Komšija bi podigao rešetku i ptice krupnih očiju, gučući dubokim, grlenim glasovima, provukle bi se napolje, jedna po jedna, klimajući glavom pri svakom pokretu. Koliko je bio smešan i trapav njihov hod, toliko je silovito i brzo bilo njihovo uzletanje. Lepršali su krilima i deca su čak mogla da čuju kako vazduh pišti kad bi se golubovi vinuli u visine. Jato veštih letača kružilo je sve više. Tada bi se videlo da postoji razlika čak i među njima, neki je smeliji, neki brži a neki leti najviše. Izdvojio bi se šampion – bio je to veliki golub sa skladnom malom glavom, sjajnih očiju, vratom koji mu je bljeskao metalno-plavičastom bojom i s belo-sivim prugastim gaćama.
Deca su mogla da otkriju i prva jaja u golubarniku i ptice kako leže na njima. Mužjak i ženka, naizmenično – kazivao je komšija. Ali potrebno je biti naročito pažljiv, objašnjavao je komšija. Iako se smatraju dobrim roditeljima, ponekad golubovi postupaju jako ružno prema svojim mladuncima. Iz čistog mira mogu prestati da se brinu o njima, ako iz nekog, samo njima poznatog razloga, postanu nepoverljivi; zbog toga je potrebno mnogo pažnje da se ne bi slučajno uplašili dok leže na jajima ili s tek izleglim pilićima. Inače, ako isteramo ženku iz golubarnika, možemo slobodno uzeti jaja sa sobom, jer će ih ona sigurno napustiti.
Deca su veoma pazila da ne uznemire ptice, iako su uživala u njihovim nebeskim akrobacijama. Ali jednog letnjeg dana najlepšeg goluba, šampiona s belo-sivim gaćama koji je leteo više od svih, našli su mrtvog, sa otkinutom glavom. Komšija i svi odrasli i deca iz zgrade čudom su se čudili kako su se to golubari s druge strane ulice usudili da dođu na terasu, otvore golubarnik i da mu iz čiste ljubomore ubiju ljubimca.
Mnogo docnije, kad je komšija rešio da raščisti golubarnik i da rasproda ptice, baba-Persin sin, koji ipak nije uspeo da položi poslednja dva ispita i koji se zaposlio u Makedonskom narodnom pozorištu kao statista, ispričao je da šampionu šiju nisu kvrcnuli golubari iz susedne ulice, već komšija sam. Zaklinjao se da je svojim očima video kako komšija izvlači šampiona iz golubarnika i klečeći, jednim pokretom, kao kad se otvara poklopac na tegli, uz zvučno kvrc otkida mu vrat.
Kada je baba-Persin sin to ispričao, golubarnika više nije bilo, a i komšija se već odavno odselio iz stana s trećeg sprata levo i zajedno sa svoja dva poodrasla deteta otišao u drugi deo grada.
A i ta priča, posle izvesnog vremena, više nikome u zgradi, pa čak ni Milki, nije bila interesantna. Pa je tako i baba-Persin sin prestao da je priča.
S makedonskog preveo autor
Antona Čehova 13
Zgrada u ulici A. Čehova 13 bila je kao i svaka druga iz vremena soc-entuzijazma. Kao dvokrilna fioka s jednakim fiokama – osam s jedne, osam s druge strane. Dva ulaza, po dva stana na spratu, četiri sprata. Bilo je lako pronaći određeni stan: na primer, prvi ulaz, sprat IV, stan desno.
Kad otvoriš fioku, ceo stan bi se mogao izvući napolje sa terasom – svi su bili standardni, ličili su jedan na drugi. Spavaće sobe su gledale na unutrašnje dvorište, iza zgrade, gde su stanari parkirali automobile. Među njima i oni svog svetloplavog fiću. Dnevne okrenute prema ulici.
Hodnici u zgradi bili su relativno tesni, sa odmorištima između spratova i zelenim gvozdenim gelenderima s glatkim šipkama. A zidovi su do pola bili ofarbani svetlo-zelenom masnom bojom zbog zaštite od prljanja i škrabanja (za šta je, opet, korišćena gornja, bela polovina zida).
Dole, u podrumima zgrade, čuvani su ugalj i drva za ogrev, kao i kiseli kupus koji bi zamirisao pre Nove godine pa sve do kraja marta, a čiji specifični zadah, istovremeno otužan i primamljiv (jer je podsećao na rasol i sarmu), kasnije mešao sa prodornim mirisom nafte iz kanistera, sličnim onim s benzinskih pumpi gde se punilo gorivo za fiću. Dečaci su ponekad spuštali tamo da igraju “kamaj” ili, zajedno sa devojčicama, žmurke, namerno gaseći bledo-žućkasto svetlo i vrišteći u mraku.
Zgrada u ulici A. Čehova 13 imala je i peti sprat, ali, za razliku od onih nižih, na njemu nije bilo stana levo i stana desno, već samo jedan stan levo gde su živeli baba-Persa i njen sin, večiti student. Nekoliko stepenica nadesno vodilo je ka gornjoj, širokoj, “zajedničkoj” terasi popločanoj sivim pločicama. Nazivali su je tako, mada dobar deo terase nije bio zajednički, već je pripadao baba-Persi koja je terasu smatrala svojom teritorijom, pa ju je ispunila cvećem i baštenskom garniturom na rasklapanje. Tako je levom stranom terase vladala baba-Persa koja je, u društvu svojih božura, sardela, petunija, ciklama i limunova, ponosno ispijala kafu i divanisala s komšinicama. Ponekad, predveče, na terasu bi izlazio i debeli baba-Persin sin u tesnim pantalonama koje su postajale još tešnje kada bi seo.
Srednji i desni deo terase bili su slobodni za igru i trčanje. Deca su se danju pela na veliku terasu da bi igrala fudbal na male golove: jedan gol su bila vrata, a drugi bi iscrtali kredom na betonskoj ogradi terase. Ograda je bila nedovoljno visoka i nekad bi je jako šutnuta lopta preskočila i pala, pet spratova niže, i pogodila krov nekog fiće parkiranog u unutrašnjem dvorištu. To je bio jedan od onih istinskih trenutaka kada bi se dečaci osetili kao pravi mangupi, dok su nagnuti, poduprti laktovima o široku ogradu pratili pogledom pad lopte, a kada bi ona lupila o automobile, brzo bi se povlačili iza ograde i čekali dva-tri minuta, pa bi ponovo provirili da vide što se dole dešava. Najčešće – ništa, jer bi se lopta otkotrljala između praznih automobila, ali bi se ponekad dole našao neki komšija kako nešto čeprka oko svog auta ili, još gore, komšinica koja trese ćilim. Pogotovo ako je to bila Milka s drugog sprata levo, čiji glas bi onda odzvanjao mnogo dalje i od zajedničke terase:
– Ma šta to radite, bre, deco?! Isprljaćete mi tepih tim vašim fucbalom!! Čujete li me, samo ako vam dođem tamo gore…
Dečaci su driblali i šutirali, devojčice su ih gledale, pa bi se ubrzo povukle do stepeništa i počele zabavljati razmenom salveta. Salvete su iznosile u kartonskim kutijama od košulja svojih očeva. Salvete su bile uredno poređane po veličini i vrednosti. Strane su se više cenile od domaćih i mogle su se zameniti za dve naše. A kada su se pojavile japanske, pastelnih nijansi, toliko tanke i prozirne da se kroz njih moglo gledati, odmah su dostigle najvišu vrednost – za jednu takvu dobijale su tri od drugih, i to po izboru.
Pri toj razmeni salveta devojčice bi se utišanim glasovima domunđavale o sasvim drugačijoj temi. Odnosila se na pozamašnog baba-Persinog sina u tesnim pantalonima. Na terasi, on ih je pozivao, davao im čokoladice Životinjsko carstvo i, dok bi ih one grickale, ponekad bi ih uzeo na koleno da ih pocupka. I toliko, ništa drugo. Ali su se devojčice ipak među sobom došaptavale o sramnoj tajni za koju su samo one znale: kada bi ih cupkao, dok su grickale čokoladice, nekako bi ih namestio da na guzama osete nešto tvrdo, kao koleno. Ali to nešto se nalazilo iznad kolena.
Predveče, na terasi, deca su priređivala festival s pesmama i ocenama za izvođenje, nalik onima iz San Rema i Opatije koje su u društvu roditelja gledala na crno-belim ekranima. No, no leta, More, kist i tvist, Volare, Ponekad u osam, Eden baknež… isprobavani su više puta pre večernje interpretacije, kada su se pevači užarenih obraza trudili da natpevaju ostale učesnike festivala s terase i da dobiju glavnu nagradu. Dva Životinjska carstva! I to upravo iz ruku baba-Persinog sina koji se kao stariji od svih, a i kao finansijer nagrada, proglasio za predsednika žirija.
U ovako veselom životu zgrade u ulici A. Čehova 13 ponekad bi se dogodio “slučaj” u kome bi svi odrasli stanari saznali istog dana, a deca, načuvši njihove komentare, sledećeg. Takav je bio i slučaj s komšinicom sa njihovog ulaza, na trećem spratu levo.
Elem, ta komšinica, koja je pobegla u Švajcarsku s ljubavnikom, bila je privlačna za novi orijentalni ukus – ofarbana plavuša i prilično punačka. što nije smetalo našem fudbalskom ambasadoru Stoletu Petroskom da je ugrabi kao džinovski skakavac i da je odvede u domovinu “Grashopersa”.
U većini stanova u zgradi, pa i u njenom, dnevnu sobu su ispunjavala dva duga kauča i regal preko celog zida, te je tu čovek jedva uspevao da se zavrti oko stola. Prenatrpane police regala, pored televizora, krasile su gondola iz Trsta, porcelanske čaše koje služe samo za gledanje, razne figurice – suveniri i jedna spiralna školjka sa Jadrana, iz koje se, ako je na insistiranje domaćina nasloniš na uvo, čuje daleki šum morskih talasa. Na susednom zidu visila su dva uramljena Vilerova goblena i ukoričena prednja strana bombonjere, s motivom deteta koje plače.
Komšinica je, i pored viška kilograma, bila okretna i vešta domaćica. Redovno je spremala ajvar, a nisu joj smetale ni sedeljke koje je njen muž priređivao sa svojim mahalskim i školskim drugovima i kolegama s posla. Sviđala se većini muškaraca, možda najviše zbog velikih i čvrstih oblina, kako spreda tako i otpozadi, pa često, koristeći uski prostor u dnevnoj sobi, nisu propuštali priliku da se očešu o njih. Ali, i pored njenog neospornog orijentalnog seksipila, nije se čulo nikakvo ogovaranje u zgradi, nikakva afera vezana za nju, te je bilo veliko iznenađenje kada joj je muž na vratima našao papirić sa porukom: “Ključ od stana ti je u poštanskom sandučetu, ručak u rerni, a ja odoh u Švajcarsku”. Svima, pa i njenom mužu, bilo je čudno šta je Stole, njegov školski drug iz Srednje mašinske, koji je ponavljao prva dva razreda, onda prekinuo školovanje i prešao u domaći, kao igrač “Vardara“ i “Partizana”, zatim u međunarodni svet fudbala, gde se proslavio kao centarhalf, pa kao trener, šta je, dakle, taj čuveni Stole našao na toj običnoj domaćici i zašto se, pored toliko zgodnih mačkica koje su obigravale oko njega, odlučio za ženu debelu i udatu, s dvoje dece pride. Neki zlobnici su komentarisali da je to sve tako jer je Stole ostao bez majke, a još nije ni prohodao i tek što je izgovorio reč “mama”. Govorkalo se – našao Stole izgubljenu majku.
A gde su se upoznali? U stanu njenog muža! I to bez nekog posebnog udvaranja, ako se ne računa usputno trljanje o njene sočne, čvrste obline, čega je ona bila skoro nesvesna, jer nije od onih žena koje bi ostavile dete u nečistim pelenama da bi gledala “Gradić Pejton“ ili, ne daj bože, fudbal, a kamoli da gubi vreme na cifranje i očijukanje s tuđim muževima. Ona je bila, kako bi se reklo, tradicionalno vaspitana: ujutru muža treba da sačeka čista ispeglana košulja, a dugmad na njegovom sakou redovno se proveravaju i, ako su slučajno olabavljena, ponovo se ušivaju… A i često je mužu prebacivala dok bi zavaljen u fotelji sa flašom piva zurio u televizor – kako može da dva sata bulji u fudbal, a da ne ustane i obrati pažnju na decu, petogodišnjaka i trogodišnjaka, koji su za to vreme šutirali loptu u predsoblju.
Kasnije su počeli da izlaze na videlo još neki detalji. Milka, komšinica s drugog sprata, u stanu tačno ispod njihovog, koja joj je bila najdraža i s kojom je razmenjivala recepte za pite i torte, odala je, prilično glasno, da joj se u poverenju požalila za one stvari. Kao, od devet godina u braku, u prvih sedam samo se “trudila da mu daje“. Pa žena sa onakvim materijalom ima i pravo da se žali, prokomentarisale su neke komšinice, jedne zlobno, druge iz zavisti. Ali ne samo to, pričala je i dalje Milka. U poslednje vreme, uveče, kad bi legla, pitala bi se: – Šta sam uradila danas osim ručka i što sam nahranila i okupala dečake?
A on, utišavala je (bezuspešno) glas Milka, počeo je i da cuga. Ona ga je i sama čula kako se noću, posle dvanaest, vuče po stepeništu, nešto mrmlja i psuje. Poverila joj se dalje i da je tako izbljuvan i neuredan uspevao da se nekako popne do stana, s pomešanim smradom rakije i cigareta, nije stizao ni da se svuče, odmah bi zahrkao. – Jadnik! Predosećao je da nešto nije u redu – uzdisala bi samohrana udovica baba Persa s petog sprata koje je, kao što je rečeno, još izdržavala svog tridesetogodišnjeg sina jedinca, večitog studenta farmacije: – Po meni, ako slučajno reši da mu se vrati, treba da je ubije tu, na licu mesta! Budala, da ga ostavi tako samog, s dvoje još nejake dečice!
Mada su deca i dalje satima trčala, vrištala, galamila i udarala loptu po stanu. A počela su i da se pentraju na veliku terasu za fudbal. Drugoj većoj deci iz zgrade bila je već poznata priča o njihovoj odbegloj majci i s naivno prljavom maštom ranog puberteta prepričavali su je među sobom. Ali kada su se jednog junskog popodneva dva mala brata popela na terasu, jednostavno su ih pustili da gledaju utakmicu, čak su im dozvolili da otrče za palom loptom i da je donesu gore, što bi ovi uradili brzo i bez suvišnih pitanja. Tako je to išlo postepeno, najpre kao donosioci lopte, pa kao golmani, a zatim kao ravnopravni igrači, počeli su da učestvuju u utakmicama na terasi.
A muškarci u zgradi, oni koji su satima pili, mezetili i parili oči komšinicinim oblinama, oni su dočekali da se naslađuju nevoljom njihovog pređašnjeg domaćina. Neki su uz podsmeh primetili kako su jednog ranog jutra videli komšiju kako je s podignutom kragnom i s koferčetom brzo nestao iza ugla. Otišao je da traži Stoletovu cirišku adresu, kikotali su se, ali kada je stigao tamo, popišmanio se da ne dobije batine od atletski građenog centarhalfa, pa se odmah, još istog dana, vratio u Skoplje. Drugi su ga opet, tobože pokroviteljski, tapšali po ramenu, a iza leđa mu pravili grimase.
Prošlo je nekoliko godina, možda dve ili tri, kada je nekadašnji suprug odbegle komšinice, na delu zajedničke terase, tamo gde su se graničili baba-Persina bašta i fudbalski teren, napravio golubarnik od dasaka. Baba-Persin sin, koji je uvek imao još samo dva ispita do kraja studija, pomogao mu je da zakuje krov.
Dok su deca šutirala i vikala GooL!, golubovi su bili zatvoreni u tesnom, visokom golubarniku, i iznutra se čulo samo gukanje kao pritajeni navijački žagor. Kada bi se utakmica završila, komšijini sinovi pozvali bi oca s trećeg sprata da pusti golubove. Komšija bi podigao rešetku i ptice krupnih očiju, gučući dubokim, grlenim glasovima, provukle bi se napolje, jedna po jedna, klimajući glavom pri svakom pokretu. Koliko je bio smešan i trapav njihov hod, toliko je silovito i brzo bilo njihovo uzletanje. Lepršali su krilima i deca su čak mogla da čuju kako vazduh pišti kad bi se golubovi vinuli u visine. Jato veštih letača kružilo je sve više. Tada bi se videlo da postoji razlika čak i među njima, neki je smeliji, neki brži a neki leti najviše. Izdvojio bi se šampion – bio je to veliki golub sa skladnom malom glavom, sjajnih očiju, vratom koji mu je bljeskao metalno-plavičastom bojom i s belo-sivim prugastim gaćama.
Deca su mogla da otkriju i prva jaja u golubarniku i ptice kako leže na njima. Mužjak i ženka, naizmenično – kazivao je komšija. Ali potrebno je biti naročito pažljiv, objašnjavao je komšija. Iako se smatraju dobrim roditeljima, ponekad golubovi postupaju jako ružno prema svojim mladuncima. Iz čistog mira mogu prestati da se brinu o njima, ako iz nekog, samo njima poznatog razloga, postanu nepoverljivi; zbog toga je potrebno mnogo pažnje da se ne bi slučajno uplašili dok leže na jajima ili s tek izleglim pilićima. Inače, ako isteramo ženku iz golubarnika, možemo slobodno uzeti jaja sa sobom, jer će ih ona sigurno napustiti.
Deca su veoma pazila da ne uznemire ptice, iako su uživala u njihovim nebeskim akrobacijama. Ali jednog letnjeg dana najlepšeg goluba, šampiona s belo-sivim gaćama koji je leteo više od svih, našli su mrtvog, sa otkinutom glavom. Komšija i svi odrasli i deca iz zgrade čudom su se čudili kako su se to golubari s druge strane ulice usudili da dođu na terasu, otvore golubarnik i da mu iz čiste ljubomore ubiju ljubimca.
Mnogo docnije, kad je komšija rešio da raščisti golubarnik i da rasproda ptice, baba-Persin sin, koji ipak nije uspeo da položi poslednja dva ispita i koji se zaposlio u Makedonskom narodnom pozorištu kao statista, ispričao je da šampionu šiju nisu kvrcnuli golubari iz susedne ulice, već komšija sam. Zaklinjao se da je svojim očima video kako komšija izvlači šampiona iz golubarnika i klečeći, jednim pokretom, kao kad se otvara poklopac na tegli, uz zvučno kvrc otkida mu vrat.
Kada je baba-Persin sin to ispričao, golubarnika više nije bilo, a i komšija se već odavno odselio iz stana s trećeg sprata levo i zajedno sa svoja dva poodrasla deteta otišao u drugi deo grada.
A i ta priča, posle izvesnog vremena, više nikome u zgradi, pa čak ni Milki, nije bila interesantna. Pa je tako i baba-Persin sin prestao da je priča.
S makedonskog preveo autor