Kada im se rodi takvo dijete, čiji se mozak kao šipak raspuknuo među bedrima, čija je pamet trajno zaostala jer tako bilo zapisano u genima, čija se duša razredila kao raskuhano zrno graha, ili naprosto dijete nepametno i ljudima tuđe, građani ga daju u sanatorij.
Vrijeme kada se mijenja, puše jugo, nailazi snijeg, dolazi proljeće, oštećena djeca do dugo u noć tuže kao vukovi. Ili urlaju od straha, jer se u njihovim praznim dušama uznemirio svemir.
Ona ih tad miri. Rukama, dlanovima, kao Bog kada je vajao zemlju. Smiješkom. Ili im govoreći: sve će proći, sve će proći.
Ali dok se jugo ne smiri, snijeg ne padne i proljeće ne dođe, ne smiruju se ni oni.
Otkad je neprijatelj pojačao raketiranja, u namjeri da naše natjera na predaju, a grad za kaznu sravni sa zemljom, tako da se s kraja na kraj u oči gledaju dvoje koji na trbusima leže, nešto čudno se zbiva.
Svako od te djece, nepametne i zaostale, u čijim se praznim dušama susreću svjetlosnim godinama udaljene zvijezde, u vrijeme granatiranja u pamet dođe.
I onda joj, jedno po jedno, govore kako im je, i kakav je svijet kada ga se gleda s one strane.
Ona ih sluša i slobodno plače.
Kad eksplozije minu, djeca se vraćaju u ono stanje.
I ona sad ne zna je li joj gore kad padaju granate i rakete, ili kada nastupi mir.
Medicinska sestra
Radi u sanatoriju za oštećenu djecu.
Kada im se rodi takvo dijete, čiji se mozak kao šipak raspuknuo među bedrima, čija je pamet trajno zaostala jer tako bilo zapisano u genima, čija se duša razredila kao raskuhano zrno graha, ili naprosto dijete nepametno i ljudima tuđe, građani ga daju u sanatorij.
Vrijeme kada se mijenja, puše jugo, nailazi snijeg, dolazi proljeće, oštećena djeca do dugo u noć tuže kao vukovi. Ili urlaju od straha, jer se u njihovim praznim dušama uznemirio svemir.
Ona ih tad miri. Rukama, dlanovima, kao Bog kada je vajao zemlju. Smiješkom. Ili im govoreći: sve će proći, sve će proći.
Ali dok se jugo ne smiri, snijeg ne padne i proljeće ne dođe, ne smiruju se ni oni.
Otkad je neprijatelj pojačao raketiranja, u namjeri da naše natjera na predaju, a grad za kaznu sravni sa zemljom, tako da se s kraja na kraj u oči gledaju dvoje koji na trbusima leže, nešto čudno se zbiva.
Svako od te djece, nepametne i zaostale, u čijim se praznim dušama susreću svjetlosnim godinama udaljene zvijezde, u vrijeme granatiranja u pamet dođe.
I onda joj, jedno po jedno, govore kako im je, i kakav je svijet kada ga se gleda s one strane.
Ona ih sluša i slobodno plače.
Kad eksplozije minu, djeca se vraćaju u ono stanje.
I ona sad ne zna je li joj gore kad padaju granate i rakete, ili kada nastupi mir.