Olja Savičević Ivančević: “Divlje i tvoje” i “Standardan život”, Fraktura 2020/21.
Vrlo je to čudno: opsežan roman još i možete od pameti napisati, ali za jednominutnu novelu, flash story i crticu – kako se to nekad lijepo govorilo – za efektnu pjesmu u prozi ili za pjesmu općenito, ali onu koja će kao struja stresti i nekog neznanca i zakletog nepjesmišu, e za takvo što vam, do vraga, treba talent, i još preko talenta onaj nekakav poremećaj ličnosti zbog čovjek piše umjesto da pravi cipele, šije odijela i ljudima liječi ekcem.
Dvije knjige Olje Savičević Ivančević, obje objavljene u Frakturi, mjesecima mi već stoje u jednoj prolaznoj prostoriji. Svakodnevno tu zastajem, pa ih čitam. Čitam ih nasumce. Nešto pročitam po prvi put, a nešto već sedmi ili deseti put čitam. Prva knjiga je “Divlje i tvoje”, u njoj su pjesme, objavljena je 2020. A drugoj, “Standardan život”, iz 2021, u podnaslovu je “pjesme u prozi”, premda nisam siguran što su pjesme u prozi, a što vrlo kratke priče, one koje stanu na dlan i u čekanje na blagajni u samoposluzi.
U pjesmama Olja Savičević Ivančević obično pripovijeda neku priču, ili je to fragment priče, ili sve treba nalikovati priči, ali priča nije. Ono što stvara iluziju priče jasan je lik u pjesmi sugeriranog pripovjedača, tojest pripovjedačice. Često to je djevojčica, iz nekih školskih doba i u školskim situacijama, potom to je cura, recimo adolescentskih godina, odrasla u predgrađu, ili negdje još dalje od predgrađa, tamo gdje nije ni grad ni selo, a relativno rijetko radi se o ženi. Ako je žena, onda je pjesnikinja. Onda je u nekom aktivističkom naponu, kao u pjesmi “Upute kćerima za odlazak na fakultet”, ili u pjesmi “Žena koja se igra”, ili u onoj koja je naslovom postala čuvena – možda i najčuvenija hrvatska pjesma u dvadesetima – “Ne čitaš žene”, ali meni se nekako čini da je nisu pročitali dalje od naslova. Volim njezine aktivističke pjesme, jer se u duhu i glasu nimalo ne razlikuju od onih djetinjih. Olja Savičević Ivančević u najboljim svojim trenucima, a knjiga “Divlje i tvoje” sadrži upravo te trenutke, tim simuliranjem pripovijedanja u pjesmi, ali još i više načinom na koji se transformira lik pripovjedačice, djeluje kao hrvatska Milena Marković. Manje gruba, opora i atonalna, melodičnija i urednija, ali svakako Mileni srodna. Najdraži u knjizi su mi, pa ih tako i najčešće čitam, “Mitovi i legende” i “Kuhanje graha”. Poezija, zacijelo, neće promijeniti svijet, kao ni književnost općenito. Ali to se odnosi samo na onaj tobože vanjski svijet. Onaj tobože unutarnji svijet, koji je također vanjski, samo što to ne želimo priznati, poezija Olje Savičević Ivančević mijenja. U onima koji je čitaju.
Ponešto drukčija pravila vladaju u njezinim prozama, ili, kako kaže, u “pjesmama u prozi”. Tu, uglavnom, nema truda oko pripovjedačice. Tu, zapravo, vladaju lirski zakoni. Lukavstvo dobrih pisaca: pjesme pišu kao romane. Romane pišu kao pjesme. Najlirskiju svoju liriku napišu u najgušćem proredu preispunjene stranice romana. U knjizi “Standardni život”, u kojoj je autorica sabrala svoje “pjesme u prozi” najdraži mi je ciklus “bildungs”, pa mi se upravo zato knjiga najčešće na njega i otvara. Tu Olja Savičević Ivančević nastupa kao teška remekdjelatnica. Poslušajte “morske nemani”: “jednom su me poveli na barbinu barku. barba je rekao, žensko je, nesreća na brodu. lovili su ribu pod svićom. more je otvaralo tisuću očiju. u svakom oku alga i jež. ništa nismo uhvatili. barba je rekao, morske nam se nemani grohotom smiju.”
Grohot morskih nemani je dosta da poslije čovjek cijeli dan diše.
Simone de Beauvoir: Tuđa krv, Buybook, Sarajevo 2021.
Dvaput je ovaj roman prevođen u Sarajevu. Nekoliko trenutaka pred rat objavljen je u prijevodu Vesne Kreho i Nikole Kovača. Krajem 2021. izašao je u novom prijevodu Tee Mijan. Roman ratni, vrlo angažirani, s jakom tezom. Knjiga kakve u današnje doba ne vole, ali važna je. De Beauvoir, kao i Sartre, bila je, mimo onoga što su oboje nakanili biti, sjajan građanski pisac. “Tuđu krv” vrijedi čitati iz onoga unutarnjeg razloga zbog kojeg se čitaju Máraijevi romani. Ne zbog angažmana.
Alan Badiou: Sveti Pavao, Ljevak, Zagreb 2006.
Blago vjerujućima, imaju svetoga Pavla. Šteta samo što se više ne bave njime, što ne čitaju. O Pavlu napisane su mnoge knjige, premda nijedan stvarno veliki roman. Nije, koliko ja znam. A moguće je i da ne znam. Jer Pavao je, Pavle je, čini mi se, najromaneskniji, a ujedno i našem dobu najprispodobiviji lik iz velikog imenika kršćanstva. Čitajte Badiouovu knjigu, premda Badiou nije beletrist, a ni Pavlov biograf, nego je tumač njegova učenja i njegove uloge u velikoj priči. I jedan je od velikih filozofa našega doba. (Neka vas ni to ne uplaši: Badiou je vrlo čitak i ljeporjek, a Marko Gregorić knjigu je prohodno i preveo.)
Ekran, knjige/7
Olja Savičević Ivančević: “Divlje i tvoje” i “Standardan život”, Fraktura 2020/21.
Vrlo je to čudno: opsežan roman još i možete od pameti napisati, ali za jednominutnu novelu, flash story i crticu – kako se to nekad lijepo govorilo – za efektnu pjesmu u prozi ili za pjesmu općenito, ali onu koja će kao struja stresti i nekog neznanca i zakletog nepjesmišu, e za takvo što vam, do vraga, treba talent, i još preko talenta onaj nekakav poremećaj ličnosti zbog čovjek piše umjesto da pravi cipele, šije odijela i ljudima liječi ekcem.
Dvije knjige Olje Savičević Ivančević, obje objavljene u Frakturi, mjesecima mi već stoje u jednoj prolaznoj prostoriji. Svakodnevno tu zastajem, pa ih čitam. Čitam ih nasumce. Nešto pročitam po prvi put, a nešto već sedmi ili deseti put čitam. Prva knjiga je “Divlje i tvoje”, u njoj su pjesme, objavljena je 2020. A drugoj, “Standardan život”, iz 2021, u podnaslovu je “pjesme u prozi”, premda nisam siguran što su pjesme u prozi, a što vrlo kratke priče, one koje stanu na dlan i u čekanje na blagajni u samoposluzi.
U pjesmama Olja Savičević Ivančević obično pripovijeda neku priču, ili je to fragment priče, ili sve treba nalikovati priči, ali priča nije. Ono što stvara iluziju priče jasan je lik u pjesmi sugeriranog pripovjedača, tojest pripovjedačice. Često to je djevojčica, iz nekih školskih doba i u školskim situacijama, potom to je cura, recimo adolescentskih godina, odrasla u predgrađu, ili negdje još dalje od predgrađa, tamo gdje nije ni grad ni selo, a relativno rijetko radi se o ženi. Ako je žena, onda je pjesnikinja. Onda je u nekom aktivističkom naponu, kao u pjesmi “Upute kćerima za odlazak na fakultet”, ili u pjesmi “Žena koja se igra”, ili u onoj koja je naslovom postala čuvena – možda i najčuvenija hrvatska pjesma u dvadesetima – “Ne čitaš žene”, ali meni se nekako čini da je nisu pročitali dalje od naslova. Volim njezine aktivističke pjesme, jer se u duhu i glasu nimalo ne razlikuju od onih djetinjih. Olja Savičević Ivančević u najboljim svojim trenucima, a knjiga “Divlje i tvoje” sadrži upravo te trenutke, tim simuliranjem pripovijedanja u pjesmi, ali još i više načinom na koji se transformira lik pripovjedačice, djeluje kao hrvatska Milena Marković. Manje gruba, opora i atonalna, melodičnija i urednija, ali svakako Mileni srodna. Najdraži u knjizi su mi, pa ih tako i najčešće čitam, “Mitovi i legende” i “Kuhanje graha”. Poezija, zacijelo, neće promijeniti svijet, kao ni književnost općenito. Ali to se odnosi samo na onaj tobože vanjski svijet. Onaj tobože unutarnji svijet, koji je također vanjski, samo što to ne želimo priznati, poezija Olje Savičević Ivančević mijenja. U onima koji je čitaju.
Ponešto drukčija pravila vladaju u njezinim prozama, ili, kako kaže, u “pjesmama u prozi”. Tu, uglavnom, nema truda oko pripovjedačice. Tu, zapravo, vladaju lirski zakoni. Lukavstvo dobrih pisaca: pjesme pišu kao romane. Romane pišu kao pjesme. Najlirskiju svoju liriku napišu u najgušćem proredu preispunjene stranice romana. U knjizi “Standardni život”, u kojoj je autorica sabrala svoje “pjesme u prozi” najdraži mi je ciklus “bildungs”, pa mi se upravo zato knjiga najčešće na njega i otvara. Tu Olja Savičević Ivančević nastupa kao teška remekdjelatnica. Poslušajte “morske nemani”: “jednom su me poveli na barbinu barku. barba je rekao, žensko je, nesreća na brodu. lovili su ribu pod svićom. more je otvaralo tisuću očiju. u svakom oku alga i jež. ništa nismo uhvatili. barba je rekao, morske nam se nemani grohotom smiju.”
Grohot morskih nemani je dosta da poslije čovjek cijeli dan diše.
Simone de Beauvoir: Tuđa krv, Buybook, Sarajevo 2021.
Dvaput je ovaj roman prevođen u Sarajevu. Nekoliko trenutaka pred rat objavljen je u prijevodu Vesne Kreho i Nikole Kovača. Krajem 2021. izašao je u novom prijevodu Tee Mijan. Roman ratni, vrlo angažirani, s jakom tezom. Knjiga kakve u današnje doba ne vole, ali važna je. De Beauvoir, kao i Sartre, bila je, mimo onoga što su oboje nakanili biti, sjajan građanski pisac. “Tuđu krv” vrijedi čitati iz onoga unutarnjeg razloga zbog kojeg se čitaju Máraijevi romani. Ne zbog angažmana.
Alan Badiou: Sveti Pavao, Ljevak, Zagreb 2006.
Blago vjerujućima, imaju svetoga Pavla. Šteta samo što se više ne bave njime, što ne čitaju. O Pavlu napisane su mnoge knjige, premda nijedan stvarno veliki roman. Nije, koliko ja znam. A moguće je i da ne znam. Jer Pavao je, Pavle je, čini mi se, najromaneskniji, a ujedno i našem dobu najprispodobiviji lik iz velikog imenika kršćanstva. Čitajte Badiouovu knjigu, premda Badiou nije beletrist, a ni Pavlov biograf, nego je tumač njegova učenja i njegove uloge u velikoj priči. I jedan je od velikih filozofa našega doba. (Neka vas ni to ne uplaši: Badiou je vrlo čitak i ljeporjek, a Marko Gregorić knjigu je prohodno i preveo.)