Kad god bih gledao svoju odraslu kćer Ivanu, hvatao me veliki strah: svijet u kojem ću je ostaviti kad krepam opisan je Eliotovim stihom o “onom ko ima osamnaest godina, a nema sutrašnjicu.”
I sve mi je češće prolazila kroz glavu ona narodna: malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga.
Pa smo oboje odahnuli kad se Ivana napokon zaposlila, na četiri godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu, kao fagotist. Gordani je to bila jedina, mada velika radost prije smrti.
Danas moja misao svaki čas bježi unatraške, kao rak, u dane kada je Gordana bila živa, sve do dana opsade Sarajeva kada je Ivana bila dijete.
Za tim djetetom ne prestajem čeznuti i, kad gledam njene fotografije iz tog doba, prežalostan sam što su mi četnici oteli njeno djetinjstvo u kojem su, do početka rata, njeni roditelji natenane uživali, a ja ponešto zapisivao.
Ali uopšte nismo primijetili kad je Ivana odrasla, čemu su krive srpske granate: bili smo srećni što nam je dijete živo i u komadu, sve ostalo bilo je sporedno.
I ne znam reći zašto ovu ljupku pjesmicu, ovu kap vedrine u sarajevskom paklu, nisam stavio u knjigu Poljska konjica:
Već pola sata Ivana
loži furunu knjigama.
Ostavi više tu vatru –
požar ćeš napraviti,
kaže joj Gordana.
A tata će onda
napravit nepožar, jeldetata?
Jeste, ja sam glavni za nepožare.
A je li, što mi djeca
volimo oko vatre?
Zato što vam se brani,
Kaže joj Gordana.
A ko je, tata, napisao ovu knjigu?
Aleksa Buha.
Dobro, bogme, ovaj Buha gori.
On je četnik, jeltakotata?
Četnik i po.
E jebem li mu njegovu
Majku i po!
Majka i po
Kad god bih gledao svoju odraslu kćer Ivanu, hvatao me veliki strah: svijet u kojem ću je ostaviti kad krepam opisan je Eliotovim stihom o “onom ko ima osamnaest godina, a nema sutrašnjicu.”
I sve mi je češće prolazila kroz glavu ona narodna: malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga.
Pa smo oboje odahnuli kad se Ivana napokon zaposlila, na četiri godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu, kao fagotist. Gordani je to bila jedina, mada velika radost prije smrti.
Danas moja misao svaki čas bježi unatraške, kao rak, u dane kada je Gordana bila živa, sve do dana opsade Sarajeva kada je Ivana bila dijete.
Za tim djetetom ne prestajem čeznuti i, kad gledam njene fotografije iz tog doba, prežalostan sam što su mi četnici oteli njeno djetinjstvo u kojem su, do početka rata, njeni roditelji natenane uživali, a ja ponešto zapisivao.
Ali uopšte nismo primijetili kad je Ivana odrasla, čemu su krive srpske granate: bili smo srećni što nam je dijete živo i u komadu, sve ostalo bilo je sporedno.
I ne znam reći zašto ovu ljupku pjesmicu, ovu kap vedrine u sarajevskom paklu, nisam stavio u knjigu Poljska konjica:
Već pola sata Ivana
loži furunu knjigama.
Ostavi više tu vatru –
požar ćeš napraviti,
kaže joj Gordana.
A tata će onda
napravit nepožar, jeldetata?
Jeste, ja sam glavni za nepožare.
A je li, što mi djeca
volimo oko vatre?
Zato što vam se brani,
Kaže joj Gordana.
A ko je, tata, napisao ovu knjigu?
Aleksa Buha.
Dobro, bogme, ovaj Buha gori.
On je četnik, jeltakotata?
Četnik i po.
E jebem li mu njegovu
Majku i po!