Ne treba meni veća škola od ovog moga bola. D. Trifunović
Godina 1966. u Sarajevu bila je pjesnički veoma bogata. Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” i njegov urednik Izet Sarajlić mogli su da se pohvale da su te godine objavili dvije vjerovatno najoriginalnije (ja bih smjelo rekao naznačajnije) poslijeratne knjige, Kameni spavač, Maka Dizdara, i Tumač tiranije, Duška Trifunovića. O prvoj sam pisao u ovom malom i skromnom serijalu, o drugoj bi trebalo dugo i naširoko govoriti i uglavnom promašiti glavno – (svoj) moj, vlastiti doživljaj te poezije, od prve do posljednje pjesme. Kasnije, mnogo kasnije, svaki put kada bi neko sastavljao svoju antologiju b-h poezije, bio sam začuđen odsustvom zdravog razuma kod antologičara koji je “preučio” svoju nauku a izgubio osjećaj za poeziju. Jer bez tog osjećaja govoriti o poeziji Duška Trifunovića je jalov posao. Kako tada, tako, još više, danas. Antologije su se namnožile, ali u njih, ako su i ulazile, pjesme ovog pjesnika nisu bile iz neponovljivog Tumača tiranije. Pitao sam se svaki put, samokritički, kako se nekada radilo u Savezu komunista, da me možda Duško Trifunović nije omađijao, šta je to sa mnom. Jer, istovremeno sa tim sviđanjem, kao i u slučaju Maka Dizdara, i nekih pjesama Izeta Sarajlića, ja nisam pripadao tim poetikama. Bili su mi potrebniji i bliži neki drugi pjesnici (Popa, Miljković i naročito Ujević), a ne ovi, naši, ali sam im davao prednost u vlastitoj originalnosti, kojom su obogatili poeziju ondašnjeg srpskohrvatskog jezika. Iz današnje perspektive, rekao bih isto.
Promocija Duškove zbirke bila je 29. 6. te godine u knjižari “Veselin Masleša”, u centru grada. Bila je tu pjesnička krema ondašnjeg Sarajeva, uključujući i nas, početnike, iz “Seljinog” pjesničkog kruga. Čini mi se da smo svi kupili po primjerak promovisane knjige i dobili potpis-posvetu, što nam je vrijedilo jednako kao i pjesnikovi stihovi. Svakome je Duško napisao malu priču. Evo posvete meni: Ranku Risojeviću – rimljaninu – iz dva polupoznata razloga – stariji kolega, Duško Trifunović. Sarajevo, 29.6.66. u prisustvu Stevana Tontića, Marija Suška, Abdulaha Sidrana i drugarice gospođe Dubravke. (Gospođa Dubravka, ako se neko još sjeća te divne osobe, majka je današnjeg romanopisca Vuleta Žurića. Od njega sam saznao da sada živi u Pančevu.) Korice, obučene u crno, dizajnirao je Mirko Marjanović, sa svoje dvije apstraktne ilustracije, miroovskim svijetom igre, sasvim primjerenim ovoj poeziji.
Zašto je Duško u posveti stavio riječ-odrednicu rimljaninu? Zato što sam u to vrijeme bio jedini u našoj pjesničkoj grupi koji je koristio klasične pjesničke obrasce koji su podrazumijevali upotrebu rime. Takva je bila moja prva knjiga Vid tame, a potom i druga, Vreme i vrt. Razlog je bio vrlo jednostavan, svi veliki pjesnici koji su mi bili bitni u profilisanju vlastite poetike, o čemu nisam znao ništa, vjerovatno ne znam ni danas nešto više, bili su rimaristi, od stranih Malarme i Valeri, potom Rilke, ali to već znatno kasnije, od domaćih, već napisah, sada svodim samo na dvojicu, Ujević i Miljković. Za Ujevića sam tada smatrao da je najznačajniji pjesnik “našeg” jezika dvadesetog vijeka, što vjerovatno mislim i danas. Duško nije volio tradicionaliste, htio je u poeziji biti ono što je njegov, fiktivni ili stvarni, nije važno, brat, glavna ličnost najbolje pjesme socijalističkog perioda Čist zrak. Elem, jednom prilikom, kada smo slobodnije razgovarali o poeziji, a desilo se to poslije izlaska moje prve pjesničke zbirke u ediciji Nada, sarajevske Svjetlosti, koju je uređivao Risto Trifković i u kojoj će potom svoje prve zbirke redom objavljivati ostali članovi našeg pjesničkog kluba, dakle, rekao sam Dušku da je za pjesnika bolje da počne svoj put rimovanom poezijom, nego slobodnim stihom. Kao što je i u slikarstvu dobro da slikar upozna klasičnu sliku kao svoju i da potom prepozna svoj put. On to nije prihvatao. Ne bih ni ja sada, ali tada sam se malo ljutnuo, pomislivši sasvim pogrešno, da to Duško prikriveno govori negativno o mojoj zbirci, i u toj zažarenosti rekao mu da će on završiti kao mnogo teži rimljanin od mene, dok ću se ja otvoriti i osloboditi okova rime. Nisam bio nikakav prorok, ali se sve to tako desilo. Samo što su meni ostale bliže te rane Duškove pjesme, naročito ove o kojima sasvim uzgredno želim da kažem još poneku riječ.
Tih godina, gdje god bih se kretao, po našim kasabama, pokušavao sam djevojakama koje bi mi se dopale recitovati Duškovu pjesmu (posvećenu D. što će reći njegovoj Dani) Teška bolest. Ali, dešavalo se nešto neobično, čim bih počeo: Kakve li su tvoje misli / dok ja smišljam / kako da te pitam za njih, odmah bi me prekinule izjavivši kako su one tu pjesmu naučile od autora i da se ne trudim oko toga. Da, Duškove pjesme bile su tada u svekolikom pjesničkom narodu, kao uzor kako bi se trebalo pjevati. I pjevali su, ko zna koliko po našim varošicama i gradovima, ostavši tako u sjeni svog uzora. Nije vrijedilo da im se govori da samosvojni pjesnik, kakav je Duško, ne može biti uzor nego samo ohrabrenje u vjeri u poeziju, u svijet kome je poezija značajna, kao sigurnosni ventil svakodnevici. Šta je drugo, na primjer njegova čuvena, sada vjerovatno zaboravljena pjesma Bravarija i Marija, koju ću navesti u cjelini:
Posle rada posle crne bravarije pozivam te kod Marije: došla nova pevačica u naš vrt
u duhovnu našu baštu
u fabrički prehrambeni restoran.
Velika je kako čujem
ko Rusija
a prosta ko Pasavina
i ko druge proste zemlje.
A žensko je
kako čujem
sva je žensko
a sva naša.
Hajde sa mnom
da dišemo blizu nje.
Muzika je moćno sredstvo
za jedinstvo nepismenih
Ponesi svu muiniciju
kako čujem
odlično zna
kako se pali barut
i kako se gasi žeđ.
Nije važno kako peva
već kako joj srce kuca
i kako joj lice sija
kad mi svoju zapevamo
njoj u čast.
Tvorac Bukvalizama, samo njegovog pjesničkog pravca, Duško Trifunović je bio Maksim Gorki naše poezije. Samouk, ma koliko znao, čitao i slušao, on je bio i ostao samosvojan u svemu, uključujući tu zanate i temelje srednjeg obrazovanja koje je bilo prije Šuvara smatrano socijalističkim darom radničkoj klasi. Pjesnički on će to izraziti ovim stihovima: Na zidu rđaju moje tri diplome / tri zdrava zanata / neiskorištena / pa služe umesto reke / koja teče kuda mora.
Duško Trifunović je bio i student, on o kome će se pisati raznorazni naučni radovi na katedrama koje nije nikada osvojio. Svojom neobičnom pojavom i upečatljivom poezijom preskočio je obrazovne norme i postao uzor generaciji pjesnika koja je išla redovnim visokoškolskim putem na sarajevskom Filozofskom fakultetu, ali mnogo više i potpunije desetinama momaka sa gitarom kojima je govorio kakve tekstove bi valjalo pisati. Govorio i sam se prihvatio tog posla, u prvo vrijeme zbog finansijske koristi, kasnije mu se to svidjelo. Napisao je mnoge čuvene tekstove za popularne pjevače i sastave zabavne muzike koji će se pamtiti po njemu, mada većina slušalaca ne zna ko je autor tih tekstova. Meni je žalosno što se te pjesme danas smatraju onim najboljim što je Duško napisao, pa se stavljaju i u Antologije (srpske i ostale) poezije. U odnosu na njegove pjesme za čitanje, ne samo iz zbirke Tumač tiranije, koju smatram najboljom, ma koliko bile vješte, ove za pjevanje daleko zaostaju u književnom pogledu. Ali, ukusi su ukusi, i o njima nećemo raspravljati. Duško Trifunović je napisao pjesme za različite ukuse, na nama je da ih čitamo i slušamo. Od njega sasvim dovoljno za jedan značajan ljudski život. Ništa više.
Moje knjige/7
DUŠKO TRIFUNOVIĆ – TUMAČ TIRANIJE
Ne treba meni veća škola od ovog moga bola.
D. Trifunović
Godina 1966. u Sarajevu bila je pjesnički veoma bogata. Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” i njegov urednik Izet Sarajlić mogli su da se pohvale da su te godine objavili dvije vjerovatno najoriginalnije (ja bih smjelo rekao naznačajnije) poslijeratne knjige, Kameni spavač, Maka Dizdara, i Tumač tiranije, Duška Trifunovića. O prvoj sam pisao u ovom malom i skromnom serijalu, o drugoj bi trebalo dugo i naširoko govoriti i uglavnom promašiti glavno – (svoj) moj, vlastiti doživljaj te poezije, od prve do posljednje pjesme. Kasnije, mnogo kasnije, svaki put kada bi neko sastavljao svoju antologiju b-h poezije, bio sam začuđen odsustvom zdravog razuma kod antologičara koji je “preučio” svoju nauku a izgubio osjećaj za poeziju. Jer bez tog osjećaja govoriti o poeziji Duška Trifunovića je jalov posao. Kako tada, tako, još više, danas. Antologije su se namnožile, ali u njih, ako su i ulazile, pjesme ovog pjesnika nisu bile iz neponovljivog Tumača tiranije. Pitao sam se svaki put, samokritički, kako se nekada radilo u Savezu komunista, da me možda Duško Trifunović nije omađijao, šta je to sa mnom. Jer, istovremeno sa tim sviđanjem, kao i u slučaju Maka Dizdara, i nekih pjesama Izeta Sarajlića, ja nisam pripadao tim poetikama. Bili su mi potrebniji i bliži neki drugi pjesnici (Popa, Miljković i naročito Ujević), a ne ovi, naši, ali sam im davao prednost u vlastitoj originalnosti, kojom su obogatili poeziju ondašnjeg srpskohrvatskog jezika. Iz današnje perspektive, rekao bih isto.
Promocija Duškove zbirke bila je 29. 6. te godine u knjižari “Veselin Masleša”, u centru grada. Bila je tu pjesnička krema ondašnjeg Sarajeva, uključujući i nas, početnike, iz “Seljinog” pjesničkog kruga. Čini mi se da smo svi kupili po primjerak promovisane knjige i dobili potpis-posvetu, što nam je vrijedilo jednako kao i pjesnikovi stihovi. Svakome je Duško napisao malu priču. Evo posvete meni: Ranku Risojeviću – rimljaninu – iz dva polupoznata razloga – stariji kolega, Duško Trifunović. Sarajevo, 29.6.66. u prisustvu Stevana Tontića, Marija Suška, Abdulaha Sidrana i drugarice gospođe Dubravke. (Gospođa Dubravka, ako se neko još sjeća te divne osobe, majka je današnjeg romanopisca Vuleta Žurića. Od njega sam saznao da sada živi u Pančevu.) Korice, obučene u crno, dizajnirao je Mirko Marjanović, sa svoje dvije apstraktne ilustracije, miroovskim svijetom igre, sasvim primjerenim ovoj poeziji.
Zašto je Duško u posveti stavio riječ-odrednicu rimljaninu? Zato što sam u to vrijeme bio jedini u našoj pjesničkoj grupi koji je koristio klasične pjesničke obrasce koji su podrazumijevali upotrebu rime. Takva je bila moja prva knjiga Vid tame, a potom i druga, Vreme i vrt. Razlog je bio vrlo jednostavan, svi veliki pjesnici koji su mi bili bitni u profilisanju vlastite poetike, o čemu nisam znao ništa, vjerovatno ne znam ni danas nešto više, bili su rimaristi, od stranih Malarme i Valeri, potom Rilke, ali to već znatno kasnije, od domaćih, već napisah, sada svodim samo na dvojicu, Ujević i Miljković. Za Ujevića sam tada smatrao da je najznačajniji pjesnik “našeg” jezika dvadesetog vijeka, što vjerovatno mislim i danas. Duško nije volio tradicionaliste, htio je u poeziji biti ono što je njegov, fiktivni ili stvarni, nije važno, brat, glavna ličnost najbolje pjesme socijalističkog perioda Čist zrak. Elem, jednom prilikom, kada smo slobodnije razgovarali o poeziji, a desilo se to poslije izlaska moje prve pjesničke zbirke u ediciji Nada, sarajevske Svjetlosti, koju je uređivao Risto Trifković i u kojoj će potom svoje prve zbirke redom objavljivati ostali članovi našeg pjesničkog kluba, dakle, rekao sam Dušku da je za pjesnika bolje da počne svoj put rimovanom poezijom, nego slobodnim stihom. Kao što je i u slikarstvu dobro da slikar upozna klasičnu sliku kao svoju i da potom prepozna svoj put. On to nije prihvatao. Ne bih ni ja sada, ali tada sam se malo ljutnuo, pomislivši sasvim pogrešno, da to Duško prikriveno govori negativno o mojoj zbirci, i u toj zažarenosti rekao mu da će on završiti kao mnogo teži rimljanin od mene, dok ću se ja otvoriti i osloboditi okova rime. Nisam bio nikakav prorok, ali se sve to tako desilo. Samo što su meni ostale bliže te rane Duškove pjesme, naročito ove o kojima sasvim uzgredno želim da kažem još poneku riječ.
Tih godina, gdje god bih se kretao, po našim kasabama, pokušavao sam djevojakama koje bi mi se dopale recitovati Duškovu pjesmu (posvećenu D. što će reći njegovoj Dani) Teška bolest. Ali, dešavalo se nešto neobično, čim bih počeo: Kakve li su tvoje misli / dok ja smišljam / kako da te pitam za njih, odmah bi me prekinule izjavivši kako su one tu pjesmu naučile od autora i da se ne trudim oko toga. Da, Duškove pjesme bile su tada u svekolikom pjesničkom narodu, kao uzor kako bi se trebalo pjevati. I pjevali su, ko zna koliko po našim varošicama i gradovima, ostavši tako u sjeni svog uzora. Nije vrijedilo da im se govori da samosvojni pjesnik, kakav je Duško, ne može biti uzor nego samo ohrabrenje u vjeri u poeziju, u svijet kome je poezija značajna, kao sigurnosni ventil svakodnevici. Šta je drugo, na primjer njegova čuvena, sada vjerovatno zaboravljena pjesma Bravarija i Marija, koju ću navesti u cjelini:
Posle rada
posle crne bravarije
pozivam te kod Marije:
došla nova pevačica
u naš vrt
u duhovnu našu baštu
u fabrički prehrambeni restoran.
Velika je kako čujem
ko Rusija
a prosta ko Pasavina
i ko druge proste zemlje.
A žensko je
kako čujem
sva je žensko
a sva naša.
Hajde sa mnom
da dišemo blizu nje.
Muzika je moćno sredstvo
za jedinstvo nepismenih
Ponesi svu muiniciju
kako čujem
odlično zna
kako se pali barut
i kako se gasi žeđ.
Nije važno kako peva
već kako joj srce kuca
i kako joj lice sija
kad mi svoju zapevamo
njoj u čast.
Tvorac Bukvalizama, samo njegovog pjesničkog pravca, Duško Trifunović je bio Maksim Gorki naše poezije. Samouk, ma koliko znao, čitao i slušao, on je bio i ostao samosvojan u svemu, uključujući tu zanate i temelje srednjeg obrazovanja koje je bilo prije Šuvara smatrano socijalističkim darom radničkoj klasi. Pjesnički on će to izraziti ovim stihovima: Na zidu rđaju moje tri diplome / tri zdrava zanata / neiskorištena / pa služe umesto reke / koja teče kuda mora.
Duško Trifunović je bio i student, on o kome će se pisati raznorazni naučni radovi na katedrama koje nije nikada osvojio. Svojom neobičnom pojavom i upečatljivom poezijom preskočio je obrazovne norme i postao uzor generaciji pjesnika koja je išla redovnim visokoškolskim putem na sarajevskom Filozofskom fakultetu, ali mnogo više i potpunije desetinama momaka sa gitarom kojima je govorio kakve tekstove bi valjalo pisati. Govorio i sam se prihvatio tog posla, u prvo vrijeme zbog finansijske koristi, kasnije mu se to svidjelo. Napisao je mnoge čuvene tekstove za popularne pjevače i sastave zabavne muzike koji će se pamtiti po njemu, mada većina slušalaca ne zna ko je autor tih tekstova. Meni je žalosno što se te pjesme danas smatraju onim najboljim što je Duško napisao, pa se stavljaju i u Antologije (srpske i ostale) poezije. U odnosu na njegove pjesme za čitanje, ne samo iz zbirke Tumač tiranije, koju smatram najboljom, ma koliko bile vješte, ove za pjevanje daleko zaostaju u književnom pogledu. Ali, ukusi su ukusi, i o njima nećemo raspravljati. Duško Trifunović je napisao pjesme za različite ukuse, na nama je da ih čitamo i slušamo. Od njega sasvim dovoljno za jedan značajan ljudski život. Ništa više.