U posljednje vrijeme sve češće na ulici susrećem Zulfikara. Tu nema ništa čudno osim što intezitet tih susreta kod mene pojačava osjećaj nelagode. Ona se javlja uvijek kad ne znam odakle bih započeo razgovor. Gledam ga. Njegovo lice, u širokom osmijehu, neodoljivo me podsjeća na Vejsila. Iz onoga što vidim, očigledno je da Zulfikar apstinira. To me raduje. Razgovaramo. U Zulfikarovim rečenicama dominira prošlost, sad kaže: “Da sam ja imao oca onda kad mi je najviše trebao, gdje bi mi bio kraj.”
Čitav dan sam pod dojmom tog susreta, a stalno mislim na onu rečenicu. Potpuno me okupirala prošlost, pa se prisjećam; godina je 1986. Moj otac tiho se obraća majci. “Umro Vejsil”, kaže. “Kako?” “Sjedio u kafani. Pio. Onda se zaputio kući, ali mu uz put ponestalo koraka.”
Onda otac zarida, a ja se povlačim iz dovratka i nestajem u sunčanom danu. Ispod pazuha nosim loptu pa je ispucam u dvorište prepuno djece. Ali nije mi do igre. Radije hodam naokolo. Napravio sam osamdeset koraka. Ništa se ne događa. Još se ništa ne događa.
x
Vejsilovom smrću nastaje sunovrat u dječakovom životu. Dani žalosti minuli su, a i tuga je popustila, živjeti se mora, pa mu se i majka vratila na posao. Tamo je ostajala po čitave dane, a vraćala se kasno noću, iznurena i nateklih nogu. Otuširala bi se, kratko posjedila, a onda išla na počinak. Malog jedva da je viđala. Kad bi se dogodilo da mu i posveti nešto vremena, između njih je često iskrilo. Pljuštale su klevete, a katkad i teške riječi. Sijevale su varnice i ogovaranja. Sin je načuo da majka viđa druge muškarce, a uskoro je to i sam vidio. Nije se libio da joj to predbaci. Ona se u početku branila šutnjom, zurila je u krilo i kršila prste, a kada je konačno podignula glavu, i ona je počela nadizati dreku.
Možda iz prkosa a možda samo zbog svoje ćudljive prirode, to ne znamo, počela je kući dovoditi goste. Komšiluk ih ogovara, prvo istiha, a onda sve glasnije. Ti gosti, mahom nepoznati ljudi, ostajali bi sat ili dva, a bilo je dana kada bi tu boravili po čitavu sedmicu. Katkad i duže. Zulfikar je sve podnosio bez riječi, zarivao je glavu u jastuke, ponekad i plakao, a kad bi mu postalo isuviše teško, on je trčao u kuću svoje nene. Ta starica živjela je sama i odmah u komšiluku. Rado ga je prihvatala, tješila i bodrila da uči. “Samo ćeš tako uteći od ove bijede i prokletinje”, govorila mu je.
Vremenom, Zulfikar se potpuno osamio, nije to više bio onaj živahan dječarac i odlikaš. Još bi se katkad zaigrao s komšijskom djecom, ali i odande je brzo uzmicao, izbjegavao je akrane. Svi znamo zbog čega. Kući dolazi sve kasnije, i začudo, niko ga ne grdi zbog toga. U početku mu to smeta, a onda je u toj nebrizi prepoznao konačnu slobodu. Bilo mu je neobično ako bi kuća zjapila prazna, bez muških gostiju i majčinog kikota. Imao je svega desetak godina kada je počinio prvu krađu. Na mali prozor iza kuće, isti onaj prozor koji pogleduje u pravcu restorana gdje mu je radila majka, ušunjao se u kuću svoje nene. Bješe petak, a starica u džamiji. Iz kuće je iznio nešto pokućstva i jedan crni novčanik s čitavom penzijom.
Taj prvi i početni podvig tjerao ga je još dalje pa se uskoro primaknuo čaršiji, tamo je obijao dućane i trafike, a jednom ga je neki trgovac ulovio, svezao mu ruke i noge te bacio s ćuprije u rijeku. Voda ga je nosila, već je gubio dah i opraštao se od života, ko zna gdje bi mališan završio da ga nisu spazili ribari i izvukli na obalu. Dugo se o tome pričalo po varoši, a i on sam iznosio je svoju verziju događaja. Uživao je da se o njemu pripovijeda, čak se i ponosio nepodopštinama. Dućandžiju je optuživao da ima nešto s njegovom majkom. Jedio se na tog čovjeka, upozoravao ga, a onda, kad ni to nije pomoglo, otišao mu kući i sve ispričao njegovoj ženi. Toj debelguzi, govorio je, kojoj je u životu važno samo da se prežderava.
Uskoro ga majka potpuna napušta i odlazi put veće čaršije. “Ovaj svijet je primitivan i skučen, moje su ambicije veće od ove varoši”, rekla je na odlasku. Dječak konačno ostaje sam.
Nastavlja s krađama, prvo sitnim i bezazlenim, a onda počinje obijati kuće. O njemu se i nadalje priča za kafanskim stolovima. U školi popušta; tamo jedva i da dolazi. U stanici milicije njegov amidža Omer uredno bilježi sve dječakove nepodopštine, otvara dosije sa Zulfikarovim imenom i ozbiljno se bavi mišlju da ga pošalje u Stolac; tamo je u ono doba boravila maloljetnička delinkvencija. Da nije izbio rat, to bi se sigurno i dogodilo, ali već u poraću, taj mladić bilježi svoj prvi odlazak u Zenicu. Ni on sam ne zna koliko je puta zatvaran tamo. Prvi put osjetio je paniku i strah, a kasnije je u zatvor išao da predahne. Odande se vraćao širok u ramenima, zdrav i punačkih obraza. Hodao bi ulicom, zagledao izloge, nigdje nije žurio, a putem bi pozdravljao znance i srdačno se rukovao s njima. Znao je ući i u džamiju, tu bi pao na sedždu i predavao se molitvi, ali bi i to nakon nekog vremena minulo pa su mu oči ponovo postajale mutne i bez sjaja, a lice žuto i u krastama.
Jednom sam ga vidio na Španskom trgu. Dan je bio ljetni, sunčan i bez daška vjetra. Sjedio je na klupi. Obradovao me taj prizor, baš me razveselio, tim više što je pored njega sjedila i neka djevojka. Bili su zagrljeni. Ko bi to mogao biti?
Priđem da ih pozdravim, već širim ruke, a on, bez okolišanja, kaže: “Ona ima finu guzičicu. U to se i ti možeš uvjeriti ako ponudiš 50 maraka.” Samo sam trenut ostao zatečen, iako me nisu kosnule te riječi; ta nisam neki moralist, a ponudu sam odbio. Djevojka je tupo gledala u mene. Šta je to na njenoj bluzi? Jesu li to skorene fleke od bljuvotine? Pokušavala se nasmiješiti; baš se potrudila. Bila je lijepa ta djevojka, sad već potpuno klonula pa je položila glavu na njegovo rame.
Od onda sam ga rijetko viđao, a ne znam šta je bilo s djevojkom. Zulfikar je nastavio propadati, pa šta, i to je nekakav izbor, i u njemu ima neke simbolike. A ja ću sada ponešto reći o detaljima koji uzdižu tu ličnost, tek da se zna kako tog nesretnika ne doživljavam kao propalicu, baš suprotno. Ja poznajem i humane crte unutar tog karaktera; ovdje iznosim samo neke.
Godina 1993. bila je teška i nesretna, najteža godina u mom životu, puna strašnih prizora od kojih i danas uzmičem. U jednom periodu te godine bio sam teško bolestan; imao sam žuticu pa sam izolovan, ležao u pokrajnjoj sobi, čitao knjige i pio surutku. Drugari su svraćali da me posjete, činili su to uz oprez, rijetko su ostajali duže od desetak minuta. Ne zamjerim im. Samo se jedna djevojka zadržala poduže, ona je ostala čitav dan, čak se i posve primaknula te sjela uz rub kreveta, kasnije je prišla još bliže, ali o tome ne pripovijedamo.
Jednog dana neko mi je pokucao na prozor. Privirio sam i napolju ugledao Zulfikara. U ruci je držao povelik kotur mladog sira. “Ovo moraš jesti, od toga će ti se jetra začas obnoviti”, rekao je.
I doista, uskoro sam se počeo oporavljati. Možda je i taj sir doprinio da se u moje lice povrati rumen, da ponovo postanem krepak i čio. Rat je još tutnjao, a ja sam svakodnevno išao u skitnju. Lunjao sam naokolo tražeći nešto što bi odagnalo moje crne misli. Rado sam odlazio u školsku dvoranu, tamo sam igrao nogomet, a kada u dvorani ne bih zatekao nikoga, onda sam hitao u crkvu; tu smo, na jednom ukradenom Joola stolu, igrali tenis. Svega sam se nagledao te godine, mahom mučnih prizora, i u ovu knjigu ući će neke crtice, ali tek u obliku dnevničkih zapisa.
Katkad bih na ulici sreo i Zulfikara. Još je bio golobrad, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku. Bilo je još takvih, odvažnih mladića, mnoge sam poznavao a danas im posjećujem mezarja. Sada se Zulfikar držao nadmeno. Pa zašto, zaboga? Možda zbog toga što je odlazio na linije, a počesto i na front. Odande se vraćao neokrznut, čak pomalo i ozaren; i tamo je pronalazio načina da priviri u kakvu napuštenu kuću i odande iznese poneku stvarčicu, makar to bila slika ili flaša skupocjenog francuskog konjaka, a jednom se odande vratio u crvenom stojadinu. Vozikao ga je nekoliko dana ovdašnjim ulicama, nagonio kroz čaršiju i nadizao ciku, a kada je ponestalo goriva pa se auto više nije moglo voziti, strmoglavio ga je niz jednu liticu a ključ hitnuo u rijeku. U tom periodu rijetko sam ga viđao, a kad bi se udesilo da se sretnemo, on bi prolazio žurno i bez riječi. Jedared sam ga zaustavio, želio sam mu još jednom zahvaliti na onom kolutu sira. On je, suženih zjenica, zurio u mene. “Kojeg sira?”, rekao je, a onda se grohotom nasmijao. Kikotao se podugo, možda i čitavih pet minuta, njegovi zubi već su bili truli, ali to ga nije smetalo da se zakocene. Ne sjećam se kako se uozbiljio, je li ga nešto prenulo? S leđa je skinuo ruksak i raskopčao ga. “Hoću nešto da ti poklonim”, rekao je. Tad mi je darovao jednu bijelu majicu dugih rukava. Na njoj je sitnim, crvenim slovima pisalo levis. “Tvoja pojava nekako odgovara ovoj majici, a i bijelo ti lijepo pristaje”, rekao je. “Nisi mi ti za te dronjke u kojim se vucaraš. Skini to sa sebe i obuci ovu majicu”.
Bilo mi je žao sivog džempera koji sam imao na sebi, već su mu se rukavi bili lijepo razvukli, a sada je taj mladić tražio da ga bacim u jarak. Navukao sam, dakle, tu majicu; bila je kao skrojena za mene. “Eto, nemoj je skidati”, rekao je, a onda se okrenuo i otklipsao ulicom. Uzalud sam vikao za njim, bilo mi je neugodno zbog poklona, ali on je jednako koračao dalje i nije se osvrtao.
I danas imam tu majicu, iako je više ne oblačim. Čuvam je kao važnu i bitnu stvarčicu, ona me uvijek podsjeti na onaj dan iz 1993. Tad zaista osjetim ushit, jesu li to oni uzvišeni osjećaji o kojima je tako lijepo pripovijedao Mirko Kovač? Traju kratko, kaže taj velikan, ali ih se cio život prisjećamo.
Zulfikar je i kasnije, nakon rata, činio svakojake ludosti, a za sebe nije mario. Školu nije završio, a ozbiljnim poslom nikad se nije bavio. Lunjao je naokolo uvijek u društvu starijeg, često i sumnjivog svijeta. Nije tajna da je nastavio krasti, ali mene je, u prvi mah, porazila činjenica da se taj vragolan ranjava i ubija. Ponekad mi se čini da je sve to radio s namjerom i ciljano. Hoće li biti da je na taj način želio ostaviti nekakav dojam? I njegov otac bio je slične naravi, možda su to identični karakteri. I taj dragi čovjek činio je svakojake ludosti, a mene je posebno dojmila ona opklada kojoj sam svjedočio. Ne znam kako je do toga došlo, ali Vejsil je na moje oči progutao živu guštericu. Tada sam bio dječarac i onuda sam slučajno prošao. Možda sam imao sedam ili osam godina, u ruci sam nosio plavi ceker, bijah upravo izlazio iz trgovine, napolju je svjetina grajala i klicala, tad sam vidio taj mučaljivi prizor: čovjek, pijan, niz grlo spušta živu guštericu. To je tako jasna slika, a trajno obilježena u mom sjećanju, baš kao da se odigrala prije trenut ili dva.
I danas, ali baš svaki put kad sretnem Zulfikara, prva stvar na koju pomislim jest ta slika njegovog oca koji za opkladu čini ludost. Ko zna, možda i Zulfikar na nekom drugom mjestu, u nekoj tuđoj čaršiji čini iste ili slične ludorije. On već dugo ne živi ovdje, kuća mu je izgorjela u jednom nikad do kraja razjašnjenom požaru. Nisam bio tu kad su se krovne grede urušile, niti mogu posvjedočiti kakv je izraz lica imao Zulfikar. Je li bio zatečen? Je li se i njegov svijet konačno stropoštao? Od kada ne živi u varoši, ovdašnjim ulicama rijetko prođe, a kad bude da navrati, ne ostaje dugo. Kratko posjedi u kakvoj krčmi, svijet ga zaobilazi, a samo se rijetki rukuju s njim. I ja pripadam toj malenoj grupici, a često se izdvojim pa pohitam da sa izgrlimo. Njegovo lice nakratko se ozari, da, da, to je onaj ushit koji lice nikad ne skriva, a onda obojica šutimo zagledani nekamo preko rijeke, u crne zidine njegove kuće bez krova. Tamo već izbija trava i korov, sve je obraslo u plotinu, a kroz prozor promalja i jedna mladica smokve. Ako bismo joj prišli malo bliže, jasno bi na njenim tankim granama uočili sitan plod u povoju.
Kratki susreti
U posljednje vrijeme sve češće na ulici susrećem Zulfikara. Tu nema ništa čudno osim što intezitet tih susreta kod mene pojačava osjećaj nelagode. Ona se javlja uvijek kad ne znam odakle bih započeo razgovor. Gledam ga. Njegovo lice, u širokom osmijehu, neodoljivo me podsjeća na Vejsila. Iz onoga što vidim, očigledno je da Zulfikar apstinira. To me raduje. Razgovaramo. U Zulfikarovim rečenicama dominira prošlost, sad kaže: “Da sam ja imao oca onda kad mi je najviše trebao, gdje bi mi bio kraj.”
Čitav dan sam pod dojmom tog susreta, a stalno mislim na onu rečenicu. Potpuno me okupirala prošlost, pa se prisjećam; godina je 1986. Moj otac tiho se obraća majci. “Umro Vejsil”, kaže. “Kako?” “Sjedio u kafani. Pio. Onda se zaputio kući, ali mu uz put ponestalo koraka.”
Onda otac zarida, a ja se povlačim iz dovratka i nestajem u sunčanom danu. Ispod pazuha nosim loptu pa je ispucam u dvorište prepuno djece. Ali nije mi do igre. Radije hodam naokolo. Napravio sam osamdeset koraka. Ništa se ne događa. Još se ništa ne događa.
x
Vejsilovom smrću nastaje sunovrat u dječakovom životu. Dani žalosti minuli su, a i tuga je popustila, živjeti se mora, pa mu se i majka vratila na posao. Tamo je ostajala po čitave dane, a vraćala se kasno noću, iznurena i nateklih nogu. Otuširala bi se, kratko posjedila, a onda išla na počinak. Malog jedva da je viđala. Kad bi se dogodilo da mu i posveti nešto vremena, između njih je često iskrilo. Pljuštale su klevete, a katkad i teške riječi. Sijevale su varnice i ogovaranja. Sin je načuo da majka viđa druge muškarce, a uskoro je to i sam vidio. Nije se libio da joj to predbaci. Ona se u početku branila šutnjom, zurila je u krilo i kršila prste, a kada je konačno podignula glavu, i ona je počela nadizati dreku.
Možda iz prkosa a možda samo zbog svoje ćudljive prirode, to ne znamo, počela je kući dovoditi goste. Komšiluk ih ogovara, prvo istiha, a onda sve glasnije. Ti gosti, mahom nepoznati ljudi, ostajali bi sat ili dva, a bilo je dana kada bi tu boravili po čitavu sedmicu. Katkad i duže. Zulfikar je sve podnosio bez riječi, zarivao je glavu u jastuke, ponekad i plakao, a kad bi mu postalo isuviše teško, on je trčao u kuću svoje nene. Ta starica živjela je sama i odmah u komšiluku. Rado ga je prihvatala, tješila i bodrila da uči. “Samo ćeš tako uteći od ove bijede i prokletinje”, govorila mu je.
Vremenom, Zulfikar se potpuno osamio, nije to više bio onaj živahan dječarac i odlikaš. Još bi se katkad zaigrao s komšijskom djecom, ali i odande je brzo uzmicao, izbjegavao je akrane. Svi znamo zbog čega. Kući dolazi sve kasnije, i začudo, niko ga ne grdi zbog toga. U početku mu to smeta, a onda je u toj nebrizi prepoznao konačnu slobodu. Bilo mu je neobično ako bi kuća zjapila prazna, bez muških gostiju i majčinog kikota. Imao je svega desetak godina kada je počinio prvu krađu. Na mali prozor iza kuće, isti onaj prozor koji pogleduje u pravcu restorana gdje mu je radila majka, ušunjao se u kuću svoje nene. Bješe petak, a starica u džamiji. Iz kuće je iznio nešto pokućstva i jedan crni novčanik s čitavom penzijom.
Taj prvi i početni podvig tjerao ga je još dalje pa se uskoro primaknuo čaršiji, tamo je obijao dućane i trafike, a jednom ga je neki trgovac ulovio, svezao mu ruke i noge te bacio s ćuprije u rijeku. Voda ga je nosila, već je gubio dah i opraštao se od života, ko zna gdje bi mališan završio da ga nisu spazili ribari i izvukli na obalu. Dugo se o tome pričalo po varoši, a i on sam iznosio je svoju verziju događaja. Uživao je da se o njemu pripovijeda, čak se i ponosio nepodopštinama. Dućandžiju je optuživao da ima nešto s njegovom majkom. Jedio se na tog čovjeka, upozoravao ga, a onda, kad ni to nije pomoglo, otišao mu kući i sve ispričao njegovoj ženi. Toj debelguzi, govorio je, kojoj je u životu važno samo da se prežderava.
Uskoro ga majka potpuna napušta i odlazi put veće čaršije. “Ovaj svijet je primitivan i skučen, moje su ambicije veće od ove varoši”, rekla je na odlasku. Dječak konačno ostaje sam.
Nastavlja s krađama, prvo sitnim i bezazlenim, a onda počinje obijati kuće. O njemu se i nadalje priča za kafanskim stolovima. U školi popušta; tamo jedva i da dolazi. U stanici milicije njegov amidža Omer uredno bilježi sve dječakove nepodopštine, otvara dosije sa Zulfikarovim imenom i ozbiljno se bavi mišlju da ga pošalje u Stolac; tamo je u ono doba boravila maloljetnička delinkvencija. Da nije izbio rat, to bi se sigurno i dogodilo, ali već u poraću, taj mladić bilježi svoj prvi odlazak u Zenicu. Ni on sam ne zna koliko je puta zatvaran tamo. Prvi put osjetio je paniku i strah, a kasnije je u zatvor išao da predahne. Odande se vraćao širok u ramenima, zdrav i punačkih obraza. Hodao bi ulicom, zagledao izloge, nigdje nije žurio, a putem bi pozdravljao znance i srdačno se rukovao s njima. Znao je ući i u džamiju, tu bi pao na sedždu i predavao se molitvi, ali bi i to nakon nekog vremena minulo pa su mu oči ponovo postajale mutne i bez sjaja, a lice žuto i u krastama.
Jednom sam ga vidio na Španskom trgu. Dan je bio ljetni, sunčan i bez daška vjetra. Sjedio je na klupi. Obradovao me taj prizor, baš me razveselio, tim više što je pored njega sjedila i neka djevojka. Bili su zagrljeni. Ko bi to mogao biti?
Priđem da ih pozdravim, već širim ruke, a on, bez okolišanja, kaže: “Ona ima finu guzičicu. U to se i ti možeš uvjeriti ako ponudiš 50 maraka.” Samo sam trenut ostao zatečen, iako me nisu kosnule te riječi; ta nisam neki moralist, a ponudu sam odbio. Djevojka je tupo gledala u mene. Šta je to na njenoj bluzi? Jesu li to skorene fleke od bljuvotine? Pokušavala se nasmiješiti; baš se potrudila. Bila je lijepa ta djevojka, sad već potpuno klonula pa je položila glavu na njegovo rame.
Od onda sam ga rijetko viđao, a ne znam šta je bilo s djevojkom. Zulfikar je nastavio propadati, pa šta, i to je nekakav izbor, i u njemu ima neke simbolike. A ja ću sada ponešto reći o detaljima koji uzdižu tu ličnost, tek da se zna kako tog nesretnika ne doživljavam kao propalicu, baš suprotno. Ja poznajem i humane crte unutar tog karaktera; ovdje iznosim samo neke.
Godina 1993. bila je teška i nesretna, najteža godina u mom životu, puna strašnih prizora od kojih i danas uzmičem. U jednom periodu te godine bio sam teško bolestan; imao sam žuticu pa sam izolovan, ležao u pokrajnjoj sobi, čitao knjige i pio surutku. Drugari su svraćali da me posjete, činili su to uz oprez, rijetko su ostajali duže od desetak minuta. Ne zamjerim im. Samo se jedna djevojka zadržala poduže, ona je ostala čitav dan, čak se i posve primaknula te sjela uz rub kreveta, kasnije je prišla još bliže, ali o tome ne pripovijedamo.
Jednog dana neko mi je pokucao na prozor. Privirio sam i napolju ugledao Zulfikara. U ruci je držao povelik kotur mladog sira. “Ovo moraš jesti, od toga će ti se jetra začas obnoviti”, rekao je.
I doista, uskoro sam se počeo oporavljati. Možda je i taj sir doprinio da se u moje lice povrati rumen, da ponovo postanem krepak i čio. Rat je još tutnjao, a ja sam svakodnevno išao u skitnju. Lunjao sam naokolo tražeći nešto što bi odagnalo moje crne misli. Rado sam odlazio u školsku dvoranu, tamo sam igrao nogomet, a kada u dvorani ne bih zatekao nikoga, onda sam hitao u crkvu; tu smo, na jednom ukradenom Joola stolu, igrali tenis. Svega sam se nagledao te godine, mahom mučnih prizora, i u ovu knjigu ući će neke crtice, ali tek u obliku dnevničkih zapisa.
Katkad bih na ulici sreo i Zulfikara. Još je bio golobrad, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku. Bilo je još takvih, odvažnih mladića, mnoge sam poznavao a danas im posjećujem mezarja. Sada se Zulfikar držao nadmeno. Pa zašto, zaboga? Možda zbog toga što je odlazio na linije, a počesto i na front. Odande se vraćao neokrznut, čak pomalo i ozaren; i tamo je pronalazio načina da priviri u kakvu napuštenu kuću i odande iznese poneku stvarčicu, makar to bila slika ili flaša skupocjenog francuskog konjaka, a jednom se odande vratio u crvenom stojadinu. Vozikao ga je nekoliko dana ovdašnjim ulicama, nagonio kroz čaršiju i nadizao ciku, a kada je ponestalo goriva pa se auto više nije moglo voziti, strmoglavio ga je niz jednu liticu a ključ hitnuo u rijeku. U tom periodu rijetko sam ga viđao, a kad bi se udesilo da se sretnemo, on bi prolazio žurno i bez riječi. Jedared sam ga zaustavio, želio sam mu još jednom zahvaliti na onom kolutu sira. On je, suženih zjenica, zurio u mene. “Kojeg sira?”, rekao je, a onda se grohotom nasmijao. Kikotao se podugo, možda i čitavih pet minuta, njegovi zubi već su bili truli, ali to ga nije smetalo da se zakocene. Ne sjećam se kako se uozbiljio, je li ga nešto prenulo? S leđa je skinuo ruksak i raskopčao ga. “Hoću nešto da ti poklonim”, rekao je. Tad mi je darovao jednu bijelu majicu dugih rukava. Na njoj je sitnim, crvenim slovima pisalo levis. “Tvoja pojava nekako odgovara ovoj majici, a i bijelo ti lijepo pristaje”, rekao je. “Nisi mi ti za te dronjke u kojim se vucaraš. Skini to sa sebe i obuci ovu majicu”.
Bilo mi je žao sivog džempera koji sam imao na sebi, već su mu se rukavi bili lijepo razvukli, a sada je taj mladić tražio da ga bacim u jarak. Navukao sam, dakle, tu majicu; bila je kao skrojena za mene. “Eto, nemoj je skidati”, rekao je, a onda se okrenuo i otklipsao ulicom. Uzalud sam vikao za njim, bilo mi je neugodno zbog poklona, ali on je jednako koračao dalje i nije se osvrtao.
I danas imam tu majicu, iako je više ne oblačim. Čuvam je kao važnu i bitnu stvarčicu, ona me uvijek podsjeti na onaj dan iz 1993. Tad zaista osjetim ushit, jesu li to oni uzvišeni osjećaji o kojima je tako lijepo pripovijedao Mirko Kovač? Traju kratko, kaže taj velikan, ali ih se cio život prisjećamo.
Zulfikar je i kasnije, nakon rata, činio svakojake ludosti, a za sebe nije mario. Školu nije završio, a ozbiljnim poslom nikad se nije bavio. Lunjao je naokolo uvijek u društvu starijeg, često i sumnjivog svijeta. Nije tajna da je nastavio krasti, ali mene je, u prvi mah, porazila činjenica da se taj vragolan ranjava i ubija. Ponekad mi se čini da je sve to radio s namjerom i ciljano. Hoće li biti da je na taj način želio ostaviti nekakav dojam? I njegov otac bio je slične naravi, možda su to identični karakteri. I taj dragi čovjek činio je svakojake ludosti, a mene je posebno dojmila ona opklada kojoj sam svjedočio. Ne znam kako je do toga došlo, ali Vejsil je na moje oči progutao živu guštericu. Tada sam bio dječarac i onuda sam slučajno prošao. Možda sam imao sedam ili osam godina, u ruci sam nosio plavi ceker, bijah upravo izlazio iz trgovine, napolju je svjetina grajala i klicala, tad sam vidio taj mučaljivi prizor: čovjek, pijan, niz grlo spušta živu guštericu. To je tako jasna slika, a trajno obilježena u mom sjećanju, baš kao da se odigrala prije trenut ili dva.
I danas, ali baš svaki put kad sretnem Zulfikara, prva stvar na koju pomislim jest ta slika njegovog oca koji za opkladu čini ludost. Ko zna, možda i Zulfikar na nekom drugom mjestu, u nekoj tuđoj čaršiji čini iste ili slične ludorije. On već dugo ne živi ovdje, kuća mu je izgorjela u jednom nikad do kraja razjašnjenom požaru. Nisam bio tu kad su se krovne grede urušile, niti mogu posvjedočiti kakv je izraz lica imao Zulfikar. Je li bio zatečen? Je li se i njegov svijet konačno stropoštao? Od kada ne živi u varoši, ovdašnjim ulicama rijetko prođe, a kad bude da navrati, ne ostaje dugo. Kratko posjedi u kakvoj krčmi, svijet ga zaobilazi, a samo se rijetki rukuju s njim. I ja pripadam toj malenoj grupici, a često se izdvojim pa pohitam da sa izgrlimo. Njegovo lice nakratko se ozari, da, da, to je onaj ushit koji lice nikad ne skriva, a onda obojica šutimo zagledani nekamo preko rijeke, u crne zidine njegove kuće bez krova. Tamo već izbija trava i korov, sve je obraslo u plotinu, a kroz prozor promalja i jedna mladica smokve. Ako bismo joj prišli malo bliže, jasno bi na njenim tankim granama uočili sitan plod u povoju.