U dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, koji pomalo zaboravljam, kao i cijeli stan, kao i sve što je bilo u tom stanu, i sve nas koji smo tad u njemu, kao i sebe što zaboravljam u dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, visio je, nad crno lakiranim stolom, luster od crnog kovanog željeza, s bijelim, vrlo jednostavnim čaškama od mutnoga stakla u kojima su bile žarulje. Četiri čaške, u svakoj po jedna žarulja.
Kad sam prvi put postao svjestan lustera, podsjetio me je na one stare, mramorne nadgrobnike na Boninovu i na Groblju svetog Josipa u Sarajevu, podizane, to ću mnogo kasnije shvatiti, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.
Luster nije sličio tim spomenicima, bio je jedan od njih. Samo što se nije nalazio na groblju, nego u tetkinom dnevnom boravku. I samo što je tetka bila živa, a on je bio njezin spomenik.
Kada jednoga ljetnog popodneva 1974. tetka Lola umre, položit će je u grobnicu dunda Andrije. Petnaestak godina kasnije, kada je tu prvi put sretnem, pomislit ću da se radi o greški. Tetka je imala svoj nadgrobnik, dok je pod njim raspoređivala tanjure za nedjeljni ručak, jer su došli gosti.
Za razliku od drugih koji spomenik dobiju nakon što umru, ona je svoj spomenik izgubila.
Luster
U dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, koji pomalo zaboravljam, kao i cijeli stan, kao i sve što je bilo u tom stanu, i sve nas koji smo tad u njemu, kao i sebe što zaboravljam u dnevnom boravku tetke Lole u Dubrovniku, visio je, nad crno lakiranim stolom, luster od crnog kovanog željeza, s bijelim, vrlo jednostavnim čaškama od mutnoga stakla u kojima su bile žarulje. Četiri čaške, u svakoj po jedna žarulja.
Kad sam prvi put postao svjestan lustera, podsjetio me je na one stare, mramorne nadgrobnike na Boninovu i na Groblju svetog Josipa u Sarajevu, podizane, to ću mnogo kasnije shvatiti, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.
Luster nije sličio tim spomenicima, bio je jedan od njih. Samo što se nije nalazio na groblju, nego u tetkinom dnevnom boravku. I samo što je tetka bila živa, a on je bio njezin spomenik.
Kada jednoga ljetnog popodneva 1974. tetka Lola umre, položit će je u grobnicu dunda Andrije. Petnaestak godina kasnije, kada je tu prvi put sretnem, pomislit ću da se radi o greški. Tetka je imala svoj nadgrobnik, dok je pod njim raspoređivala tanjure za nedjeljni ručak, jer su došli gosti.
Za razliku od drugih koji spomenik dobiju nakon što umru, ona je svoj spomenik izgubila.
Ne znam što je bilo s tim lusterom.
Nikad više nismo ušli u taj stan.
Uskoro ću zaboraviti sve što je bilo.