Ove godine, izvještava njemački ured za statistiku, ime Muhamed postalo je najučestalije ime koje roditelji daju svojoj muškoj djeci u glavnom Njemačkom gradu Berlinu. Prekinuta je tako višegodišnja dominacija Ulfa, Willhelma, Thorstena i, štajaznam, Karl-Heinza… Neki profesor, s nekog sveučilišta, nije bitno tko i kojeg, smatra kako roditelji svojoj djeci ne bi trebali davati to ime jer će ona zbog toga kasnije teže pronaći stan i posao u Njemačkoj.
Život će im biti teži, kaže taj profesor, pa se roditelji ne bi trebali toliko držati svoje tradicije, kulture, porijekla i đedinog imena koje se prenosi iz generacije u generaciju još od dobrog Proroka, već bi djeci trebali davati neka imena koja su, eto, ‘normalna’ u Njemačkoj.
—-
Podsjetilo me to na one dvije godine što sam živio u Njemačkoj. Tamo negdje početkom devedesetih… Prilikom upisa u kindergarten, neka teta čuvalica predložila je da odmah, a svakako prije prvog dana, promijenim svoje lijepo ime u neko slično, ali njemačko, poput ‘Michael’, jer će me druga djeca iz kolektiva tako lakše prihvatiti.
Miroslav je, tvrdila je tada, ime koje će mi svakako otežati prilagodbu.
‘A prilagoditi se želiš, zar ne?!’, pitala me pomalo prijetećim tonom u glasu.
U ovom trenutku priče veoma je važno za napomenuti kako mi je bilo pet godina, kući sam imao Nintendo s novim Kirbyem i mali plastični ring s moja dva omiljena kečera: Bret Hitman Hart i Undertaker.
Za prilagodbu u njen kolektiv, dakle, pucao mi je kurac.
Mojim roditeljima na svu sreću isto, pa mi je ovo ime, evo, i ostalo.
Ono što se, međutim, u narednih petnaestak godina od tog događaja promijenilo, to je stav Nijemaca prema Miroslavima.
Naime, najkasnije kada je 8. srpnja 2014. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu Miroslav Klose postigao svoj 16. pogodak za Njemačku reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, i to baš protiv domaćina prvenstva, te tako osim najboljeg njemačkog, postao i najbolji strijelac svih svjetskih nogometnih prvenstava u povijesti prestigavši onog pravog Ronalda, to ime postalo je nevjerojatno kul.
Miroslavi diljem Njemačke ne samo da su se uklapali u kolektive ko ludi, već su redovito u tim kolektivima mažnjavali i najbolje koke… Zabijali su, da vam još malo podebljam sliku te popularnosti, poput svog imenjaka poljskih korijena – najviše u povijesti!
Što je s tom mojom odgajateljicom iz Kindergartena kasnije bilo, ili kako se, jebatga, ona uopće zvala, to ne znam, ali sasvim sam siguran da će sličnu sudbinu anonimnosti i nebitnosti doživjeti i ovaj profesor koji si utvara da ima pravo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto i da, eto, zna kako će društvo u budućnosti izgledati te što će tek rođenoj djeci biti otežavajući i olakšavajući faktori.
Ukoliko već mora biti neka projekcija budućnosti, onda je to ona koja se nameće sama od sebe i po prirodi stvari: da će i Muhamed, kroz par godina, sasvim sigurno postati – Miroslav!
A to je, barem ako se mene pita, a rigidni šovinisti to svakako prerijetko čine, dobra stvar.
Miroslav
Ove godine, izvještava njemački ured za statistiku, ime Muhamed postalo je najučestalije ime koje roditelji daju svojoj muškoj djeci u glavnom Njemačkom gradu Berlinu. Prekinuta je tako višegodišnja dominacija Ulfa, Willhelma, Thorstena i, štajaznam, Karl-Heinza… Neki profesor, s nekog sveučilišta, nije bitno tko i kojeg, smatra kako roditelji svojoj djeci ne bi trebali davati to ime jer će ona zbog toga kasnije teže pronaći stan i posao u Njemačkoj.
Život će im biti teži, kaže taj profesor, pa se roditelji ne bi trebali toliko držati svoje tradicije, kulture, porijekla i đedinog imena koje se prenosi iz generacije u generaciju još od dobrog Proroka, već bi djeci trebali davati neka imena koja su, eto, ‘normalna’ u Njemačkoj.
—-
Podsjetilo me to na one dvije godine što sam živio u Njemačkoj. Tamo negdje početkom devedesetih… Prilikom upisa u kindergarten, neka teta čuvalica predložila je da odmah, a svakako prije prvog dana, promijenim svoje lijepo ime u neko slično, ali njemačko, poput ‘Michael’, jer će me druga djeca iz kolektiva tako lakše prihvatiti.
Miroslav je, tvrdila je tada, ime koje će mi svakako otežati prilagodbu.
‘A prilagoditi se želiš, zar ne?!’, pitala me pomalo prijetećim tonom u glasu.
U ovom trenutku priče veoma je važno za napomenuti kako mi je bilo pet godina, kući sam imao Nintendo s novim Kirbyem i mali plastični ring s moja dva omiljena kečera: Bret Hitman Hart i Undertaker.
Za prilagodbu u njen kolektiv, dakle, pucao mi je kurac.
Mojim roditeljima na svu sreću isto, pa mi je ovo ime, evo, i ostalo.
Ono što se, međutim, u narednih petnaestak godina od tog događaja promijenilo, to je stav Nijemaca prema Miroslavima.
Naime, najkasnije kada je 8. srpnja 2014. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu Miroslav Klose postigao svoj 16. pogodak za Njemačku reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, i to baš protiv domaćina prvenstva, te tako osim najboljeg njemačkog, postao i najbolji strijelac svih svjetskih nogometnih prvenstava u povijesti prestigavši onog pravog Ronalda, to ime postalo je nevjerojatno kul.
Miroslavi diljem Njemačke ne samo da su se uklapali u kolektive ko ludi, već su redovito u tim kolektivima mažnjavali i najbolje koke… Zabijali su, da vam još malo podebljam sliku te popularnosti, poput svog imenjaka poljskih korijena – najviše u povijesti!
Što je s tom mojom odgajateljicom iz Kindergartena kasnije bilo, ili kako se, jebatga, ona uopće zvala, to ne znam, ali sasvim sam siguran da će sličnu sudbinu anonimnosti i nebitnosti doživjeti i ovaj profesor koji si utvara da ima pravo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto i da, eto, zna kako će društvo u budućnosti izgledati te što će tek rođenoj djeci biti otežavajući i olakšavajući faktori.
Ukoliko već mora biti neka projekcija budućnosti, onda je to ona koja se nameće sama od sebe i po prirodi stvari: da će i Muhamed, kroz par godina, sasvim sigurno postati – Miroslav!
A to je, barem ako se mene pita, a rigidni šovinisti to svakako prerijetko čine, dobra stvar.