Ispred kapije Franjevačkog samostana u Tolisi stajao je i dok se transporter udaljavao od nje. Od buke njegovih motora još nije čuo cvrkut ptica na grani najbližeg drveta u dvorištu, ali ih je vidio kako skakuću po njoj, zajedno s vjevericom. Spustivši se na klupu, iznenada je ostao samo s tim cvrkutom. Od skupine vrapčića, koji su je progonili i na grani, vjeverica nije imala mira ni na zemlji. Kad se zaustavila u blizini njegovih nogu, i tu ispod krila upornih napasnika, vidio je u njezinim ustima neki komadić hrane, i sve mu je bilo jasno. Trenutak ga je promatrala kao da od njega traži savjet što da učini, onda se hitro vratila deblu drveta i nastavila svoju igru s napasnicima u njegovoj krošnji.
Dirnut takvim dočekom tih bezazlenih stvorova, u stoljetnom parku samostana i samu misao o svojoj slobodi počeo je doživljavati kao njihov žamor u moru lišća, prošaran zlatom vreloga sunca. Od nevjerice u konačno spasenje bio je sve dalje, od svijeta zla, koji ga je tako bezdušno iskušavao svojom okrutnošću, također. Klicao je životu srcem ptice, a slavio njegovu veličinu suzom premorena čovjeka.
S njom je bio zagledan i u velika vrata crkve, iza kojih je iznenada čuo nekoliko glasova u molitvi. U njihovom središtu našao se brzo: prvo je pred krstionicom svetom vodom prekrižio svoje čelo, onda se iz dubokog naklona uspravio i zaputio prema oltaru. Predan molitvi, tu je i svršetak mise dočekao na koljenima. Iz toga stanja potpune isključenosti iz njihove stvarnosti čekali su njegov izlazak i malobrojni vjernici. U ono što su o njemu i sestri Valentini, kao susjedi znali iz nekoliko propovijedi njegove braće, kojima su ih pozivali na molitvu za njihov spas, još nisu bili sigurni, upravo zato što je bio sam. Nedostajala im je sestra, sve drugo im je potvrđivalo neočekivan susret s logorašem. Upućivale su ih na to i njegova zapuštena brada i njegov iscijepani i prašnjavi habit i njegove sandale raspuklih đonova, u koje su gledali iščekujući da na njih konačno osloni svoje mršavo, iscrpljeno tijelo. Na licima nazočnih fratara i sestara, koji su se oko njega okupljali, čitali su isto, ali on im i dalje nije podizao svoje oči. I tu njegovu potrebu da se još ne rastaje od molitve, kao da su svi doživljavali jednako: svakim svojim pokretom pazili su da u nju ne unesu ono što bi ukaljalo njezinu čistoću. Sa savršenom tišinom bogomolje bili su stopljeni poput kipova sve dok se raspukle sandale nisu izgubile ispod iscijepanog habita. U zagrljajima braće i sestara ostao je dugo, opet bez riječi, onda je i vjernicima pokazao svoje lice. Prilazili su mu u skupinama i pružali su mu svoje ruke poput zbunjene djece, a on ih je prihvaćao očinski, sa sve gušćom rosom u očima.
Od toga trenutka, više od godinu dana, dijelio je s njima sve što i njegova braća, i u zajedničkim molitvama i u zajedničkim nevoljama koje je rat stalno umnožavao, ali nikad onako kako je to činio sa svojim šomartskim župljanima. Od njihovog života, u kojemu se osjećao poput ljiljana u bistroj vodi, nikako se nije mogao udaljiti, i, ne mireći se s njegovim nasilnim prekidom, obnavljao ga je na razne načine: i razgovorima i sjećanjima i snovima. Bio je nešto posebno, čisto i sveto, pogotovu kad se u svom protjecanju zaustavljao pred kapijom logoraškog života, ali i kad je morao ustupiti mjesto svakodnevnom, kojega je najčešće nazivao prognaničkim, iako su se svi trudili da on ne bude takav. Tako raspet, u svakom tom dijelu cjeline svoje stvarnosti nastojao je očuvati dobrotu, štiteći je od naplave zla čak i onda kad mu se pred oči vraćala ona drhtava svjetiljka iz mraka hangara koja se zvala sestra Valentina. I o njezinom gašenju, prešućujući ono što mu je prethodilo, kao i o hodžinom prerezanom vratu, govorio je s dobrotom, bez osude, u vrijeme prve večere u samostanskoj blagovaonici, pred braćom i sestrama, nakon prvog susreta s njima i vjernicima u crkvi.
Bio je već u novom habitu i bio je već i okupan i obrijan, s čistim flasterima na ranama u kosi, na koje ga je opominjao svaki pokret glave. Odgađajući odgovore na njihove upite što je sa sestrom, prvo im je pričao o tome kako je granatiranje Šomarta započelo još dok je trajala svečanost njegovoga proglašenja gradom, čiji je glavni organizator bio Zvonimir Bračuljić, zatim kako ga je policajac preobučen u popa dočekao pred crkvom i kako su ga pretukli kad im je odbio dati lažnu izjavu o ponovnoj gradnji bogomolja uz pomoć ”osloboditelja Lazareva”. Nakon toga, prisjećao se te lakrdije prvi put jasno, ostavili su ga u jarku, kraj jame u kojoj su zatrpana tijela onih Šomarćana što su odbili kolektivni odlazak autobusima, čije je strijeljanje vidio kroz prozor kampanjole, kada su njega i sestru vozili u logor. Pokazao im je kamenu pločicu s datumom gradnje crkve koju je ubacio u torbu za njihovu muzejsku zbirku čim je na nju, od prvoga udarca, pao, i ispričao im kako su na prijelazu na hrvatski teritorij ucijenili engleskog časnika i pored uredne potvrde da može proći: na njegovo protivljenje nisu ni obraćali pozornost dok su izbacivali hranu iz dva kamiona humanitarne pomoći…
Teško su pratili te njegove priče, jer su bile bez reda, tek započete, nedorečene, a u onom njegovom glasnom razmišljanju o sudbini Ilije Čavarića i Pavla Kodre, s kojima su nekoliko puta razgovarali telefonom i on i sestra, prije pada Šomarta, kao ni on o sestri, nisu još bili spremni sudjelovati, upravo zato što su jedino o njima sve znali…
-Bože, nisu li i oni u jami? Do mene i sestre nisu mogli, po danu su im prijetili granatama, a noću snajperima. Megafonima su pozivali i mene i sestru da predamo oružje… Zatekli su nas u staroj crkvi, stavili su pred nas nečije puške i optužili nas da smo na njih pucali. Tako su možda optužili i one jadnike prije strijeljanja… Bilo je među njima i dječice i staraca, ali nisam vidio ni Iliju ni Pavla, jer je sve bilo na brzinu…
-Ilija je, nažalost, završio najgore – napokon, odlučio je gvardijan ne odlagati ono što mu je ionako morao reći, bilo te prve večeri, ili kasnije, svejedno. – A i Pavla su izmučili…
Progutavši zalogaj hrane na brzinu, fra Ambrozije je podigao glavu, nadnijetu nad tanjur, i na gvardijanovom licu zakočio svoj pogled. Nije mogao izgovoriti niti jednu riječ, a strahovao je i od njegove koja je uslijedila nakon kraće stanke.
-Većina je tvojih Šomarćana u Županji, brate Ambrozije – nastavio je gvardijan. – Tamo je i tvoj Jakov s Lucijom i sinom Ivanom. Jedan mu je brat, Zvonimir, u Zagrebu, drugi, Miljenko, zajedno s nekom udovicom Marijom, izbjeglica je u Švedskoj ili Norveškoj, nisam siguran. Jakovljev je jedan rođak zaposlen na benzinskoj crpki u Slavonskom Brodu, a Juraj je na ergeli konja u Đakovu. Jakov mi je spominjao i Vječitog. Čuo je da je u Danskoj, u nekoj humanitarnoj organizaciji. Pređe pola Europe kad dolazi s hranom u Zagreb. U Županji sam sreo i nekog Marijana. Pričao mi je kako je s oklopnjačom, koju je sam napravio, uništio nekoliko neprijateljskih tenkova…
Opet je zašutio i opet su ga fra Ambrozijeve oči molile da s istinom ne žuri.
-Neka ti ostalo kaže brat Marko, bio je i on s Jakovom, nakon mise, pred crkvom – uslišio ih je gvardijan. – Jedva smo skelom prešli na drugu obalu Save, granatirali su toga dana i Županju.
Isto je učinio i fra Marko:
-Sve su slike iz tvoje kolonije još uvijek ovdje – rekao je tiho – a Lovro je zatočen u Sarajevu. Poslao nam je jednu poruku preko Zagreba da slike pokušamo prenijeti tamo, pa smo zato i išli u Županju.
-Nipošto – progovorio je fra Ambrozije – ovdje je njegovim slikama najsigurnije, tako mi se bar čini.
-Pa, i nije. Već su gađali i crkvu i samostan, baš ono krilo gdje su ranjenici. Ali, do Zagreba je sada kroz istočnu Slavoniju skoro nemoguće doći.
-A moje župne knjige? Što vam je Jakov rekao o njima?
-One su kod tamošnjeg župnika, na sigurnom mjestu.
-I, je li Jakov dobro? Često mi je padao na um …
-Kaže da mu je tamo sve tuđe i da će umrijeti od tuge. Ali, brate Ambrozije, ako si umoran, možemo mi o tome i sutra.
-Ne, nisam umoran. Osvježilo me je kupanje.
-Mogao bi nam, onda, prije spavanja, nešto reći i o sestri Valentini.
Kao da ga nije ni čuo, fra Ambrozije ga je upitao:
-A jesu li Iliju i Pavla baš toliko mučili?
Sada su fra Markove oči tražile od njega ono što su maloprije tražile njegove od gvardijana. Bježeći od njegovih, susrele su se s fra Boninim, najstarijim očima za stolom, u blagovaonici.
-Ma, ja ću ti, brate Ambrozije, sve reći bez uvijanja – progovorio je fra Bono. – Mladi su oni obojica, još o zlu ne znaju ni govoriti glasno, a ja sam ti umirovljena raga koja je izdržala i partizanske i komunističke zatvore. Ilija ti je, brate, u zadnji tren, odbio ući u autobus, jer se nije mogao rastati sa svojim volovima. Pavlu nisu dozvolili da u prtljažnik smjesti neki kamen, pa je i on ostao pred kućom s njim, kao i Ilija s volovima. Iliju su razapeli na vratima kuće, na kojima je umirao nekoliko dana, bar tako im je kazao Jakov, ako ne pretjeruje. Pavle je izdahnuo pod onim kamenom, koji su mu privezali za leđa. Morao je s njim trčati kroz Šomart i vikati: Živjeli osloboditelji Lazareva. I to ti je, brate Ambrozije, sva priča… A sad ti nama reci gdje je sestra Valentina, pa ćemo svi na spavanje?! Ako sotone iznenada zapucaju, onda ćemo u skrovište.
Još dok je fra Bono govorio, fra Ambrozije je molio. Pridružile su mu se i sestre, gvardijan i fra Marko i ostala braća, osim fra Bone koji je požurio da svoje osušeno grlo zalije gutljajem vina. I kad su uglas izgovarali ”… i svjetlost vječna svjetlila im…” on je svojim desnama bez zuba žvakao komadić mesa. Ali, pogledom je i dalje pratio svaki fra Ambrozijev pokret. On je neko vrijeme tupo gledao preda se, još nesposoban da o težini priče koju je upravo čuo razmišlja podignute glave. Kao da se priče stidio ne samo pred Bogom, već i pred svojom braćom. Skupljao je snagu da im obznani još jednu smrt, od koje je cijelo njegovo tijelo ponovno obuzimala jeza. I fra Bono je vidio kako mu drhte ruke na stolu, posebno desna, kojom je s poda, kraj stolice, podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje odjeću sestre Valentine, spustio je na čistinu između svoga i gvardijanova tanjura i rekao im napokon uzdignuvši glavu:
-Eto, to je ostalo od sestre Valentine, a gdje je sahranjena, ne znam… Sahranili su je golu, kao i onog hodžu… Ali, ispovijedio sam je…
-E, pa, brate Ambrozije, meni je zla za večeras dosta – požurio je fra Bono, ustajući sa stolice. – A i hrane i pića mi je dosta. Odoh ja na spavanje dok sotone miruju.
Čim je ostala bez njegovih koraka, blagovaonica je potonula u beživotnu šupljinu. Sve je u njoj bilo zakočeno, prazno, i bez pokreta i bez riječi. Sestre su, stojeći, ovlaženih očiju, tupo zurile u odjeću pokojnice, a fratri su je izbjegavali i svojim pogledima.
I ono što je fra Ambrozije, potom, svojim tihim glasom, pazeći da je ne povrijedi, ostavljao toj šupljini, nije joj vraćalo život, naprotiv, širilo je po njoj smrt. Kao da je detaljnim opisima posljednjih trenutaka života sestre Valentine i nepoznatog hodže, zapravo, vraćao izgubljenu pribranost, i, rasterećujući se, ujedno i shvaćao kako su i ti opisi nešto naravno, nešto što se moralo učiniti baš te prve večeri, bez odlaganja za sutra. Osjećao se nakon toga nekako lakše, ljudski čistije, i otišao je s gvardijanom do svoje sobe bez tereta koji mu je ponekad prosto zaustavljao dah, upravo zato što ga dotad nije imao nikome opisati.
Preuzimajući ključ, rekao je gvardijanu:
-Donesi mi, molim te, Bibliju. Moju su bacili…
Iz susjedne sobe gvardijan se vratio brzo. Zatekao ga je kraj otvorena prozora, zagledana u park, čiji je mir, zaogrnut polutamom, narušavao tek pokoji šušanj u granama drveća, koje je mogao dotaknuti rukom.
-Događa li se da vjeverica uđe i u sobu? – upitao je gvardijana.
-Koliko puta, čak i noću. Jednom su me probudile dvije. Grickale su keks koji je bio na mom stolu.
-Mene je dočekala jedna sa skupinom vrapčića. Bježala je od njih s nekim komadićem hrane.
-I vrapčići me znaju probuditi. Još je toplo, cijelu je noć moj prozor otvoren.
Udaljivši se od prozora, uzeo je od gvardijana Bibliju i sjeo s njom na krevet.
-Kad god si kod mene dolazio u Šomart, uvijek sam ti ispričao nešto neobično. Sjećaš li se one priče o nestanku Jurajevog konja?
-Sjećam. Bilo je to prije otvaranja tvoje kolonije.
-Vidio sam ga.
-Gdje?
-Na cesti. Zaustavio se kraj mene dok sam u jarku dolazio svijesti, u blizini jame. A znaš li tko ga je jahao? Onaj što je pred rat stalno hodao kroz Šomart i najavljivao promjenu njegova imena.
-Znači da ga je ukrao on, a ne cigani?
Fra Ambrozije je spustio Bibliju na jastuk i ponovno ustao, prepustivši gvardijanu da sam pronađe odgovor za svoju dilemu. Od prozora ga je upitao:
-A znaš li tko je sestru Valentinu jedini mogao spasiti?
-Tko?
-Sudac iz Darga. On je zapovjednik logora.
-On?
-On je smislio kako da je ubiju, a da ostanu nevini i on i njegovi izvršitelji.
S pogledom zaustavljenim na granama drveća, gvardijan kao da je u samoj prirodi pokušavao pronaći odgovor na neko staro pitanje kojega se tek u tim momentima prisjećao.
-A što je on tebe stalno za nešto tužakao? Što je onako uživao kad te je napokon kaznio zbog onoga psa?
-Znaš da je iz susjednog sela. Zavidio je što je Šomart u svemu ispred njega, i to zahvaljujući baš meni. Stalno mi je zbog toga nešto namještao, stalno me je špijunirao.
-Špijunirao je i nas, ovdje.
-A bio je i na otvaranju kolonije sa svojim špijunima. Na to me je upozorio i Jakov, ali nisam mu vjerovao… U onoj gužvi ja ga nisam ni primijetio…
-Zbog nekoliko propovijedi fra Bonu je više puta saslušavao, a onda ga je, jednom, strpao i u zatvor.
-A jesi li ti Crvenom križu prijavio moje i sestrino uhićenje?
-Da. Čim si mi javio da su ušli u Šomart i čim su isključili telefone. Javio sam provincijalu u Sarajevu, sve drugo je učinio on.
Drveće se oglasilo cvrkutima ptica, a fra Ambrozije je zašutio. Progovorio je kasnije:
-Za uhićenje sam, možda, kriv i ja… Nisam mogao otrpjeti poluistine, pa sam progovorio kad nije trebalo. Bilo je to u staroj crkvi, kad je časnik šetkao ispred prizora Križnoga puta i vojnicima nešto govorio o Turcima… Morao sam mu kazati tko je to u Bosni najstariji, i u brojkama i u procentima stanovnika, a to ga je razbjesnilo… Odmah je naredio da i mene i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu.
-A čime si ga to tako razbjesnio?
-Onim što sam ja saznao o hereticima Bosne, prije Turaka, znaš da je povijest moja opsesija… Pobrkao sam njegove ideološke sheme, osramotio ga pred vojnicima… A zašto i ne, mislio sam tada, ako smo mi, franjevci, najstarije pamćenje Bosne? Ako je katoličanstvo u njoj doživjelo takvu sudbinu… Ali, eto, prisjelo je to i sestri Valentini.
-Odveli bi oni vas i da si pred časnikom šutio. Nisi li mi već rekao da su se pred vama zaustavili s oružjem, i s lažnom optužbom i s gotovom presudom…
-Rekao sam. I zapovjednika logora sam doživljavao kao čudovište, Bože mi oprosti, kada mi je saopćavao optužbu…
-Onda, eto, sve je tako jasno. Ovaj rat i vode neka čudovišta, Bože oprosti i meni.
Udaljavajući se od prozora, fra Ambrozije je ponovno sjeo na krevet i uzeo Bibliju u ruke. I to je učinio kao čovjek kojemu nikako ne uspijeva da se posve udalji od izvora onoga što je bilo i posve preda izvorima onoga što je sada.
-A kako ćemo javiti Lovri da mu je otac tako mučenički stradao? – upitao je kasnije gvardijana, objedinjujući tim pitanjem i ono što je bilo i ono što je sada. – Moramo tražiti i sestrino tijelo, da ga sahranimo…
-Za Lovrinog oca još nismo sigurni, možda je sve samo priča… Sestrino je ime, valjda, još u Crvenom križu. Oni će nas izvijestiti o istrazi.
-Ali, nje nema na popisu u logoru, kao ni mene… Preživio sam, ali oni su me namjeravali otpisati i kao svjedoka.
-Vidjet ćemo, treba prvo da se odmoriš. A i kasno je.
-Ma, nemoj još ići! – brzo se našao na nogama ispred gvardijana. – Znaš li koliko dugo nisam ovako razgovarao!? A nešto hoću i da te zamolim…
-Što?
-I sam znaš da su mi roditelji u Fojnici. Moram do njih.
-Ali, to je nemoguće, brate Ambrozije. Morao bi preko istočne Slavonije, onda na jadransku obalu, onda kroz Hercegovinu… Svi su putovi blokirani, kao i telefoni.
-Uz pomoć UNPROFOR-a ili Crvenog križa?
-Ne, oni su samo promatrači… Nikome od pomoći. Ne znam kako te je u transporter i primio taj engleski časnik, s kojim si došao ovdje…
-Možeš li mi bar obećati da ćeš pokušati?
-Ne mogu odbiti. Ali, vrijeme je za spavanje!
Kad je u sobi ostao sam, opet je prišao prozoru. Od noćnog šuštanja života u krošnjama drveća nikako se nije mogao odvojiti. Nečim sličnim šuštala je i njegova duša, sve dok je pucnji vojnika na straži, iz daljine, nisu vratili stvarnosti vremena, u kojem je svaka nježnost bila kratka, a svirepost dugotrajna, kao njegova glavna konstanta.
Pred zoru, probudila ga je snažna eksplozija u blizini samostana. Otvorivši oči, ugledao je kako preplašene ptice napuštaju krošnje drveća u parku. Istodobno, jedna je vjeverica uskakutala u njegovu sobu. Zbunjena nepoznatim prostorom, drhtala je na podu i kao da se čudila njegovoj mirnoći u krevetu. Ispružio je ruku prema njoj, ali od nove eksplozije pobjegla je na granu čije je lišće još drhtalo u okviru prozora njegove sobe. Tada je na njegova vrata zakucao gvardijan, pozivajući ga u sklonište, i tada je i on, kao i ta vjeverica, shvatio da nema sigurnosti u sobi koja se već drugi put trese, kao da će se raspasti.
Franjevac, 3
XIV.
Ispred kapije Franjevačkog samostana u Tolisi stajao je i dok se transporter udaljavao od nje. Od buke njegovih motora još nije čuo cvrkut ptica na grani najbližeg drveta u dvorištu, ali ih je vidio kako skakuću po njoj, zajedno s vjevericom. Spustivši se na klupu, iznenada je ostao samo s tim cvrkutom. Od skupine vrapčića, koji su je progonili i na grani, vjeverica nije imala mira ni na zemlji. Kad se zaustavila u blizini njegovih nogu, i tu ispod krila upornih napasnika, vidio je u njezinim ustima neki komadić hrane, i sve mu je bilo jasno. Trenutak ga je promatrala kao da od njega traži savjet što da učini, onda se hitro vratila deblu drveta i nastavila svoju igru s napasnicima u njegovoj krošnji.
Dirnut takvim dočekom tih bezazlenih stvorova, u stoljetnom parku samostana i samu misao o svojoj slobodi počeo je doživljavati kao njihov žamor u moru lišća, prošaran zlatom vreloga sunca. Od nevjerice u konačno spasenje bio je sve dalje, od svijeta zla, koji ga je tako bezdušno iskušavao svojom okrutnošću, također. Klicao je životu srcem ptice, a slavio njegovu veličinu suzom premorena čovjeka.
S njom je bio zagledan i u velika vrata crkve, iza kojih je iznenada čuo nekoliko glasova u molitvi. U njihovom središtu našao se brzo: prvo je pred krstionicom svetom vodom prekrižio svoje čelo, onda se iz dubokog naklona uspravio i zaputio prema oltaru. Predan molitvi, tu je i svršetak mise dočekao na koljenima. Iz toga stanja potpune isključenosti iz njihove stvarnosti čekali su njegov izlazak i malobrojni vjernici. U ono što su o njemu i sestri Valentini, kao susjedi znali iz nekoliko propovijedi njegove braće, kojima su ih pozivali na molitvu za njihov spas, još nisu bili sigurni, upravo zato što je bio sam. Nedostajala im je sestra, sve drugo im je potvrđivalo neočekivan susret s logorašem. Upućivale su ih na to i njegova zapuštena brada i njegov iscijepani i prašnjavi habit i njegove sandale raspuklih đonova, u koje su gledali iščekujući da na njih konačno osloni svoje mršavo, iscrpljeno tijelo. Na licima nazočnih fratara i sestara, koji su se oko njega okupljali, čitali su isto, ali on im i dalje nije podizao svoje oči. I tu njegovu potrebu da se još ne rastaje od molitve, kao da su svi doživljavali jednako: svakim svojim pokretom pazili su da u nju ne unesu ono što bi ukaljalo njezinu čistoću. Sa savršenom tišinom bogomolje bili su stopljeni poput kipova sve dok se raspukle sandale nisu izgubile ispod iscijepanog habita. U zagrljajima braće i sestara ostao je dugo, opet bez riječi, onda je i vjernicima pokazao svoje lice. Prilazili su mu u skupinama i pružali su mu svoje ruke poput zbunjene djece, a on ih je prihvaćao očinski, sa sve gušćom rosom u očima.
Od toga trenutka, više od godinu dana, dijelio je s njima sve što i njegova braća, i u zajedničkim molitvama i u zajedničkim nevoljama koje je rat stalno umnožavao, ali nikad onako kako je to činio sa svojim šomartskim župljanima. Od njihovog života, u kojemu se osjećao poput ljiljana u bistroj vodi, nikako se nije mogao udaljiti, i, ne mireći se s njegovim nasilnim prekidom, obnavljao ga je na razne načine: i razgovorima i sjećanjima i snovima. Bio je nešto posebno, čisto i sveto, pogotovu kad se u svom protjecanju zaustavljao pred kapijom logoraškog života, ali i kad je morao ustupiti mjesto svakodnevnom, kojega je najčešće nazivao prognaničkim, iako su se svi trudili da on ne bude takav. Tako raspet, u svakom tom dijelu cjeline svoje stvarnosti nastojao je očuvati dobrotu, štiteći je od naplave zla čak i onda kad mu se pred oči vraćala ona drhtava svjetiljka iz mraka hangara koja se zvala sestra Valentina. I o njezinom gašenju, prešućujući ono što mu je prethodilo, kao i o hodžinom prerezanom vratu, govorio je s dobrotom, bez osude, u vrijeme prve večere u samostanskoj blagovaonici, pred braćom i sestrama, nakon prvog susreta s njima i vjernicima u crkvi.
Bio je već u novom habitu i bio je već i okupan i obrijan, s čistim flasterima na ranama u kosi, na koje ga je opominjao svaki pokret glave. Odgađajući odgovore na njihove upite što je sa sestrom, prvo im je pričao o tome kako je granatiranje Šomarta započelo još dok je trajala svečanost njegovoga proglašenja gradom, čiji je glavni organizator bio Zvonimir Bračuljić, zatim kako ga je policajac preobučen u popa dočekao pred crkvom i kako su ga pretukli kad im je odbio dati lažnu izjavu o ponovnoj gradnji bogomolja uz pomoć ”osloboditelja Lazareva”. Nakon toga, prisjećao se te lakrdije prvi put jasno, ostavili su ga u jarku, kraj jame u kojoj su zatrpana tijela onih Šomarćana što su odbili kolektivni odlazak autobusima, čije je strijeljanje vidio kroz prozor kampanjole, kada su njega i sestru vozili u logor. Pokazao im je kamenu pločicu s datumom gradnje crkve koju je ubacio u torbu za njihovu muzejsku zbirku čim je na nju, od prvoga udarca, pao, i ispričao im kako su na prijelazu na hrvatski teritorij ucijenili engleskog časnika i pored uredne potvrde da može proći: na njegovo protivljenje nisu ni obraćali pozornost dok su izbacivali hranu iz dva kamiona humanitarne pomoći…
Teško su pratili te njegove priče, jer su bile bez reda, tek započete, nedorečene, a u onom njegovom glasnom razmišljanju o sudbini Ilije Čavarića i Pavla Kodre, s kojima su nekoliko puta razgovarali telefonom i on i sestra, prije pada Šomarta, kao ni on o sestri, nisu još bili spremni sudjelovati, upravo zato što su jedino o njima sve znali…
-Bože, nisu li i oni u jami? Do mene i sestre nisu mogli, po danu su im prijetili granatama, a noću snajperima. Megafonima su pozivali i mene i sestru da predamo oružje… Zatekli su nas u staroj crkvi, stavili su pred nas nečije puške i optužili nas da smo na njih pucali. Tako su možda optužili i one jadnike prije strijeljanja… Bilo je među njima i dječice i staraca, ali nisam vidio ni Iliju ni Pavla, jer je sve bilo na brzinu…
-Ilija je, nažalost, završio najgore – napokon, odlučio je gvardijan ne odlagati ono što mu je ionako morao reći, bilo te prve večeri, ili kasnije, svejedno. – A i Pavla su izmučili…
Progutavši zalogaj hrane na brzinu, fra Ambrozije je podigao glavu, nadnijetu nad tanjur, i na gvardijanovom licu zakočio svoj pogled. Nije mogao izgovoriti niti jednu riječ, a strahovao je i od njegove koja je uslijedila nakon kraće stanke.
-Većina je tvojih Šomarćana u Županji, brate Ambrozije – nastavio je gvardijan. – Tamo je i tvoj Jakov s Lucijom i sinom Ivanom. Jedan mu je brat, Zvonimir, u Zagrebu, drugi, Miljenko, zajedno s nekom udovicom Marijom, izbjeglica je u Švedskoj ili Norveškoj, nisam siguran. Jakovljev je jedan rođak zaposlen na benzinskoj crpki u Slavonskom Brodu, a Juraj je na ergeli konja u Đakovu. Jakov mi je spominjao i Vječitog. Čuo je da je u Danskoj, u nekoj humanitarnoj organizaciji. Pređe pola Europe kad dolazi s hranom u Zagreb. U Županji sam sreo i nekog Marijana. Pričao mi je kako je s oklopnjačom, koju je sam napravio, uništio nekoliko neprijateljskih tenkova…
Opet je zašutio i opet su ga fra Ambrozijeve oči molile da s istinom ne žuri.
-Neka ti ostalo kaže brat Marko, bio je i on s Jakovom, nakon mise, pred crkvom – uslišio ih je gvardijan. – Jedva smo skelom prešli na drugu obalu Save, granatirali su toga dana i Županju.
Isto je učinio i fra Marko:
-Sve su slike iz tvoje kolonije još uvijek ovdje – rekao je tiho – a Lovro je zatočen u Sarajevu. Poslao nam je jednu poruku preko Zagreba da slike pokušamo prenijeti tamo, pa smo zato i išli u Županju.
-Nipošto – progovorio je fra Ambrozije – ovdje je njegovim slikama najsigurnije, tako mi se bar čini.
-Pa, i nije. Već su gađali i crkvu i samostan, baš ono krilo gdje su ranjenici. Ali, do Zagreba je sada kroz istočnu Slavoniju skoro nemoguće doći.
-A moje župne knjige? Što vam je Jakov rekao o njima?
-One su kod tamošnjeg župnika, na sigurnom mjestu.
-I, je li Jakov dobro? Često mi je padao na um …
-Kaže da mu je tamo sve tuđe i da će umrijeti od tuge. Ali, brate Ambrozije, ako si umoran, možemo mi o tome i sutra.
-Ne, nisam umoran. Osvježilo me je kupanje.
-Mogao bi nam, onda, prije spavanja, nešto reći i o sestri Valentini.
Kao da ga nije ni čuo, fra Ambrozije ga je upitao:
-A jesu li Iliju i Pavla baš toliko mučili?
Sada su fra Markove oči tražile od njega ono što su maloprije tražile njegove od gvardijana. Bježeći od njegovih, susrele su se s fra Boninim, najstarijim očima za stolom, u blagovaonici.
-Ma, ja ću ti, brate Ambrozije, sve reći bez uvijanja – progovorio je fra Bono. – Mladi su oni obojica, još o zlu ne znaju ni govoriti glasno, a ja sam ti umirovljena raga koja je izdržala i partizanske i komunističke zatvore. Ilija ti je, brate, u zadnji tren, odbio ući u autobus, jer se nije mogao rastati sa svojim volovima. Pavlu nisu dozvolili da u prtljažnik smjesti neki kamen, pa je i on ostao pred kućom s njim, kao i Ilija s volovima. Iliju su razapeli na vratima kuće, na kojima je umirao nekoliko dana, bar tako im je kazao Jakov, ako ne pretjeruje. Pavle je izdahnuo pod onim kamenom, koji su mu privezali za leđa. Morao je s njim trčati kroz Šomart i vikati: Živjeli osloboditelji Lazareva. I to ti je, brate Ambrozije, sva priča… A sad ti nama reci gdje je sestra Valentina, pa ćemo svi na spavanje?! Ako sotone iznenada zapucaju, onda ćemo u skrovište.
Još dok je fra Bono govorio, fra Ambrozije je molio. Pridružile su mu se i sestre, gvardijan i fra Marko i ostala braća, osim fra Bone koji je požurio da svoje osušeno grlo zalije gutljajem vina. I kad su uglas izgovarali ”… i svjetlost vječna svjetlila im…” on je svojim desnama bez zuba žvakao komadić mesa. Ali, pogledom je i dalje pratio svaki fra Ambrozijev pokret. On je neko vrijeme tupo gledao preda se, još nesposoban da o težini priče koju je upravo čuo razmišlja podignute glave. Kao da se priče stidio ne samo pred Bogom, već i pred svojom braćom. Skupljao je snagu da im obznani još jednu smrt, od koje je cijelo njegovo tijelo ponovno obuzimala jeza. I fra Bono je vidio kako mu drhte ruke na stolu, posebno desna, kojom je s poda, kraj stolice, podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje odjeću sestre Valentine, spustio je na čistinu između svoga i gvardijanova tanjura i rekao im napokon uzdignuvši glavu:
-Eto, to je ostalo od sestre Valentine, a gdje je sahranjena, ne znam… Sahranili su je golu, kao i onog hodžu… Ali, ispovijedio sam je…
-E, pa, brate Ambrozije, meni je zla za večeras dosta – požurio je fra Bono, ustajući sa stolice. – A i hrane i pića mi je dosta. Odoh ja na spavanje dok sotone miruju.
Čim je ostala bez njegovih koraka, blagovaonica je potonula u beživotnu šupljinu. Sve je u njoj bilo zakočeno, prazno, i bez pokreta i bez riječi. Sestre su, stojeći, ovlaženih očiju, tupo zurile u odjeću pokojnice, a fratri su je izbjegavali i svojim pogledima.
I ono što je fra Ambrozije, potom, svojim tihim glasom, pazeći da je ne povrijedi, ostavljao toj šupljini, nije joj vraćalo život, naprotiv, širilo je po njoj smrt. Kao da je detaljnim opisima posljednjih trenutaka života sestre Valentine i nepoznatog hodže, zapravo, vraćao izgubljenu pribranost, i, rasterećujući se, ujedno i shvaćao kako su i ti opisi nešto naravno, nešto što se moralo učiniti baš te prve večeri, bez odlaganja za sutra. Osjećao se nakon toga nekako lakše, ljudski čistije, i otišao je s gvardijanom do svoje sobe bez tereta koji mu je ponekad prosto zaustavljao dah, upravo zato što ga dotad nije imao nikome opisati.
Preuzimajući ključ, rekao je gvardijanu:
-Donesi mi, molim te, Bibliju. Moju su bacili…
Iz susjedne sobe gvardijan se vratio brzo. Zatekao ga je kraj otvorena prozora, zagledana u park, čiji je mir, zaogrnut polutamom, narušavao tek pokoji šušanj u granama drveća, koje je mogao dotaknuti rukom.
-Događa li se da vjeverica uđe i u sobu? – upitao je gvardijana.
-Koliko puta, čak i noću. Jednom su me probudile dvije. Grickale su keks koji je bio na mom stolu.
-Mene je dočekala jedna sa skupinom vrapčića. Bježala je od njih s nekim komadićem hrane.
-I vrapčići me znaju probuditi. Još je toplo, cijelu je noć moj prozor otvoren.
Udaljivši se od prozora, uzeo je od gvardijana Bibliju i sjeo s njom na krevet.
-Kad god si kod mene dolazio u Šomart, uvijek sam ti ispričao nešto neobično. Sjećaš li se one priče o nestanku Jurajevog konja?
-Sjećam. Bilo je to prije otvaranja tvoje kolonije.
-Vidio sam ga.
-Gdje?
-Na cesti. Zaustavio se kraj mene dok sam u jarku dolazio svijesti, u blizini jame. A znaš li tko ga je jahao? Onaj što je pred rat stalno hodao kroz Šomart i najavljivao promjenu njegova imena.
-Znači da ga je ukrao on, a ne cigani?
Fra Ambrozije je spustio Bibliju na jastuk i ponovno ustao, prepustivši gvardijanu da sam pronađe odgovor za svoju dilemu. Od prozora ga je upitao:
-A znaš li tko je sestru Valentinu jedini mogao spasiti?
-Tko?
-Sudac iz Darga. On je zapovjednik logora.
-On?
-On je smislio kako da je ubiju, a da ostanu nevini i on i njegovi izvršitelji.
S pogledom zaustavljenim na granama drveća, gvardijan kao da je u samoj prirodi pokušavao pronaći odgovor na neko staro pitanje kojega se tek u tim momentima prisjećao.
-A što je on tebe stalno za nešto tužakao? Što je onako uživao kad te je napokon kaznio zbog onoga psa?
-Znaš da je iz susjednog sela. Zavidio je što je Šomart u svemu ispred njega, i to zahvaljujući baš meni. Stalno mi je zbog toga nešto namještao, stalno me je špijunirao.
-Špijunirao je i nas, ovdje.
-A bio je i na otvaranju kolonije sa svojim špijunima. Na to me je upozorio i Jakov, ali nisam mu vjerovao… U onoj gužvi ja ga nisam ni primijetio…
-Zbog nekoliko propovijedi fra Bonu je više puta saslušavao, a onda ga je, jednom, strpao i u zatvor.
-A jesi li ti Crvenom križu prijavio moje i sestrino uhićenje?
-Da. Čim si mi javio da su ušli u Šomart i čim su isključili telefone. Javio sam provincijalu u Sarajevu, sve drugo je učinio on.
Drveće se oglasilo cvrkutima ptica, a fra Ambrozije je zašutio. Progovorio je kasnije:
-Za uhićenje sam, možda, kriv i ja… Nisam mogao otrpjeti poluistine, pa sam progovorio kad nije trebalo. Bilo je to u staroj crkvi, kad je časnik šetkao ispred prizora Križnoga puta i vojnicima nešto govorio o Turcima… Morao sam mu kazati tko je to u Bosni najstariji, i u brojkama i u procentima stanovnika, a to ga je razbjesnilo… Odmah je naredio da i mene i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu.
-A čime si ga to tako razbjesnio?
-Onim što sam ja saznao o hereticima Bosne, prije Turaka, znaš da je povijest moja opsesija… Pobrkao sam njegove ideološke sheme, osramotio ga pred vojnicima… A zašto i ne, mislio sam tada, ako smo mi, franjevci, najstarije pamćenje Bosne? Ako je katoličanstvo u njoj doživjelo takvu sudbinu… Ali, eto, prisjelo je to i sestri Valentini.
-Odveli bi oni vas i da si pred časnikom šutio. Nisi li mi već rekao da su se pred vama zaustavili s oružjem, i s lažnom optužbom i s gotovom presudom…
-Rekao sam. I zapovjednika logora sam doživljavao kao čudovište, Bože mi oprosti, kada mi je saopćavao optužbu…
-Onda, eto, sve je tako jasno. Ovaj rat i vode neka čudovišta, Bože oprosti i meni.
Udaljavajući se od prozora, fra Ambrozije je ponovno sjeo na krevet i uzeo Bibliju u ruke. I to je učinio kao čovjek kojemu nikako ne uspijeva da se posve udalji od izvora onoga što je bilo i posve preda izvorima onoga što je sada.
-A kako ćemo javiti Lovri da mu je otac tako mučenički stradao? – upitao je kasnije gvardijana, objedinjujući tim pitanjem i ono što je bilo i ono što je sada. – Moramo tražiti i sestrino tijelo, da ga sahranimo…
-Za Lovrinog oca još nismo sigurni, možda je sve samo priča… Sestrino je ime, valjda, još u Crvenom križu. Oni će nas izvijestiti o istrazi.
-Ali, nje nema na popisu u logoru, kao ni mene… Preživio sam, ali oni su me namjeravali otpisati i kao svjedoka.
-Vidjet ćemo, treba prvo da se odmoriš. A i kasno je.
-Ma, nemoj još ići! – brzo se našao na nogama ispred gvardijana. – Znaš li koliko dugo nisam ovako razgovarao!? A nešto hoću i da te zamolim…
-Što?
-I sam znaš da su mi roditelji u Fojnici. Moram do njih.
-Ali, to je nemoguće, brate Ambrozije. Morao bi preko istočne Slavonije, onda na jadransku obalu, onda kroz Hercegovinu… Svi su putovi blokirani, kao i telefoni.
-Uz pomoć UNPROFOR-a ili Crvenog križa?
-Ne, oni su samo promatrači… Nikome od pomoći. Ne znam kako te je u transporter i primio taj engleski časnik, s kojim si došao ovdje…
-Možeš li mi bar obećati da ćeš pokušati?
-Ne mogu odbiti. Ali, vrijeme je za spavanje!
Kad je u sobi ostao sam, opet je prišao prozoru. Od noćnog šuštanja života u krošnjama drveća nikako se nije mogao odvojiti. Nečim sličnim šuštala je i njegova duša, sve dok je pucnji vojnika na straži, iz daljine, nisu vratili stvarnosti vremena, u kojem je svaka nježnost bila kratka, a svirepost dugotrajna, kao njegova glavna konstanta.
Pred zoru, probudila ga je snažna eksplozija u blizini samostana. Otvorivši oči, ugledao je kako preplašene ptice napuštaju krošnje drveća u parku. Istodobno, jedna je vjeverica uskakutala u njegovu sobu. Zbunjena nepoznatim prostorom, drhtala je na podu i kao da se čudila njegovoj mirnoći u krevetu. Ispružio je ruku prema njoj, ali od nove eksplozije pobjegla je na granu čije je lišće još drhtalo u okviru prozora njegove sobe. Tada je na njegova vrata zakucao gvardijan, pozivajući ga u sklonište, i tada je i on, kao i ta vjeverica, shvatio da nema sigurnosti u sobi koja se već drugi put trese, kao da će se raspasti.