Pješačimo do slijepe ulice, tamo za Petrovom crkvom, do jedne dvorišne prizemnice, u kojoj je maleno novo kazalište.
Na podu pločice, kao u apartmanima na Jadranu, da se lakše opere kad gosti odu. Prostorija dovoljno prostrana za trpezarijski stol, oko njega četiri do šest stolica, i prazan prostor, taman toliki da predstavlja kazališnu pozornicu i mjesto ukrštenih životnih putanja petero ljudi.
Priča govori o ratu od prije trideset godina, i o ratnom silovanju.
Govori o traumama jedne generacije, i o načinima na koji se te traume reflektiraju na sljedeću generaciju.
Likovi žive u kavezima vlastitih i roditeljskih povijesti.
Kao i mi, uostalom. A mi smo publika, tačno četrdeset nas je na premijeri. Toliko može stati na red stolica uza zidove prostorije, i u onaj još jedan red minijaturne tribine. Između kaveza onih na pozornici i kaveza nas u publici vrlo je mali razmak. I povremeno se, tokom predstave, dogodi da se naše priče i naše putanje pomiješaju.
Redatelj je Romano Nikolić, igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac, Nikola Nedić i Davor Tarbuk.
Odlični su, i on, i oni.
U priči jedna je majka, odmah shvaćamo, u ratu silovana.
Šestogodišnji sin gledao je to, prestravljen, sakriven u pseću kućicu. U njoj je, u toj kućici, trajno i ostao.
On ima brata, možda brata, a možda i svoj alter-ego. Najvjerojatnije trajno udvojenog sebe, koji se nikad više, nakon što je jednom bio taj šestogodišnjak, ne uspijeva spojiti u jedno.
U priči jedan je otac, star je i osamljen. Sam živi, a kći, čini se stjuardesa, povremeno ga obilazi. Možda je stjuardesa, možda sasvim mala djevojčica: pred nama se odvije cijeli njihov život oca i njegove kćeri. Činjenice iz tog života, one razorno bitne, razriješe se tek na kraju. Tek kada je, zapravo, već vrlo kasno.
Scenaristički i dramaturški predstava funkcionira.
Guši gledatelja, sve se mora dogoditi u jedva sat i petnaest minuta.
Likovi ispovijedaju sebe, ali spasa nema i nikad ga neće biti.
Ovo je, već znamo, predstava o ratnom silovanju.
Znamo tko su žrtve, ali tko su počinjitelji?
Ovo je, možda, i predstava o jednoj tipičnoj usamljeničkoj muškoj starosti. I o tegobnim odgovornostima kćeri, prema roditeljima koji su na odlasku, i svakodnevno valja slušati njihove nepotpune ispovijedi.
Ovo je predstava o još nečemu.
po premijeri Kućice za pse, Romana Nikolića, 27. rujna 2024.
Kućica za pse, bilješka o predstavi
Večer pred veliku kišu.
Pješačimo do slijepe ulice, tamo za Petrovom crkvom, do jedne dvorišne prizemnice, u kojoj je maleno novo kazalište.
Na podu pločice, kao u apartmanima na Jadranu, da se lakše opere kad gosti odu. Prostorija dovoljno prostrana za trpezarijski stol, oko njega četiri do šest stolica, i prazan prostor, taman toliki da predstavlja kazališnu pozornicu i mjesto ukrštenih životnih putanja petero ljudi.
Priča govori o ratu od prije trideset godina, i o ratnom silovanju.
Govori o traumama jedne generacije, i o načinima na koji se te traume reflektiraju na sljedeću generaciju.
Likovi žive u kavezima vlastitih i roditeljskih povijesti.
Kao i mi, uostalom. A mi smo publika, tačno četrdeset nas je na premijeri. Toliko može stati na red stolica uza zidove prostorije, i u onaj još jedan red minijaturne tribine. Između kaveza onih na pozornici i kaveza nas u publici vrlo je mali razmak. I povremeno se, tokom predstave, dogodi da se naše priče i naše putanje pomiješaju.
Redatelj je Romano Nikolić, igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac, Nikola Nedić i Davor Tarbuk.
Odlični su, i on, i oni.
U priči jedna je majka, odmah shvaćamo, u ratu silovana.
Šestogodišnji sin gledao je to, prestravljen, sakriven u pseću kućicu. U njoj je, u toj kućici, trajno i ostao.
On ima brata, možda brata, a možda i svoj alter-ego. Najvjerojatnije trajno udvojenog sebe, koji se nikad više, nakon što je jednom bio taj šestogodišnjak, ne uspijeva spojiti u jedno.
U priči jedan je otac, star je i osamljen. Sam živi, a kći, čini se stjuardesa, povremeno ga obilazi. Možda je stjuardesa, možda sasvim mala djevojčica: pred nama se odvije cijeli njihov život oca i njegove kćeri. Činjenice iz tog života, one razorno bitne, razriješe se tek na kraju. Tek kada je, zapravo, već vrlo kasno.
Scenaristički i dramaturški predstava funkcionira.
Guši gledatelja, sve se mora dogoditi u jedva sat i petnaest minuta.
Likovi ispovijedaju sebe, ali spasa nema i nikad ga neće biti.
Ovo je, već znamo, predstava o ratnom silovanju.
Znamo tko su žrtve, ali tko su počinjitelji?
Ovo je, možda, i predstava o jednoj tipičnoj usamljeničkoj muškoj starosti. I o tegobnim odgovornostima kćeri, prema roditeljima koji su na odlasku, i svakodnevno valja slušati njihove nepotpune ispovijedi.
Ovo je predstava o još nečemu.
po premijeri Kućice za pse, Romana Nikolića, 27. rujna 2024.