Volim velike gradove. Uvijek sam ih volio jer me nešto čudno i tajanstveno vuče k njima. Taj osjećaj dolazi vjerovatno zbog toga što se u velikom gradu, bez obzira koliko dobro ga poznaješ, uvijek možeš izgubiti, zalutati. A izgubiti se znači da jednog momenta postaneš svjestan da ne znaš gdje si, ne možeš da se orijentišeš, ne znaš kuda bi trebao krenuti, a nikakvo pomoćno sredstvo za orijentaciju ti nije na raspolaganju. Od tog momenta počinje proces u kojem od izgubljenog sebe nastojiš doći do nađenog sebe. Trajanje tog procesa je nešto najljepše što ti se može dogoditi u nepoznatom gradu. Trenutak kad se poslije izgubljenosti nađeš je tvoj povratak u stvarnost, u poznato, u tvoje prijašnje i sadašnje ja. Jedan od takvih gradova je London. Ovo je moje prvo jutro u ovom gradu. Probudio sam se rano, oko šest, jer sam prethodne noći, umoran od nespavanja tokom prekookeanskog leta, rano otišao u krevet. Dva bloka od hotela u kojem sam se smjestio, u ulici Nju Oksford Strit, našao sam Starbaks kafe i tu kupio duplu kafu. Bilo je rano, danas ću imati puno vremena da se izgubim, pomislio sam. U kafeu nije bilo drugih gostiju, te sam mogao nesmetano razgovarati sa momkom koji tu radi. Od njega sam saznao da do St. Pankras, međunarodne željezničke stanice, koja se nalazi u blizini King Krosa mogu otići autobusom broj 390 koji vozi na liniji do Arč Vjua. Na tu željezničku stanicu sam želio ići da izvidim sve pojedinosti vezane za moj planirani sutrašnji put za Pariz i da kupim voznu kartu. Svjež i jak vjetar zagrlio je London sa svih strana, bilo je prohladno, mirisalo je na kišu. Bez obzira na takvo vrijeme, odmoran i naspavan, oslobođen nešvilske sparine, osjećao sam se odlično. Nešvil je grad na američkom jugu sa klimom koja je u ljetnjem periodu skoro pa nesnosna, velike vrućine, sparina, vlaga. Tamo se umoriš dok gledaš kako neko nešto radi ili od slušanja neprestanog rada air-kondišnera. Prvo londonsko jutro sa vjetrom koji mi se uvlačio u kosti me povratilo u život. Osjećao sam se kao pacijent skinut sa aparata za disanje, svjež odmoran, dobro raspoložen, činilo se da mogu poletjeti. Autobusko stajalište na liniji broj 390 bilo je vrlo blizu Starbaks kafea, odmah tu iza ćoška, u ulici Totenhem Kort Roud. Nakon pet minuta čekanja autobus je stigao. Bio je to autobus “na sprat ili autobus na čardak” kako smo ih mi studenti zvali ranih sedamdesetih kada su se kretali ulicama Beograda. Ukrcao sam se, platio kartu na ulazu kod vozača, autobus je bio poluprazan i ja sam otišao na sprat i sjeo preko puta jednog srednnjovječnog crnca u prvi red sjedišta. Pogled sa tog čardaka na ulice Londona i na užurbalo kretanje vozila i ljudi bio je nestvaran. Činilo se kao da onaj crnac koji sjedi preko puta mene i ja zajedno upravljamo autobusom i da, kao sa nekakvog uzvišenog piedestala ili balkona, krčimo gusti saobraćaj ispred sebe kao što u zimskom periodu nejaki čistači snijega prte snijeg sa sarajevskih ulica dok on i dalje neprestano pada i iza njih briše tragove njihovog rada.
Na velikoj međunarodnoj željezničkoj stanici St. Pankras kupio sam kartu za sutrašnje putovanje vozom do Pariza. Dvoumio sam se između termina polaska, u 09:31 i u 10:31. Odlučio sam se za ovaj kasniji termin iz jednostavnog razloga da imam više vremena da se nagledam Londona koji me je oduševio. Eurostar bording karta sadrži datum, mjesto i vrijeme polaska 23.08.2024, London St. Pankras, 10:31 i dolaska Pariz Gare du Nor 13:49, drugi razred, vagon broj 13, sjedište broj 28. Ove detalje navodim zato što je to tako stvarno i bilo. Nema nepredviđenih situacija, nema iznenađenja. U ovom svijetu u kojem se sada nalazim ne važi ono “Piši kako govoriš – čitaj kako je napisano,“ ali važi “Radi onako kako je napisano.” Razgledao sam stanicu, perone, vozove i na kraju tu u staničnoj zgradi našao mjesto u malom ukusno uređenom kafeu sa dobrim pogledom na bujicu ljudi koji se užurbano kreću u svim pravcima i smjerovima. Naručio sam doručak, kajganu od dva jajeta, tost, maslac, vodu i “kafe-late.” Upoznao sam konobara po imenu Luka koji je iz Italije, iz Đenove, i već jedanaest godina radi u ovom restoranu. Poslije doručka krenuo sam prema području Vestminster koje se pruža od rijeke Temze do Oksford ulice i sadrži brojna znamenita mjesta kao što su Vestminsterka i Bukingemska palata, Trafalgar trg, Vest-End pozorišta. Lutajući po osam-devet sati dnevno povremeno bih zastao i sjeo na klupu u nekom parku ili kafeu. Jednu od takvih pauza proveo sam u jednoj dobro snabdjevenoj i posjećenoj knjižari. Tu sam našao i kupio dvije knjige Pola Ostera koje sam dugo tražio, “Izum samoće” i “Zimski dnevnik”. U popodnevnim satima pauze sam pravio između četiri i pet, nakon završetka radnog vremena, kad su londonski pabovi bili prepuni i ljudi su, sa pićem u ruci, stajali napolju ispred svakog od njih. Slušao sam njihove dijaloge sa tvrdim i oštrim britanskim izgovorom. Kad sam stao na Leicester trgu, uz malo imaginacije, učinilo mi se da se Hari Poter upravo sprema da poleti na svojoj metli demonstrirajući tako jednostavno zadovoljenje svojih transportnih potreba bez suvišnog saobaraćaja-prometa (puteva, vozila, znakova, sudara, semafora). Razmišljanja o transportu povela su me na moju sljedeću destinaciju – Londonski transportni muzej. Biti u Londonu i biti saobraćajni inženjer kojem je saobraćajno-transportno inženjerstvo istovremeno i profesija i hobi, a ne posjetiti muzej transporta u gradu gdje je rođena ova, zadivljujuće dinamična i interesantna, struka i nauka bilo bi u najmanju ruku nepristojno.
Londonski transportni muzej se nalazi u Kovent Garden distrktu na istočnom čošku Vest Enda između ulica St. Martin i Druri. Nekada je ovdje bila pijaca voća i povrća sa centralnim trgom, a danas je popularni trgovački i turistički centar i kraljevska opera. Muzejski eksponati u dokumentuju razvoj transporta i sredstava za prevoz kroz vijekove. Najviše sam se zadržao ispred slika koje prikazuju izgradnju prve svjetske podzemne željeznice zvane Metro linija. Planiranje izgradnje ove željeznice počelo je 1850-ih godina, a počela je da radi desetog Januara 1863. U prvim mjesecima rada ovom željeznicom se prevozilo 26 hiljada putnika dnevno dok danas prevozi 3,5 miliona ljudi dnevno. Nakon dva i po sata provedenih u transportnom muzeju na izlazu me ljubazna službenica, vjerovatno iz marketinškog odjela muzeja, vrlo ozbiljno i vrlo zvanično prijatnim glasom obavijestila da moja karta za ulaz u muzej koju sam danas kupio važi cijelu godinu, dakle narednih 365 dana. Bio mi je već poznat taj marketinški trik, ali me iznenadila vremenska koincidencija te ponude i mog razmišljanja o Londonu. Naime, upravo tog momenta sam mislio o Londonu, njegovoj privlačnosti i fascinirajućoj ljepoti, o tome da sam ga vidio premalo, da ga nisam upoznao i da bih uskoro trebao ponovo doći. Svakodnevni besplatan ulaz u londonski transportni muzej ne bi trebao biti zanemarljiv motivirajući faktor za ponovni dolazak.
Dnevnik putovanja: od Nešvila do Kaknja i nazad (2)
Srijeda 21.08. i četvrtak 22.08.2024.
London
Volim velike gradove. Uvijek sam ih volio jer me nešto čudno i tajanstveno vuče k njima. Taj osjećaj dolazi vjerovatno zbog toga što se u velikom gradu, bez obzira koliko dobro ga poznaješ, uvijek možeš izgubiti, zalutati. A izgubiti se znači da jednog momenta postaneš svjestan da ne znaš gdje si, ne možeš da se orijentišeš, ne znaš kuda bi trebao krenuti, a nikakvo pomoćno sredstvo za orijentaciju ti nije na raspolaganju. Od tog momenta počinje proces u kojem od izgubljenog sebe nastojiš doći do nađenog sebe. Trajanje tog procesa je nešto najljepše što ti se može dogoditi u nepoznatom gradu. Trenutak kad se poslije izgubljenosti nađeš je tvoj povratak u stvarnost, u poznato, u tvoje prijašnje i sadašnje ja. Jedan od takvih gradova je London. Ovo je moje prvo jutro u ovom gradu. Probudio sam se rano, oko šest, jer sam prethodne noći, umoran od nespavanja tokom prekookeanskog leta, rano otišao u krevet. Dva bloka od hotela u kojem sam se smjestio, u ulici Nju Oksford Strit, našao sam Starbaks kafe i tu kupio duplu kafu. Bilo je rano, danas ću imati puno vremena da se izgubim, pomislio sam. U kafeu nije bilo drugih gostiju, te sam mogao nesmetano razgovarati sa momkom koji tu radi. Od njega sam saznao da do St. Pankras, međunarodne željezničke stanice, koja se nalazi u blizini King Krosa mogu otići autobusom broj 390 koji vozi na liniji do Arč Vjua. Na tu željezničku stanicu sam želio ići da izvidim sve pojedinosti vezane za moj planirani sutrašnji put za Pariz i da kupim voznu kartu. Svjež i jak vjetar zagrlio je London sa svih strana, bilo je prohladno, mirisalo je na kišu. Bez obzira na takvo vrijeme, odmoran i naspavan, oslobođen nešvilske sparine, osjećao sam se odlično. Nešvil je grad na američkom jugu sa klimom koja je u ljetnjem periodu skoro pa nesnosna, velike vrućine, sparina, vlaga. Tamo se umoriš dok gledaš kako neko nešto radi ili od slušanja neprestanog rada air-kondišnera. Prvo londonsko jutro sa vjetrom koji mi se uvlačio u kosti me povratilo u život. Osjećao sam se kao pacijent skinut sa aparata za disanje, svjež odmoran, dobro raspoložen, činilo se da mogu poletjeti. Autobusko stajalište na liniji broj 390 bilo je vrlo blizu Starbaks kafea, odmah tu iza ćoška, u ulici Totenhem Kort Roud. Nakon pet minuta čekanja autobus je stigao. Bio je to autobus “na sprat ili autobus na čardak” kako smo ih mi studenti zvali ranih sedamdesetih kada su se kretali ulicama Beograda. Ukrcao sam se, platio kartu na ulazu kod vozača, autobus je bio poluprazan i ja sam otišao na sprat i sjeo preko puta jednog srednnjovječnog crnca u prvi red sjedišta. Pogled sa tog čardaka na ulice Londona i na užurbalo kretanje vozila i ljudi bio je nestvaran. Činilo se kao da onaj crnac koji sjedi preko puta mene i ja zajedno upravljamo autobusom i da, kao sa nekakvog uzvišenog piedestala ili balkona, krčimo gusti saobraćaj ispred sebe kao što u zimskom periodu nejaki čistači snijega prte snijeg sa sarajevskih ulica dok on i dalje neprestano pada i iza njih briše tragove njihovog rada.
Na velikoj međunarodnoj željezničkoj stanici St. Pankras kupio sam kartu za sutrašnje putovanje vozom do Pariza. Dvoumio sam se između termina polaska, u 09:31 i u 10:31. Odlučio sam se za ovaj kasniji termin iz jednostavnog razloga da imam više vremena da se nagledam Londona koji me je oduševio. Eurostar bording karta sadrži datum, mjesto i vrijeme polaska 23.08.2024, London St. Pankras, 10:31 i dolaska Pariz Gare du Nor 13:49, drugi razred, vagon broj 13, sjedište broj 28. Ove detalje navodim zato što je to tako stvarno i bilo. Nema nepredviđenih situacija, nema iznenađenja. U ovom svijetu u kojem se sada nalazim ne važi ono “Piši kako govoriš – čitaj kako je napisano,“ ali važi “Radi onako kako je napisano.” Razgledao sam stanicu, perone, vozove i na kraju tu u staničnoj zgradi našao mjesto u malom ukusno uređenom kafeu sa dobrim pogledom na bujicu ljudi koji se užurbano kreću u svim pravcima i smjerovima. Naručio sam doručak, kajganu od dva jajeta, tost, maslac, vodu i “kafe-late.” Upoznao sam konobara po imenu Luka koji je iz Italije, iz Đenove, i već jedanaest godina radi u ovom restoranu. Poslije doručka krenuo sam prema području Vestminster koje se pruža od rijeke Temze do Oksford ulice i sadrži brojna znamenita mjesta kao što su Vestminsterka i Bukingemska palata, Trafalgar trg, Vest-End pozorišta. Lutajući po osam-devet sati dnevno povremeno bih zastao i sjeo na klupu u nekom parku ili kafeu. Jednu od takvih pauza proveo sam u jednoj dobro snabdjevenoj i posjećenoj knjižari. Tu sam našao i kupio dvije knjige Pola Ostera koje sam dugo tražio, “Izum samoće” i “Zimski dnevnik”. U popodnevnim satima pauze sam pravio između četiri i pet, nakon završetka radnog vremena, kad su londonski pabovi bili prepuni i ljudi su, sa pićem u ruci, stajali napolju ispred svakog od njih. Slušao sam njihove dijaloge sa tvrdim i oštrim britanskim izgovorom. Kad sam stao na Leicester trgu, uz malo imaginacije, učinilo mi se da se Hari Poter upravo sprema da poleti na svojoj metli demonstrirajući tako jednostavno zadovoljenje svojih transportnih potreba bez suvišnog saobaraćaja-prometa (puteva, vozila, znakova, sudara, semafora). Razmišljanja o transportu povela su me na moju sljedeću destinaciju – Londonski transportni muzej. Biti u Londonu i biti saobraćajni inženjer kojem je saobraćajno-transportno inženjerstvo istovremeno i profesija i hobi, a ne posjetiti muzej transporta u gradu gdje je rođena ova, zadivljujuće dinamična i interesantna, struka i nauka bilo bi u najmanju ruku nepristojno.
Londonski transportni muzej se nalazi u Kovent Garden distrktu na istočnom čošku Vest Enda između ulica St. Martin i Druri. Nekada je ovdje bila pijaca voća i povrća sa centralnim trgom, a danas je popularni trgovački i turistički centar i kraljevska opera. Muzejski eksponati u dokumentuju razvoj transporta i sredstava za prevoz kroz vijekove. Najviše sam se zadržao ispred slika koje prikazuju izgradnju prve svjetske podzemne željeznice zvane Metro linija. Planiranje izgradnje ove željeznice počelo je 1850-ih godina, a počela je da radi desetog Januara 1863. U prvim mjesecima rada ovom željeznicom se prevozilo 26 hiljada putnika dnevno dok danas prevozi 3,5 miliona ljudi dnevno. Nakon dva i po sata provedenih u transportnom muzeju na izlazu me ljubazna službenica, vjerovatno iz marketinškog odjela muzeja, vrlo ozbiljno i vrlo zvanično prijatnim glasom obavijestila da moja karta za ulaz u muzej koju sam danas kupio važi cijelu godinu, dakle narednih 365 dana. Bio mi je već poznat taj marketinški trik, ali me iznenadila vremenska koincidencija te ponude i mog razmišljanja o Londonu. Naime, upravo tog momenta sam mislio o Londonu, njegovoj privlačnosti i fascinirajućoj ljepoti, o tome da sam ga vidio premalo, da ga nisam upoznao i da bih uskoro trebao ponovo doći. Svakodnevni besplatan ulaz u londonski transportni muzej ne bi trebao biti zanemarljiv motivirajući faktor za ponovni dolazak.