U najblagorodnijim se trenucima dvadesetog stoljeća sama od sebe brisala granica između filozofije i književnosti. Inače, to je jedna od najosjetljivijih granica, općenito, jer duž nje graniče dva načina mišljenja, razumijevanja svijeta i njegova ponovnog stvaranja, koji se međusobno isključuju. Osim gdje je dara i božanskog nadahnuća! Kakvog je, recimo, kod Waltera Benjamina. Ili kod Leszeka Kołakowskog koji je sam za sebe stvarao žanr filozofske pripovijetke, ali i žanr filozofske satire. Ili, možda najneobičnije, kod Martina Heideggera, recimo u Poljskoj stazi ili u Šumskim putevima, tekstovima koji na zagonetan način u sebi integriraju međusobno odvojene svjetove i sasvim dovode u pitanje granice između njih. Je li Heidegger beletrist kada govori o mreži zaraslih šumskih puteva, po kojima se kreću i orijentiraju samo šumari i drvari? “Oni znaju što znači biti na šumskom putu”, piše Heidegger, kao da će upravo započeti roman.
Filozofske priče Predraga Fincija imaju iza sebe tu veliku, pomalo zagonetnu, a za neke pomalo i neželjenu tradiciju. I onoga čije ime nismo ni spomenuli, inicijala F. N., s kojim na više načina i započinje dvadeseti vijek. Iza sebe Filozofske priče imaju i auru umirovljenog profesora filozofije (pa još estetike!), imaju i famu ratnog izbjeglice i emigranta, filozofa u tuđemu svijetu. Sve to doprinosi pripovjednoj strani stvari, kao što doprinosi i stanovitoj distanciranosti u odnosu na ozbiljnost i monašku obavezanost jednog filozofa. Ali postoji i još nešto u Filozofskim pričama. Moćan usmeni talent, kojemu je dodatnu sigurnost pružalo autorovo divljenje onima iz njegove životne i radne okoline koji ne samo da su takav talent imali, nego su ga svud naokolo rasipali, tako da na njeg ne ostane sjećanja ni traga. Ovo je lijepa i važna knjiga, u koju su istovremeno upisane povijest jednoga života i sve povijesti jednoga u međuvremenu iščezlog svijeta. Čak bi se moglo reći da su te povijesti, osobne i društvene, više doprinijele formi ovih tekstova, nego njihovom sadržaju. To je, barem što se ovog čitatelja tiče, golemi kompliment.
O “Filozofskim pričama”
U najblagorodnijim se trenucima dvadesetog stoljeća sama od sebe brisala granica između filozofije i književnosti. Inače, to je jedna od najosjetljivijih granica, općenito, jer duž nje graniče dva načina mišljenja, razumijevanja svijeta i njegova ponovnog stvaranja, koji se međusobno isključuju. Osim gdje je dara i božanskog nadahnuća! Kakvog je, recimo, kod Waltera Benjamina. Ili kod Leszeka Kołakowskog koji je sam za sebe stvarao žanr filozofske pripovijetke, ali i žanr filozofske satire. Ili, možda najneobičnije, kod Martina Heideggera, recimo u Poljskoj stazi ili u Šumskim putevima, tekstovima koji na zagonetan način u sebi integriraju međusobno odvojene svjetove i sasvim dovode u pitanje granice između njih. Je li Heidegger beletrist kada govori o mreži zaraslih šumskih puteva, po kojima se kreću i orijentiraju samo šumari i drvari? “Oni znaju što znači biti na šumskom putu”, piše Heidegger, kao da će upravo započeti roman.
Filozofske priče Predraga Fincija imaju iza sebe tu veliku, pomalo zagonetnu, a za neke pomalo i neželjenu tradiciju. I onoga čije ime nismo ni spomenuli, inicijala F. N., s kojim na više načina i započinje dvadeseti vijek. Iza sebe Filozofske priče imaju i auru umirovljenog profesora filozofije (pa još estetike!), imaju i famu ratnog izbjeglice i emigranta, filozofa u tuđemu svijetu. Sve to doprinosi pripovjednoj strani stvari, kao što doprinosi i stanovitoj distanciranosti u odnosu na ozbiljnost i monašku obavezanost jednog filozofa. Ali postoji i još nešto u Filozofskim pričama. Moćan usmeni talent, kojemu je dodatnu sigurnost pružalo autorovo divljenje onima iz njegove životne i radne okoline koji ne samo da su takav talent imali, nego su ga svud naokolo rasipali, tako da na njeg ne ostane sjećanja ni traga. Ovo je lijepa i važna knjiga, u koju su istovremeno upisane povijest jednoga života i sve povijesti jednoga u međuvremenu iščezlog svijeta. Čak bi se moglo reći da su te povijesti, osobne i društvene, više doprinijele formi ovih tekstova, nego njihovom sadržaju. To je, barem što se ovog čitatelja tiče, golemi kompliment.