U moju kuću septembar je dolazio sa Cici, a Cici autobusom ’Centrotransa’. Svima je tada završavala ljetnja sezona, pospremale su se kuće, spremali đaci za školu, lovci su čekali prepelice i grlice, ribari skakavicu, a samo mi Cici. Ona se zapravo zvala Hasnija, a Cici je bio nadimak njenog muža, ali ga je ona toliko često pominjala s nekom čudesnom nježnošću u glasu, da smo i nju, među nama, prozvali Cici. I svaki put pri pomenu tog nadimka, prasnuli u smijeh. Svi: mama, tata, sestra i ja. Kazivala je, urijetko, ponešto i o svojoj jedinoj kćeri Neri, djevojci već, koju je rodila u četrdesetoj godini. Lijepo, pametno i poslušno mamino dijete, govorila je, samo neće sa njom na more, to ne voli, a i u septembru joj počinju obaveze u školi, kasnije na studijama.
Dolazila je, tačna i neizbježna kao kalendar, svake godine prvog dana septembra i ostajala kod nas do kraja mjeseca. U istoj haljini, sandalama, papučama, putnoj torbi i onoj za plažu, slamnatom šeširu, sunčanim naočarima, s istim peškirom… To je trajalo, to se nije habalo, uvijek isto, uvijek čisto, nasloženo i poređano svih tih, sigurno, petnaestak godina njenog redovnog dolaženja. Prvih nekoliko septembara mama joj je naplaćivala neke sitne novce za boravak u maloj sobi u prizemlju, onda par godina još sitnije, a na kraju nije htjela uzeti ni dinara.
– Hajde, bogati, i bez tih para će se zima prebroditi, vidiš li da ni šešir nije promijenila sto godina – rekla bi mama na tatino gunđanje zbog septembarske gošće.
– Taman neka za te pare kupi poklon onom njenom Ciciju. Čuj, stari čovjek pa – Cici! Ja bih umro od sramote.
Samo što bi stigla noćnim autobusom, pozdravila se sa nama i stavila na sto pola kila kafe i kutiju šećera u kocki, smjestila bi stvari u sobu, popila sa mojom mamom kafu i pravo na plažu.
– Ona je član senata ženske plaže – rugao se tata – bez nje nema kvoruma.
Išla je svakodnevno na plažu sa sumpornim izvorima gdje su se kupale i sunčale samo žene – nerotkinje u želji da zatrudne, a starije, kao Hasnija, za društvom i pričama o raznoraznim životima i sudbinama. Došla bi predveče, zatekla mamu u ljetnjoj kuhinji oko šporeta ili sudopera i znala da joj tu ne može pobjeći. Sjela bi iza nje baš kao da stavlja ogradu i onda joj naširoko prepričavala svaku pojedinost koju je toga dana čula ili doživjela. Mami je to često vrlo smetalo, Hasnija joj bila dosadna, ali je na neki način opet voljela ili zbog nečega sažaljevala.
– Ne znam što ti imaš nju sažaljevati? Što joj fali, osim tog Cicija! Na odmoru je, sunča se, kupa, šeta… vidi ti sebe s tom pregačom oko šporeta – kad si zadnji put putovala? – bio je ponekad gorak tata.
– Ajde, ajde, nije ni tebi mrska, samo tako pričaš i tebi je nje nekako žao, znam, osjećam.
A Hasnija zvana Cici sredila bi se naveče, nakarminisala usne i začešljala se, obukla bijelu haljinu, crnu lakovanu tašnicu stisla pod miškom i krenula laganim korakom na korzo. Šetala je i na plesnoj terasi igrala, tako je pričala, ali ne i sa kim, a mami je bilo neprijatno da je pita.
– Nije ti ona plesala ni koraka više nego što si ti – dobacivao je tata – ko će nju pozvati na ples, časti ti?! Da plešeš sa njom i da ti starica na uvo nježno šapne ’Cici’? Grozno! – smijao se.
Tata koji je, inače, bio prilično rezervisan i nezainteresovan za ljetnje goste, popratio bi s podsmijehom, ali bez prezira, svaki Cicin korak, a kada bi pričala o svom mužu kojeg mi nikada nismo vidjeli, bio je posebno pažljiv. Pitao je čime se Cici bavi, radi li ili je penzioner, kako mu je pravo ime, je li zdrav, zašto nikada ne dođe na more? Hasnija bi, topeći se, odgovarala da je Cici duša jedna divna, da ga je sam Bog stvorio za nju, da ga poslije nekoliko dana poželi, ali septembar je samo njen. Kćer bi ona nekako i dovela, ali ona, eto, neće sa njom.
Jednog je prvog septembra stigla rano ujutro, kao i uvijek prije, ali vidno uznemirena i ustreptala: nije bila sigurna da li je prethodne večeri, spremajući se na put, zaboravila isključiti peglu i rekla je da mora prvim autobusom nazad da to provjeri. Mama joj je pokazala na telefon i rekla da nazove muža da to pogleda, ali je ona odvratila da sam bog zna gdje je on stigao, ’lopov stari’. Po komšiluku se smuca, sigurno. Mama je zbunjeno slegla ramenima, a kada je uveče otputovala nazad, tata je definitivno zaključio da ta žena nije normalna i da on to odavno vidi. Vratila se nasmijana, vedra, sve je u redu, pegla je hladna i sada je mirna, nakon osamsto pređenih kilometara tamo i ovamo. I Cici je dobro, dodala je, nije se nigdje udaljio. Zadovoljna, odmah je predložila da ona toga dana, kao i svake godine, umijesi njene čuvene hurmašice. Tata je rekao da smo rijetke sreće da naletimo na jedinu Bosanku na svijetu koja ne zna spremiti hurmašice. I, zaista, to njeno tijesto ni oku, ni nepcima nije prijalo, ali i to bismo nekako progutali, i to je bilo po septembarskom rasporedu.
Zadnji put došla je prve godine posljednje decenije dvadesetog vijeka. Baš kad su iz Crne Gore krenuli put Dubrovnika da ga odbrane od ustaša, sudarila se sa veselom vojskom i morala se vratiti u Bosnu zaobilaznim putem.
Nikada je više nismo vidjeli, niti čuli bilo što o njoj i njenoj porodici. Slušao sam redovno ponoćni radio Slobodna Evropa, govoreno je o njenom gradu najviše, ali njen glas nismo više čuli.
Protekle su godine, decenije, rat je daleko za nama i danas smo dalje od njega nego od sljedećeg. Moji roditelji mirno počivaju na mjesnom groblju, jedno pored drugog, pod bijelim nišanima. Obiđem ih, sam u tišini između stotina i stotina kamenih beljega, počupam sa mezara neku upornu i neukrotivu divlju travu, a da posipam šljunak neću. Ta četiri kvadratna metra mogu, vala, održavati ili bolje da me nema, tako se inatim. Ranije, dok sam još pušio, zapalio bih i ostajao kraj njih koliko jedna cigareta dogori, a sada po osjećaju znam koliko je to minuta i time se ravnam.
* * *
Prije dvije godine, septembar je bio, naravno, u kasno popodne neko je pokucao na vrata. Tek sam zadrijemao i teturajući stigao da otvorim. Pred vratima je stajala naočita žena, lijepo odjevena i njegovanog lica i kose. Možda moja vršnjakinja. Strankinja, a opet naša – znam to prepoznati.
– Dobar dan, je li ovo kuća porodice… pomenula je moje prezime.
– Da, na pravom ste mjestu, izvolite – malo sam se razbudio.
– Prvi put sam u vašem gradu, na proputovanju smo prema Albaniji i Grčkoj, i ja nisam mogla a da vas ne potražim. Ja sam Nera, Hasnijina kćer, ako se sjećate moje mame. Ja o vama svima sve znam, sve mi je pričala. Prilično lako sam vas pronašla, po opisu mjesta i po prezimenu. Voljela sam da vidim kuću i ljude kod kojih je moja mama godinama dolazila.
– Uvijek u septembru – dolazio sam sebi – ovo je bilo njeno doba. A, možete upoznati samo mene, jer roditelji počivaju tu gore na onom brdu, a sestra je već decenijama vani.
– I ja sam vani. Nekoliko mjeseci pred rat i opsadu, moj tadašnji mladić, a sadašnji muž i ja odvažili smo se i uspjeli stići u Švedsku i još uvijek smo tamo. Mama je umrla prve ratne zime. Ne, nije je ubila granata ili metak, umrla je tako, sama, našle je komšije.
– A Cici? – nesigurno sam izustio.
– Cici? – tužan smiješak joj je okrznuo lice – uginuo je odmah nakon mamine smrti, tako sam čula. No, bio je star –petnaest, šesnaest godina, duboka je to starost za psa.
– Uginuo, pas? – glas mi je drhtao – A otac?
Ko zna kako sam izgledao jer me čudno pogledala i rekla odsječno da ona nema oca, nikada ga nije imala. Taj je čovjek, dodala je, ostavio moju mamu sa mnom u stomaku pred sami porođaj i nestao bestraga. Nikada ga nisam upoznala, i nemam želju, i nije mi žao. Voljela bih vidjeti, ako je moguće, maminu sobicu, tu gdje je ona dolazila i bivala.
– Naravno, naravno, sve je ostalo isto, možda je samo promijenjen neki komad namještaja i par krečenja.
Provirila je u sobu kratko, preletjela je pogledom, zahvalila se na ponuđenoj kafi i u odlasku okrenula se, pogledala me očima zamućenima suzama i tiho me upitala da li nam je Hasnija svake godine spremala njene čuvenu hurmašice?
Septembar i Cici
U moju kuću septembar je dolazio sa Cici, a Cici autobusom ’Centrotransa’. Svima je tada završavala ljetnja sezona, pospremale su se kuće, spremali đaci za školu, lovci su čekali prepelice i grlice, ribari skakavicu, a samo mi Cici. Ona se zapravo zvala Hasnija, a Cici je bio nadimak njenog muža, ali ga je ona toliko često pominjala s nekom čudesnom nježnošću u glasu, da smo i nju, među nama, prozvali Cici. I svaki put pri pomenu tog nadimka, prasnuli u smijeh. Svi: mama, tata, sestra i ja. Kazivala je, urijetko, ponešto i o svojoj jedinoj kćeri Neri, djevojci već, koju je rodila u četrdesetoj godini. Lijepo, pametno i poslušno mamino dijete, govorila je, samo neće sa njom na more, to ne voli, a i u septembru joj počinju obaveze u školi, kasnije na studijama.
Dolazila je, tačna i neizbježna kao kalendar, svake godine prvog dana septembra i ostajala kod nas do kraja mjeseca. U istoj haljini, sandalama, papučama, putnoj torbi i onoj za plažu, slamnatom šeširu, sunčanim naočarima, s istim peškirom… To je trajalo, to se nije habalo, uvijek isto, uvijek čisto, nasloženo i poređano svih tih, sigurno, petnaestak godina njenog redovnog dolaženja. Prvih nekoliko septembara mama joj je naplaćivala neke sitne novce za boravak u maloj sobi u prizemlju, onda par godina još sitnije, a na kraju nije htjela uzeti ni dinara.
– Hajde, bogati, i bez tih para će se zima prebroditi, vidiš li da ni šešir nije promijenila sto godina – rekla bi mama na tatino gunđanje zbog septembarske gošće.
– Taman neka za te pare kupi poklon onom njenom Ciciju. Čuj, stari čovjek pa – Cici! Ja bih umro od sramote.
Samo što bi stigla noćnim autobusom, pozdravila se sa nama i stavila na sto pola kila kafe i kutiju šećera u kocki, smjestila bi stvari u sobu, popila sa mojom mamom kafu i pravo na plažu.
– Ona je član senata ženske plaže – rugao se tata – bez nje nema kvoruma.
Išla je svakodnevno na plažu sa sumpornim izvorima gdje su se kupale i sunčale samo žene – nerotkinje u želji da zatrudne, a starije, kao Hasnija, za društvom i pričama o raznoraznim životima i sudbinama. Došla bi predveče, zatekla mamu u ljetnjoj kuhinji oko šporeta ili sudopera i znala da joj tu ne može pobjeći. Sjela bi iza nje baš kao da stavlja ogradu i onda joj naširoko prepričavala svaku pojedinost koju je toga dana čula ili doživjela. Mami je to često vrlo smetalo, Hasnija joj bila dosadna, ali je na neki način opet voljela ili zbog nečega sažaljevala.
– Ne znam što ti imaš nju sažaljevati? Što joj fali, osim tog Cicija! Na odmoru je, sunča se, kupa, šeta… vidi ti sebe s tom pregačom oko šporeta – kad si zadnji put putovala? – bio je ponekad gorak tata.
– Ajde, ajde, nije ni tebi mrska, samo tako pričaš i tebi je nje nekako žao, znam, osjećam.
A Hasnija zvana Cici sredila bi se naveče, nakarminisala usne i začešljala se, obukla bijelu haljinu, crnu lakovanu tašnicu stisla pod miškom i krenula laganim korakom na korzo. Šetala je i na plesnoj terasi igrala, tako je pričala, ali ne i sa kim, a mami je bilo neprijatno da je pita.
– Nije ti ona plesala ni koraka više nego što si ti – dobacivao je tata – ko će nju pozvati na ples, časti ti?! Da plešeš sa njom i da ti starica na uvo nježno šapne ’Cici’? Grozno! – smijao se.
Tata koji je, inače, bio prilično rezervisan i nezainteresovan za ljetnje goste, popratio bi s podsmijehom, ali bez prezira, svaki Cicin korak, a kada bi pričala o svom mužu kojeg mi nikada nismo vidjeli, bio je posebno pažljiv. Pitao je čime se Cici bavi, radi li ili je penzioner, kako mu je pravo ime, je li zdrav, zašto nikada ne dođe na more? Hasnija bi, topeći se, odgovarala da je Cici duša jedna divna, da ga je sam Bog stvorio za nju, da ga poslije nekoliko dana poželi, ali septembar je samo njen. Kćer bi ona nekako i dovela, ali ona, eto, neće sa njom.
Jednog je prvog septembra stigla rano ujutro, kao i uvijek prije, ali vidno uznemirena i ustreptala: nije bila sigurna da li je prethodne večeri, spremajući se na put, zaboravila isključiti peglu i rekla je da mora prvim autobusom nazad da to provjeri. Mama joj je pokazala na telefon i rekla da nazove muža da to pogleda, ali je ona odvratila da sam bog zna gdje je on stigao, ’lopov stari’. Po komšiluku se smuca, sigurno. Mama je zbunjeno slegla ramenima, a kada je uveče otputovala nazad, tata je definitivno zaključio da ta žena nije normalna i da on to odavno vidi. Vratila se nasmijana, vedra, sve je u redu, pegla je hladna i sada je mirna, nakon osamsto pređenih kilometara tamo i ovamo. I Cici je dobro, dodala je, nije se nigdje udaljio. Zadovoljna, odmah je predložila da ona toga dana, kao i svake godine, umijesi njene čuvene hurmašice. Tata je rekao da smo rijetke sreće da naletimo na jedinu Bosanku na svijetu koja ne zna spremiti hurmašice. I, zaista, to njeno tijesto ni oku, ni nepcima nije prijalo, ali i to bismo nekako progutali, i to je bilo po septembarskom rasporedu.
Zadnji put došla je prve godine posljednje decenije dvadesetog vijeka. Baš kad su iz Crne Gore krenuli put Dubrovnika da ga odbrane od ustaša, sudarila se sa veselom vojskom i morala se vratiti u Bosnu zaobilaznim putem.
Nikada je više nismo vidjeli, niti čuli bilo što o njoj i njenoj porodici. Slušao sam redovno ponoćni radio Slobodna Evropa, govoreno je o njenom gradu najviše, ali njen glas nismo više čuli.
Protekle su godine, decenije, rat je daleko za nama i danas smo dalje od njega nego od sljedećeg. Moji roditelji mirno počivaju na mjesnom groblju, jedno pored drugog, pod bijelim nišanima. Obiđem ih, sam u tišini između stotina i stotina kamenih beljega, počupam sa mezara neku upornu i neukrotivu divlju travu, a da posipam šljunak neću. Ta četiri kvadratna metra mogu, vala, održavati ili bolje da me nema, tako se inatim. Ranije, dok sam još pušio, zapalio bih i ostajao kraj njih koliko jedna cigareta dogori, a sada po osjećaju znam koliko je to minuta i time se ravnam.
* * *
Prije dvije godine, septembar je bio, naravno, u kasno popodne neko je pokucao na vrata. Tek sam zadrijemao i teturajući stigao da otvorim. Pred vratima je stajala naočita žena, lijepo odjevena i njegovanog lica i kose. Možda moja vršnjakinja. Strankinja, a opet naša – znam to prepoznati.
– Dobar dan, je li ovo kuća porodice… pomenula je moje prezime.
– Da, na pravom ste mjestu, izvolite – malo sam se razbudio.
– Prvi put sam u vašem gradu, na proputovanju smo prema Albaniji i Grčkoj, i ja nisam mogla a da vas ne potražim. Ja sam Nera, Hasnijina kćer, ako se sjećate moje mame. Ja o vama svima sve znam, sve mi je pričala. Prilično lako sam vas pronašla, po opisu mjesta i po prezimenu. Voljela sam da vidim kuću i ljude kod kojih je moja mama godinama dolazila.
– Uvijek u septembru – dolazio sam sebi – ovo je bilo njeno doba. A, možete upoznati samo mene, jer roditelji počivaju tu gore na onom brdu, a sestra je već decenijama vani.
– I ja sam vani. Nekoliko mjeseci pred rat i opsadu, moj tadašnji mladić, a sadašnji muž i ja odvažili smo se i uspjeli stići u Švedsku i još uvijek smo tamo. Mama je umrla prve ratne zime. Ne, nije je ubila granata ili metak, umrla je tako, sama, našle je komšije.
– A Cici? – nesigurno sam izustio.
– Cici? – tužan smiješak joj je okrznuo lice – uginuo je odmah nakon mamine smrti, tako sam čula. No, bio je star –petnaest, šesnaest godina, duboka je to starost za psa.
– Uginuo, pas? – glas mi je drhtao – A otac?
Ko zna kako sam izgledao jer me čudno pogledala i rekla odsječno da ona nema oca, nikada ga nije imala. Taj je čovjek, dodala je, ostavio moju mamu sa mnom u stomaku pred sami porođaj i nestao bestraga. Nikada ga nisam upoznala, i nemam želju, i nije mi žao. Voljela bih vidjeti, ako je moguće, maminu sobicu, tu gdje je ona dolazila i bivala.
– Naravno, naravno, sve je ostalo isto, možda je samo promijenjen neki komad namještaja i par krečenja.
Provirila je u sobu kratko, preletjela je pogledom, zahvalila se na ponuđenoj kafi i u odlasku okrenula se, pogledala me očima zamućenima suzama i tiho me upitala da li nam je Hasnija svake godine spremala njene čuvenu hurmašice?
– Jeste, odgovorio sam.
– I, nisu bile dobre, recite pravo?
– Iskreno – nisu, ali uvijek bismo ih sve pojeli.