Rođen 28. svibnja 1888. u Beču, u obitelji gradskog notara, rodom Slovenca iz Slovenj Gradeca, i majke Hrvatice, rođene u Zagrebu, talentirane violinistice, u koju se, tako glasi porodična legenda, zaljubio Arturo Toscanini, u nju ili u zvuk njezine violine dok ju je, kao šesnaestogodišnju djevojčicu, slušao u Slovenskom domu u Trstu. Kada ju je, dvije godine kasnije, sljedeći put vidio, lijepa Dora Krištofić već je bila udana i nosila je plod, kojeg će mjesec-dva kasnije donijeti na svijet. Maestru su, kako je bezbroj puta s ponosom ispovijedao Josipov otac Ambroz Gubernik, potekle suze pri pogledu na njen trudnički trbuh.
Nakon dječakova rođenja Dora je nastavila povremeno koncertirati – u čemu ju je muž blagonaklono poticao – ali nije pokušala upisati konzervatorij. Žene na visokim glazbenim školama u ta su vremena još uvijek bile ravne čudu. A žena s djetetom bila bi mnogo više od čuda.
Muž se brinuo da Dora ima vremena za svakodnevnu vježbu, za koncerte, putovanja i druženja s bečkim, pariškim i firentinskim glazbenicima. Oslobodio ju je svake brige oko vođenja domaćinstva i podizanja djeteta. Žrtvovao se za Dorinu karijeru i preko mjere njezinih želja i očekivanja. Osjećao je grizodušje što ju je tako mladu oženio i odveo s puta kojim ju je poveo njezin glazbeni dar. Ali nije joj mogao nadoknaditi onu vrstu sustavnosti u kultiviranju talenta, obrazovanju i umjetničkom odrastanju kakvu pruži samo konzervatorij i po kojoj se akademski glazbenici razlikuju od divljih talenata i kavanskih virtuoza.
Tako je Dora s vremenom zaostajala i tonula u meku i toplu sigurnost građanskog života. Pred očima Ambroza Gubernika, njenog dvadeset i sedam godina starijeg muža, koji je, kako piše Josip u svojim dnevnicima, i sam bio vrlo muzikalan i korektno je svirao klavir, topio se i nestajao, u prosjek se pretvarao, jedan po svemu izniman glazbeni dar. Uzalud je, tjerajući Doru da se prene, pokušavao da ga povrati. Time bi je samo uznemiravao i žalostio. Nije mogla shvatiti što on to od nje želi, pa bi pomislila da je više ne voli, da je pronašao neku još mlađu i ljepšu, i sve bi se najednom pretvaralo u malograđanski pakao s vriskom i razbijanjem servisa za čaj. (U dnevnicima Gubernik o tome govori bez žalosti i traume, s nekom vrstom djetinjeg veselja, pa i kad spominje “malograđanski pakao”, on to čini s humornim nagnućem.)
I kako to biva, Dora se iz mlade glazbene zvijezde pretvarala u gospođu notariusa Gubernika, koja u svome stanu ili u ladanjskoj kući na jezeru, o rođendanima, imendanima i državnim praznicima, priređuje lake glazbene matineje za porodicu i prijatelje te za zvanice iz bečkoga intelektualnog društva.
Josip u to vrijeme ima dvanaest-trinaest godina. Svjestan je i majčina posrtanja, i očeve krivnje. Ustvari, očeva osjećaja krivnje. I taj osjećaj kao dobar i odan sin preuzima na sebe.
Majka ga uvodi u osnove violine, ali u glazbenu školu ne želi ići. Sviranje je njena stvar. Na drugima je samo da je prate. Josip je druga violina, i ne želi biti ništa više od toga. Opire se roditeljima koji bi da ga šalju kod slavnih guslača i učitelja. Opire se vlastitoj znatiželji i želji za glazbom, odlučan da majku ne iznevjeri i ne nadsvira.
Kada je došlo vrijeme studija, odabire šumarstvo. Nisu se protivili. Samo su se za nedjeljnim ručkom zgledali, i bez riječi nastavili jesti. To je dobro, rekao je na kraju otac. Šume su starije od prava i filozofije. Od svega ljudskog starije su šume. Valjalo bi ih upoznati!
Tako je glasio njegov blagoslov.
Godinama kasnije smijali su se prepričavajući zbivanja oko nedjeljnog ručka, onoga dana kada je Josip obznanio da će studirati šumarstvo. Svaki od tri smijeha bio je smijeh za sebe, različit u osjećaju i razlozima, ali su se svejedno smijali zajedno. Bili su sretna obitelj.
Sudeći po fakultetskim knjigama, dokumentima i diplomama sačuvanim u arhivama bečkoga univerziteta, Josip Gubernik bio je briljantan student. Tekst njegove disertacije o hrastu lužnjaku i njegovim varijetetima također je sačuvan i dostupan za proučavanje u javnom odjelu sveučilišnog arhiva. Zanimljivost ovog rada je formalne naravi: iako su odavno nastupila vremena kada su seminarski radovi i disertacije pisani strojopisom, Gubernikov je rad od početka do kraja ispisan vrlo urednim i lijepim krasopisom, crnom tintom na pedeset i četiri stranice vrlo kvalitetnog bijelog papira, bez pomoćnih crta. S vremenom tinta je gubila intenzitet, pa je crna prešla u sepiju. Papir je blago požutio, ali nije izgubio elastičnost i čvrstinu. Svaka stranica izgleda kao malo kaligrafsko remek-djelo.
Gubernik piše besprijekornim njemačkim. Njegov leksik je bogat i precizan, rečenica raskošna. Ali sadržaj rada je nezanimljiv, gotovo razočaravajući, kao da je pisan s namjerom da se ispuni puka akademska forma.
Njegovo zanimanje za bijeli javor već je daleko od studija šumarstva i bljedunjave disertacije o hrastu lužnjaku.
To stablo jedna je od raširenijih europskih vrsta, raste od Pirineja na zapadu, preko Francuske, sjeverne Italije i Bosne, sve do Kavkaza i Perzije na istoku. Latinski naziv Acer pseudoplatnus smisao nalazi u sličnosti javorovih listova s listovima platane, zbog čega ljudi ponekad brkaju ova dva stabla. Bijeli javor naraste do četrdeset metara u visinu, a zbog otpornosti na sol često ga sade uz prometne ceste i autoputeve, gdje njegova snažna krošnja ublažava udare vjetra. Tako se u vremenima Adolfa Hitlera, kada su po Njemačkoj građeni autoputevi, bijeli javor širio i po predjelima gdje ga ranije nije bilo. Ali u Hitlerovo doba Gubernik već odavno živi u Argentini, gdje nema bijelog javora. Koliko se zna, tek jedno javorovo stablo raste u botaničkom vrtu na jugu zemlje.
U planinama iznad 1200 metara, isključivo na osojnoj strani, gdje sunce rijetko ogrije i vlada magla i dugi mraz, oko Fojnice i Kreševa, na planini Jahorini koja se, tako vjeruje narod, nekada zvala Javorina, bijelom javoru je postojbina. Niži, zbijeniji i gladniji nego drugdje, tu živi u zajednici s jelom i srodnim planinskim četinarima, ili s bukvom, u manjim gajevima i nizovima, a ponekad i osamljen, u nekoj vrtači bez zrake sunca, gladan i prozebao. Jedva da se može naslućivati kako je glas o njemu, tom ubogom i jadnom bosanskom stablu, izniklom na nemjestu pod svodom nebeskim, stigao do Cremone gradića u Lombardiji, na sjeveru Italije, u kojemu su postojale dvije stolarske radnje, jedna, starija, Stradivarijeva, druga, novija, Guarnerijeva, čiji su se vlasnici natjecali u gradnji violina. Antonio je već bio u godinama kada se rodio Giuseppe, koji će sebe prozvati Gesù, ali će živjeti cijele devedeset i tri godine, i skoro svo to vrijeme izrađivat će violine. Posljednju je sagradio 1736, godinu pred smrt. Giuseppe nije bio duga vijeka, umire 1744. u četrdeset i sedmoj godini života.
Dva u kratko vrijeme iskopana, izmirena groba. Ali njihovo je natjecanje tek počinjalo. U sljedeća dva stoljeća cijene Stradivarijevih i Guarnerijevih violina otići će u nebo, instrumenti će, jedan za drugim, dobivati osobna imena, poput ljudi, planina i uragana, a na njima će svirati najveći violinisti svijeta. Poput najvećih dragocjenosti njihove violine čuvaju se u bankovnim sefovima i iznose ih samo u posebnim prigodama, za jubilarne i oproštajne koncerte, kada bi trebale zasvirati pred tiranima i papama, pred zlikovcima i pravednicima, predsjednicima država, kraljevima i kraljicama. Zbog tih se violina umiralo i ubijalo, prodavalo ih se samo u krajnjoj nužni i nevolji, neprežaljene trajale su u porodičnim predajama, priča o njima prenosila se s koljena na koljeno, po ansamblima velikih europskih orkestara. Jedan je stradivari potonuo s Titanicom, jedan guarneri polomljen je u vlaku za Auschwitz. Bilo ih je u Varšavskom getu, u logorima za izbjeglice iz istočne Europe, koji su čekali iseljenje za Argentinu. Te su violine dijelile sudbinu svojih vlasnika, njihovim je povijestima ispisivana povijest Europe.
Donja daska tijela tih violina izrezana je od drveta onog javora iz osoja i iz vrtače, koji se sunca nije nasunčao. Vjeruje se da većina od 1150 violina što ih je za svoga dugog života sagradio Antonio Stradivari ima dasku od bosanskog javora. U šumama oko Kreševa i po planini Jahorini susretali su se njegovi i Guarnerijevi izaslanici, sve sami bosanski razbojnici, i među njima poneki promućurni talijanski avanturist, koji su tragali za tim skupocjenim drvom.
Kako je Stradivari saznao da javor za violine treba biti iz osoja i vrtače, neugledan, jadan i neuhranjen, onakav kakvi su ovdašnji konji, kakva je, uostalom, sva Bosna?
U toj zemlji Stradivari, vjerojatno, nikada nije bio. Dolazili su njegovi izaslanici, kalfe i šegrti, milanski kiridžije, kockari koji su na Orijent putovali da otplate dug, ali on nije svojim očima vidio Bosne, niti je to stablo vidio dok živo raste iz zemlje. Znao je samo za javorove daske i oblice, koje bi preko Bosne prenosili ti maleni, zgrbljeni konji, snažniji i izdržljiviji od svake talijanske mazge, ali ni njih, te konje, Stradivari nije vidio. Oni bi svoj teret nosili do Livna ili malo dalje, do granice s Dalmacijom, odakle su putevi bili širi i lakši, manje brdoviti, pa njihova usluga nije bila potrebna. Dalje su mogle nositi mazge i magarci, ti elegantniji i gospodstveniji rođaci bosanskih brdskih konja.
Od Dubrovnika, Makarske ili Splita, gdje Stradivari također nikada nije bio, javorove daske i oblice brodom su transportirane sve do Trsta. Tamo ih je, ponekad, dok je bio mlađi, i sam dočekivao. Već je na brodu provjeravao teret, koji nije bio velik – za dva bosanska konjića ili dvije mazge – i grozno bi se ljutio ako poneki komad javorovine nije pravi. Uz psovke bi ga bacao preko palube u more, a kiridžijama je odbijao od plate. Ionako su skupo cijenili to drvo. Dizali su mu cijenu pripovijestima o zlom i bešćutnom turskom svijetu, o hajducima koji će ti ni za što rasporiti utrobu, o bosanskim šumama koje su mračne i guste, kao u snovima lunatika, o javorovom stablu kao najrjeđem među svim drugim bosanskim stablima, i o javoru za violine koji je najrjeđi među javorima, pa raste samo gdje ima suza i nesreće. Tako su mu govorili, ali on im ništa nije vjerovao.
Od dževerastog javora tu su se odvajkada djeljale gusle, a gudalo od šimšira i od konjske dlake. Zvuk takvih gusala bio je prodorniji i puniji od instrumenta načinjenog od orahovine. Ali kako u javorovu gaju, među desetinama stabala, prepoznati dževerasto drvo? Bit će da su ljudi najprije shvatili da takav javor raste na većim visinama i u osoju. Ali ni svako drvo u osoju nije dževerasto. Koje jest, to je teško prepoznati ako ga se ne posiječe, ili barem zareže. Graditelji gusala, koji su u tom zadivljalom svijetu bili i mnogo poštovaniji od kremonskih graditelja violina, imali su svoje majstorske tajne, kao što ih ima i Stradivari, među kojima je najveća bila prepoznati dževerasto stablo u šumi javorovoj.
Dževerasti javor je prirodno deformiran, degeneriran. Njegova struktura je gušća, zbijenija, a struktura drvnih vlakana je undulatorna, valovita u odnosu na pravac rasta. Dugo se vjerovalo da je takva struktura posljedica zime i gladi, a tek su istraživanja s kraja dvadesetog stoljeća otkrila mikrouzročnika, virus koji izaziva deformaciju unutar debla. Ali to je već vrijeme koje se ne tiče Gubernika, a ni ove studije posvećene njegovu radu. Ne tiče se Stradivarija i Guarnerija, iako bi, nastave li se, takva istraživanja u budućnosti mogla relativizirati genijalnost kremonskih graditelja. Ako je dovoljan virus da bijelog javora učini dževerastim, tada bi se mogle zamisliti i plantaže umjetno inficiranog i uzgojenog dževerastog javora. Kako je riješen problem donje daske na tijelu violine, isto bi tako, strogo znanstveno, mogli biti pronađeni i idealna smrekovina za gornju dasku, i najbolji abonos za hvatnik, i pernabuko za gudalo. Stradivarijeve i Guarnerijeve violine tako bi se mogle proizvoditi na tvorničkoj traci.
Stradivari nije čuo gusle javorove. Bit će da nije ni znao za instrument uz koji, gudeći na jednoj, najviše dvije žice, nepismeni balkanski Slaveni opijevaju svu svoju prošlost i povijest. Ali nekako je saznao za drvo od kojega su gusle sagrađene. S kim je razgovarao, tko mu je to iz Bosne na noge dolazio, nećemo saznati. Pisac romana mogao bi o tome nizati pretpostavke, sjetiti se kakvoga kreševskog ili fojničkog fratra, koji je putujući u Italiju sreo Stradivarija i u priči s njim došao do gusala i do dževerastog javora, koji ponegdje zovu i ptičji, ili bi to mogao biti i netko drugi, a ne fratar, recimo turski prebjeg, francuski putnik po Bosni, ludi misionar. Ali Josip Gubernik nije romanopisac. Vjerojatno ga nikad nije ni zanimalo kako je Antonio Stradivari otkrio drvo bosanskog javora. Njegove ambicije bile su druge vrste.
Na 67. stranici “Dnevnika sarajevskih noći” (prema izdanju iz 1946.) Gubernik u jednoj od svojim mnogobrojnih digresija ili narativnih rukavaca, kakvim ova knjiga obiluje, priča epizodu iz djetinjstva. S roditeljima je bio na koncertu mlade violinističke zvijezde Fritza Kreislera. Nježna androgina glazba Petra Iljiča Čajkovskog ili nešto drugo, tek Dora Gubernik je usred priredbe zaplakala. Muž se uznemirio, nije znao što da radi, prvi put je vidi da plače, i pomisli da se razboljela. Diže dječaka, govori- idemo van! – ali ona ga zaustavlja. Otplakala je ostatak Koncerta za violinu i orkestar u D-duru, opus 35.
Njeno iznenadno ganuće, koje je oca zabrinulo, jer je posumnjao u duševnu bolest, i o kojem se godinama poslije u kući razgovaralo, nije se ticalo Kreislerovog muziciranja, nego njegove violine. Bila je to prva Stradivarijeva violina koju je Dora u životu čula, i namah se zaljubila u njezin ton. Pomislila je ono što pomišlja svatko kad čuje svaku od 1150 Stradivarijevih violina: to je jedina, druga takva ne postoji.
I tako je, piše Gubernik, nastala dječja sanjarija, koja će zajedno s njim odrastati, transformirati se i mijenjati onako kako se kroz sazrijevanje mijenja svaki čovjek, ali ga neće napuštati: da majci načini istu takvu violinu.
Je li zato došao u Bosnu proučavati dževerasti javor? Na ovo Gubernik ne odgovara, jer nema onoga koji bi ga to pitao. Razlozi su se, vjerojatno, u međuvremenu umnožili, ali svaki je vodio toj djetinjoj želji da se majci načini violina koja će imati ljepši ton od one koja ju je rasplakala. Tražio je to stablo, bavio se njegovom dušom, fizičkim razlozima koji ga čine takvim kakvo jeste – da iz sebe daje najljepši od svih tonova koje može čuti ljudsko uho – tumarao je po Jahorini i Bjelašnici, fojnički fratri su ga dvaput nalazili polusmrznutog, narod po bosanskoj provinciji mislio je da je Gubernik lud čovjek, dok je gradski svijet u njemu vidio pjesnika, ali javor mu nije izlazio iz glave, nije mogao bez njega, zašao je tom drvetu u dušu, a da nikada nije naučio osnove stolarskog zanata, niti je sagradio violinu. Bit će, na kraju, da ga je toliko zavolio da nije bio u stanju posjeći ga, izrezati i pretvoriti u dasku.
Gubernik i bijeli javor
Drugo poglavlje romana “Doboši noći”
Rođen 28. svibnja 1888. u Beču, u obitelji gradskog notara, rodom Slovenca iz Slovenj Gradeca, i majke Hrvatice, rođene u Zagrebu, talentirane violinistice, u koju se, tako glasi porodična legenda, zaljubio Arturo Toscanini, u nju ili u zvuk njezine violine dok ju je, kao šesnaestogodišnju djevojčicu, slušao u Slovenskom domu u Trstu. Kada ju je, dvije godine kasnije, sljedeći put vidio, lijepa Dora Krištofić već je bila udana i nosila je plod, kojeg će mjesec-dva kasnije donijeti na svijet. Maestru su, kako je bezbroj puta s ponosom ispovijedao Josipov otac Ambroz Gubernik, potekle suze pri pogledu na njen trudnički trbuh.
Nakon dječakova rođenja Dora je nastavila povremeno koncertirati – u čemu ju je muž blagonaklono poticao – ali nije pokušala upisati konzervatorij. Žene na visokim glazbenim školama u ta su vremena još uvijek bile ravne čudu. A žena s djetetom bila bi mnogo više od čuda.
Muž se brinuo da Dora ima vremena za svakodnevnu vježbu, za koncerte, putovanja i druženja s bečkim, pariškim i firentinskim glazbenicima. Oslobodio ju je svake brige oko vođenja domaćinstva i podizanja djeteta. Žrtvovao se za Dorinu karijeru i preko mjere njezinih želja i očekivanja. Osjećao je grizodušje što ju je tako mladu oženio i odveo s puta kojim ju je poveo njezin glazbeni dar. Ali nije joj mogao nadoknaditi onu vrstu sustavnosti u kultiviranju talenta, obrazovanju i umjetničkom odrastanju kakvu pruži samo konzervatorij i po kojoj se akademski glazbenici razlikuju od divljih talenata i kavanskih virtuoza.
Tako je Dora s vremenom zaostajala i tonula u meku i toplu sigurnost građanskog života. Pred očima Ambroza Gubernika, njenog dvadeset i sedam godina starijeg muža, koji je, kako piše Josip u svojim dnevnicima, i sam bio vrlo muzikalan i korektno je svirao klavir, topio se i nestajao, u prosjek se pretvarao, jedan po svemu izniman glazbeni dar. Uzalud je, tjerajući Doru da se prene, pokušavao da ga povrati. Time bi je samo uznemiravao i žalostio. Nije mogla shvatiti što on to od nje želi, pa bi pomislila da je više ne voli, da je pronašao neku još mlađu i ljepšu, i sve bi se najednom pretvaralo u malograđanski pakao s vriskom i razbijanjem servisa za čaj. (U dnevnicima Gubernik o tome govori bez žalosti i traume, s nekom vrstom djetinjeg veselja, pa i kad spominje “malograđanski pakao”, on to čini s humornim nagnućem.)
I kako to biva, Dora se iz mlade glazbene zvijezde pretvarala u gospođu notariusa Gubernika, koja u svome stanu ili u ladanjskoj kući na jezeru, o rođendanima, imendanima i državnim praznicima, priređuje lake glazbene matineje za porodicu i prijatelje te za zvanice iz bečkoga intelektualnog društva.
Josip u to vrijeme ima dvanaest-trinaest godina. Svjestan je i majčina posrtanja, i očeve krivnje. Ustvari, očeva osjećaja krivnje. I taj osjećaj kao dobar i odan sin preuzima na sebe.
Majka ga uvodi u osnove violine, ali u glazbenu školu ne želi ići. Sviranje je njena stvar. Na drugima je samo da je prate. Josip je druga violina, i ne želi biti ništa više od toga. Opire se roditeljima koji bi da ga šalju kod slavnih guslača i učitelja. Opire se vlastitoj znatiželji i želji za glazbom, odlučan da majku ne iznevjeri i ne nadsvira.
Kada je došlo vrijeme studija, odabire šumarstvo. Nisu se protivili. Samo su se za nedjeljnim ručkom zgledali, i bez riječi nastavili jesti. To je dobro, rekao je na kraju otac. Šume su starije od prava i filozofije. Od svega ljudskog starije su šume. Valjalo bi ih upoznati!
Tako je glasio njegov blagoslov.
Godinama kasnije smijali su se prepričavajući zbivanja oko nedjeljnog ručka, onoga dana kada je Josip obznanio da će studirati šumarstvo. Svaki od tri smijeha bio je smijeh za sebe, različit u osjećaju i razlozima, ali su se svejedno smijali zajedno. Bili su sretna obitelj.
Sudeći po fakultetskim knjigama, dokumentima i diplomama sačuvanim u arhivama bečkoga univerziteta, Josip Gubernik bio je briljantan student. Tekst njegove disertacije o hrastu lužnjaku i njegovim varijetetima također je sačuvan i dostupan za proučavanje u javnom odjelu sveučilišnog arhiva. Zanimljivost ovog rada je formalne naravi: iako su odavno nastupila vremena kada su seminarski radovi i disertacije pisani strojopisom, Gubernikov je rad od početka do kraja ispisan vrlo urednim i lijepim krasopisom, crnom tintom na pedeset i četiri stranice vrlo kvalitetnog bijelog papira, bez pomoćnih crta. S vremenom tinta je gubila intenzitet, pa je crna prešla u sepiju. Papir je blago požutio, ali nije izgubio elastičnost i čvrstinu. Svaka stranica izgleda kao malo kaligrafsko remek-djelo.
Gubernik piše besprijekornim njemačkim. Njegov leksik je bogat i precizan, rečenica raskošna. Ali sadržaj rada je nezanimljiv, gotovo razočaravajući, kao da je pisan s namjerom da se ispuni puka akademska forma.
Njegovo zanimanje za bijeli javor već je daleko od studija šumarstva i bljedunjave disertacije o hrastu lužnjaku.
To stablo jedna je od raširenijih europskih vrsta, raste od Pirineja na zapadu, preko Francuske, sjeverne Italije i Bosne, sve do Kavkaza i Perzije na istoku. Latinski naziv Acer pseudoplatnus smisao nalazi u sličnosti javorovih listova s listovima platane, zbog čega ljudi ponekad brkaju ova dva stabla. Bijeli javor naraste do četrdeset metara u visinu, a zbog otpornosti na sol često ga sade uz prometne ceste i autoputeve, gdje njegova snažna krošnja ublažava udare vjetra. Tako se u vremenima Adolfa Hitlera, kada su po Njemačkoj građeni autoputevi, bijeli javor širio i po predjelima gdje ga ranije nije bilo. Ali u Hitlerovo doba Gubernik već odavno živi u Argentini, gdje nema bijelog javora. Koliko se zna, tek jedno javorovo stablo raste u botaničkom vrtu na jugu zemlje.
U planinama iznad 1200 metara, isključivo na osojnoj strani, gdje sunce rijetko ogrije i vlada magla i dugi mraz, oko Fojnice i Kreševa, na planini Jahorini koja se, tako vjeruje narod, nekada zvala Javorina, bijelom javoru je postojbina. Niži, zbijeniji i gladniji nego drugdje, tu živi u zajednici s jelom i srodnim planinskim četinarima, ili s bukvom, u manjim gajevima i nizovima, a ponekad i osamljen, u nekoj vrtači bez zrake sunca, gladan i prozebao. Jedva da se može naslućivati kako je glas o njemu, tom ubogom i jadnom bosanskom stablu, izniklom na nemjestu pod svodom nebeskim, stigao do Cremone gradića u Lombardiji, na sjeveru Italije, u kojemu su postojale dvije stolarske radnje, jedna, starija, Stradivarijeva, druga, novija, Guarnerijeva, čiji su se vlasnici natjecali u gradnji violina. Antonio je već bio u godinama kada se rodio Giuseppe, koji će sebe prozvati Gesù, ali će živjeti cijele devedeset i tri godine, i skoro svo to vrijeme izrađivat će violine. Posljednju je sagradio 1736, godinu pred smrt. Giuseppe nije bio duga vijeka, umire 1744. u četrdeset i sedmoj godini života.
Dva u kratko vrijeme iskopana, izmirena groba. Ali njihovo je natjecanje tek počinjalo. U sljedeća dva stoljeća cijene Stradivarijevih i Guarnerijevih violina otići će u nebo, instrumenti će, jedan za drugim, dobivati osobna imena, poput ljudi, planina i uragana, a na njima će svirati najveći violinisti svijeta. Poput najvećih dragocjenosti njihove violine čuvaju se u bankovnim sefovima i iznose ih samo u posebnim prigodama, za jubilarne i oproštajne koncerte, kada bi trebale zasvirati pred tiranima i papama, pred zlikovcima i pravednicima, predsjednicima država, kraljevima i kraljicama. Zbog tih se violina umiralo i ubijalo, prodavalo ih se samo u krajnjoj nužni i nevolji, neprežaljene trajale su u porodičnim predajama, priča o njima prenosila se s koljena na koljeno, po ansamblima velikih europskih orkestara. Jedan je stradivari potonuo s Titanicom, jedan guarneri polomljen je u vlaku za Auschwitz. Bilo ih je u Varšavskom getu, u logorima za izbjeglice iz istočne Europe, koji su čekali iseljenje za Argentinu. Te su violine dijelile sudbinu svojih vlasnika, njihovim je povijestima ispisivana povijest Europe.
Donja daska tijela tih violina izrezana je od drveta onog javora iz osoja i iz vrtače, koji se sunca nije nasunčao. Vjeruje se da većina od 1150 violina što ih je za svoga dugog života sagradio Antonio Stradivari ima dasku od bosanskog javora. U šumama oko Kreševa i po planini Jahorini susretali su se njegovi i Guarnerijevi izaslanici, sve sami bosanski razbojnici, i među njima poneki promućurni talijanski avanturist, koji su tragali za tim skupocjenim drvom.
Kako je Stradivari saznao da javor za violine treba biti iz osoja i vrtače, neugledan, jadan i neuhranjen, onakav kakvi su ovdašnji konji, kakva je, uostalom, sva Bosna?
U toj zemlji Stradivari, vjerojatno, nikada nije bio. Dolazili su njegovi izaslanici, kalfe i šegrti, milanski kiridžije, kockari koji su na Orijent putovali da otplate dug, ali on nije svojim očima vidio Bosne, niti je to stablo vidio dok živo raste iz zemlje. Znao je samo za javorove daske i oblice, koje bi preko Bosne prenosili ti maleni, zgrbljeni konji, snažniji i izdržljiviji od svake talijanske mazge, ali ni njih, te konje, Stradivari nije vidio. Oni bi svoj teret nosili do Livna ili malo dalje, do granice s Dalmacijom, odakle su putevi bili širi i lakši, manje brdoviti, pa njihova usluga nije bila potrebna. Dalje su mogle nositi mazge i magarci, ti elegantniji i gospodstveniji rođaci bosanskih brdskih konja.
Od Dubrovnika, Makarske ili Splita, gdje Stradivari također nikada nije bio, javorove daske i oblice brodom su transportirane sve do Trsta. Tamo ih je, ponekad, dok je bio mlađi, i sam dočekivao. Već je na brodu provjeravao teret, koji nije bio velik – za dva bosanska konjića ili dvije mazge – i grozno bi se ljutio ako poneki komad javorovine nije pravi. Uz psovke bi ga bacao preko palube u more, a kiridžijama je odbijao od plate. Ionako su skupo cijenili to drvo. Dizali su mu cijenu pripovijestima o zlom i bešćutnom turskom svijetu, o hajducima koji će ti ni za što rasporiti utrobu, o bosanskim šumama koje su mračne i guste, kao u snovima lunatika, o javorovom stablu kao najrjeđem među svim drugim bosanskim stablima, i o javoru za violine koji je najrjeđi među javorima, pa raste samo gdje ima suza i nesreće. Tako su mu govorili, ali on im ništa nije vjerovao.
Od dževerastog javora tu su se odvajkada djeljale gusle, a gudalo od šimšira i od konjske dlake. Zvuk takvih gusala bio je prodorniji i puniji od instrumenta načinjenog od orahovine. Ali kako u javorovu gaju, među desetinama stabala, prepoznati dževerasto drvo? Bit će da su ljudi najprije shvatili da takav javor raste na većim visinama i u osoju. Ali ni svako drvo u osoju nije dževerasto. Koje jest, to je teško prepoznati ako ga se ne posiječe, ili barem zareže. Graditelji gusala, koji su u tom zadivljalom svijetu bili i mnogo poštovaniji od kremonskih graditelja violina, imali su svoje majstorske tajne, kao što ih ima i Stradivari, među kojima je najveća bila prepoznati dževerasto stablo u šumi javorovoj.
Dževerasti javor je prirodno deformiran, degeneriran. Njegova struktura je gušća, zbijenija, a struktura drvnih vlakana je undulatorna, valovita u odnosu na pravac rasta. Dugo se vjerovalo da je takva struktura posljedica zime i gladi, a tek su istraživanja s kraja dvadesetog stoljeća otkrila mikrouzročnika, virus koji izaziva deformaciju unutar debla. Ali to je već vrijeme koje se ne tiče Gubernika, a ni ove studije posvećene njegovu radu. Ne tiče se Stradivarija i Guarnerija, iako bi, nastave li se, takva istraživanja u budućnosti mogla relativizirati genijalnost kremonskih graditelja. Ako je dovoljan virus da bijelog javora učini dževerastim, tada bi se mogle zamisliti i plantaže umjetno inficiranog i uzgojenog dževerastog javora. Kako je riješen problem donje daske na tijelu violine, isto bi tako, strogo znanstveno, mogli biti pronađeni i idealna smrekovina za gornju dasku, i najbolji abonos za hvatnik, i pernabuko za gudalo. Stradivarijeve i Guarnerijeve violine tako bi se mogle proizvoditi na tvorničkoj traci.
Stradivari nije čuo gusle javorove. Bit će da nije ni znao za instrument uz koji, gudeći na jednoj, najviše dvije žice, nepismeni balkanski Slaveni opijevaju svu svoju prošlost i povijest. Ali nekako je saznao za drvo od kojega su gusle sagrađene. S kim je razgovarao, tko mu je to iz Bosne na noge dolazio, nećemo saznati. Pisac romana mogao bi o tome nizati pretpostavke, sjetiti se kakvoga kreševskog ili fojničkog fratra, koji je putujući u Italiju sreo Stradivarija i u priči s njim došao do gusala i do dževerastog javora, koji ponegdje zovu i ptičji, ili bi to mogao biti i netko drugi, a ne fratar, recimo turski prebjeg, francuski putnik po Bosni, ludi misionar. Ali Josip Gubernik nije romanopisac. Vjerojatno ga nikad nije ni zanimalo kako je Antonio Stradivari otkrio drvo bosanskog javora. Njegove ambicije bile su druge vrste.
Na 67. stranici “Dnevnika sarajevskih noći” (prema izdanju iz 1946.) Gubernik u jednoj od svojim mnogobrojnih digresija ili narativnih rukavaca, kakvim ova knjiga obiluje, priča epizodu iz djetinjstva. S roditeljima je bio na koncertu mlade violinističke zvijezde Fritza Kreislera. Nježna androgina glazba Petra Iljiča Čajkovskog ili nešto drugo, tek Dora Gubernik je usred priredbe zaplakala. Muž se uznemirio, nije znao što da radi, prvi put je vidi da plače, i pomisli da se razboljela. Diže dječaka, govori- idemo van! – ali ona ga zaustavlja. Otplakala je ostatak Koncerta za violinu i orkestar u D-duru, opus 35.
Njeno iznenadno ganuće, koje je oca zabrinulo, jer je posumnjao u duševnu bolest, i o kojem se godinama poslije u kući razgovaralo, nije se ticalo Kreislerovog muziciranja, nego njegove violine. Bila je to prva Stradivarijeva violina koju je Dora u životu čula, i namah se zaljubila u njezin ton. Pomislila je ono što pomišlja svatko kad čuje svaku od 1150 Stradivarijevih violina: to je jedina, druga takva ne postoji.
I tako je, piše Gubernik, nastala dječja sanjarija, koja će zajedno s njim odrastati, transformirati se i mijenjati onako kako se kroz sazrijevanje mijenja svaki čovjek, ali ga neće napuštati: da majci načini istu takvu violinu.
Je li zato došao u Bosnu proučavati dževerasti javor? Na ovo Gubernik ne odgovara, jer nema onoga koji bi ga to pitao. Razlozi su se, vjerojatno, u međuvremenu umnožili, ali svaki je vodio toj djetinjoj želji da se majci načini violina koja će imati ljepši ton od one koja ju je rasplakala. Tražio je to stablo, bavio se njegovom dušom, fizičkim razlozima koji ga čine takvim kakvo jeste – da iz sebe daje najljepši od svih tonova koje može čuti ljudsko uho – tumarao je po Jahorini i Bjelašnici, fojnički fratri su ga dvaput nalazili polusmrznutog, narod po bosanskoj provinciji mislio je da je Gubernik lud čovjek, dok je gradski svijet u njemu vidio pjesnika, ali javor mu nije izlazio iz glave, nije mogao bez njega, zašao je tom drvetu u dušu, a da nikada nije naučio osnove stolarskog zanata, niti je sagradio violinu. Bit će, na kraju, da ga je toliko zavolio da nije bio u stanju posjeći ga, izrezati i pretvoriti u dasku.