Ni muško je, ni žensko. Ili je i jedno, i drugo. Nitko to ne zna. Niti zna čija je, kad je, ni odakle stigla.
Živi u kući, lijepoj, vrlo urednoj, u centru grada. Ali u susjedstvu, prozori svih okolnih zgrada okrenuti su na neku drugu stranu. U nju ne gledaju ni oni najmanji zahodski prozori.
Jer onaj tko slučajno u grdobu pogleda, obnevidi na tri, četiri, a ima ih i koji nisu vidjeli i po deset dana. A nakon što bi progledali, nisu znali, jer se nisu mogli sjetiti što su to tako strašno vidjeli. Ne bi se sjećali ni da su nešto vidjeli.
Svaki je upamtio samo da je tako prolazeći stajala na terasi, nakon ručka istresala mrvice od kruha, ili se slučajno pojavila na prozoru, pa je i pozdravila, izgovorila riječ-dvije, prije nego što bi svega pred očima i iza očiju najednom nestalo.
Grdoba!
Ljudi su se plašili grdobe. Jer nitko u miru nije imao ta tri, četiri, možda i deset dana da ih provede tako izvan sebe pošto je u nju pogledao.
Neprijatelj kada je napao, dok su još samo bombardirali grad, prije nego što će krenuti valovi neprijateljskog pješaštva, načelnik je iznio plan da negdje na predmnijevanu glavnu crtu neprijateljskog napredovanja izvedemo grdobu.
Neprijateljska vojska će obnevidjeti. A na našoj je vojsci kolike će obnevidjele pobiti, kolike će zarobiti, kolikima će, da zastraše neprijatelja, oči iskopati, i takve ih poslati nazad.
Pred grdobom životinje su s uma silazile. Mačke bi zapomagale kao mala nemušta djeca. Psi bi ljudskim plačem zaplakali, mravi bi žurno napuštali mravinjake i bježali u svoju sitnu, čovjeku nedohvatljivu i tajnu nigdinu.
Uzalud ih je pokušavala zadržati.
Grdoba!
Ni muško je, ni žensko je, ako već nije i muško, i žensko, i ako čovjek ne obnevidi od previše toga što bi se imalo za vidjeti, a što oči čovjeka, mrava ni mačke nikako ne mogu da obuhvate pogledom i prihvate dubinom oka.
Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje, a onda je naš plan propao.
Načelnik bi da pošalje delegaciju grdobi. Jednoga slijepog mladića, pjesnika i profesora njemačkog jezika i književnosti, i dvojicu svojih majora, najhrabrijih ljudi u vojsci, koji bi preko očiju nosili naočala od neprozirnog crnog baršuna.
Pođoše tako grdobi. Slijepi pjesnik, germanist, ljubitelj Goethea, vrhovima prstiju naokolo gleda i vidi što vide i ljudi zdravih očiju, pa vodi majore s baršunskim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, sve do grdobine kapije.
Tamo pozvoni.
Otvori se kapija, izvolite, molim lijepo, grdoba im se obraća, vodi ih u kuću, nudi sokom od ruža, nudi pivom, rakijom, neka sjednu, sad će ona, i dok odlazi po posluženje, slijepac će tiho majorima:
Prijatna neka osoba! Baš nekako lijepa!
Na što njih dvojicu stiže sumnja, pa jedan, onaj hrabriji od dvojice najhrabrijih, podiže naočale od baršuna upravo kada se grdoba vraćala sa srebrenim poslužavnikom na kojem su piva i sok od ruže za pjesnika.
A oko grdobe se uvija, kao baletan igra, zaljubljeno se zalijeće, jedan pogolem šišmiš.
I tu major umjesto da obnevidi, zagleda se u dvoje zaljubljenih pa mu se sasma nenadano razmekša i razblaži njegova vojnička pamet.
I bi jasno da je tajno oružje pošlo u propast.
Iako su to bili najgori dani početka rata, pucalo je sa svih strana, odsvuda je po ljudima sipao oganj užarenog gvožđa, i strah je u nama bio silan, strah od patnje, smrti i od onoga nakon smrti, ipak je svatko gledao kako da iz kuće izađe i kako da se, pravdajući se drugim poslovima, odlaskom po vodu, odlaskom po kruh, nekako prikuči grdobinoj kući i da u grdobu pogleda, a ne obnevidi.
I ne samo što nitko nije više od tog pogleda obnevidio, nego neka dragost čovjeka hvata dok tako gleda dvoje zaljubljenih. Šišmiš se zaljubio u grdobu, a u što se grdoba zaljubila to ne znamo, niti je na nama to znati.
Nitko to neće reći, sramota je, nije patriotski, ali milije je čovjeku gledati njih dvoje tako, nego da pred našim tajnim oružjem obnevidi sva neprijateljska vojska i da im svima naše bolničarke kašikom za sladoled oba oka iskopaju, i da ostave na svaku tisuću vojnika oko samo po jednom, koji će ih tako slijepe odvesti nazad kući.
Grdoba
Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje.
Ni muško je, ni žensko. Ili je i jedno, i drugo. Nitko to ne zna. Niti zna čija je, kad je, ni odakle stigla.
Živi u kući, lijepoj, vrlo urednoj, u centru grada. Ali u susjedstvu, prozori svih okolnih zgrada okrenuti su na neku drugu stranu. U nju ne gledaju ni oni najmanji zahodski prozori.
Jer onaj tko slučajno u grdobu pogleda, obnevidi na tri, četiri, a ima ih i koji nisu vidjeli i po deset dana. A nakon što bi progledali, nisu znali, jer se nisu mogli sjetiti što su to tako strašno vidjeli. Ne bi se sjećali ni da su nešto vidjeli.
Svaki je upamtio samo da je tako prolazeći stajala na terasi, nakon ručka istresala mrvice od kruha, ili se slučajno pojavila na prozoru, pa je i pozdravila, izgovorila riječ-dvije, prije nego što bi svega pred očima i iza očiju najednom nestalo.
Grdoba!
Ljudi su se plašili grdobe. Jer nitko u miru nije imao ta tri, četiri, možda i deset dana da ih provede tako izvan sebe pošto je u nju pogledao.
Neprijatelj kada je napao, dok su još samo bombardirali grad, prije nego što će krenuti valovi neprijateljskog pješaštva, načelnik je iznio plan da negdje na predmnijevanu glavnu crtu neprijateljskog napredovanja izvedemo grdobu.
Neprijateljska vojska će obnevidjeti. A na našoj je vojsci kolike će obnevidjele pobiti, kolike će zarobiti, kolikima će, da zastraše neprijatelja, oči iskopati, i takve ih poslati nazad.
Pred grdobom životinje su s uma silazile. Mačke bi zapomagale kao mala nemušta djeca. Psi bi ljudskim plačem zaplakali, mravi bi žurno napuštali mravinjake i bježali u svoju sitnu, čovjeku nedohvatljivu i tajnu nigdinu.
Uzalud ih je pokušavala zadržati.
Grdoba!
Ni muško je, ni žensko je, ako već nije i muško, i žensko, i ako čovjek ne obnevidi od previše toga što bi se imalo za vidjeti, a što oči čovjeka, mrava ni mačke nikako ne mogu da obuhvate pogledom i prihvate dubinom oka.
Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje, a onda je naš plan propao.
Načelnik bi da pošalje delegaciju grdobi. Jednoga slijepog mladića, pjesnika i profesora njemačkog jezika i književnosti, i dvojicu svojih majora, najhrabrijih ljudi u vojsci, koji bi preko očiju nosili naočala od neprozirnog crnog baršuna.
Pođoše tako grdobi. Slijepi pjesnik, germanist, ljubitelj Goethea, vrhovima prstiju naokolo gleda i vidi što vide i ljudi zdravih očiju, pa vodi majore s baršunskim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, sve do grdobine kapije.
Tamo pozvoni.
Otvori se kapija, izvolite, molim lijepo, grdoba im se obraća, vodi ih u kuću, nudi sokom od ruža, nudi pivom, rakijom, neka sjednu, sad će ona, i dok odlazi po posluženje, slijepac će tiho majorima:
Prijatna neka osoba! Baš nekako lijepa!
Na što njih dvojicu stiže sumnja, pa jedan, onaj hrabriji od dvojice najhrabrijih, podiže naočale od baršuna upravo kada se grdoba vraćala sa srebrenim poslužavnikom na kojem su piva i sok od ruže za pjesnika.
A oko grdobe se uvija, kao baletan igra, zaljubljeno se zalijeće, jedan pogolem šišmiš.
I tu major umjesto da obnevidi, zagleda se u dvoje zaljubljenih pa mu se sasma nenadano razmekša i razblaži njegova vojnička pamet.
I bi jasno da je tajno oružje pošlo u propast.
Iako su to bili najgori dani početka rata, pucalo je sa svih strana, odsvuda je po ljudima sipao oganj užarenog gvožđa, i strah je u nama bio silan, strah od patnje, smrti i od onoga nakon smrti, ipak je svatko gledao kako da iz kuće izađe i kako da se, pravdajući se drugim poslovima, odlaskom po vodu, odlaskom po kruh, nekako prikuči grdobinoj kući i da u grdobu pogleda, a ne obnevidi.
I ne samo što nitko nije više od tog pogleda obnevidio, nego neka dragost čovjeka hvata dok tako gleda dvoje zaljubljenih. Šišmiš se zaljubio u grdobu, a u što se grdoba zaljubila to ne znamo, niti je na nama to znati.
Nitko to neće reći, sramota je, nije patriotski, ali milije je čovjeku gledati njih dvoje tako, nego da pred našim tajnim oružjem obnevidi sva neprijateljska vojska i da im svima naše bolničarke kašikom za sladoled oba oka iskopaju, i da ostave na svaku tisuću vojnika oko samo po jednom, koji će ih tako slijepe odvesti nazad kući.
Milija je nekad patnja.