Najkrupniji mjesec jedva sam stigao vidjeti nad Ukrajinom svečera 11. kolovoza. Dizao se iznad brežuljaka, približen, golem. Stvarao je dojam začudnosti, tišine, smirenosti.
Tako nije bilo za onoga tko se zatekao u rovu: efekt reflektora koji obasjava pa olakšava pogodak u metu. Na um su mi uz podsmijeh došli Leopradijevi stihovi: „Što to radiš, mjeseče, na nebu, reci mi što radiš?“ (1) Odgovor bi bio da ratu drži svijeću.
Ukrajina u kolovozu je prelijepa: zelena, valovita, praćena oblacima koji putuju na istok. Težaci beru listove duhana, rode na banderama s novim potomstvom.
Giacinto i ja išli smo istovariti furgon na mjestu gdje navraćaju snabdijevati se izbjeglice smješteni u obližnjoj školi. Dolaze s istoka, iz Donjecka, iz područja borbenih djelovanja.
U redovima po pet ulaze za svakodnevnu opskrbu. Žene, pokoje dijete u naručju, starci. Ne osvrću se na nas. U drugom su vremenu, u vremenu koje ih je pretvorilo u putnike i prosjake.
U vremenu su u kojem nema stanica, ni isteka. Kad bi i minula vatrena djelovanja, neće se moći vratiti, spriječit će ih u tome razaranje. Spriječit će ih u tome vojna osvajanja.
Protjecanje njihova vremena nije iščekivanje,ne znači približavanje isteku kazne.
Stigli su gazeći snijeg, sad su tu u šlapama, u sjeni trnjina već sazrelih plodova.
Zemlja okreće kotač svojih godišnjih doba, oni pak ostaju zaustavljeni i daleko od mjesta koje suzvali dom.
Pitamo što bi poslužilo da donesemo sljedeći put. Ispisujemo popis. Vraćamo se putem kojim smo došli. Ukrajina u kolovozu je prelijepa.
—————
(1) Inače prijevod cijele ove Leopardijeve pjesme baštinimo od Frane Alfirevića: „Što radiš, mjeseče, ti, na nebu, što radiš, ti, na nebu / reci mi, šutljivi mjeseče?“ – prim. prev.
Prelijepa je Ukrajina u kolovozu
Najkrupniji mjesec jedva sam stigao vidjeti nad Ukrajinom svečera 11. kolovoza. Dizao se iznad brežuljaka, približen, golem. Stvarao je dojam začudnosti, tišine, smirenosti.
Tako nije bilo za onoga tko se zatekao u rovu: efekt reflektora koji obasjava pa olakšava pogodak u metu. Na um su mi uz podsmijeh došli Leopradijevi stihovi: „Što to radiš, mjeseče, na nebu, reci mi što radiš?“ (1) Odgovor bi bio da ratu drži svijeću.
Ukrajina u kolovozu je prelijepa: zelena, valovita, praćena oblacima koji putuju na istok. Težaci beru listove duhana, rode na banderama s novim potomstvom.
Giacinto i ja išli smo istovariti furgon na mjestu gdje navraćaju snabdijevati se izbjeglice smješteni u obližnjoj školi. Dolaze s istoka, iz Donjecka, iz područja borbenih djelovanja.
U redovima po pet ulaze za svakodnevnu opskrbu. Žene, pokoje dijete u naručju, starci. Ne osvrću se na nas. U drugom su vremenu, u vremenu koje ih je pretvorilo u putnike i prosjake.
U vremenu su u kojem nema stanica, ni isteka. Kad bi i minula vatrena djelovanja, neće se moći vratiti, spriječit će ih u tome razaranje. Spriječit će ih u tome vojna osvajanja.
Protjecanje njihova vremena nije iščekivanje, ne znači približavanje isteku kazne.
Stigli su gazeći snijeg, sad su tu u šlapama, u sjeni trnjina već sazrelih plodova.
Zemlja okreće kotač svojih godišnjih doba, oni pak ostaju zaustavljeni i daleko od mjesta koje su zvali dom.
Pitamo što bi poslužilo da donesemo sljedeći put. Ispisujemo popis. Vraćamo se putem kojim smo došli. Ukrajina u kolovozu je prelijepa.
—————
(1) Inače prijevod cijele ove Leopardijeve pjesme baštinimo od Frane Alfirevića: „Što radiš, mjeseče, ti, na nebu, što radiš, ti, na nebu / reci mi, šutljivi mjeseče?“ – prim. prev.
Preveo Tvrtko Klarić