Završno 19. poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”
Nemir natopljen radošću osjećali smo toga dana oboje i nakon povratka u stan iza trinaest sati. Povratak života čija je puna stvarnost bila pod neljudskom kontrolom misterioznog moćnika zvanog virus slavili smo i jedno i drugo, svatko na svoj način. Od kuhinjskog prozora otvorenog na kant dolazili su do nas glavni stimulansi: glasovi žitelja našeg dijela grada koji su do tog dana bili zamrznuti. Kako su se množili i ojačavali, oni su i naš nemir i njegovu radost dizali na stupanj ekskluzivnosti. Tako je bilo i dok smo u blagovaonici pripremali ručak i dok smo ručali, i dok smo zajednički u kuhinji prali suđe. Samo nakratko smo se odvojili od tog uzavrelog vanjskog svijeta koji se oglasio i prije satnice mlađarije koja je počinjala u četrnaest sati. Bilo je prerano poći na popodnevni odmor, smirili smo se kraj prozora odškrinuta na kant koji je Marija Magdalena odmah otvorila širom, i uskliknula:
– Eto, to je to! To smo tako dugo čekali, ta nam je sloboda strašno nedostajala. I nama starcima kao i mlađariji.
– Zašto je „to“ bilo ugašeno i tko „ga“ je ugasio? Zašto smo bili kažnjeni, tko nas je kaznio? Čovjek ili netko moćniji od njega?
– Sve dok je trajalo, to sam se i ja pitala.
– Je li to samo korona iz Wuhana gasila našu normalnu svakodnevicu, tko je to još bio s njom?
– I mene je to mučilo, ali nisam pred tobom htjela glasno. Gušila sve u sebi, i nadala se…
– I konačno dočekali uskrsnuću živih! – nisam mogao da se ponovno ne oglasim.
– Konačno. Vratila mi se nada, optimizam okrilatio…
– Samo što ne poletim.
– Tvoje svakodnevne boravke u starim knjigama dosad sam stalno prešućivala. One tvoje snove sam tumačila kao bijeg u vrijeme kada je tek počinjao život. Kao strah da ga virus ne ugasi. Prognani iz Raja su ga tako lijepo tek počeli razvijati. S normalnim ljudskim grijehom.
– Uskrsnuće živih tražio sam i u njihovom grijehu – opet sam je glasno dopunio i zanijemio.
Od širom otvorenog prozora smo, kasnije, oboje, šutke, više minuta promatrali raskošne scene života u parku. Zastajao nam je dah, nismo vjerovali.
– Bože dragi, kakav se sve to život tako brzo već vratio na pješačke staze i igrališta – kliknuli smo opet gotovo u jedan glas.
– A svi smo proteklih dana u lockdownu zapravo bili mrtvi, tek smo se danas vratili u žive – ponovio sam istu misao malo poslije.
Razgorijevao se taj život svim jezičcima svog plamena, sve do 20:00 sati trajao je u svojoj najjačoj vatri. Bilo je to neopisivo i euforično. Pravo uskrsnuće živih. Svi uzrasti, i muško i žensko, najmlađi, tek prohodali, dvogodišnjaci i dvogodišnjakinje, stariji od njih, i od osamnaestogodišnjaka, u pokretu, na klasičnim i električnim romobilima, u kolicima, s loptama, na biciklima raznih tipova i boja, s jednim ili s oba roditelja, svi s raznim torbicama na leđima. S najmlađim su bile i žene u crnom, u jilbabu šireg kroja do poda i khimarom, pokrivalom za glavu. Sloboda. Slavlje života. Pravo uskrsnuće živih. Zaista.
– Sudeći po tome kako je ova mlađarija odjevena i što vozi – rekla mi je Marija Magdalena – nema u ovom našem kvartu baš tako velike sirotinje. Kao da šverc, izgleda, nije uopće bio samrznut. Kao da su krajputaši i u lockdownu bili na svojim destinacijama u stranim zemljama.
– I ima i nema sirotinje u našem kvartu. Ali, dobro se snalazi. Osobito u preprodaji tuđeg, uvoznog, pod domaće. U švercu. Umnožili se drogeri, kradljivci, napasnici svake vrste… Čula si valjda i Seju i Pipu…
Razni glasovi ljudi i životinja zapljuskivali su nas sa svih strana. U eksploziji radosti bilo je i tužnih misli: hoćemo li se ikad više vratiti životu koji smo ostavili u svojoj najbližoj prošlosti, svakodnevici bez pravila i kazni za puko kretanje ljudskog tijela u prostoru? Nije li tužno i razmišljati o tome, postavljati pitanje a ne znati odgovor? Uzaludno iščekivati neko novo stvaranje svijeta, stalno biti u onom koji mu je prethodio.
Neprijatelj čiji je temeljni zadatak bio to novo stvaranje još nije bio ni poznat ni pobijeđen. Sve o njemu još nismo znali, njegove slabosti bile su naša enigma. Hoće li ih otkriti i poraziti vakcina koju su danonoćno ispitivali mnogi svjetski laboratoriji, i to je bilo nepoznato. Sve skuplji je taj neprijatelj bio čovjeku kojemu je on rušio bivši svijet, nastao nakon progona iz Rajskog vrta u Edenu radi grijeha. Podmukao je i žilav bio taj njegov novi smrtni protivnik. Pričalo se da će ojačati čim dođu hladniji dani, vrućine ga uopće neće ubiti kako se u početku govorilo.
– Preskočimo popodnevni odmor – predložio sam Mariji Magdaleni – hajdemo i nas dvoje vani!
– Iako smo svoju satnicu već potrošili. Od devet do trinaest sati – opomenula me je Marija Magdalena.
– Znam. Hajdemo na rizik kao neki dan. Možda nas neprijatelj uskoro opet zaključa u stanu, na tv su jučer govorili da je jači i od vrućina koje će brzo proći.
– Imaš pravo. Popit ćemo kavu kod Sanele u BFAZI, i nazad.
– U krevete.
Brzo smo se našli s djecom i omladinom na glavnoj šetnici, sklanjali smo se jedni drugima bez riječi. Vrilo je i dalje na svim dijelovima parka, na igralištima, zelenim površinama, šetnicama. Svi uzrasti i rodovi su se miješali na njima, svi njihovi glasovi zvonili su u prostoru. Nastojali smo se iz njih čim prije isključiti, ali stalno nas je netko usporavao na putu.
U Sanelinoj BFAZI zatekli smo neočekivanu sliku: gotovo svi stolovi bili su zauzeti. Za jednim su bila i dva policajca, pred njima su bile povelike porcije pizze. Na prisutne osobe oko sebe nisu ni obraćali pažnju, bile su to, uglavnom, starije osobe, naših godina, čija je satnica bila gurnuta u prošlost, i dalje pod ključem ublaženih mjera, kao i nas dvoje. Svi su bili bez maski i rukavica, primio nas je u društvo bračni par ispod suncobrana. Lejla nam je brzo donijela dvije kave, brzo smo ih popili i brzo smo krenuli nazad, u stan. Plašile su nas gužve gdje god smo se zadržavali, strepili smo da nas netko ne zarazi, ipak, najveća sigurnost bila je u našem stanu. Vraćali smo se sporim korakom, usput, s Marijom Magdalenom sam razmijenio tek nekoliko rečenica, o tome kako su se i naši vršnjaci opustili, ne samo djeca u parku, kako na sve to i policija žmiri na oba oka.
– Prokleti čovjek, kuka kad ga netko za njegovo dobro čuva u stanu kao u krletci – promrmljala je Marija Magdalena u hodu – kuka kad ga iz nje pusti na slobodu.
– Ne vodi nas ovo opuštanje nikakvom dobru – podržao sam Mariju Magdalenu.
Doista, sunčani petak kao da je digao na noge sav stariji svijet u trgovine, pojedinci su iz njih izlazili i s dvije-tri pune vrećice samo u jednoj ruci, odmorili smo se nakratko i kod Jasmine preko puta Zelene pijace. Ispod suncobrana kod nje su i toga dana bili isti gosti, uglavnom, stariji muškarci, pričalice, ispičuture i pobjegulje od supruga. I oni spremni na kazne, odlučni da se bez straha usidre u svoje uobičajene dnevne navike.
Vraćajući se u stan, s obje strane puta vidjeli smo ulične prodavače, odmaknuti od njih, na više mjesta bili su i migranti. U rukama su im bili paketići Violetinih papirnatih maramica, prodavali su ih prolaznicima pozdravljajući ih sa Selam alejkum.
Od bračnog para ispod suncobrana u BFAZI saslušali smo priču o napadu dvojice migranata na Vilsonovom šetalištu, oduzeli su nekoj djevojci mobitel i tašnu. U centru grada, u kojem nismo bili otkad je počela korona, ispričali su nam bračni supružnici, ima ih mnogo više, slični napadi se umnožavaju, u Blažuju, Velikoj Kladuši i Bihaću je najkritičnije. Ulaze i u stanove, kradu voće i povrće iz vrtova, međusobno se obračunavaju golim rukama i noževima.
– Što je s ovim svijetom? – upitala me je Marija Magdalena kad smo ušli u stan i kad je spustila svoje tijelo u trosjed u dnevnom boravku. – I s tim jadnicima putuje taj opaki virus, što s njim, što s migrantima, svijet koji smo sve dojučer poznavali bit će izmijenjen i zaboravljen.
– Jednako me brine i jedno i drugo – odgovorio sam zabrinutoj Mariji Magdaleni. – Vjerski terorizam, mržnja, netrpeljivost, glad u Africi… Opaki virus sve je slično potisnuo, nevidljiv ulazi u sve zemlje svijeta, pustoši po svim kontinentima… Demon… Migranti pošto-poto iz Bosne žele u Hrvatsku, odatle u Europu. U Bosnu su stigli iz Srbije, u Srbiju iz Grčke i Turske… Koliko je među njima i terorista, to još nitko ne zna… Jadnika i nevoljnika je najviše. Moram priznati da me oni i uznemiravaju i rastužuju.
– Užas. Kad god izađemo odavde, vratimo se puni mračnih priča, onda ih ovdje ojačamo i onim iz medija.
– Hajdemo onda o nečemu ljepšem – predložio sam Mariji Magdaleni. – Umoran sam od današnjeg izlaska. Ljekovit izlazak i ljekovit umor. Sad sam baš zreo za popodnevni odmor u krevetu.
– Ako ćeš o uzroku te vrste današnjeg umora, onda je to nešto gore, a ne ljepše. Jedva sam čekala da uđem u stan i da svoje noge odmorim. Bole me koljena, svi mišići nogu. Suze mi oči od maske, još se nisam vratila normalnom disanju.
– Nešto mi od toga miriše i na simptome rospije koja čeka hladnije vrijeme da se do dna raspojasa. Kahpija je sve goropadnija.
– Hajdemo i nju preskočiti! Iako se nekako čudno osjećam, nekako nesigurno i nejasno. Hajdemo o nečemu drugom.
– Hajdemo mi u naše popodnevne loge. U krevete.
– Strah je svugdje i u svakom. I u krevetima.
Da, strah?! Kad smo se prvi put nakon lockdowna našli među svijetom, bili smo preplašeni. Hoće li nas netko zaraziti, uopće, smijemo li se tom svijetu približiti, u njega stopiti? Što je u njemu dozvoljeno, a što nije? Što drugom moramo dopustiti, što sebi uskratiti? Kakav odnos uspostaviti s drugim? Jedva smo čekali da se tih kušnja oslobodimo ulaskom u svoj stan, u svoj lockdownski brlog.
Svi dani ljeta protekli su u prilagodbi novoj svakodnevici ublaženih mjera protiv korone. U njoj je bilo tek ponešto od njezinih starih sadržaja, previše je bilo novih koje su umnožavale neugodna iščekivanja. Uzdrmana je bila ekonomska moć i najvećih u svijetu.
Turizam najekskluzivnijih središta bio je na koljenima, siromaštvo ojačano na svim kontinentima. Čovjek je bio preplašen na svim meridijanima. Tražio je sigurnije zemlje za život. Život je teturao, smrt je podizala svoju glavu. Bože, što je smrt? Samo obična promjena? Bez ikakvih sadržaja, bez grijeha i straha? Oholost protivnika života bila je sve izrazitija. Preplitala se i s ironijom i s cinizmom branitelja slobode po svaku cijenu. Sa zahtjevima da se ukinu sve mjere izoštrene u svim državama svijeta. Švedski model isticali su i zagovornici strogih pravila ponašanja.
Što su se više sabirali i objedinjavali simptomi bolesti, to su se sve manje znale njezine slabe točke. Najmanje obaviješteni najžešće su branili slobodu. U njoj je bila stvarnost koju smo znali, nju je čovjek do sada do detalja i objasnio i opisao. To je bilo njegovo najveće blago, sve što se predviđalo kao zamjena bilo je čovjekov protivnik i rušitelj njegovih osvojenih saznanja.
Obavezna maska u zatvorenom, obavezno rastojanje, što češće provjetravanje prostora boravka, obavezna maska i rukavice… Doista, kako živjeti bez poljupca, bez stiska ruke i zagrljaja? Kako ljubiti i biti ljubljen bez dodira kože ljubavnika i ljubavnice, bez bliskosti tijela sa smokvinim listom, u ljepoti golotinje, rađanja, putovanja bez ikakvih zabrana… Kako se ponovno vratiti uhodanom životu brušenom stoljećima za čovjeka čije se vrijednosti uma i srca prenose u sva vremena…
Rana jesen zaprijetila je novim ograničenjima, razbuktavala se velika opasnost, razgovaralo se i o novom lockdownu u mnogim zemljama Europe i svijeta. Neke su već bile zatvorene, migranti su pokušavali ući u njih i silom, teroristi su ponovno ubijali u Nici i Parizu, u Beču, stradali su nevini na raznim mjestima pa i u bogomoljama. Jednoj starici odsječena je glava u crkvi. Ima li i nasilje svoj rok trajanja?
Ako mene i Mariju Magdalenu lockdown ponovno zatvori u stan, imamo svog anđela, s njim smo se povremeno susretali, kad je dolazio s posla preko invalidskog mostića razgovarali smo o svemu što se dešavalo u našem naselju, gradu i državi… Nije imao vremena da nam češće dolazi, uvijek je žurio svojoj obitelji, sinovima i supruzi. Jednog je tjedna odlazio na posao ujutro, drugoga popodne.
Većina tih naših razgovora završavala je tvrdnjom da će život i na najteže pitanje jedini znati odgovoriti na pravi način. U njemu je sva čovjekova moć ma tko mu prijetio nestankom. Korona će kao samoubojica jednoga dana morati odigrati svoju glavnu ulogu, ubiti samu sebe, pustiti druge da žive kako to sami odluče. Novi Adam i Eva, Adem i Hava, moraju nastaviti svoje djelo ljudskog grijeha. S njim smo samo ljudi, ništa više od toga. I ništa manje od toga.
Bila je nedjelja, Dan Svih svetih. Nismo mogli do groba bake i majke Marije Magdalene, mjesto groba svog oca ubijenog u Drugom svjetskom ratu Marija Magdalena nije nikad saznala. Zapalili smo kandila u stanu, na balkonu, i za njega i za moje roditelje, za moga brata, njegovu suprugu i starijeg sina, i moju stariju sestru. Vratili smo se s balkona u veliku sobu u kojoj smo se pomolili za sve naše umrle. Sve smo to ponovili i u ponedjeljak, i na Dušni dan.
Od ranog jutra toga dana Marija Magdalena je počela povremeno kašljucati, temperatura joj je bila nešto malo povišena. Dok smo ručali, žalila mi se da uopće ne osjeća što jede, ni mirisa ni okusa na jeziku od jedva sažvakane hrane.
– Ma, to su samo tvoje sugestije. Zapamtila si simptome korone, a danas je dan mrtvih, stalno pričamo o našim umrlim, pokrenut je u tebi strah…
– I jest. U pravu si. Ali, strah me je da ipak nije nešto gore.
– Ne bih rekao. Malo prije ti je temperatura bila gotovo normalna.
– 37,3.
– Bi li bilo pametno snimiti pluća? Da odemo s Pipom u njegovom autu do Vrazove u centar grada?
– Nipošto. U centar grada, ni u Vrazovu, ni na Koševo, nipošto. Tamo je stradao dr. Batić. Jadna njegova Adna. Nikud.
– U naš Dom zdravlja?
– I u njemu se mogu od nekog zaraziti.
–Ipak razmisli. I dalje kašlješ. To mi se ne dopada. Nimalo.
– Neću i neću.
Krenuo sam s Marijom Magdalenom na popodnevni odmor u spavaću sobu s tim njezinim strahom. Nikako nisam mogao da se od njega otrgnem, sanjao sam da je zaražena i da je i u našem gradu ponovno uveden lockdown.
Netko nam je kucao na vrata, da ne probudim usnulu Mariju Magdalenu, na prstima sam, u snu, napustio svoj krevet, na prstima sam došao do vrata i otvorio ih. Bio je Sejo. Anđeo. Zamolio sam ga da ne govori preglasno, Marija Magdalena spava.
– Na Trgu se okupljaju neki naši Alipašinci. Pobuna protiv novog lockdowna – prošaptao je.
– Pa, rečeno je da novog lockdowna neće biti.
– Badava. Naš svijet ponekad djeluje i za svaki slučaj. Unaprijed. Nekoliko policajaca već održava red na Trgu.
– Ne miriše mi to na dobro. I moja Marija Magdalena kao da ima neke simptome… Strah me korone.
– Ne brinite, ja ću vam opet sve… što god vam zatreba… Toga što se tiče, budite i dalje mirni. Ostanite, onda, u kući, u masi je teško biti na rastojanju.
Susjed Sejo me je napustio.
Samo što sam se vratio u krevet, netko je opet bio na vratima. Fata i Mara.
– Hajdemo na Trg – prva je progovorila Fata. – Neće mene više nikakva samoizolacija zatvarati ni gore, na mom spratu, a, bogme, ni „gore“. Prerano je za mene „gore“. Za mene je i samoizolacija, to jest, lockdown, smrt. Za mene je život moje „Čistilište“, u dvorištu. Samo dolje.
– Meni je, vala, svejedno. Ja sam u samoizolaciji i kad nije po naredbi vlastite slobode i životnog stila. Samovoljno. Ali, eto, da ne budem sama, pridružit ću se našemu svijetu na Trgu – rekla mi je Mara.
I jedna i druga su mi svoje riječi poslale šapatom, kao i Sejo. Marija Magdalena je, srećom, i dalje tvrdo spavala. Ja sam kraj nje bio u nekakvom polusnu. I kraj nje i na Trgu. Raspolućen i nesiguran i u jednoj i u drugoj ulozi. Gotovo svi protivnici lockdowna tražili su da govorim. Dugo vremena sam odbijao, masku sam stalno dizao gore, prekrivao njome cijeli nos, nastojao sam je održati tik ispod obrva. Strah me je bilo blizine s okupljenim stanovnicima naselja, previše je među njima bilo onih koji su uporno zahtijevali da im, kad sam im se već pridružio, nešto ipak kažem.
Odbijao sam. Ako progovorim, morat ću reći da sam Mariju Magdalenu ostavio u krevetu jer je zaražena, odmah će svi zaključiti da sam s njom vjerojatno i ja u istom stanju. O čemu, onda, da govorim, koga da branim? O dokazima da je samoizolacija naš jedini spas, o slobodi u vrijeme pandemije kao o apsurdu? Jer, možda sam kapljicama svog daha upravo ja zarazio Mariju Magdalenu, možda tim kapljicama već ugrožavam sve pred kojima sam najglasnije odbijao takvu svoju ulogu, jer su u mojoj blizini… ne! Ne!
Osjećao sam se raspetim i izgubljenim. Kao da su mi takvi zahtjevi u mozgu zabijali čavle slične onim u Isusovim probodenim rukama. Bilo mi je mučno, svi oko mene i svi udaljeniji od mene na platou Trga čekali su moju riječ strpljivo, među njima sam otkrio i vjerske dostojanstvenike – jednog hodžu, jednog popa, jednog svećenika petrovca i jednog predstavnika Židovske zajednice s kîpom na glavi. Fata i Mara su bile u mojoj blizini, obje su mi davale znak da počnem.
– Zbilja smo mi ljudi veliki kažnjenici. Kroz vrijeme u kojem postojimo stalno se za nešto iskupljujemo. Kroz vrijeme koje nam je dodijeljeno stalno se branimo od raznih boleščina… Nekad od Antoninske kuge, pa Justinijanove kuge, Crne smrti, Velikih boginja, Španjolske gripe, Hiva (Side), tuberkuloze, ebole, malarije, danas Covida -19. Kažnjavamo li to na taj način sami sebe, ili nas kažnjava netko drugi. Prokleto je cinično ako smo na Zemlji samo zato da bi nam se mogli bilježiti razni prijestupi, kazne, dodjeljivati kušnje, vrednovati grijesi. Stručnjaci tvrde da je „priroda najveći bioterorist.“ A čija je priroda? Naša. Što joj to mi danas činimo da nam se sada sveti? Što smo joj to mi oduzeli pa je postala tako opaka? Zašto je uništavamo? Znamo li svi kako je bilo na početku svijeta, kako to opisuju sve svete knjige, a kako je danas? Tek sam započeo listati stranice i naše stvarnosti s koronom. Zašto nam ona danas ruši svijet koji je tek stvoren, on je tako mlad i lijep. Nije uopće star, tek je počeo da se razvija. Još nije ni adolescent. Koje je pravo ime tog rušitelja naše tako mlade povijesti?
Nevidljivi govornik derao se u masi okupljenih Alipašinaca:
– Nemoj nam tako o prirodi, nemoj nam tako ni o čovjeku! Govori nam o koroni!
– To i činim.
– Pričaj nam o koroni i o Aci. Znaš li ti ko je Aco?
– Kako da ne znam. Ma, tko ne zna Acu. Jedan od braće s Trga ZAVNOBiH-a, raznih zanatlija, njihov odmetnik, usamljenik, individualac, od ranog jutra do kasne večeri s ispruženom rukom pred vratima Mercatora. Mrk, nepredvidiv, često i ratnički sučeljen s onima koji se nakratko pred njim zadrže s uvredama. Stalno sam sa sobom u nekoj nerazumljivoj priči na nepoznatom jeziku. Njegov govor je mumlanje, rasutih glasova u prostoru bez ikakvog značenja i smisla. Nezadovoljstvo iskazuje neartikuliranom vikom, samo mu je psovka razumljiva, ti mater tad ponavlja više puta, u ljutnji mu je samo drhtaj cijelog tijela jasan…
– Uh, uh! Skrati čovječe! Zašto korona zaobilazi Acu koji joj od prvog dana prkosi ispred Mercatora bez maske?
– To se i ja pitam. Pipo me je nedavno obavijestio da je i proljetnu hladnoću i ljetnu pripeku proveo na istom „radnom mjestu“… da ga je i policija zaobilazila… Da životinjski urliče kad mu je ispružena ruka prazna, kad od nje svi bježe, pa i policija.
– Kako to da njemu korona ne može ništa, a dr. Batića je usmrtila na svirep način?
– To se i ja se pitam.
– Što o tome kažu te tvoje svete knjige?
– I sve i ništa. Ne mogu da dokučim ni sve ni ništa. Ni mrvu njihova sadržaja. Iako je u njima sve naše blago, koliko i u svim našim povijestima. Iz njih je sve poteklo, a naše je. I dobro i zlo. I jedno i drugo stanuje u nama i u prirodi. Mi smo najpouzdaniji čuvari svega što je u prirodi. Mi smo u njoj samo Božji dah. Savladat ćemo njime koronu koja nam također dolazi iz nje. Ako je korona čovjekova greška, je li kineska, ili američka, saznat ćemo, kad-tad, mi ćemo je uništiti. Čovjek je gospodar i svega ljudskog i svega neljudskog… Svega svetog i svega grešnog… Kako je ljudsko u sebi razvio, tako će to i uništiti, kako je griješio, tako će to i otkloniti. Spaliti. I poslije spaljivanja ostat će život, on je neuništiv, sam se obnavlja, sam uništava sve svoje neprijatelje. Svako je njegovo obnavljanje njegovo uskrsnuće namijenjeno živim. On je ono što ne znamo što je smrt. Onaj koji ga je razvio na Zemlji nije mu odredio vrijeme, dodijelio mu je i uskrsnuće mrtvih da bi trajao i trajao… Nagradio ga je, dakle, i uskrsnućem mrtvih. Tako mu je produžio život. To je njegova obnova. Mjere Kriznog štaba, svih prvih dana ja sam namjerno kršio. Bio sam njihov protivnik od prvoga dana. Od dana kada su počele kolati priče o Sudnjemu danu i Božjoj kazni čitam samo svete knjige. Ma, o kakvoj je ovdje kazni riječ? Bog je ljubav, ljubavi je strana svaka kazna. Bog je milosrđe, naučili su me tome još kao ministranta u mojoj Tramošnici…
– Slabo su te naučili. Pričaš nam bajke umjesto o koroni i novom lockdownu. Kao da je korona za tebe mačji kašalj.
– Ona je vrlo opasna. I kao sredstvo i kao bolest. S njom se danas vješto i manipulira.
– Narode, ovaj čovjek bunca. Možda ne može da se odvoji od nekog ružnog sna, možda se u njega tek spušta.
– Ma, pusti čovjeka da govori. Zamolili smo ga da govori.
– Vidjeli ste neki dan kako je život buknuo. Rascvjetao se čim su mjere ukinute za starije i mlade. Virus ga bio umrtvio, sloboda ga probudila. Ona je čovjekovo uskrsnuće, alat protiv svega nečovječnog… Virus je i alatka vlastodržaca, svih moćnih, za manipulaciju nemoćnim.
– Ma, nemoj nam tim jezikom, prijatelju! – opominjao me je nečiji glas s platoa na kojemu je sve vrilo. – I ne prešućuj Darwina! Kad si o prirodi kao o bioteroristi, reci nam nešto i o Darwinu! Nemoj nam stalno o svetim knjigama i svecima.
Gubio sam glasove prisutnih na Trgu. Vidio sam sve koji su govorili, bilo ih je mnogo, ali nisam razabirao ničije riječi. Iznenada, kao da je netko nevidljiv na platou pokrenuo suho lišće, rasuto s grana raznovrsnog drveća, ono je u zraku šuštalo i pištalo, zavijalo i prijetilo. Vrtjelo je i mene u toj masi ljudskih tjelesa čiji su pokreti imali jedno jedino značenje, odbijanje onoga što sam izgovorio, bili su protivni onome što ih je okupilo.
– Mi nećemo ponovno u krletku lockdowna, prijatelju – napokon sam razabrao riječi nekoga tko mi je bio najbliži. – U krletkama smo proljetos već bili, prijatelju, u njima smo zaboravili i hodati, i misliti, i osjećati, čovječe…
– Ukinut nam je rizik, jarane! Neće ga biti ni u drugom lockdownu. U ratu si s rizikom na vlastitu odgovornost i ti mogao kud hoćeš, pa što ti bude. Više nemamo takvog rizika. Fali nam taj rizik – pridružio se tom muškom glasu i glas neke žene. Nije bio ni Marin ni Fatin, obje su u mene zurile s izrazom čuđenja na licu, kao da su još uvijek od mene iščekivale nešto što nitko osim mene nije znao bolje.
– Riziku koji vam nedostaje – branio sam se – pravo je ime sloboda. Sloboda je bogatstvo, ali ona je i rizik.
– Kad si već o nama, ljudima, reci nam nešto i o majmunima! Zašto i oni ne boluju od korone?
Vjerski dostojanstvenici su se prvo dugo sašaptavali, onda su se grohotom nasmijali.
– Zabilježen je covid i kod nekih majmuna – odgovorio sam muškom glasu koji se do mene jedva probio kroz nerazumljive šuštave i pištave glasove.
– Laže. Ne dajte mu da dalje govori, može nas kapljicama svog govora i zaraziti. Ostavio je u krevetu zaraženu ženu, sigurno je zaražen i on. Vratit će nam opet svojim govorom ono mrko nebo i pustu zemlju iz svog prvog sna s ovoga Trga. Što sve neće izmisliti pisac poput njega. Sve je on to izmislio, kao što nam je netko izmislio i koronu. U nekom laboratoriju. Nisu mrko nebo i pusta zemlja na našem Trgu nikad ni bili. Nema u našem naselju nikakve korone. Samo se po njemu šunja strah od smrti koja je slična onoj dr. Batića. Prenosiš taj strah i na nas. Prestani!
Uplašio sam se da me ne pretuku, strah nisam smio iskazati, s platoa nisam smio ni bježati.
– Tražili ste da vam govorim, a stalno me ometate. Neka vam, onda, govore vjerski velikodostojnici. Ili policajci.
– A što će vjerski velikodostojnici ovdje? Nije ih bilo dok se ti nisi pojavio. Policija je bila, njoj smo ovaj skup uredno prijavili.
– Ali, ja sam ih ovdje s vama zatekao! Ne i policiju.
Ponašao sam se kao da govornika u masi okupljenih nisam ni vidio ni čuo, s pogledom sam pobjegao vjerskim velikodostojnicima koji su se ispred mene sjajno zabavljali. Čas su se previjali u struku, čas su se tapšali i grohotom smijali.
– Sve vas razumijem – ipak sam uzvratio govorniku u skupu, ali i smijehu vjerskih dostojanstvenika. – Sve sam vam rekao. Tko ne razumije, ne mogu mu pomoći. Opet smo protjerani iz vrta slobode, iako iz tog vrta nismo pojeli ono zabranjeno voće iz Edena. Kroz vrijeme u kojemu stradamo, samo zato što nam je na početku stvaranja svijeta dodijeljena kazna zbog zagriza jedne voćke, izgubili smo otpornost na razne bolesti, s njom i na razbibrigu. Jer je sloboda i nemjerljivo opuštanje, nisam li u pravu?
– Ako smo u punoj slobodi, onda si u pravu. Ali, nemoj nam ni o tome više, jarane! – opet se javio isti glas čiji se vlasnik nalazio iza Mare i Fate, nijemih, skamenjenih.
– A o čemu ću drugo?
– O novom lockdownu. Kako se u njemu ponašati, kako pobijediti virus?
– Mnogo ti mene pitaš, to nije znao ni onaj epidemiolog.
– Pa je zato i umro…
– Bože, što ću ja na ovom skupu – zavapio sam očajnički. – Kako sam na njega zalutao?
I opet je ojačao smijeh vjerskih velikodostojanstvenika. Zavladao je festival raznobojnog jesenskog uvelog lišća u zraku, sudara riječi koje su istovremeno izgovarali svi okupljeni. Ojačala je kulminacija zvukova orkestra u kojemu su razna glazbala bila s nepoznatim dirigentom na Trgu. Pa, kad je tako, nema bježanja, nema nikakvog odstupanja, i ja ću po svome, hrabrio sam samog sebe, zaboravljajući da sam u krevetu ostavio bolesnu Mariju Magdalenu, koja me je, možda probuđena, već tražila po stanu. Kao da je već i hodala blagovaonicom idući u našu spavaću sobu, kao da je već vrištala u saznanju da sam je ostavio samu u postelji. Izgovorit ću tom svijetu ono što sam samo ja znao da se nalazi u raznim dimenzijama, možda ću jedino na taj način rastjerati i svirače i njihova dirigenta i vratiti se svojoj Mariji Magdaleni što prije. Odmah.
Skupljao sam oči, nisam mogao da povjerujem, plato je bio potpuno prazan. Jesam li na njemu ili u stanu, opet nisam mogao odrediti. Pokušavao sam saznati iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena sve to stvaram sam sebi. U mnogim je dimenzijama bilo ono što sam izgovorio, u njima su moje riječi i dalje šuštale i pištale kao jesensko lišće, kao raštimana glazbala. Mrkom nebu i pustom platou moje riječi su govorile i o mojim i sarajevskim ratnim danima Marije Magdalene, o snu s početka ove priče kojom sam zagovarao uskrsnuće živih, njihovo spasenje od progonstva, patnje, boli, tuge, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Kao da me je ta moja riječ bila konačno od zla potpuno odvojila, u samu sebe uvezala. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici i mistici postojanja. U snu i izvan njega. Nisam mogao još ništa zaključiti sa sigurnošću.
Sve snažnije sam čuo glas s početnih stranica ove priče. Nisam vidio nikoga kome je on pripadao. Vidio sam opet mrtvo nebo i praznu zemlju. „I Sunce će okusiti smrt“ širio se nečiji glas, kao da je pripadao hodži iz skupine vjerskih dostojanstvenika. Doista, što je smrt?Je li nam to baš hodža najavljivao Sudnji dan? Papa Franjo je početkom listopada dvije tisuće i dvadesete godine u svojoj enciklici općeljudskog zajedništva vjernika i nevjernika „Fratelli tutti“ zapisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Više od dvije tisuće godina u Edenu nema prvog čovjeka i prve žene, ni na zemlji ih izgleda više neće biti, ni s grijehom niti bez grijeha.
I, napokon, Spasenje. Naglo sam se u krevetu probudio, odmah sam provjerio je li Marija Magdalena sa mnom u sobi. Protežući se, izgovarala je sanjivim glasom:
– Baš mi je u snu bilo lijepo s tobom. Da me nisi drmnuo rukom, ostala bih u nekom vrtu u kojemu je tepih uvelog lišća. Vjetar ga raznosio na sve strane.
– Sanjao sam strašan san, Marija Magdalena. U njemu sam čuo i tvoje stope, prvo u blagovaonici, onda i u ovoj sobi. I onaj glas s početka ove priče.
– I glas? Zar opet?
– Sanjao sam da smo ponovno u lockdownu. Da sam te zaraženu ostavio samu u krevetu…
– Znači, nisi ni čuo kad sam ustajala. A meni se činilo da ćeš i ti brzo za mnom… Osjetila sam strašnu glad, dugo sam žvakala hranu u kuhinji… Nisam te dočekala. Kao mjesečar, vratila sam se u krevet na prstima, a imala sam dojam da moji koraci odjekuju u prostoru, i da će te probuditi. A kad sam se vratila, ti si nešto mrmljao, nisi, eto, ni čuo da sam ustajala…
– Govorio sam protivnicima lockdowna na platou, ali bunili su se protiv svega što sam im rekao, iako su zahtijevali da govorim…
– Nisam niti jednu tvoju riječ iz tvog mrmljanja razabrala.
– Govorio sam im da smo u svim vremenima progonjeni bez razloga i kažnjavani bez razloga. Moje riječi su ih otjerale s Trga, kao vjetar lišće.
– Ništa nisam čula… Pa, bio si u krevetu, otkud ti na Trgu, čovječe?
– U snu, Marija Magdalena. Govorio sam im o slobodi, ženo. Zbog nje smo sami sebe kroz povijest i kažnjavali i progonili.
Marija Magdalena se opet protegnula, jednom je i zijevnula, onda je sanjivim glasom izgovorila:
– Čim sam se u kuhinji dobro najela, vratila sam se u krevet. Na prstima. Ti si prestao mrmljati.
– Je li to znači da nisi zaražena?
– Izgleda da nisam. Izgleda da si dobro procijenio: dan mrtvih, strah…
– I onaj glas s početka priče na platou mi se stalno smijao. Netko je jednom rekao: „I Sunce će okusiti smrt“. Kao da je hodža…
Marija Magdalena je ponovila zijevanje. Kad je s usta odmakla ruku, upitala je:
– I što ti je još govorio taj glas s početka priče?
– Ništa nije govorio. Samo mi se smijao i smijao. Zajedno s onim vjerskim dostojanstvenicima stalno mi se smijao i smijao.
– Neće se smijati, budi siguran, neće se smijati ako se i u njima korona nastani.
– Zar bi mogla?
– Ona je i u Svemiru i na Zemlji, dragi moj Adame. Budi siguran. Udruženi pothvat.
– I meni se čini da jest. Ali, nisam siguran čiji je?
– Ne znaš čiji je? Iako si mi neki dan rekao da je papa Franjo u svojoj enciklici napisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Ne znaš čiji je?
– Još nisam siguran. U pravo si se vrijeme te enciklike sjetila, draga Eva. A kad sam ti je ono spomenuo?
– Čim je objavljena, još početkom listopada. A prije nje, u onaj san o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene, gurnuo te je i strah od nečega sličnog.
– I to si dobro zaključila. Još me taj strah ne pušta na miru. Tko nas je preselio u pakao korone? Zašto nas je smjestio u njezinu luđačku kuću? Virus je samo nejaki ubojica povijesti. Povijest s koronom nije mrtva. Mlada je. Još nije ni adolescent, draga moja Eva..
– Sve je u enciklici, dragi moj Adame. Spavaj! Daleko je zora.
Uskrsnuće živih
Završno 19. poglavlje romana u nastajanju “Uskrsnuće živih”
Nemir natopljen radošću osjećali smo toga dana oboje i nakon povratka u stan iza trinaest sati. Povratak života čija je puna stvarnost bila pod neljudskom kontrolom misterioznog moćnika zvanog virus slavili smo i jedno i drugo, svatko na svoj način. Od kuhinjskog prozora otvorenog na kant dolazili su do nas glavni stimulansi: glasovi žitelja našeg dijela grada koji su do tog dana bili zamrznuti. Kako su se množili i ojačavali, oni su i naš nemir i njegovu radost dizali na stupanj ekskluzivnosti. Tako je bilo i dok smo u blagovaonici pripremali ručak i dok smo ručali, i dok smo zajednički u kuhinji prali suđe. Samo nakratko smo se odvojili od tog uzavrelog vanjskog svijeta koji se oglasio i prije satnice mlađarije koja je počinjala u četrnaest sati. Bilo je prerano poći na popodnevni odmor, smirili smo se kraj prozora odškrinuta na kant koji je Marija Magdalena odmah otvorila širom, i uskliknula:
– Eto, to je to! To smo tako dugo čekali, ta nam je sloboda strašno nedostajala. I nama starcima kao i mlađariji.
– Zašto je „to“ bilo ugašeno i tko „ga“ je ugasio? Zašto smo bili kažnjeni, tko nas je kaznio? Čovjek ili netko moćniji od njega?
– Sve dok je trajalo, to sam se i ja pitala.
– Je li to samo korona iz Wuhana gasila našu normalnu svakodnevicu, tko je to još bio s njom?
– I mene je to mučilo, ali nisam pred tobom htjela glasno. Gušila sve u sebi, i nadala se…
– I konačno dočekali uskrsnuću živih! – nisam mogao da se ponovno ne oglasim.
– Konačno. Vratila mi se nada, optimizam okrilatio…
– Samo što ne poletim.
– Tvoje svakodnevne boravke u starim knjigama dosad sam stalno prešućivala. One tvoje snove sam tumačila kao bijeg u vrijeme kada je tek počinjao život. Kao strah da ga virus ne ugasi. Prognani iz Raja su ga tako lijepo tek počeli razvijati. S normalnim ljudskim grijehom.
– Uskrsnuće živih tražio sam i u njihovom grijehu – opet sam je glasno dopunio i zanijemio.
Od širom otvorenog prozora smo, kasnije, oboje, šutke, više minuta promatrali raskošne scene života u parku. Zastajao nam je dah, nismo vjerovali.
– Bože dragi, kakav se sve to život tako brzo već vratio na pješačke staze i igrališta – kliknuli smo opet gotovo u jedan glas.
– A svi smo proteklih dana u lockdownu zapravo bili mrtvi, tek smo se danas vratili u žive – ponovio sam istu misao malo poslije.
Razgorijevao se taj život svim jezičcima svog plamena, sve do 20:00 sati trajao je u svojoj najjačoj vatri. Bilo je to neopisivo i euforično. Pravo uskrsnuće živih. Svi uzrasti, i muško i žensko, najmlađi, tek prohodali, dvogodišnjaci i dvogodišnjakinje, stariji od njih, i od osamnaestogodišnjaka, u pokretu, na klasičnim i električnim romobilima, u kolicima, s loptama, na biciklima raznih tipova i boja, s jednim ili s oba roditelja, svi s raznim torbicama na leđima. S najmlađim su bile i žene u crnom, u jilbabu šireg kroja do poda i khimarom, pokrivalom za glavu. Sloboda. Slavlje života. Pravo uskrsnuće živih. Zaista.
– Sudeći po tome kako je ova mlađarija odjevena i što vozi – rekla mi je Marija Magdalena – nema u ovom našem kvartu baš tako velike sirotinje. Kao da šverc, izgleda, nije uopće bio samrznut. Kao da su krajputaši i u lockdownu bili na svojim destinacijama u stranim zemljama.
– I ima i nema sirotinje u našem kvartu. Ali, dobro se snalazi. Osobito u preprodaji tuđeg, uvoznog, pod domaće. U švercu. Umnožili se drogeri, kradljivci, napasnici svake vrste… Čula si valjda i Seju i Pipu…
Razni glasovi ljudi i životinja zapljuskivali su nas sa svih strana. U eksploziji radosti bilo je i tužnih misli: hoćemo li se ikad više vratiti životu koji smo ostavili u svojoj najbližoj prošlosti, svakodnevici bez pravila i kazni za puko kretanje ljudskog tijela u prostoru? Nije li tužno i razmišljati o tome, postavljati pitanje a ne znati odgovor? Uzaludno iščekivati neko novo stvaranje svijeta, stalno biti u onom koji mu je prethodio.
Neprijatelj čiji je temeljni zadatak bio to novo stvaranje još nije bio ni poznat ni pobijeđen. Sve o njemu još nismo znali, njegove slabosti bile su naša enigma. Hoće li ih otkriti i poraziti vakcina koju su danonoćno ispitivali mnogi svjetski laboratoriji, i to je bilo nepoznato. Sve skuplji je taj neprijatelj bio čovjeku kojemu je on rušio bivši svijet, nastao nakon progona iz Rajskog vrta u Edenu radi grijeha. Podmukao je i žilav bio taj njegov novi smrtni protivnik. Pričalo se da će ojačati čim dođu hladniji dani, vrućine ga uopće neće ubiti kako se u početku govorilo.
– Preskočimo popodnevni odmor – predložio sam Mariji Magdaleni – hajdemo i nas dvoje vani!
– Iako smo svoju satnicu već potrošili. Od devet do trinaest sati – opomenula me je Marija Magdalena.
– Znam. Hajdemo na rizik kao neki dan. Možda nas neprijatelj uskoro opet zaključa u stanu, na tv su jučer govorili da je jači i od vrućina koje će brzo proći.
– Imaš pravo. Popit ćemo kavu kod Sanele u BFAZI, i nazad.
– U krevete.
Brzo smo se našli s djecom i omladinom na glavnoj šetnici, sklanjali smo se jedni drugima bez riječi. Vrilo je i dalje na svim dijelovima parka, na igralištima, zelenim površinama, šetnicama. Svi uzrasti i rodovi su se miješali na njima, svi njihovi glasovi zvonili su u prostoru. Nastojali smo se iz njih čim prije isključiti, ali stalno nas je netko usporavao na putu.
U Sanelinoj BFAZI zatekli smo neočekivanu sliku: gotovo svi stolovi bili su zauzeti. Za jednim su bila i dva policajca, pred njima su bile povelike porcije pizze. Na prisutne osobe oko sebe nisu ni obraćali pažnju, bile su to, uglavnom, starije osobe, naših godina, čija je satnica bila gurnuta u prošlost, i dalje pod ključem ublaženih mjera, kao i nas dvoje. Svi su bili bez maski i rukavica, primio nas je u društvo bračni par ispod suncobrana. Lejla nam je brzo donijela dvije kave, brzo smo ih popili i brzo smo krenuli nazad, u stan. Plašile su nas gužve gdje god smo se zadržavali, strepili smo da nas netko ne zarazi, ipak, najveća sigurnost bila je u našem stanu. Vraćali smo se sporim korakom, usput, s Marijom Magdalenom sam razmijenio tek nekoliko rečenica, o tome kako su se i naši vršnjaci opustili, ne samo djeca u parku, kako na sve to i policija žmiri na oba oka.
– Prokleti čovjek, kuka kad ga netko za njegovo dobro čuva u stanu kao u krletci – promrmljala je Marija Magdalena u hodu – kuka kad ga iz nje pusti na slobodu.
– Ne vodi nas ovo opuštanje nikakvom dobru – podržao sam Mariju Magdalenu.
Doista, sunčani petak kao da je digao na noge sav stariji svijet u trgovine, pojedinci su iz njih izlazili i s dvije-tri pune vrećice samo u jednoj ruci, odmorili smo se nakratko i kod Jasmine preko puta Zelene pijace. Ispod suncobrana kod nje su i toga dana bili isti gosti, uglavnom, stariji muškarci, pričalice, ispičuture i pobjegulje od supruga. I oni spremni na kazne, odlučni da se bez straha usidre u svoje uobičajene dnevne navike.
Vraćajući se u stan, s obje strane puta vidjeli smo ulične prodavače, odmaknuti od njih, na više mjesta bili su i migranti. U rukama su im bili paketići Violetinih papirnatih maramica, prodavali su ih prolaznicima pozdravljajući ih sa Selam alejkum.
Od bračnog para ispod suncobrana u BFAZI saslušali smo priču o napadu dvojice migranata na Vilsonovom šetalištu, oduzeli su nekoj djevojci mobitel i tašnu. U centru grada, u kojem nismo bili otkad je počela korona, ispričali su nam bračni supružnici, ima ih mnogo više, slični napadi se umnožavaju, u Blažuju, Velikoj Kladuši i Bihaću je najkritičnije. Ulaze i u stanove, kradu voće i povrće iz vrtova, međusobno se obračunavaju golim rukama i noževima.
– Što je s ovim svijetom? – upitala me je Marija Magdalena kad smo ušli u stan i kad je spustila svoje tijelo u trosjed u dnevnom boravku. – I s tim jadnicima putuje taj opaki virus, što s njim, što s migrantima, svijet koji smo sve dojučer poznavali bit će izmijenjen i zaboravljen.
– Jednako me brine i jedno i drugo – odgovorio sam zabrinutoj Mariji Magdaleni. – Vjerski terorizam, mržnja, netrpeljivost, glad u Africi… Opaki virus sve je slično potisnuo, nevidljiv ulazi u sve zemlje svijeta, pustoši po svim kontinentima… Demon… Migranti pošto-poto iz Bosne žele u Hrvatsku, odatle u Europu. U Bosnu su stigli iz Srbije, u Srbiju iz Grčke i Turske… Koliko je među njima i terorista, to još nitko ne zna… Jadnika i nevoljnika je najviše. Moram priznati da me oni i uznemiravaju i rastužuju.
– Užas. Kad god izađemo odavde, vratimo se puni mračnih priča, onda ih ovdje ojačamo i onim iz medija.
– Hajdemo onda o nečemu ljepšem – predložio sam Mariji Magdaleni. – Umoran sam od današnjeg izlaska. Ljekovit izlazak i ljekovit umor. Sad sam baš zreo za popodnevni odmor u krevetu.
– Ako ćeš o uzroku te vrste današnjeg umora, onda je to nešto gore, a ne ljepše. Jedva sam čekala da uđem u stan i da svoje noge odmorim. Bole me koljena, svi mišići nogu. Suze mi oči od maske, još se nisam vratila normalnom disanju.
– Nešto mi od toga miriše i na simptome rospije koja čeka hladnije vrijeme da se do dna raspojasa. Kahpija je sve goropadnija.
– Hajdemo i nju preskočiti! Iako se nekako čudno osjećam, nekako nesigurno i nejasno. Hajdemo o nečemu drugom.
– Hajdemo mi u naše popodnevne loge. U krevete.
– Strah je svugdje i u svakom. I u krevetima.
Da, strah?! Kad smo se prvi put nakon lockdowna našli među svijetom, bili smo preplašeni. Hoće li nas netko zaraziti, uopće, smijemo li se tom svijetu približiti, u njega stopiti? Što je u njemu dozvoljeno, a što nije? Što drugom moramo dopustiti, što sebi uskratiti? Kakav odnos uspostaviti s drugim? Jedva smo čekali da se tih kušnja oslobodimo ulaskom u svoj stan, u svoj lockdownski brlog.
Svi dani ljeta protekli su u prilagodbi novoj svakodnevici ublaženih mjera protiv korone. U njoj je bilo tek ponešto od njezinih starih sadržaja, previše je bilo novih koje su umnožavale neugodna iščekivanja. Uzdrmana je bila ekonomska moć i najvećih u svijetu.
Turizam najekskluzivnijih središta bio je na koljenima, siromaštvo ojačano na svim kontinentima. Čovjek je bio preplašen na svim meridijanima. Tražio je sigurnije zemlje za život. Život je teturao, smrt je podizala svoju glavu. Bože, što je smrt? Samo obična promjena? Bez ikakvih sadržaja, bez grijeha i straha? Oholost protivnika života bila je sve izrazitija. Preplitala se i s ironijom i s cinizmom branitelja slobode po svaku cijenu. Sa zahtjevima da se ukinu sve mjere izoštrene u svim državama svijeta. Švedski model isticali su i zagovornici strogih pravila ponašanja.
Što su se više sabirali i objedinjavali simptomi bolesti, to su se sve manje znale njezine slabe točke. Najmanje obaviješteni najžešće su branili slobodu. U njoj je bila stvarnost koju smo znali, nju je čovjek do sada do detalja i objasnio i opisao. To je bilo njegovo najveće blago, sve što se predviđalo kao zamjena bilo je čovjekov protivnik i rušitelj njegovih osvojenih saznanja.
Obavezna maska u zatvorenom, obavezno rastojanje, što češće provjetravanje prostora boravka, obavezna maska i rukavice… Doista, kako živjeti bez poljupca, bez stiska ruke i zagrljaja? Kako ljubiti i biti ljubljen bez dodira kože ljubavnika i ljubavnice, bez bliskosti tijela sa smokvinim listom, u ljepoti golotinje, rađanja, putovanja bez ikakvih zabrana… Kako se ponovno vratiti uhodanom životu brušenom stoljećima za čovjeka čije se vrijednosti uma i srca prenose u sva vremena…
Rana jesen zaprijetila je novim ograničenjima, razbuktavala se velika opasnost, razgovaralo se i o novom lockdownu u mnogim zemljama Europe i svijeta. Neke su već bile zatvorene, migranti su pokušavali ući u njih i silom, teroristi su ponovno ubijali u Nici i Parizu, u Beču, stradali su nevini na raznim mjestima pa i u bogomoljama. Jednoj starici odsječena je glava u crkvi. Ima li i nasilje svoj rok trajanja?
Ako mene i Mariju Magdalenu lockdown ponovno zatvori u stan, imamo svog anđela, s njim smo se povremeno susretali, kad je dolazio s posla preko invalidskog mostića razgovarali smo o svemu što se dešavalo u našem naselju, gradu i državi… Nije imao vremena da nam češće dolazi, uvijek je žurio svojoj obitelji, sinovima i supruzi. Jednog je tjedna odlazio na posao ujutro, drugoga popodne.
Većina tih naših razgovora završavala je tvrdnjom da će život i na najteže pitanje jedini znati odgovoriti na pravi način. U njemu je sva čovjekova moć ma tko mu prijetio nestankom. Korona će kao samoubojica jednoga dana morati odigrati svoju glavnu ulogu, ubiti samu sebe, pustiti druge da žive kako to sami odluče. Novi Adam i Eva, Adem i Hava, moraju nastaviti svoje djelo ljudskog grijeha. S njim smo samo ljudi, ništa više od toga. I ništa manje od toga.
Bila je nedjelja, Dan Svih svetih. Nismo mogli do groba bake i majke Marije Magdalene, mjesto groba svog oca ubijenog u Drugom svjetskom ratu Marija Magdalena nije nikad saznala. Zapalili smo kandila u stanu, na balkonu, i za njega i za moje roditelje, za moga brata, njegovu suprugu i starijeg sina, i moju stariju sestru. Vratili smo se s balkona u veliku sobu u kojoj smo se pomolili za sve naše umrle. Sve smo to ponovili i u ponedjeljak, i na Dušni dan.
Od ranog jutra toga dana Marija Magdalena je počela povremeno kašljucati, temperatura joj je bila nešto malo povišena. Dok smo ručali, žalila mi se da uopće ne osjeća što jede, ni mirisa ni okusa na jeziku od jedva sažvakane hrane.
– Ma, to su samo tvoje sugestije. Zapamtila si simptome korone, a danas je dan mrtvih, stalno pričamo o našim umrlim, pokrenut je u tebi strah…
– I jest. U pravu si. Ali, strah me je da ipak nije nešto gore.
– Ne bih rekao. Malo prije ti je temperatura bila gotovo normalna.
– 37,3.
– Bi li bilo pametno snimiti pluća? Da odemo s Pipom u njegovom autu do Vrazove u centar grada?
– Nipošto. U centar grada, ni u Vrazovu, ni na Koševo, nipošto. Tamo je stradao dr. Batić. Jadna njegova Adna. Nikud.
– U naš Dom zdravlja?
– I u njemu se mogu od nekog zaraziti.
–Ipak razmisli. I dalje kašlješ. To mi se ne dopada. Nimalo.
– Neću i neću.
Krenuo sam s Marijom Magdalenom na popodnevni odmor u spavaću sobu s tim njezinim strahom. Nikako nisam mogao da se od njega otrgnem, sanjao sam da je zaražena i da je i u našem gradu ponovno uveden lockdown.
Netko nam je kucao na vrata, da ne probudim usnulu Mariju Magdalenu, na prstima sam, u snu, napustio svoj krevet, na prstima sam došao do vrata i otvorio ih. Bio je Sejo. Anđeo. Zamolio sam ga da ne govori preglasno, Marija Magdalena spava.
– Na Trgu se okupljaju neki naši Alipašinci. Pobuna protiv novog lockdowna – prošaptao je.
– Pa, rečeno je da novog lockdowna neće biti.
– Badava. Naš svijet ponekad djeluje i za svaki slučaj. Unaprijed. Nekoliko policajaca već održava red na Trgu.
– Ne miriše mi to na dobro. I moja Marija Magdalena kao da ima neke simptome… Strah me korone.
– Ne brinite, ja ću vam opet sve… što god vam zatreba… Toga što se tiče, budite i dalje mirni. Ostanite, onda, u kući, u masi je teško biti na rastojanju.
Susjed Sejo me je napustio.
Samo što sam se vratio u krevet, netko je opet bio na vratima. Fata i Mara.
– Hajdemo na Trg – prva je progovorila Fata. – Neće mene više nikakva samoizolacija zatvarati ni gore, na mom spratu, a, bogme, ni „gore“. Prerano je za mene „gore“. Za mene je i samoizolacija, to jest, lockdown, smrt. Za mene je život moje „Čistilište“, u dvorištu. Samo dolje.
– Meni je, vala, svejedno. Ja sam u samoizolaciji i kad nije po naredbi vlastite slobode i životnog stila. Samovoljno. Ali, eto, da ne budem sama, pridružit ću se našemu svijetu na Trgu – rekla mi je Mara.
I jedna i druga su mi svoje riječi poslale šapatom, kao i Sejo. Marija Magdalena je, srećom, i dalje tvrdo spavala. Ja sam kraj nje bio u nekakvom polusnu. I kraj nje i na Trgu. Raspolućen i nesiguran i u jednoj i u drugoj ulozi. Gotovo svi protivnici lockdowna tražili su da govorim. Dugo vremena sam odbijao, masku sam stalno dizao gore, prekrivao njome cijeli nos, nastojao sam je održati tik ispod obrva. Strah me je bilo blizine s okupljenim stanovnicima naselja, previše je među njima bilo onih koji su uporno zahtijevali da im, kad sam im se već pridružio, nešto ipak kažem.
Odbijao sam. Ako progovorim, morat ću reći da sam Mariju Magdalenu ostavio u krevetu jer je zaražena, odmah će svi zaključiti da sam s njom vjerojatno i ja u istom stanju. O čemu, onda, da govorim, koga da branim? O dokazima da je samoizolacija naš jedini spas, o slobodi u vrijeme pandemije kao o apsurdu? Jer, možda sam kapljicama svog daha upravo ja zarazio Mariju Magdalenu, možda tim kapljicama već ugrožavam sve pred kojima sam najglasnije odbijao takvu svoju ulogu, jer su u mojoj blizini… ne! Ne!
Osjećao sam se raspetim i izgubljenim. Kao da su mi takvi zahtjevi u mozgu zabijali čavle slične onim u Isusovim probodenim rukama. Bilo mi je mučno, svi oko mene i svi udaljeniji od mene na platou Trga čekali su moju riječ strpljivo, među njima sam otkrio i vjerske dostojanstvenike – jednog hodžu, jednog popa, jednog svećenika petrovca i jednog predstavnika Židovske zajednice s kîpom na glavi. Fata i Mara su bile u mojoj blizini, obje su mi davale znak da počnem.
– Zbilja smo mi ljudi veliki kažnjenici. Kroz vrijeme u kojem postojimo stalno se za nešto iskupljujemo. Kroz vrijeme koje nam je dodijeljeno stalno se branimo od raznih boleščina… Nekad od Antoninske kuge, pa Justinijanove kuge, Crne smrti, Velikih boginja, Španjolske gripe, Hiva (Side), tuberkuloze, ebole, malarije, danas Covida -19. Kažnjavamo li to na taj način sami sebe, ili nas kažnjava netko drugi. Prokleto je cinično ako smo na Zemlji samo zato da bi nam se mogli bilježiti razni prijestupi, kazne, dodjeljivati kušnje, vrednovati grijesi. Stručnjaci tvrde da je „priroda najveći bioterorist.“ A čija je priroda? Naša. Što joj to mi danas činimo da nam se sada sveti? Što smo joj to mi oduzeli pa je postala tako opaka? Zašto je uništavamo? Znamo li svi kako je bilo na početku svijeta, kako to opisuju sve svete knjige, a kako je danas? Tek sam započeo listati stranice i naše stvarnosti s koronom. Zašto nam ona danas ruši svijet koji je tek stvoren, on je tako mlad i lijep. Nije uopće star, tek je počeo da se razvija. Još nije ni adolescent. Koje je pravo ime tog rušitelja naše tako mlade povijesti?
Nevidljivi govornik derao se u masi okupljenih Alipašinaca:
– Nemoj nam tako o prirodi, nemoj nam tako ni o čovjeku! Govori nam o koroni!
– To i činim.
– Pričaj nam o koroni i o Aci. Znaš li ti ko je Aco?
– Kako da ne znam. Ma, tko ne zna Acu. Jedan od braće s Trga ZAVNOBiH-a, raznih zanatlija, njihov odmetnik, usamljenik, individualac, od ranog jutra do kasne večeri s ispruženom rukom pred vratima Mercatora. Mrk, nepredvidiv, često i ratnički sučeljen s onima koji se nakratko pred njim zadrže s uvredama. Stalno sam sa sobom u nekoj nerazumljivoj priči na nepoznatom jeziku. Njegov govor je mumlanje, rasutih glasova u prostoru bez ikakvog značenja i smisla. Nezadovoljstvo iskazuje neartikuliranom vikom, samo mu je psovka razumljiva, ti mater tad ponavlja više puta, u ljutnji mu je samo drhtaj cijelog tijela jasan…
– Uh, uh! Skrati čovječe! Zašto korona zaobilazi Acu koji joj od prvog dana prkosi ispred Mercatora bez maske?
– To se i ja pitam. Pipo me je nedavno obavijestio da je i proljetnu hladnoću i ljetnu pripeku proveo na istom „radnom mjestu“… da ga je i policija zaobilazila… Da životinjski urliče kad mu je ispružena ruka prazna, kad od nje svi bježe, pa i policija.
– Kako to da njemu korona ne može ništa, a dr. Batića je usmrtila na svirep način?
– To se i ja se pitam.
– Što o tome kažu te tvoje svete knjige?
– I sve i ništa. Ne mogu da dokučim ni sve ni ništa. Ni mrvu njihova sadržaja. Iako je u njima sve naše blago, koliko i u svim našim povijestima. Iz njih je sve poteklo, a naše je. I dobro i zlo. I jedno i drugo stanuje u nama i u prirodi. Mi smo najpouzdaniji čuvari svega što je u prirodi. Mi smo u njoj samo Božji dah. Savladat ćemo njime koronu koja nam također dolazi iz nje. Ako je korona čovjekova greška, je li kineska, ili američka, saznat ćemo, kad-tad, mi ćemo je uništiti. Čovjek je gospodar i svega ljudskog i svega neljudskog… Svega svetog i svega grešnog… Kako je ljudsko u sebi razvio, tako će to i uništiti, kako je griješio, tako će to i otkloniti. Spaliti. I poslije spaljivanja ostat će život, on je neuništiv, sam se obnavlja, sam uništava sve svoje neprijatelje. Svako je njegovo obnavljanje njegovo uskrsnuće namijenjeno živim. On je ono što ne znamo što je smrt. Onaj koji ga je razvio na Zemlji nije mu odredio vrijeme, dodijelio mu je i uskrsnuće mrtvih da bi trajao i trajao… Nagradio ga je, dakle, i uskrsnućem mrtvih. Tako mu je produžio život. To je njegova obnova. Mjere Kriznog štaba, svih prvih dana ja sam namjerno kršio. Bio sam njihov protivnik od prvoga dana. Od dana kada su počele kolati priče o Sudnjemu danu i Božjoj kazni čitam samo svete knjige. Ma, o kakvoj je ovdje kazni riječ? Bog je ljubav, ljubavi je strana svaka kazna. Bog je milosrđe, naučili su me tome još kao ministranta u mojoj Tramošnici…
– Slabo su te naučili. Pričaš nam bajke umjesto o koroni i novom lockdownu. Kao da je korona za tebe mačji kašalj.
– Ona je vrlo opasna. I kao sredstvo i kao bolest. S njom se danas vješto i manipulira.
– Narode, ovaj čovjek bunca. Možda ne može da se odvoji od nekog ružnog sna, možda se u njega tek spušta.
– Ma, pusti čovjeka da govori. Zamolili smo ga da govori.
– Vidjeli ste neki dan kako je život buknuo. Rascvjetao se čim su mjere ukinute za starije i mlade. Virus ga bio umrtvio, sloboda ga probudila. Ona je čovjekovo uskrsnuće, alat protiv svega nečovječnog… Virus je i alatka vlastodržaca, svih moćnih, za manipulaciju nemoćnim.
– Ma, nemoj nam tim jezikom, prijatelju! – opominjao me je nečiji glas s platoa na kojemu je sve vrilo. – I ne prešućuj Darwina! Kad si o prirodi kao o bioteroristi, reci nam nešto i o Darwinu! Nemoj nam stalno o svetim knjigama i svecima.
Gubio sam glasove prisutnih na Trgu. Vidio sam sve koji su govorili, bilo ih je mnogo, ali nisam razabirao ničije riječi. Iznenada, kao da je netko nevidljiv na platou pokrenuo suho lišće, rasuto s grana raznovrsnog drveća, ono je u zraku šuštalo i pištalo, zavijalo i prijetilo. Vrtjelo je i mene u toj masi ljudskih tjelesa čiji su pokreti imali jedno jedino značenje, odbijanje onoga što sam izgovorio, bili su protivni onome što ih je okupilo.
– Mi nećemo ponovno u krletku lockdowna, prijatelju – napokon sam razabrao riječi nekoga tko mi je bio najbliži. – U krletkama smo proljetos već bili, prijatelju, u njima smo zaboravili i hodati, i misliti, i osjećati, čovječe…
– Ukinut nam je rizik, jarane! Neće ga biti ni u drugom lockdownu. U ratu si s rizikom na vlastitu odgovornost i ti mogao kud hoćeš, pa što ti bude. Više nemamo takvog rizika. Fali nam taj rizik – pridružio se tom muškom glasu i glas neke žene. Nije bio ni Marin ni Fatin, obje su u mene zurile s izrazom čuđenja na licu, kao da su još uvijek od mene iščekivale nešto što nitko osim mene nije znao bolje.
– Riziku koji vam nedostaje – branio sam se – pravo je ime sloboda. Sloboda je bogatstvo, ali ona je i rizik.
– Kad si već o nama, ljudima, reci nam nešto i o majmunima! Zašto i oni ne boluju od korone?
Vjerski dostojanstvenici su se prvo dugo sašaptavali, onda su se grohotom nasmijali.
– Zabilježen je covid i kod nekih majmuna – odgovorio sam muškom glasu koji se do mene jedva probio kroz nerazumljive šuštave i pištave glasove.
– Laže. Ne dajte mu da dalje govori, može nas kapljicama svog govora i zaraziti. Ostavio je u krevetu zaraženu ženu, sigurno je zaražen i on. Vratit će nam opet svojim govorom ono mrko nebo i pustu zemlju iz svog prvog sna s ovoga Trga. Što sve neće izmisliti pisac poput njega. Sve je on to izmislio, kao što nam je netko izmislio i koronu. U nekom laboratoriju. Nisu mrko nebo i pusta zemlja na našem Trgu nikad ni bili. Nema u našem naselju nikakve korone. Samo se po njemu šunja strah od smrti koja je slična onoj dr. Batića. Prenosiš taj strah i na nas. Prestani!
Uplašio sam se da me ne pretuku, strah nisam smio iskazati, s platoa nisam smio ni bježati.
– Tražili ste da vam govorim, a stalno me ometate. Neka vam, onda, govore vjerski velikodostojnici. Ili policajci.
– A što će vjerski velikodostojnici ovdje? Nije ih bilo dok se ti nisi pojavio. Policija je bila, njoj smo ovaj skup uredno prijavili.
– Ali, ja sam ih ovdje s vama zatekao! Ne i policiju.
Ponašao sam se kao da govornika u masi okupljenih nisam ni vidio ni čuo, s pogledom sam pobjegao vjerskim velikodostojnicima koji su se ispred mene sjajno zabavljali. Čas su se previjali u struku, čas su se tapšali i grohotom smijali.
– Sve vas razumijem – ipak sam uzvratio govorniku u skupu, ali i smijehu vjerskih dostojanstvenika. – Sve sam vam rekao. Tko ne razumije, ne mogu mu pomoći. Opet smo protjerani iz vrta slobode, iako iz tog vrta nismo pojeli ono zabranjeno voće iz Edena. Kroz vrijeme u kojemu stradamo, samo zato što nam je na početku stvaranja svijeta dodijeljena kazna zbog zagriza jedne voćke, izgubili smo otpornost na razne bolesti, s njom i na razbibrigu. Jer je sloboda i nemjerljivo opuštanje, nisam li u pravu?
– Ako smo u punoj slobodi, onda si u pravu. Ali, nemoj nam ni o tome više, jarane! – opet se javio isti glas čiji se vlasnik nalazio iza Mare i Fate, nijemih, skamenjenih.
– A o čemu ću drugo?
– O novom lockdownu. Kako se u njemu ponašati, kako pobijediti virus?
– Mnogo ti mene pitaš, to nije znao ni onaj epidemiolog.
– Pa je zato i umro…
– Bože, što ću ja na ovom skupu – zavapio sam očajnički. – Kako sam na njega zalutao?
I opet je ojačao smijeh vjerskih velikodostojanstvenika. Zavladao je festival raznobojnog jesenskog uvelog lišća u zraku, sudara riječi koje su istovremeno izgovarali svi okupljeni. Ojačala je kulminacija zvukova orkestra u kojemu su razna glazbala bila s nepoznatim dirigentom na Trgu. Pa, kad je tako, nema bježanja, nema nikakvog odstupanja, i ja ću po svome, hrabrio sam samog sebe, zaboravljajući da sam u krevetu ostavio bolesnu Mariju Magdalenu, koja me je, možda probuđena, već tražila po stanu. Kao da je već i hodala blagovaonicom idući u našu spavaću sobu, kao da je već vrištala u saznanju da sam je ostavio samu u postelji. Izgovorit ću tom svijetu ono što sam samo ja znao da se nalazi u raznim dimenzijama, možda ću jedino na taj način rastjerati i svirače i njihova dirigenta i vratiti se svojoj Mariji Magdaleni što prije. Odmah.
Skupljao sam oči, nisam mogao da povjerujem, plato je bio potpuno prazan. Jesam li na njemu ili u stanu, opet nisam mogao odrediti. Pokušavao sam saznati iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena sve to stvaram sam sebi. U mnogim je dimenzijama bilo ono što sam izgovorio, u njima su moje riječi i dalje šuštale i pištale kao jesensko lišće, kao raštimana glazbala. Mrkom nebu i pustom platou moje riječi su govorile i o mojim i sarajevskim ratnim danima Marije Magdalene, o snu s početka ove priče kojom sam zagovarao uskrsnuće živih, njihovo spasenje od progonstva, patnje, boli, tuge, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Kao da me je ta moja riječ bila konačno od zla potpuno odvojila, u samu sebe uvezala. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici i mistici postojanja. U snu i izvan njega. Nisam mogao još ništa zaključiti sa sigurnošću.
Sve snažnije sam čuo glas s početnih stranica ove priče. Nisam vidio nikoga kome je on pripadao. Vidio sam opet mrtvo nebo i praznu zemlju. „I Sunce će okusiti smrt“ širio se nečiji glas, kao da je pripadao hodži iz skupine vjerskih dostojanstvenika. Doista, što je smrt?Je li nam to baš hodža najavljivao Sudnji dan? Papa Franjo je početkom listopada dvije tisuće i dvadesete godine u svojoj enciklici općeljudskog zajedništva vjernika i nevjernika „Fratelli tutti“ zapisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Više od dvije tisuće godina u Edenu nema prvog čovjeka i prve žene, ni na zemlji ih izgleda više neće biti, ni s grijehom niti bez grijeha.
I, napokon, Spasenje. Naglo sam se u krevetu probudio, odmah sam provjerio je li Marija Magdalena sa mnom u sobi. Protežući se, izgovarala je sanjivim glasom:
– Baš mi je u snu bilo lijepo s tobom. Da me nisi drmnuo rukom, ostala bih u nekom vrtu u kojemu je tepih uvelog lišća. Vjetar ga raznosio na sve strane.
– Sanjao sam strašan san, Marija Magdalena. U njemu sam čuo i tvoje stope, prvo u blagovaonici, onda i u ovoj sobi. I onaj glas s početka ove priče.
– I glas? Zar opet?
– Sanjao sam da smo ponovno u lockdownu. Da sam te zaraženu ostavio samu u krevetu…
– Znači, nisi ni čuo kad sam ustajala. A meni se činilo da ćeš i ti brzo za mnom… Osjetila sam strašnu glad, dugo sam žvakala hranu u kuhinji… Nisam te dočekala. Kao mjesečar, vratila sam se u krevet na prstima, a imala sam dojam da moji koraci odjekuju u prostoru, i da će te probuditi. A kad sam se vratila, ti si nešto mrmljao, nisi, eto, ni čuo da sam ustajala…
– Govorio sam protivnicima lockdowna na platou, ali bunili su se protiv svega što sam im rekao, iako su zahtijevali da govorim…
– Nisam niti jednu tvoju riječ iz tvog mrmljanja razabrala.
– Govorio sam im da smo u svim vremenima progonjeni bez razloga i kažnjavani bez razloga. Moje riječi su ih otjerale s Trga, kao vjetar lišće.
– Ništa nisam čula… Pa, bio si u krevetu, otkud ti na Trgu, čovječe?
– U snu, Marija Magdalena. Govorio sam im o slobodi, ženo. Zbog nje smo sami sebe kroz povijest i kažnjavali i progonili.
Marija Magdalena se opet protegnula, jednom je i zijevnula, onda je sanjivim glasom izgovorila:
– Čim sam se u kuhinji dobro najela, vratila sam se u krevet. Na prstima. Ti si prestao mrmljati.
– Je li to znači da nisi zaražena?
– Izgleda da nisam. Izgleda da si dobro procijenio: dan mrtvih, strah…
– I onaj glas s početka priče na platou mi se stalno smijao. Netko je jednom rekao: „I Sunce će okusiti smrt“. Kao da je hodža…
Marija Magdalena je ponovila zijevanje. Kad je s usta odmakla ruku, upitala je:
– I što ti je još govorio taj glas s početka priče?
– Ništa nije govorio. Samo mi se smijao i smijao. Zajedno s onim vjerskim dostojanstvenicima stalno mi se smijao i smijao.
– Neće se smijati, budi siguran, neće se smijati ako se i u njima korona nastani.
– Zar bi mogla?
– Ona je i u Svemiru i na Zemlji, dragi moj Adame. Budi siguran. Udruženi pothvat.
– I meni se čini da jest. Ali, nisam siguran čiji je?
– Ne znaš čiji je? Iako si mi neki dan rekao da je papa Franjo u svojoj enciklici napisao da “pandemija nije Božja kazna, to je zbilja koja vapi i buni se”. Ne znaš čiji je?
– Još nisam siguran. U pravo si se vrijeme te enciklike sjetila, draga Eva. A kad sam ti je ono spomenuo?
– Čim je objavljena, još početkom listopada. A prije nje, u onaj san o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene, gurnuo te je i strah od nečega sličnog.
– I to si dobro zaključila. Još me taj strah ne pušta na miru. Tko nas je preselio u pakao korone? Zašto nas je smjestio u njezinu luđačku kuću? Virus je samo nejaki ubojica povijesti. Povijest s koronom nije mrtva. Mlada je. Još nije ni adolescent, draga moja Eva..
– Sve je u enciklici, dragi moj Adame. Spavaj! Daleko je zora.