Unutrašnja dvorišta podsvijest su Donjeg grada. Zađem u jedno blizu Trga burze. Memljivi pusti balkoni, tamni od vlage i smoga, dijelovi fasade sasipaju se u prah, iznad zakovanih drvenih vrata na zidu natpis sa firmom davno zatvorene vinarije, jedna do druge dvije garaže, jedna zatvorena, starinska rolo-vrata, model šezdesetih, druga ista, ali bez vrata, napuštena.
Ulazim, usko je i nisko, automobili su bili manji, u ovih pedeset godina rastu, kao što rastu i ljudi, pa bi danas unutra mogao stati samo neki vrlo mali auto, smart, twingo, fiat 600, najmanji model.
Vjetar je unutra nanio suho lišće, smeće, golubje perje, vonja na mačju mokraću, na životinjske strvine, na životinjsku gradsku smrt. Ono što vjetar u garažu unese, to više ne može van. Nema suprotnog vjetra. Ovo je klopka, ovo je kraj svijeta.
Na zidovima dva kaširana plakata, oštećena, ali još uvijek vise. Ajkula ili žaba, Citroën DS, najljepši automobil svoga doba, službeno partijsko vozilo, automobil francuskih filmskih zvijezda, na sivo-zelenoj pozadini, možda u šumi, savršenstvo oblika, jedini definiran oblik usred bezobličja i apstrancije. Na suprotnom zidu drugi francuski auto, možda Renault, možda Citroën, živa slika, u autu muškarac za upravljačem, suvozačica crne natapirane frizure, iza nje još jedna, jednako raskošna, moda je vodene trajne, ljudi su najsličniji dječjim lutkama, vrijeme je kada se ljudi pretvaraju u lutke. Ispred auta, nasmiješen, stoji poznanik lovac, s irskim seterom zagledanim u objektiv, u čovjeka koji ga doziva, i koji ostaje izvan fotografije. Seter je ptičar, sezona lova na prepelice.
Plakati u garaži vise barem pedeset godina. Taj koji ih je objesio odavno nije živ. Ili dementan drijema svoj posljednji drijemež u nekom zagrebačkom domu za stare i nemoćne. Ova mogućnost manje je vjerojatna. Kada je otišao, ili kada je umro, provaljena su garažna vrata. Odnešeno je sve što je bilo u garaži. Ostala su dva oštećena plakata. Netko bi ih trebao uništiti. Pregaziti sjećanje zida, pregaziti sjećanje garaže, kao staru verziju teksta u kompjutoru. Ali unutra ne ulazi nitko osim mačaka, vjetra i mene. Ti plakati vješani su kad sam se rađao.
Garaža
Unutrašnja dvorišta podsvijest su Donjeg grada. Zađem u jedno blizu Trga burze. Memljivi pusti balkoni, tamni od vlage i smoga, dijelovi fasade sasipaju se u prah, iznad zakovanih drvenih vrata na zidu natpis sa firmom davno zatvorene vinarije, jedna do druge dvije garaže, jedna zatvorena, starinska rolo-vrata, model šezdesetih, druga ista, ali bez vrata, napuštena.
Ulazim, usko je i nisko, automobili su bili manji, u ovih pedeset godina rastu, kao što rastu i ljudi, pa bi danas unutra mogao stati samo neki vrlo mali auto, smart, twingo, fiat 600, najmanji model.
Vjetar je unutra nanio suho lišće, smeće, golubje perje, vonja na mačju mokraću, na životinjske strvine, na životinjsku gradsku smrt. Ono što vjetar u garažu unese, to više ne može van. Nema suprotnog vjetra. Ovo je klopka, ovo je kraj svijeta.
Na zidovima dva kaširana plakata, oštećena, ali još uvijek vise. Ajkula ili žaba, Citroën DS, najljepši automobil svoga doba, službeno partijsko vozilo, automobil francuskih filmskih zvijezda, na sivo-zelenoj pozadini, možda u šumi, savršenstvo oblika, jedini definiran oblik usred bezobličja i apstrancije. Na suprotnom zidu drugi francuski auto, možda Renault, možda Citroën, živa slika, u autu muškarac za upravljačem, suvozačica crne natapirane frizure, iza nje još jedna, jednako raskošna, moda je vodene trajne, ljudi su najsličniji dječjim lutkama, vrijeme je kada se ljudi pretvaraju u lutke. Ispred auta, nasmiješen, stoji poznanik lovac, s irskim seterom zagledanim u objektiv, u čovjeka koji ga doziva, i koji ostaje izvan fotografije. Seter je ptičar, sezona lova na prepelice.
Plakati u garaži vise barem pedeset godina. Taj koji ih je objesio odavno nije živ. Ili dementan drijema svoj posljednji drijemež u nekom zagrebačkom domu za stare i nemoćne. Ova mogućnost manje je vjerojatna. Kada je otišao, ili kada je umro, provaljena su garažna vrata. Odnešeno je sve što je bilo u garaži. Ostala su dva oštećena plakata. Netko bi ih trebao uništiti. Pregaziti sjećanje zida, pregaziti sjećanje garaže, kao staru verziju teksta u kompjutoru. Ali unutra ne ulazi nitko osim mačaka, vjetra i mene. Ti plakati vješani su kad sam se rađao.