Konobar II

Četrdeseti dan nakon Kovačeva sprovoda sjedim u onoj slastičarnici u Rovinju, i čekam te.

Nailazi isti konobar i govori:

Prekasno je za mene, život je bio takav pa me potjerao od knjige, nego biste li mi mogli ukratko ispričati neki njegov roman.

Mogao bih.

Rekao sam od nekog čudnog straha da bez mene nikad neće saznati ništa o onom što je Kovač pisao. I odmah sam se pokajao, jer sam već zamislio razočarenje u očima, ako mu ispričam “Uvod u drugi život” ili “Vrata od utrobe”. A kako ću ako konobara razočaram u Kovača i ako mu poslije ne budem znao protumačiti u čemu je greška: nije u Kovačevom romanu, nego je u meni koji mu ne umijem ispričati Kovačev roman, jer to nije umijeće čitatelja.

I onda mu, kad već obojica znamo da nikada ništa od njega neće pročitati, ispričah najpoznatiji Kovačev roman, nisam mu rekao naslov:

Jedna je žena ružno pogledala drugu ženu. Ili je ova bila luda, pa je to ružno vidjela u njenom pogledu. Tako ju je luda proklela.

Nekoliko mjeseci kasnije prokleta je žena rodila sina, bilo je to na svetoga Stjepana, godine 1938.

Kada su dječaku bile četiri godine, došla mu je i rekla ovako: ti si tek izašao na svijet, i ne znaš ono što bi trebao znati, pa da razumiješ ono što ću ti sad reći. Ali mi nemamo vremena, pa slušaj, jer od toga ovisi hoćeš li živjeti.

Kroz život će ti se, od sutra pa do kraja života, ukazati dvjesto i pedeset glava, dvjesto i pedeset strašnih lica smrti. Svaku od njih ti moraš pogledati ravno u oči. Prva koju izbjegneš će ti biti sudbina. A nju ti je bolje ne sresti.

Danas, kad se zamomčiš, kad pođeš na voz za veliki grad, ili kad budeš starac, zapamti, jedna od tih dvjesto i pedeset glava bit će ti sudbina.

A majko moja mila!

Konobar se potresao, i poslužavnik spustio na stol. Na trenutak sam se uplašio da će sad od mene tražiti naslov najpoznatijega Kovačevog romana, jer da ga mora pročitati.

Dječak nije razumio što mu mati govori, ali nešto mu je, ipak, ostalo: da ljudima zagleda oči, da u svakome od njih stvara iluziju da ponire i proniče baš u njega, da ga u oči gleda baš onako kako će prvi čovjek Adam gledati posljednjeg čovjeka, kojemu još ne znamo ime.

Sve dok mu nije u vozu za Mostar, negdje nasred Popova polja, đak dok je bio, nepoznat čovjek s crnim naočalama slijepca sjeo na sjedalo preko puta, a kraj njega vrlo lijepa i bujna, mlada djevojka, njegova kćer. On mlad, šta će, nego pođe se gledati s curom. On nelijep, ali s držanjem đavla, kao da iza onog što jest postoji još jedno što nije u kojemu je opet ono što jest; žene to priča se vole. 

I tako se gledao s njom, onako kako se mlado s mladim gleda, i još malo preko toga, skidao ju je pogledom, pa je ona skidala njega. Besramno su se tako zabavljali, a ona bi usred te opscene igre, ustima hladnim, kao da su tuđa, glasno izgovarala riječi za slijepoga oca. On joj je odgovarao, i njih su dvoje tako razgovarali.

Bila je paklena vrućina, mjesec august, kakav već zna biti u kamenoj zemlji, njih su se dvoje znojili, i tako mokri jedno u očima drugog bivali sve goliji, nagiji, puteniji, baš kao da su im njihove žive puti izbile preko onog što su imali na sebi, pa su koža i velike gole grudi progutale bijelu lanenu košulju…

Ali i ocu je bila vrućina.

Ja vam se izvinjavam, reče, ne mogu izdržati ovu žegu!

Pa skide one naočale, i pred njega iskočiše dva bijela oka, na kojima su se jedva prepoznavali tragovi šerenice. Ili to nisu bili tragovi šarenice.

Dječak mahinalno pobježe pogledom,

i onda shvati, te oči su njegova sudbina, sudbina njegove smrti. Ali, naravno, bilo je kasno.

To je moja priča, reče konobar.

Ali nije to sav roman, pobunih se.

Za mene je ovoliko, reče.

Tu si ti došla, pa smo mogli otići.

Nikad ti nisam ispričao.

 

Miljenko Jergović 05. 09. 2020.