Jedna od onih tihih knjiga. Datirana u 2023, ali stvarno objavljena 2024, meni će biti jedna od najvažnijih knjiga godine. Iza naslova “Moji” u tri su ciklusa objavljene prethodne Nadine knjige: “Otac”, “Sestra”, “Majka”, koje sad čine jednu. Knjigu je uredio Almin Kaplan, koji je autoričin najbliži rod u književnosti. Njihovo srodništvo je u tom čudu jednostavnosti i potpune jasnoće i svedenosti, do kojeg dolaze na dva zapravo različita načina. Kaplan, izbjegavajući metaforu. NadaTopić progovarajući iz metafore. S tim da je njezina metafora nekim neobjašnjivim novim čudom istovjetna njegovoj stvarnosti.
Sve tri knjige, “Otac”, “Sestra”, “Majka”, objavljene su mimo svijeta, u samizdatu. Na neki način to je i prirodno, jer su sve tri privatne onoliko koliko književnost (ili poezija) uopće može biti privatna. Pritom, pišući o svojima, ona im ne zalazi pod kožu, žive ih, a ni mrtve ne secira. Nema tu nikakvih obračuna s bližnjima ili sa sobom. Ovo je ljepota i dobrota u nekoj posve šokantnoj mjeri. Čitatelj da ne povjeruje koliko i danas književnost može biti svedena na dragost i dobrotu. A da pritom bude ozbiljna i svegovoreća.
Gnoma, dosjetka, epopeja od tri riječi; to je ono čime se NadaTopić služi. Epopejama od tri riječi vladao je, u nekom mračnom kodu, mračni genij Cioran. Služio se njima, u svom tajanstvenom ključu, Vasko Popa. Ali ovako kako to radi Nada, zapravo nije, u našemu svijetu, radio nitko. A gnome i dosjetke u naša su doba na zlu glasu. Moraju biti nove i nedirnute, genijalno izvedene, s vrha jezika skinute, da bi bile uspjele. Njezine su upravo baš takve.
Prva knjiga, prvi ciklus, mogla bi se olako nazvati žalovanjem za pokojnim ocem. Svako prisjećanje mrtvoga svog je žalovanje. A otac je odsutno prisutan u svakoj slici, riječi, pjesmi, recimo “Otac, kazaljke”: “Na kraju dana/ otac zagrli kazaljke/ zidnog sata/// Povuče ih prema sebi/ pa ih vraća/ vraća” Ili “Otac, prašina”: “Otac se nedjeljom popne/ na vrh lustera/ i ne mrda/// Samo gleda/// Otac naš/ Fina prašina”. U imaginaciji čitateljevoj najprije naiđe temeljna kršćanska prispodoba o prahu iz kojega smo nastali, u koji se pretvaramo. Istovremeno, međutim, prašina je u svakom domu, prašina je u obitelji oznaka vremena. Brisanje neobrisive je prašine pokušaj da se zaustavi vrijeme ili da će započne ispočetka. Brisanje prašine je tihi zaborav i prebolijevanje. “Otac naš/ Fina prašina” nešto je najtačnije što znamo o mrtvim očevima.
Ili jedna duga, genijalna, naslova “Otac izlazi iz zida”: “Noću/ otac izlazi iz zida/ i gleda nas kako spavamo/// Umjesto snijega/ s njega/ sipi bijeli kreč/ i pada po debelom pokrivaču/ i po našim glavama/// Prije nego se vrati/ otac nas ušuškava/// Kaže:/ Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Kreč koji sipi s oca kreč je kojim su prije polikolora krečene dalmatinske kuće. Pamtim iz Drvenika to vrijeme polikolora. “Umjesto snijega/ s njega” ona je sitnica po kojoj se pjesnikinja razlikuje od kokoši koje u poeziji kokodaču i pijevaca koji u pjesmama kukuriječu (ili, po dalmatinski, kukuriču). Ali sve bi to bilo nedovoljno, sve je to sitno, sentimentalno, bez onoga što slijedi. Grezi ćaća u sjećanju, naš otac a za čitatelja tipični dalmatinski otac, ili onaj jedan muški koji nas je sve volio, ali nije nikad dao da ga to voljenje odvede preko ruba suza, nego bi rekao: “Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Jebeš ga, ali meni je ovo stvarno genijalno!
Onda “Sestra”. Recimo, “Sestra, vesta”: “Kad zapuše vjetar/ sestra ulazi u kuću/ i vraća se/ s modrom vestom u rukama/// Sestro, sestro!/ Topla vesto!/// Za naša gola ramena/ i koljena”. Poput snijega s njega, u ovoj je pjesmi sestro – vesto. Od rima veće su čudo asonance i aliteracije, jer one nisu manje savršene od rima, budući da više iznenađuju. I jer u Nade Topić one nisu samo u formi, nego su i u smislu. Njoj se ne slažu riječi, nego se slažu pojmovi. Kad bijeli kreč poput snijega sipi s njega, tad u njemu osjetimo hladnoću, jer je snijeg hladan i jer je mrtvac (mrtvi otac) hladan, a negacija snijega, jer to je kreč, a ne snijeg, i očevu mrtvost čini nekako živom. Slično je i s asonancom sestro – vesto. Druga riječ na određeni je način proizašla iz prve, što je, gledano iz perspektive pjesme, posljedica toga što sestra donosi vestu. Pjesnik, kad je on pjesnikinja NadaTopić, umije jedan mali događaj, epopeju od tri riječi, učiniti starijim od riječi koje ga opisuju.
Ili pjesma “Sestra pravi pekmez od šljiva”: “Bez šećera/ kaže/ Stavim samo komadić/ cimeta”. Opet se tu, istina izdaleka, nasluti aliteracija. I daleka veza, pritom, između šećera i cimeta. I posljednja u ciklusu, naslova “Sestra prekida čitanje”: “Na trenutak/ sestra prekida čitanje/ i gleda me/// Nadam se da ne pišeš o meni/// Kaže mi/// Ljuti se.” Bližnji ne vole biti razotkriveni, ne vole biti fotografirani, “napisani”, jer žive u iluziji da itko drugi može išta vidjeti ili razumjeti.
Slijedi “Majka”, ali o “Majci” smo već jednom, u nizu ovih tekstova.
Otac, zastava
Možda jedna od najdražih: “Na državni praznik/ kuća se ori/// Otac pjeva/ i njegov glas/// Vijori/ Vijori”. Iz nas ponekad, kako mogu osjetiti oni među kojima živimo, izbijaju karakteri naših mrtvih. Ono što izbija je, vjeruje se, u genima. Ali ima u tome što izbija i onoga drugog: to mi ne dopuštamo mrtvima da nas napuste. Ne dopuštamo mrtvima da u nama umru, pa ih povremeno puštamo da okolo divljaju. Kao psa, da se istrče! I onda nas živi zaprepašteno gledaju, i vide one koji su davno otišli. Obično njihove najgore osobine. Ali nisam to htio reći! Htio sam reći da se NadaTopić u svom škrtom i malorijekom tekstu koristi raskošnim obiljem stilskih figura. Pa se onda na državni praznik kuća ori, a očev se glas vijori, vijori. Glasovi mrtvih zastave su koje u nama blijede. Jedine zastave koje ima smisla isticati.
Otac, zelena jabuka
Vrijeme je u ciklusu “Otac” opsesivna tema. Još jedna pjesma o vremenu: “Otac nekad pojede/ zelenu jabuku/// Mi gledamo u zdjelu s voćem/ i pitamo se:/ Gdje je nestala ona zelena jabuka?/ Kad je sazrela?” Otac je prašina. Prašina je vrijeme. Otac je vrijeme. Mrtvi su vrijeme, jer mrtvi za nas postoje izvan vremena. Mrtvi postoje dok god mi još imamo vremena.
Ekran, knjige/84
Nada Topić: Moji, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2023.
Jedna od onih tihih knjiga. Datirana u 2023, ali stvarno objavljena 2024, meni će biti jedna od najvažnijih knjiga godine. Iza naslova “Moji” u tri su ciklusa objavljene prethodne Nadine knjige: “Otac”, “Sestra”, “Majka”, koje sad čine jednu. Knjigu je uredio Almin Kaplan, koji je autoričin najbliži rod u književnosti. Njihovo srodništvo je u tom čudu jednostavnosti i potpune jasnoće i svedenosti, do kojeg dolaze na dva zapravo različita načina. Kaplan, izbjegavajući metaforu. Nada Topić progovarajući iz metafore. S tim da je njezina metafora nekim neobjašnjivim novim čudom istovjetna njegovoj stvarnosti.
Sve tri knjige, “Otac”, “Sestra”, “Majka”, objavljene su mimo svijeta, u samizdatu. Na neki način to je i prirodno, jer su sve tri privatne onoliko koliko književnost (ili poezija) uopće može biti privatna. Pritom, pišući o svojima, ona im ne zalazi pod kožu, žive ih, a ni mrtve ne secira. Nema tu nikakvih obračuna s bližnjima ili sa sobom. Ovo je ljepota i dobrota u nekoj posve šokantnoj mjeri. Čitatelj da ne povjeruje koliko i danas književnost može biti svedena na dragost i dobrotu. A da pritom bude ozbiljna i svegovoreća.
Gnoma, dosjetka, epopeja od tri riječi; to je ono čime se Nada Topić služi. Epopejama od tri riječi vladao je, u nekom mračnom kodu, mračni genij Cioran. Služio se njima, u svom tajanstvenom ključu, Vasko Popa. Ali ovako kako to radi Nada, zapravo nije, u našemu svijetu, radio nitko. A gnome i dosjetke u naša su doba na zlu glasu. Moraju biti nove i nedirnute, genijalno izvedene, s vrha jezika skinute, da bi bile uspjele. Njezine su upravo baš takve.
Prva knjiga, prvi ciklus, mogla bi se olako nazvati žalovanjem za pokojnim ocem. Svako prisjećanje mrtvoga svog je žalovanje. A otac je odsutno prisutan u svakoj slici, riječi, pjesmi, recimo “Otac, kazaljke”: “Na kraju dana/ otac zagrli kazaljke/ zidnog sata/// Povuče ih prema sebi/ pa ih vraća/ vraća” Ili “Otac, prašina”: “Otac se nedjeljom popne/ na vrh lustera/ i ne mrda/// Samo gleda/// Otac naš/ Fina prašina”. U imaginaciji čitateljevoj najprije naiđe temeljna kršćanska prispodoba o prahu iz kojega smo nastali, u koji se pretvaramo. Istovremeno, međutim, prašina je u svakom domu, prašina je u obitelji oznaka vremena. Brisanje neobrisive je prašine pokušaj da se zaustavi vrijeme ili da će započne ispočetka. Brisanje prašine je tihi zaborav i prebolijevanje. “Otac naš/ Fina prašina” nešto je najtačnije što znamo o mrtvim očevima.
Ili jedna duga, genijalna, naslova “Otac izlazi iz zida”: “Noću/ otac izlazi iz zida/ i gleda nas kako spavamo/// Umjesto snijega/ s njega/ sipi bijeli kreč/ i pada po debelom pokrivaču/ i po našim glavama/// Prije nego se vrati/ otac nas ušuškava/// Kaže:/ Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Kreč koji sipi s oca kreč je kojim su prije polikolora krečene dalmatinske kuće. Pamtim iz Drvenika to vrijeme polikolora. “Umjesto snijega/ s njega” ona je sitnica po kojoj se pjesnikinja razlikuje od kokoši koje u poeziji kokodaču i pijevaca koji u pjesmama kukuriječu (ili, po dalmatinski, kukuriču). Ali sve bi to bilo nedovoljno, sve je to sitno, sentimentalno, bez onoga što slijedi. Grezi ćaća u sjećanju, naš otac a za čitatelja tipični dalmatinski otac, ili onaj jedan muški koji nas je sve volio, ali nije nikad dao da ga to voljenje odvede preko ruba suza, nego bi rekao: “Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Jebeš ga, ali meni je ovo stvarno genijalno!
Onda “Sestra”. Recimo, “Sestra, vesta”: “Kad zapuše vjetar/ sestra ulazi u kuću/ i vraća se/ s modrom vestom u rukama/// Sestro, sestro!/ Topla vesto!/// Za naša gola ramena/ i koljena”. Poput snijega s njega, u ovoj je pjesmi sestro – vesto. Od rima veće su čudo asonance i aliteracije, jer one nisu manje savršene od rima, budući da više iznenađuju. I jer u Nade Topić one nisu samo u formi, nego su i u smislu. Njoj se ne slažu riječi, nego se slažu pojmovi. Kad bijeli kreč poput snijega sipi s njega, tad u njemu osjetimo hladnoću, jer je snijeg hladan i jer je mrtvac (mrtvi otac) hladan, a negacija snijega, jer to je kreč, a ne snijeg, i očevu mrtvost čini nekako živom. Slično je i s asonancom sestro – vesto. Druga riječ na određeni je način proizašla iz prve, što je, gledano iz perspektive pjesme, posljedica toga što sestra donosi vestu. Pjesnik, kad je on pjesnikinja Nada Topić, umije jedan mali događaj, epopeju od tri riječi, učiniti starijim od riječi koje ga opisuju.
Ili pjesma “Sestra pravi pekmez od šljiva”: “Bez šećera/ kaže/ Stavim samo komadić/ cimeta”. Opet se tu, istina izdaleka, nasluti aliteracija. I daleka veza, pritom, između šećera i cimeta. I posljednja u ciklusu, naslova “Sestra prekida čitanje”: “Na trenutak/ sestra prekida čitanje/ i gleda me/// Nadam se da ne pišeš o meni/// Kaže mi/// Ljuti se.” Bližnji ne vole biti razotkriveni, ne vole biti fotografirani, “napisani”, jer žive u iluziji da itko drugi može išta vidjeti ili razumjeti.
Slijedi “Majka”, ali o “Majci” smo već jednom, u nizu ovih tekstova.
Otac, zastava
Možda jedna od najdražih: “Na državni praznik/ kuća se ori/// Otac pjeva/ i njegov glas/// Vijori/ Vijori”. Iz nas ponekad, kako mogu osjetiti oni među kojima živimo, izbijaju karakteri naših mrtvih. Ono što izbija je, vjeruje se, u genima. Ali ima u tome što izbija i onoga drugog: to mi ne dopuštamo mrtvima da nas napuste. Ne dopuštamo mrtvima da u nama umru, pa ih povremeno puštamo da okolo divljaju. Kao psa, da se istrče! I onda nas živi zaprepašteno gledaju, i vide one koji su davno otišli. Obično njihove najgore osobine. Ali nisam to htio reći! Htio sam reći da se Nada Topić u svom škrtom i malorijekom tekstu koristi raskošnim obiljem stilskih figura. Pa se onda na državni praznik kuća ori, a očev se glas vijori, vijori. Glasovi mrtvih zastave su koje u nama blijede. Jedine zastave koje ima smisla isticati.
Otac, zelena jabuka
Vrijeme je u ciklusu “Otac” opsesivna tema. Još jedna pjesma o vremenu: “Otac nekad pojede/ zelenu jabuku/// Mi gledamo u zdjelu s voćem/ i pitamo se:/ Gdje je nestala ona zelena jabuka?/ Kad je sazrela?” Otac je prašina. Prašina je vrijeme. Otac je vrijeme. Mrtvi su vrijeme, jer mrtvi za nas postoje izvan vremena. Mrtvi postoje dok god mi još imamo vremena.