Baba Kaja bješe iz Like
o kojoj ja imam površne slike
zima ne prija, perje se čija, blizu su more, i Italija,
muški visoki, a žene jake,
snijezi duboki, šake ne lake, Lovinac, Gospić, Balena Plana, tu ptice pjevaju sa svih strana,
tu život blista k’o dragulj dana,
tu živiš kao junaci romana,
tu krv još lipti
iz mnogih rana.
Odatle bješe ta baba Kaja
od koje dođoh, koja me prati,
koja je majka moje mati.
Ostala sama, živjela teško, u Slavoniji, gdje stiže greškom, žena lugara, obitelj bez para, dić’ se iz bijede, to priča je stara, poslala djecu u život dalje, pakete čvaraka znala da šalje, čuvala svinje, mijesila kruha, zakla mi pijetla da bude juha, djeda je čuvala na slici na zidu, postelja njena bila je prazna, i tako dani, oni iduudovicama kao kazna, pa tako i Kaji, usred tog sela, koje se zove Lipovljani, odoše dani.
Kada je umro moj dida šumar, oslijepila je
dijelom svog uma, pa kada je umrla moja mama, baba je sjedila u uglu sama, sjećam se kako je došla na sprovod, ljudi se gostili, k’o da je provod, bilo je čajne, kolača, mesa,
u onoj kući smrti i stresa, u Bosni, u kojoj odrastoh ja, i proganjala ju je misao ta, da nas je život, k’o kletvom nekom,
odveo tamo, negdje daleko, i u tom životu, ah kojim lijekom
ikog da spasiš?
Bila je poštena baba Kaja, vratila svaki uzeti zajam, spavala ispod perina starih, pod njima čuvala najdraže stvari, iz bunara je crpila vodu, iz svoje bašte svoju slobodu, penziju imala kikiriki
i žal za Likom poveliki, i učila me u svome domu
ispod Isusa na raspelu, da svako može živjet po svomu, da život nije samo u tijelu, a ja sam govorila da boga nema
da imam naučno objašnjenje, ona je ćutke slušala mene, i tako me učila šta je strpljenje, i nije se mnogo nervirala tada, tek reče, u te je duša mlada,
da l’ boga ima, ili ga nema.
Kaja će pod krst,
tu dida drijema.
Pred kraj života izgubila se, u njen se mozak uselio neko, u meni žalost produbila se, e baba Kajo, ti srce meko, nikad ga nisi suviše dala
da bude sasvim otkriveno, al’ nikad nas nisi zaustavljala, nit’ htjela da živimo opterećeno, već si nas učila u svome domu
ispod Isusa na raspelu, da svako može živjet’ po svomu, u tome da vidimo mudrost cijelu.
Nek’ ti je lako tamo gdje si, to piše Ivana, Marije kćerka, više te nema, al’ često sve si, dok idem od jednog do drugog kućerka, dok svoju Liku, u širokom luku,
po cijelom svijetu tražim i molim,
e sada shvatam tvoju muku, i koliko nedostatak boli.
Baba Kaja (E sada shvatam tvoju muku)
Baba Kaja bješe iz Like
o kojoj ja imam površne slike
zima ne prija, perje se čija,
blizu su more, i Italija,
muški visoki, a žene jake,
snijezi duboki, šake ne lake,
Lovinac, Gospić, Balena Plana,
tu ptice pjevaju sa svih strana,
tu život blista k’o dragulj dana,
tu živiš kao junaci romana,
tu krv još lipti
iz mnogih rana.
Odatle bješe ta baba Kaja
od koje dođoh, koja me prati,
koja je majka moje mati.
Ostala sama, živjela teško,
u Slavoniji, gdje stiže greškom,
žena lugara, obitelj bez para,
dić’ se iz bijede, to priča je stara,
poslala djecu u život dalje,
pakete čvaraka znala da šalje,
čuvala svinje, mijesila kruha,
zakla mi pijetla da bude juha,
djeda je čuvala na slici na zidu,
postelja njena bila je prazna,
i tako dani, oni iduudovicama kao kazna,
pa tako i Kaji, usred tog sela,
koje se zove Lipovljani,
odoše dani.
Kada je umro moj dida šumar,
oslijepila je
dijelom svog uma,
pa kada je umrla moja mama,
baba je sjedila u uglu
sama,
sjećam se kako je došla na sprovod,
ljudi se gostili, k’o da je provod,
bilo je čajne, kolača, mesa,
u onoj kući smrti i stresa,
u Bosni, u kojoj odrastoh ja,
i proganjala ju je
misao ta,
da nas je život, k’o kletvom nekom,
odveo tamo, negdje daleko,
i u tom životu, ah kojim lijekom
ikog da spasiš?
Bila je poštena baba Kaja,
vratila svaki uzeti zajam,
spavala ispod perina starih,
pod njima čuvala najdraže stvari,
iz bunara je crpila vodu,
iz svoje bašte svoju slobodu,
penziju imala kikiriki
i žal za Likom
poveliki,
i učila me u svome domu
ispod Isusa na raspelu,
da svako može živjet po svomu,
da život nije samo u tijelu,
a ja sam govorila da boga nema
da imam naučno objašnjenje,
ona je ćutke slušala mene,
i tako me učila šta je strpljenje,
i nije se mnogo nervirala tada,
tek reče, u te je duša mlada,
da l’ boga ima, ili ga nema.
Kaja će pod krst,
tu dida drijema.
Pred kraj života izgubila se,
u njen se mozak uselio neko,
u meni žalost produbila se,
e baba Kajo, ti srce meko,
nikad ga nisi suviše dala
da bude sasvim otkriveno,
al’ nikad nas nisi zaustavljala,
nit’ htjela da živimo
opterećeno,
već si nas učila u svome domu
ispod Isusa na raspelu,
da svako može živjet’ po svomu,
u tome da vidimo mudrost cijelu.
Nek’ ti je lako tamo gdje si,
to piše Ivana, Marije kćerka,
više te nema, al’ često sve si,
dok idem od jednog do drugog kućerka,
dok svoju Liku, u širokom luku,
po cijelom svijetu tražim i molim,
e sada shvatam tvoju muku,
i koliko nedostatak boli.
5. 9. 2023