Cilj je tekstova koje, evo, ispisujem pune dvije godine ne samo pregled suvremene ukrajinske i bjeloruske književnosti, već i ukazivanje na njihovu tradiciju koja je u sovjetsko vrijeme bila osuđena na prinudni zaborav. Zaborav je zasnivan na metodama koje potječu iz najzloslutnijih ideoloških kuhinja zemlje koja se htjela predstaviti kao kvintesencija internacionalizma i kozmopolitizma da bi, pogotovo od Staljinova preuzimanja vlasti, ali svakako, makar ne tako primjetno, i ranije, bila usmjerena ka slijeđenju i ponovnom učvršćivanju dobro uspostavljenih zasada carističkoga ruskog imperijalizma. Zaborav se implementirao raznolikim metodama: cenzurom, zabranama publiciranja, ukidanjem materijalne podrške pa sve do onih koje su bile usmjerene na direktno ugrožavanje fizičke egzistencije – trpanjem u zatvore, slanjem u progonstvo, nakraju fizičke likvidacije. U rijetkim trenucima otapanja u kojima bi tajna policija bila djelomice ukroćena (ili bi se, pak, sama ulijenila što je za posljedicu imalo slabljenje kontrole) dolazilo bi do proplamsaja umjetničkih sloboda koje bi se realizirale u upotrebi vlastitoga (ukrajinskog ili bjeloruskog) jezika i stvaranja literature i kulture na njima. No čim bi period otopljavanja prestao i pretvorio se u još hladniju sibirsku zimu, tragovi bi se slobode ugasili i na njihovo bi mjesto stupila zgranuta šutnja. U povijesti su ukrajinske književnosti i kulture vrijedne bilježenja dvije epohe relativnih umjetničkih sloboda. Prva, neposredno po Oktobarskoj revoluciji, nastala u jeku lenjinske nacionalne politike i druga, po obaranju kulta Staljinove ličnosti i uspostavljanja unekoliko tolerantnije Hruščovljeve vlasti. Oba su perioda bila kratkotrajna (1921-1927, 1956-1964), a slijedila im je još snažnija represija.
Pišući o Valerijanu Pidmohilniju (1901-1937) osvrnut ću se kratko na prvi. Njime je na političko-ekonomskom planu dominirala tzv. Nova ekonomska politika (NEP) koja je i na kulturnom dopuštala slobode teško zamislive u doba uspostavljanja diktature proletarijata. Nacionalno oslobođenje na polju kulture sprovođeno je takozvanom „korjenizacijom“ koja je označavala povratak ka vlastitom jeziku i vlastitoj tradiciji i zbacivanju dominacije ruskoga. Procvat ukrajinske avangarde i sloboda umjetničkoga iskaza bile su neposredne posljedice liberalizacije. U takav se diskurs ubraja i roman Grad. Valerijan Pidmohilnij uvjerljivo rekonstruira period liberalizacije na kulturnom planu obilježen povratkom ka svemu ukrajinskom. Kako bi tu promjenu uprizorio u centar će romana postaviti lik Stjepana Radčenka, mladoga čovjeka koji sa sela dolazi u grad (Kijiv) kako bi u njemu studirao i pronašao adekvatno mjesto za sebe u novonastajućem društvu. Stoga u Radčenku nije teško prepoznati tip parvenu-a koji se, bez obzira na posljedice, po svaku cijenu želi probiti u društvu. Time slijedi junake francuskog klasičnog realizma (Balzacov Rastignac, Stendhalov Julien Sorel, Flaubertov Frédéric Moreau, Maupassantov Duroy neka budu primjeri; Pidmohilnij je, inače, Maupassantov roman Bel ami preveo na ukrajinski) koji se po svaku cijenu žele popeti stepenicama društvenog uspjeha i pri tome se ne obaziru na eventualne posljedice koje mogu imati njihove nakane. U tome se smislu takvi likovi literarno formiraju onostrano od morala.
Radčenko slijedi sličnu putanju, ali je obogaćuje svojim dodacima. U njegovu usponu centralnu ulogu igra ukrajinski jezik. Period je, sjetit ćemo se, u kojemu vlasti podržavaju njegovu revitalizaciju. Dugo razdoblje rusifikacije ukrajinski je potisnulo na marginu, napravilo ga jezikom sela kojim se koriste tek primitivni slojevi društva dok intelektualna i druga elita uranja u ruski kao jezik kulture i obrazovanja. Budući da Stjepan Radčenko vlada ukrajinskim, on se relativno brzo probija kroz strukture i dobiva mjesto lektora na sveučilištu. Posao je to koji će mu omogućiti relativno dobru zaradu i stvoriti veze u krugovima do kojih bi inače teško došao, ali zbog kojega prekida uspješno započeti studij ekonomije. (Valja zamijetiti da se time dodatno udaljava od sela u koje se, kao svršeni ekonomist, trebao vratiti i poboljšati proizvodnju.) Na drugoj se razini, i tu se ponavlja model francuskog realizma, skok u više slojeve realizira uz pomoć žena. Radčenko se u toj dimenziji pojavljuje kao sve prije nego simpatičan. Način na koji sklapa veze i prekida ih kada ih se zasiti ili kada mu više ne mogu donijeti korist ne govori u prilog ni njegovome izgrađenom karakteru niti osobitome osjećaju za moral. Čak ga samoubojstvo djevojke kojega je skrivio ostavivši ju može tek privremeno pokolebati u stremljenju ka navodno višem. Makar u momentu privremenoga očajanja donio odluku da se vrati na selo, u kojemu iluzorno želi vidjeti paradigmu boljeg i zdravijeg života, revidira je ekspresnom brzinom u momentu u kojemu sretne balerinu s kojom je kratkotrajno flertovao dok je bio u vezi s djevojkom koja će izvršiti samoubojstvo.
Sljedeća se razina ovog višeslojnog romana odnosi na sam Grad koji je u izvjesnom smislu i njegov junak. Doduše ne spominje ga se imenom ali je jasno da je riječ o Kijivu kojega se konstruira kao središte moderne i konfrontira sa selom koje nosi elemente idiličnoga, ali je predstavljeno kao zaostalo, kao nešto što valja nadvladati kako bi se došlo do viših ciljeva. Grad je predočen kao mjesto idealno za flaniranje, istovremeno kao zujeća košnica u kojoj se svakog trenutka nešto zbiva. Književne se večeri smjenjuju s kazališnim predstavama, kino alterira s kavanama, pivnicama i restoranima. U uredima se sreću ljudi, poznati i nepoznati koji daju i oduzimaju poslove. Prolazi se preko veličanstvenih bulevara, šeta se promenadom uz golemu rijeku, zalazi se u predgrađa kojima vlada bijeda. Radčenko mijenja dan za noć, gradeći karijeru otuđuje se od ljudi s kojima je u ranijem životu bio u prijateljskim odnosima – razlog je tomu što ga oni ili one uvijek podsjećaju na njegove seoske početke. Blještavi izlozi u kojima se kupuje luksuzna roba (propratna pojava NEP-a) napredovanjem mu postaju dostupni. U takvome se modusu predočavanja grad kreira kao mjesto ambivalencije, mjesto koje redovito generira antagonizme, u kojemu se sučeljene strane bore za primat i povlašteni položaj unutar struktura koje se postupno odmiču od revolucionarnog ideala univerzalne ravnopravnosti. U najboljoj tradiciji modernizma (sjetit ćemo se Doeblinova Berlin Alexanderplatz,Musilova Beča iz Čovjeka bez svojstava ili u drukčijoj diskurzivnoj strukturi Benjaminova Pariza) Pidmohilnij nam omogućuje da oćutimo krvotok stvarnog grada, da ga doživimo personificiranog kao svojevrstan refleks samog modernog čovjeka.
No ovim se priča o Gradu ne završava. Vjerojatno je njegova najvažnija žanrovska emanacija sadržana u pojmu umjetničkog romana – romana o umjetniku. Stjepan Radčenko doduše dolazi u Grad kako bi studirao. No svoju istinsku misiju otkriva relativno postupno, ona sazrijeva u njemu – ne u odveć dugom procesu, ali ipak procesualno, znači ne naprasno. U tome se smislu Grad upisuje u tradiciju romana na čijemu izvorištu stoji Joyceov Portret umjetnika u mladosti. Ispresijecan je dilemama u vezi sa svrsishodnošću i kvalitetom vlastitoga stvaralaštva, stalnom nesigurnošću je li ono što se piše doista vrijedno ili je, pak, osuđeno na turobno bivstovanje u skrajnutim odjelima knjižnica i knjižara. Bez obzira na tiskanje i publiciranje, Stjepan će uništavati rukopise kojima nije zadovoljan, nevjerovanje u talent neće moći kompenzirati uspjehom na književnome polju – čak ni namještenje za urednika jednog od najvažnijih gradskih književnih časopisa. U tome će dijelu romana Pidmohilnij najvještije koristiti iznimno zahtjevnu tehniku slobodnog indirektnog diskursa koja će mu omogućiti da sebe, kao pripovjedača, uvjerljivo distancira od lika. Čitateljici ostaje da se sama opredijeli u kolikoj će mjeri zaozbiljno uzeti do srži nepouzdanog pripovjedača. U takvoj se kompleksnoj konstelaciji roman figurira kao avangardno književno djelo koje se, doduše, u dijalogu s čitateljstvom ne odriče u potpunosti mimetičkoga prosedea, ali ga bar djelomice nadomještava multiperspektivističkim pristupom u kojemu, nakraju, ne znamo što nam je doista misliti o njegovome nositelju.
U romanu se Grad ukrajinska književnost (i ukrajinski jezik) pokazuje u svoj svojoj vitalnosti. On ni u čemu se zaostaje za vrhunskim djelima sovjetske ili ruske avangarde. U nekim ih elementima čak i nadmašuje. O tome govori i njegov uspjeh u trenutku objavljivanja, srdačan prijem – kako od strane kritike tako i od strane publike. No Staljinu, duhovnom ocu kremaljskog povjesničara-amatera, vrlo je brzo bilo dosta Ukrajine i njezine nedvojbene težnje za samostalnošću. Već je 1930. Valerijan Pidmohilnij ostao bez posla, bio prinuđen da se na životu održava prijevodima francuskih klasika. Tridesetih je godina više puta uhapšen i bestijalno mučen. 1935. je osuđen na desetogodišnju logorsku kaznu zbog članstva u terorističkoj organizaciji te deportiran na zloglasne Solovecke otoke. Tamo je, točno na dvadesetu godišnjicu Oktobarske revolucije, strijeljan sa skupinom ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su, kao i on, bili krivi samo zbog jednoga grijeha – želje i potrebe da na vlastitome jeziku njeguju vlastitu kulturu i tradiciju. U standardnim ih se radovima vezanima uz sovjetsku avangardu koju se ustrajno nazivalo ruskom (usp. Aleksandar Flaker) ne spominje. U povijest su ušli pod zajedničkim imeniteljem „strijeljana renesansa“ (Розстріляне відродження). Evo tek nekoliko od 300 imena: Majk Johansen, Mihailo Bojčuk, Ljudmila Staricka-Černjahivska, Mikola Kuliš, Sofija Nalepinska-Bojčuk, Hrihorij Epik… Pidmohilnij je rehabilitiran 1956., ali je objavljivanje njegovih djela i dalje bilo zabranjeno. Tek se u kasnoj fazi Perestrojke, 1989., Grad pojavio u obnovljenom izdanju. Treba li još nešto reći? Zasigurno. U nekome ću se od sljedećih nastavaka posvetiti ukrajinskim futuristima, a neću zaboraviti ni bjelorusku međuratnu književnost. Načelo stalnoga učenja valja slijediti kako bi se odlučnije i utemeljenije moglo nastupiti protiv zla koje se obrušilo na Ukrajinu (s istim argumentima kao tridesetih), a i na nas – kao pripadnice i pripadnike slobodnoga svijeta. Potiha rehabilitacija gruzijskoga koljača koju sprovodi povjesničar-amater sve je više nego slučajna. Tragična sudbina Valerija Pidmohilnija i njegovih supatnica i supatnika postoji kao zloslutna opomena što nas čeka ako se bez otpora prepustimo neobuzdanoj barbarskoj sili.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/51
Valerijan Pidmohilnij, Grad, 1927.
Cilj je tekstova koje, evo, ispisujem pune dvije godine ne samo pregled suvremene ukrajinske i bjeloruske književnosti, već i ukazivanje na njihovu tradiciju koja je u sovjetsko vrijeme bila osuđena na prinudni zaborav. Zaborav je zasnivan na metodama koje potječu iz najzloslutnijih ideoloških kuhinja zemlje koja se htjela predstaviti kao kvintesencija internacionalizma i kozmopolitizma da bi, pogotovo od Staljinova preuzimanja vlasti, ali svakako, makar ne tako primjetno, i ranije, bila usmjerena ka slijeđenju i ponovnom učvršćivanju dobro uspostavljenih zasada carističkoga ruskog imperijalizma. Zaborav se implementirao raznolikim metodama: cenzurom, zabranama publiciranja, ukidanjem materijalne podrške pa sve do onih koje su bile usmjerene na direktno ugrožavanje fizičke egzistencije – trpanjem u zatvore, slanjem u progonstvo, nakraju fizičke likvidacije. U rijetkim trenucima otapanja u kojima bi tajna policija bila djelomice ukroćena (ili bi se, pak, sama ulijenila što je za posljedicu imalo slabljenje kontrole) dolazilo bi do proplamsaja umjetničkih sloboda koje bi se realizirale u upotrebi vlastitoga (ukrajinskog ili bjeloruskog) jezika i stvaranja literature i kulture na njima. No čim bi period otopljavanja prestao i pretvorio se u još hladniju sibirsku zimu, tragovi bi se slobode ugasili i na njihovo bi mjesto stupila zgranuta šutnja. U povijesti su ukrajinske književnosti i kulture vrijedne bilježenja dvije epohe relativnih umjetničkih sloboda. Prva, neposredno po Oktobarskoj revoluciji, nastala u jeku lenjinske nacionalne politike i druga, po obaranju kulta Staljinove ličnosti i uspostavljanja unekoliko tolerantnije Hruščovljeve vlasti. Oba su perioda bila kratkotrajna (1921-1927, 1956-1964), a slijedila im je još snažnija represija.
Pišući o Valerijanu Pidmohilniju (1901-1937) osvrnut ću se kratko na prvi. Njime je na političko-ekonomskom planu dominirala tzv. Nova ekonomska politika (NEP) koja je i na kulturnom dopuštala slobode teško zamislive u doba uspostavljanja diktature proletarijata. Nacionalno oslobođenje na polju kulture sprovođeno je takozvanom „korjenizacijom“ koja je označavala povratak ka vlastitom jeziku i vlastitoj tradiciji i zbacivanju dominacije ruskoga. Procvat ukrajinske avangarde i sloboda umjetničkoga iskaza bile su neposredne posljedice liberalizacije. U takav se diskurs ubraja i roman Grad. Valerijan Pidmohilnij uvjerljivo rekonstruira period liberalizacije na kulturnom planu obilježen povratkom ka svemu ukrajinskom. Kako bi tu promjenu uprizorio u centar će romana postaviti lik Stjepana Radčenka, mladoga čovjeka koji sa sela dolazi u grad (Kijiv) kako bi u njemu studirao i pronašao adekvatno mjesto za sebe u novonastajućem društvu. Stoga u Radčenku nije teško prepoznati tip parvenu-a koji se, bez obzira na posljedice, po svaku cijenu želi probiti u društvu. Time slijedi junake francuskog klasičnog realizma (Balzacov Rastignac, Stendhalov Julien Sorel, Flaubertov Frédéric Moreau, Maupassantov Duroy neka budu primjeri; Pidmohilnij je, inače, Maupassantov roman Bel ami preveo na ukrajinski) koji se po svaku cijenu žele popeti stepenicama društvenog uspjeha i pri tome se ne obaziru na eventualne posljedice koje mogu imati njihove nakane. U tome se smislu takvi likovi literarno formiraju onostrano od morala.
Radčenko slijedi sličnu putanju, ali je obogaćuje svojim dodacima. U njegovu usponu centralnu ulogu igra ukrajinski jezik. Period je, sjetit ćemo se, u kojemu vlasti podržavaju njegovu revitalizaciju. Dugo razdoblje rusifikacije ukrajinski je potisnulo na marginu, napravilo ga jezikom sela kojim se koriste tek primitivni slojevi društva dok intelektualna i druga elita uranja u ruski kao jezik kulture i obrazovanja. Budući da Stjepan Radčenko vlada ukrajinskim, on se relativno brzo probija kroz strukture i dobiva mjesto lektora na sveučilištu. Posao je to koji će mu omogućiti relativno dobru zaradu i stvoriti veze u krugovima do kojih bi inače teško došao, ali zbog kojega prekida uspješno započeti studij ekonomije. (Valja zamijetiti da se time dodatno udaljava od sela u koje se, kao svršeni ekonomist, trebao vratiti i poboljšati proizvodnju.) Na drugoj se razini, i tu se ponavlja model francuskog realizma, skok u više slojeve realizira uz pomoć žena. Radčenko se u toj dimenziji pojavljuje kao sve prije nego simpatičan. Način na koji sklapa veze i prekida ih kada ih se zasiti ili kada mu više ne mogu donijeti korist ne govori u prilog ni njegovome izgrađenom karakteru niti osobitome osjećaju za moral. Čak ga samoubojstvo djevojke kojega je skrivio ostavivši ju može tek privremeno pokolebati u stremljenju ka navodno višem. Makar u momentu privremenoga očajanja donio odluku da se vrati na selo, u kojemu iluzorno želi vidjeti paradigmu boljeg i zdravijeg života, revidira je ekspresnom brzinom u momentu u kojemu sretne balerinu s kojom je kratkotrajno flertovao dok je bio u vezi s djevojkom koja će izvršiti samoubojstvo.
Sljedeća se razina ovog višeslojnog romana odnosi na sam Grad koji je u izvjesnom smislu i njegov junak. Doduše ne spominje ga se imenom ali je jasno da je riječ o Kijivu kojega se konstruira kao središte moderne i konfrontira sa selom koje nosi elemente idiličnoga, ali je predstavljeno kao zaostalo, kao nešto što valja nadvladati kako bi se došlo do viših ciljeva. Grad je predočen kao mjesto idealno za flaniranje, istovremeno kao zujeća košnica u kojoj se svakog trenutka nešto zbiva. Književne se večeri smjenjuju s kazališnim predstavama, kino alterira s kavanama, pivnicama i restoranima. U uredima se sreću ljudi, poznati i nepoznati koji daju i oduzimaju poslove. Prolazi se preko veličanstvenih bulevara, šeta se promenadom uz golemu rijeku, zalazi se u predgrađa kojima vlada bijeda. Radčenko mijenja dan za noć, gradeći karijeru otuđuje se od ljudi s kojima je u ranijem životu bio u prijateljskim odnosima – razlog je tomu što ga oni ili one uvijek podsjećaju na njegove seoske početke. Blještavi izlozi u kojima se kupuje luksuzna roba (propratna pojava NEP-a) napredovanjem mu postaju dostupni. U takvome se modusu predočavanja grad kreira kao mjesto ambivalencije, mjesto koje redovito generira antagonizme, u kojemu se sučeljene strane bore za primat i povlašteni položaj unutar struktura koje se postupno odmiču od revolucionarnog ideala univerzalne ravnopravnosti. U najboljoj tradiciji modernizma (sjetit ćemo se Doeblinova Berlin Alexanderplatz, Musilova Beča iz Čovjeka bez svojstava ili u drukčijoj diskurzivnoj strukturi Benjaminova Pariza) Pidmohilnij nam omogućuje da oćutimo krvotok stvarnog grada, da ga doživimo personificiranog kao svojevrstan refleks samog modernog čovjeka.
No ovim se priča o Gradu ne završava. Vjerojatno je njegova najvažnija žanrovska emanacija sadržana u pojmu umjetničkog romana – romana o umjetniku. Stjepan Radčenko doduše dolazi u Grad kako bi studirao. No svoju istinsku misiju otkriva relativno postupno, ona sazrijeva u njemu – ne u odveć dugom procesu, ali ipak procesualno, znači ne naprasno. U tome se smislu Grad upisuje u tradiciju romana na čijemu izvorištu stoji Joyceov Portret umjetnika u mladosti. Ispresijecan je dilemama u vezi sa svrsishodnošću i kvalitetom vlastitoga stvaralaštva, stalnom nesigurnošću je li ono što se piše doista vrijedno ili je, pak, osuđeno na turobno bivstovanje u skrajnutim odjelima knjižnica i knjižara. Bez obzira na tiskanje i publiciranje, Stjepan će uništavati rukopise kojima nije zadovoljan, nevjerovanje u talent neće moći kompenzirati uspjehom na književnome polju – čak ni namještenje za urednika jednog od najvažnijih gradskih književnih časopisa. U tome će dijelu romana Pidmohilnij najvještije koristiti iznimno zahtjevnu tehniku slobodnog indirektnog diskursa koja će mu omogućiti da sebe, kao pripovjedača, uvjerljivo distancira od lika. Čitateljici ostaje da se sama opredijeli u kolikoj će mjeri zaozbiljno uzeti do srži nepouzdanog pripovjedača. U takvoj se kompleksnoj konstelaciji roman figurira kao avangardno književno djelo koje se, doduše, u dijalogu s čitateljstvom ne odriče u potpunosti mimetičkoga prosedea, ali ga bar djelomice nadomještava multiperspektivističkim pristupom u kojemu, nakraju, ne znamo što nam je doista misliti o njegovome nositelju.
U romanu se Grad ukrajinska književnost (i ukrajinski jezik) pokazuje u svoj svojoj vitalnosti. On ni u čemu se zaostaje za vrhunskim djelima sovjetske ili ruske avangarde. U nekim ih elementima čak i nadmašuje. O tome govori i njegov uspjeh u trenutku objavljivanja, srdačan prijem – kako od strane kritike tako i od strane publike. No Staljinu, duhovnom ocu kremaljskog povjesničara-amatera, vrlo je brzo bilo dosta Ukrajine i njezine nedvojbene težnje za samostalnošću. Već je 1930. Valerijan Pidmohilnij ostao bez posla, bio prinuđen da se na životu održava prijevodima francuskih klasika. Tridesetih je godina više puta uhapšen i bestijalno mučen. 1935. je osuđen na desetogodišnju logorsku kaznu zbog članstva u terorističkoj organizaciji te deportiran na zloglasne Solovecke otoke. Tamo je, točno na dvadesetu godišnjicu Oktobarske revolucije, strijeljan sa skupinom ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su, kao i on, bili krivi samo zbog jednoga grijeha – želje i potrebe da na vlastitome jeziku njeguju vlastitu kulturu i tradiciju. U standardnim ih se radovima vezanima uz sovjetsku avangardu koju se ustrajno nazivalo ruskom (usp. Aleksandar Flaker) ne spominje. U povijest su ušli pod zajedničkim imeniteljem „strijeljana renesansa“ (Розстріляне відродження). Evo tek nekoliko od 300 imena: Majk Johansen, Mihailo Bojčuk, Ljudmila Staricka-Černjahivska, Mikola Kuliš, Sofija Nalepinska-Bojčuk, Hrihorij Epik… Pidmohilnij je rehabilitiran 1956., ali je objavljivanje njegovih djela i dalje bilo zabranjeno. Tek se u kasnoj fazi Perestrojke, 1989., Grad pojavio u obnovljenom izdanju. Treba li još nešto reći? Zasigurno. U nekome ću se od sljedećih nastavaka posvetiti ukrajinskim futuristima, a neću zaboraviti ni bjelorusku međuratnu književnost. Načelo stalnoga učenja valja slijediti kako bi se odlučnije i utemeljenije moglo nastupiti protiv zla koje se obrušilo na Ukrajinu (s istim argumentima kao tridesetih), a i na nas – kao pripadnice i pripadnike slobodnoga svijeta. Potiha rehabilitacija gruzijskoga koljača koju sprovodi povjesničar-amater sve je više nego slučajna. Tragična sudbina Valerija Pidmohilnija i njegovih supatnica i supatnika postoji kao zloslutna opomena što nas čeka ako se bez otpora prepustimo neobuzdanoj barbarskoj sili.