Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša: antologija moderne poezije, Ljevak, Zagreb 2022.
Spiskovi, liste, imenici u temelju su dvadesetog stoljeća. Šest milijuna pomorenih europskih Židova, čije dovršene liste nema ni skoro osamdeset godina po njihovoj smrti, i neće je biti nikad. Spisak strijeljanih talaca, među kojima je i genijalni slikar Sava Šumanović, u ustaškoj Srijemskoj Mitrovici, 30. kolovoza 1942. Lista dobitnika Nobelove nagrada za književnost, od SullyjaPrudhommea do Jona Fossea, spisak maturanata Prve gimnazije u Sarajevu, za školsku godinu 1984./85… Također i dugi, nenabrojivi niz privatnih lista i spiskova, koji postoje na papiru, u memoriji kompjutora ili – takvih je, ipak, najviše – u čovjekovoj glavi.
Danilo Kiš bio je kao opsjednut listama i nabrajanjima. Takav je i ovaj njegov čitatelj. Skupljam stare telefonske imenike gradova koji su mi važni (Zagreba, Sarajeva i Beograda), poštanske i željezničke almanahe u kojima su imena svih zaposlenika iz godine te i te, zavičajne zbornike u kojima su nabrojana sva prezimena nekog kraja, starinske leksikone flore i faune, s pomno pobrojanim svim biljkama i životinjama… I, naravno, antologije svake vrste.
Pjesnička antologija u nas je socio-književna, a vrlo često i književno-politička forma sintetiziranja poetskog trenutka jedne epohe. Drukčije antologije do takvih nikada se ovdje nisu ni sastavljale. Tomislav Brlek, premda i sam sklon listama, spiskovima i imenicima, pokušao je pronaći izlaz iz antologije. Pokušao je pronaći hrvatski izlaz iz antologije, pa načiniti nešto što će biti nazvano antologijom, ali to za većinu književne i pjesničke publike antologija neće biti. Umjesto da antologiju sastavlja kao imenik društveno-politički prihvaćenih, cehovski socijaliziranih i pristojnih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, te njihovih pjesama koje će se, ipak, moći čitati kao ugodna pjesnička čitanka, koja nikome neće biti na sramotu, Brlek je sačinio listu (eto, ipak listu!) sedamnaestoro pjesnika i pjesnikinja, koje po njegovom sudu i osjećaju čine hrvatski pjesnički modernitet, tojest njegove vrhunce. A onda je, za svakoga od njih, načinio reprezentativan izbor iz pjesničkog djela. Većinu zainteresiranih – takvih je, da se razumijemo, vrlo malo! – Brlekova antologija je istinski skandalizirala. Jer to, je l’ te, i nije antologija! Ali to nisu smjeli javno reći, a pogotovu napisati, nego su romorili po kavanama i po privatnim stanovima, ili već tamo gdje se ova mučaljiva napast inače okuplja. Pa zar se hrvatski modernitet zbilja svodi na samo sedamnaest imena i na izbor iz njihovih opusa?
Odgovor na ovo pitanje, premda ga nitko nije glasno postavio, važan je u opisu ove knjige: naravno da se antologija svodi na sedamnaest imena, premda se mogla svesti i na samo dvanaest, na Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Tomu, Mateja, drugog Jakova, Tadeja, Šimuna i Judu, koliko ih je antologizirao prvi antologičar naše civilizacije. Naime, antologija može biti načinjena od sedamnaest, kao i od sedamdeset i sedam imena, ako je, kao što to čini Brlek, sastavljamo kao antologiju imena, a ne pjesama. Odabrani broj u tom slučaju nije kriterij značaja i reprezentativnosti antologije. Kriterij je u pjesmama koje reprezentiraju opuse izabranih pjesnika. Brlek svoj je izbor načinio na uzoran način. Tako da i izbor pjesnika, i njihove pjesme u ovoj antologiji, precizno i dosljedno predstavljaju pjesnički ukus Tomislava Brleka, a istovremeno reprezentiraju hrvatski pjesnički modernitet.
“Od Matoša do Maleša” zacijelo jedna mi je od najdražih antologija hrvatskoga pjesništva. Vjerojatno uz onu, već četrdesetak godina staru, antologiju Igora Mandića, objavljenu u Prijepolju, u okviru Drainčevih susreta. Pritom, kao što Mandićeva knjiga nije bila slična onoj mojoj, zamišljenoj, s kojom sam je, možda, uspoređivao, tako usporediva nije ni ova Brlekova. Ako bih prihvatio njegovo ograničenje liste na sedamnaest pjesnikinja i pjesnika – što, doista, ima smisla, jer knjiga s malo pjesnika, a mnogo pjesama neće se čitati kao bljedunjava i neravna čitanka, i bit će pritom mnogo rizičnija po svog autora i sastavljača – moj bi se izbor barem u trećini imena razlikovao. Pritom, ne bi to bila antologija od Matoša do Maleša, nego od Kranjčevića do Anke Žagar. Naime, nije s Matošem započelo, nego s Kranjčevićem, a veliki finale i vrhunac epohe naglašeno odjekne s Ankom Žagar. Ona je, za ovog čitatelja, doista vrhunac onog što je u hrvatskome jeziku s Kranjčevićem započelo.
O tome vrijedilo bi s Brlekom razgovarati. Pa, možda, jednom bude prilike. Razgovor, na žalost, može biti samo neformalan. I vjerojatno se može odviti samo udvoje. Ozbiljni razgovori u hrvatskoj kulturi i književnosti na žalost su nužno neformalni. I malo je ljudi s kojima bi ovaj čitatelj imao o čemu razgovarati razgovarajući o antologijama. Malo je onih s kojima bi se moglo razgovarati o tome što je započelo s Kranjčevićem, a što s Matošem… Tomislav Brlek jedan je od malobrojnih, što je pokazao i ovom knjigom.
Lista
Evo liste pjesnika antologiziranih u Brlekovoj knjizi: Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamo, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Sonja Manojlović, Branko Maleš. U trenutku izlaska knjige: četrnaest minulih i troje živih pjesnika. S proljeća 2024. živih je dvoje. Ali za čitatelja koji živi izvan otužnih socijalnih dinamika hrvatske kulture, ne postoje mrtvi i živi pjesnici. Ne može biti, naime, da je Ujević mrtav. Uostalom, upisano je to i u razlogu zbog kojeg bi moja antologija hrvatskog moderniteta započela s Kranjčevićem. Silvije je živ, unatoč sarajevskom grobu, a Petar Preradović je, primjerice, mrtav. (Što bi se, ruku na srce, moglo reći i za veliki broj medicinski živih građanki i građana koji se danas bave pisanjem stihova ili se vrzmaju po hrvatskim književnim udruženjima.).
Kronologija čitanja
Moja bi knjiga zapravo započinjala Ankom Žagar i završavala Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Ukoliko nisu uže tematske, panorame i antologije trebale bi teći obrnutom kronologijom, ukoliko je antologičaru doista stalo da jasno komuniciraju sa čitateljem. Hrvatski modernitet započinje s onim što je danas, a kraju ide s onim što je bilo na početku. Tako je ako čitamo antologizirane tekstove, pjesničke kao i prozne. Ako je, pak, o povijesnom pregledu riječ, onda on treba biti izložen kronološki. Estetska svijest i samosvijest čitateljeva su, kao i prag njegovih stilsko-estetskih očekivanja, posve nepovijesni.
Ekran, knjige/83
Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša: antologija moderne poezije, Ljevak, Zagreb 2022.
Spiskovi, liste, imenici u temelju su dvadesetog stoljeća. Šest milijuna pomorenih europskih Židova, čije dovršene liste nema ni skoro osamdeset godina po njihovoj smrti, i neće je biti nikad. Spisak strijeljanih talaca, među kojima je i genijalni slikar Sava Šumanović, u ustaškoj Srijemskoj Mitrovici, 30. kolovoza 1942. Lista dobitnika Nobelove nagrada za književnost, od SullyjaPrudhommea do Jona Fossea, spisak maturanata Prve gimnazije u Sarajevu, za školsku godinu 1984./85… Također i dugi, nenabrojivi niz privatnih lista i spiskova, koji postoje na papiru, u memoriji kompjutora ili – takvih je, ipak, najviše – u čovjekovoj glavi.
Danilo Kiš bio je kao opsjednut listama i nabrajanjima. Takav je i ovaj njegov čitatelj. Skupljam stare telefonske imenike gradova koji su mi važni (Zagreba, Sarajeva i Beograda), poštanske i željezničke almanahe u kojima su imena svih zaposlenika iz godine te i te, zavičajne zbornike u kojima su nabrojana sva prezimena nekog kraja, starinske leksikone flore i faune, s pomno pobrojanim svim biljkama i životinjama… I, naravno, antologije svake vrste.
Pjesnička antologija u nas je socio-književna, a vrlo često i književno-politička forma sintetiziranja poetskog trenutka jedne epohe. Drukčije antologije do takvih nikada se ovdje nisu ni sastavljale. Tomislav Brlek, premda i sam sklon listama, spiskovima i imenicima, pokušao je pronaći izlaz iz antologije. Pokušao je pronaći hrvatski izlaz iz antologije, pa načiniti nešto što će biti nazvano antologijom, ali to za većinu književne i pjesničke publike antologija neće biti. Umjesto da antologiju sastavlja kao imenik društveno-politički prihvaćenih, cehovski socijaliziranih i pristojnih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, te njihovih pjesama koje će se, ipak, moći čitati kao ugodna pjesnička čitanka, koja nikome neće biti na sramotu, Brlek je sačinio listu (eto, ipak listu!) sedamnaestoro pjesnika i pjesnikinja, koje po njegovom sudu i osjećaju čine hrvatski pjesnički modernitet, tojest njegove vrhunce. A onda je, za svakoga od njih, načinio reprezentativan izbor iz pjesničkog djela. Većinu zainteresiranih – takvih je, da se razumijemo, vrlo malo! – Brlekova antologija je istinski skandalizirala. Jer to, je l’ te, i nije antologija! Ali to nisu smjeli javno reći, a pogotovu napisati, nego su romorili po kavanama i po privatnim stanovima, ili već tamo gdje se ova mučaljiva napast inače okuplja. Pa zar se hrvatski modernitet zbilja svodi na samo sedamnaest imena i na izbor iz njihovih opusa?
Odgovor na ovo pitanje, premda ga nitko nije glasno postavio, važan je u opisu ove knjige: naravno da se antologija svodi na sedamnaest imena, premda se mogla svesti i na samo dvanaest, na Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Tomu, Mateja, drugog Jakova, Tadeja, Šimuna i Judu, koliko ih je antologizirao prvi antologičar naše civilizacije. Naime, antologija može biti načinjena od sedamnaest, kao i od sedamdeset i sedam imena, ako je, kao što to čini Brlek, sastavljamo kao antologiju imena, a ne pjesama. Odabrani broj u tom slučaju nije kriterij značaja i reprezentativnosti antologije. Kriterij je u pjesmama koje reprezentiraju opuse izabranih pjesnika. Brlek svoj je izbor načinio na uzoran način. Tako da i izbor pjesnika, i njihove pjesme u ovoj antologiji, precizno i dosljedno predstavljaju pjesnički ukus Tomislava Brleka, a istovremeno reprezentiraju hrvatski pjesnički modernitet.
“Od Matoša do Maleša” zacijelo jedna mi je od najdražih antologija hrvatskoga pjesništva. Vjerojatno uz onu, već četrdesetak godina staru, antologiju Igora Mandića, objavljenu u Prijepolju, u okviru Drainčevih susreta. Pritom, kao što Mandićeva knjiga nije bila slična onoj mojoj, zamišljenoj, s kojom sam je, možda, uspoređivao, tako usporediva nije ni ova Brlekova. Ako bih prihvatio njegovo ograničenje liste na sedamnaest pjesnikinja i pjesnika – što, doista, ima smisla, jer knjiga s malo pjesnika, a mnogo pjesama neće se čitati kao bljedunjava i neravna čitanka, i bit će pritom mnogo rizičnija po svog autora i sastavljača – moj bi se izbor barem u trećini imena razlikovao. Pritom, ne bi to bila antologija od Matoša do Maleša, nego od Kranjčevića do Anke Žagar. Naime, nije s Matošem započelo, nego s Kranjčevićem, a veliki finale i vrhunac epohe naglašeno odjekne s Ankom Žagar. Ona je, za ovog čitatelja, doista vrhunac onog što je u hrvatskome jeziku s Kranjčevićem započelo.
O tome vrijedilo bi s Brlekom razgovarati. Pa, možda, jednom bude prilike. Razgovor, na žalost, može biti samo neformalan. I vjerojatno se može odviti samo udvoje. Ozbiljni razgovori u hrvatskoj kulturi i književnosti na žalost su nužno neformalni. I malo je ljudi s kojima bi ovaj čitatelj imao o čemu razgovarati razgovarajući o antologijama. Malo je onih s kojima bi se moglo razgovarati o tome što je započelo s Kranjčevićem, a što s Matošem… Tomislav Brlek jedan je od malobrojnih, što je pokazao i ovom knjigom.
Lista
Evo liste pjesnika antologiziranih u Brlekovoj knjizi: Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamo, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Sonja Manojlović, Branko Maleš. U trenutku izlaska knjige: četrnaest minulih i troje živih pjesnika. S proljeća 2024. živih je dvoje. Ali za čitatelja koji živi izvan otužnih socijalnih dinamika hrvatske kulture, ne postoje mrtvi i živi pjesnici. Ne može biti, naime, da je Ujević mrtav. Uostalom, upisano je to i u razlogu zbog kojeg bi moja antologija hrvatskog moderniteta započela s Kranjčevićem. Silvije je živ, unatoč sarajevskom grobu, a Petar Preradović je, primjerice, mrtav. (Što bi se, ruku na srce, moglo reći i za veliki broj medicinski živih građanki i građana koji se danas bave pisanjem stihova ili se vrzmaju po hrvatskim književnim udruženjima.).
Kronologija čitanja
Moja bi knjiga zapravo započinjala Ankom Žagar i završavala Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Ukoliko nisu uže tematske, panorame i antologije trebale bi teći obrnutom kronologijom, ukoliko je antologičaru doista stalo da jasno komuniciraju sa čitateljem. Hrvatski modernitet započinje s onim što je danas, a kraju ide s onim što je bilo na početku. Tako je ako čitamo antologizirane tekstove, pjesničke kao i prozne. Ako je, pak, o povijesnom pregledu riječ, onda on treba biti izložen kronološki. Estetska svijest i samosvijest čitateljeva su, kao i prag njegovih stilsko-estetskih očekivanja, posve nepovijesni.