U jednom trenutku nevidljivi pripovjedač, koji na svijet uglavnom gleda iz perspektive Mr. Bonesa, psa mješanca, u skladu s dramaturškim prilikama mijenja očište i preuzima pogled – mušice. Nije to ni naročito upečatljivo mjesto u romanu, ali ovom je čitatelju dvostruko važno. Tu nam je prikazano što sve književnost može i kakve sve mogu biti pripovjedne konvencije. Ali važnije, s tog mjesta saznajemo što je sve mogao Paul Auster, kakav je to pisac bio i dokle su sezale njegove moći. Saznajemo, na koncu, koliko širok je i sveobuhvatan bio Austerov beskraj. Trenutak u kojem pripovjedač biva mušica, trenutak je u kojem je pisac najbliži Bogu. I uz Boga još, možda, Hansu Christianu Andersenu i Jacku Londonu.
Mr. Bones je u inače odličnome prijevodu Petra Vujačića ostao Mr. Bones, premda je kod nekog drugog razigranijeg prevoditelja mogao biti Gospon Kosko ili Gosin Kosta. Ali bolje je ovako, jer ipak je on Amerikanac. Čovjek njegov, Willy, autsajder i beskućnik, možda i pjesnik, umire. Odnosi ga bolest pluća, koja se u Austera često u romanima pojavljuje, a od koje će i sam umrijeti. Za Mr. Bonesa pitanje života i smrti nije pitanje bivanja i nebivanja, nego su život i smrt dva različita oblika egzistencije. Takorekuć, dva svijeta. Odlazak njegova čovjeka neusporedivo je strašna stvar za njega, jer je on bio njegov životni kontekst, njegov način postojanja. Prelazeći u svijet mrtvih, Willy ostavlja Mr. Bonesa u krajnje neugodnoj situaciji. Ostavlja ga samog među ljudima, u svijetu o čijoj je okrutnosti i bezdušnosti pas saznavao otkako je živ. Willy je bio njegov zaštitnik, njegov veliki, svemoćni i sveprisutni gospodar, pored kojega mu nitko nije smio učiniti nikakvo zlo.
Paul Auster nije antropomorfizirao Mr. Bonesa, nije psa pretvarao u čovjeka. Ali isto tako, on u pasju (ili vučju) svijest nije zalazio na način na koji su to činili neki drugi pisci – ili na način na koji je to činio sam Jack London, sa svojim Bijelim očnjakom – tako što bi stvarao specističke ili civilizacijske granice među svijetovima. Već time što je socijaliziran u svijetu ljudi, Mr. Bones je kao pas jedan od nas. Takvim ga je prihvaćao sam Willy, a takvim će ga prihvatiti i neki drugi, dobri i njemu bliski ljudi, uglavnom djeca. Oni, pak, drugi, koji u Mr. Bonesu vide isključivo psa, drugu pa samim tim i nižu vrstu, izvor su nesreće kako za njega, tako i za nas. “Timbuktu” je roman o ljudima i o psima, o čovjekopsima, roman o raju, ali i na jedan vrlo suptilan i osjetljiv način, “Timbuktu” je roman o drugima i o Drugome, te na kraju, posve šokantno, roman o Holokaustu. Ne, nigdje to nije izravno rečeno i tematizirano. Samo se osjeti, čuje i zna.
Što se zbivalo s njim nakon Willyjeve smrti, čitatelj knjige ne smije govoriti pred onima koji knjigu nisu čitali. “Timbuktu” jedna je od takvih priča koje jako ovise o tome da čitatelj u njih uđe nevin i bez saznanja o onome što će se kasnije zbiti. Ali možemo, recimo, pripomenuti da će Mr. Bones, među brojnim drugim stvarima koje će mu se dogoditi, biti i steriliziran. To je navada ljudi: sterilizirati mješanca koji im ulazi u kuću. Biva, to je i za njegovo, i za njihovo dobro. Možda i jest. Ali tu epizodu spominjemo jer je zanimljiv način na koji Auster tretira okolnost gubitka muškosti. U osnovi, jezovito je to. Ali opet, ništa strašno. Mr. Bones, naime, nije naročito vezan za svoje testise, niti mu je testisima određen pogled na svijet. Koješta toga u životu Mr. Bones je više i izraženije, nego što je muško. Njegova ljudskost ili njegova psećost u sebi imaju nešto što je dublje i važnije od reproduktivnih moći i stanovitog osjećaja zadovoljstva i ugode pri njihovom upražnjavanju.
“Timbuktu” je još i roman o egzilu. O iskorjenjenju. O sjećanju. Mio i nevjerojatno tužan roman, koji svoga čitatelja ostavlja bespomoćnim pred svom okrutnosti svijeta i pred svom tom njegovom čudesnom ljepotom. Premda je ovu knjigu objavio kada je bio u ranim pedesetim, i pred njim bilo je punih četvrt stoljeća života, u njoj mnogo je toga testamentarnog. A Mr. Bones je u koječemu piščev autobiografski lik. Teško je ostati sam na svijetu u čije je postavke upisano da tebe na tom svijetu ne treba biti. To je ta priča o Židovima i psima, koju je Auster umio osjećati vlastitom kožom. A teško je i ostati sam na svijetu u kojem više ničega nema što bi doista bilo tvoje. Mr. Bones pokušava pronaći svoje ljude da bi preživio. Vjerojatno je i to moralno problematična stvar, jer ne tražiš druge zbog njih samih, nego ih tražiš isključivo da bi preživio. Ali zašto bi progonjeni psi morali biti moralno ispravni? Zašto bi se progonjeni mogli pretvarati u anđele?
“Timbuktu” jedan je od transformativno važnih romana. Knjiga koju bi čovjek svakako morao čitati.
Willyjevo umiranje
Opisano do u tančine, na postelji broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti. Pronašli su mu i doveli njegovu staru učiteljicu, gospođu Labudowsky, s kojom provodi posljednje jutro života. Njihov razgovor i Willyjevo umiranje, prati bolnička muha. Ima li ikoga tko više spada na odjel za nezbrinute, od jedne kućne muhe? Ona mu, muha, prenosi vijest o nestajanju njegova čovjeka. “Lagano je otplovio, povlačeći se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpune ne nestane.”
Psećost i ljudskost
U tradicionalnom pogledu na svijet, u književnosti, u teologiji, u filozofiji, u ljudskoj i životinjskog psihologiji, postoji uvjerenje o nepremostivoj razlici između njih i nas. Oni nemaju dušu, reći će bogobojazni. Životinje nemaju svijest, ustvrdit će sekularni. Vrlo hrabra tvrdnja, koja teško nalazi pokriće. Naša je svijest određena našim čulima i sjećanjima. Veći dio sjećanja potječe od čulnih senzacija. Pas ima i čula i sjećanja, pa zašto ne bi imao svijest? Ili ona mušica, zašto bi živjela i letjela, ako nema svijest? Paul Auster kao pisac ima tu potrebu da bude glas autsajdera. Valjda zato što je i sam bio autsajder. Imao je svijest psa.
Ekran, knjige/121
Paul Auster: Timbuktu, VBZ, Zagreb 2001.
U jednom trenutku nevidljivi pripovjedač, koji na svijet uglavnom gleda iz perspektive Mr. Bonesa, psa mješanca, u skladu s dramaturškim prilikama mijenja očište i preuzima pogled – mušice. Nije to ni naročito upečatljivo mjesto u romanu, ali ovom je čitatelju dvostruko važno. Tu nam je prikazano što sve književnost može i kakve sve mogu biti pripovjedne konvencije. Ali važnije, s tog mjesta saznajemo što je sve mogao Paul Auster, kakav je to pisac bio i dokle su sezale njegove moći. Saznajemo, na koncu, koliko širok je i sveobuhvatan bio Austerov beskraj. Trenutak u kojem pripovjedač biva mušica, trenutak je u kojem je pisac najbliži Bogu. I uz Boga još, možda, Hansu Christianu Andersenu i Jacku Londonu.
Mr. Bones je u inače odličnome prijevodu Petra Vujačića ostao Mr. Bones, premda je kod nekog drugog razigranijeg prevoditelja mogao biti Gospon Kosko ili Gosin Kosta. Ali bolje je ovako, jer ipak je on Amerikanac. Čovjek njegov, Willy, autsajder i beskućnik, možda i pjesnik, umire. Odnosi ga bolest pluća, koja se u Austera često u romanima pojavljuje, a od koje će i sam umrijeti. Za Mr. Bonesa pitanje života i smrti nije pitanje bivanja i nebivanja, nego su život i smrt dva različita oblika egzistencije. Takorekuć, dva svijeta. Odlazak njegova čovjeka neusporedivo je strašna stvar za njega, jer je on bio njegov životni kontekst, njegov način postojanja. Prelazeći u svijet mrtvih, Willy ostavlja Mr. Bonesa u krajnje neugodnoj situaciji. Ostavlja ga samog među ljudima, u svijetu o čijoj je okrutnosti i bezdušnosti pas saznavao otkako je živ. Willy je bio njegov zaštitnik, njegov veliki, svemoćni i sveprisutni gospodar, pored kojega mu nitko nije smio učiniti nikakvo zlo.
Paul Auster nije antropomorfizirao Mr. Bonesa, nije psa pretvarao u čovjeka. Ali isto tako, on u pasju (ili vučju) svijest nije zalazio na način na koji su to činili neki drugi pisci – ili na način na koji je to činio sam Jack London, sa svojim Bijelim očnjakom – tako što bi stvarao specističke ili civilizacijske granice među svijetovima. Već time što je socijaliziran u svijetu ljudi, Mr. Bones je kao pas jedan od nas. Takvim ga je prihvaćao sam Willy, a takvim će ga prihvatiti i neki drugi, dobri i njemu bliski ljudi, uglavnom djeca. Oni, pak, drugi, koji u Mr. Bonesu vide isključivo psa, drugu pa samim tim i nižu vrstu, izvor su nesreće kako za njega, tako i za nas. “Timbuktu” je roman o ljudima i o psima, o čovjekopsima, roman o raju, ali i na jedan vrlo suptilan i osjetljiv način, “Timbuktu” je roman o drugima i o Drugome, te na kraju, posve šokantno, roman o Holokaustu. Ne, nigdje to nije izravno rečeno i tematizirano. Samo se osjeti, čuje i zna.
Što se zbivalo s njim nakon Willyjeve smrti, čitatelj knjige ne smije govoriti pred onima koji knjigu nisu čitali. “Timbuktu” jedna je od takvih priča koje jako ovise o tome da čitatelj u njih uđe nevin i bez saznanja o onome što će se kasnije zbiti. Ali možemo, recimo, pripomenuti da će Mr. Bones, među brojnim drugim stvarima koje će mu se dogoditi, biti i steriliziran. To je navada ljudi: sterilizirati mješanca koji im ulazi u kuću. Biva, to je i za njegovo, i za njihovo dobro. Možda i jest. Ali tu epizodu spominjemo jer je zanimljiv način na koji Auster tretira okolnost gubitka muškosti. U osnovi, jezovito je to. Ali opet, ništa strašno. Mr. Bones, naime, nije naročito vezan za svoje testise, niti mu je testisima određen pogled na svijet. Koješta toga u životu Mr. Bones je više i izraženije, nego što je muško. Njegova ljudskost ili njegova psećost u sebi imaju nešto što je dublje i važnije od reproduktivnih moći i stanovitog osjećaja zadovoljstva i ugode pri njihovom upražnjavanju.
“Timbuktu” je još i roman o egzilu. O iskorjenjenju. O sjećanju. Mio i nevjerojatno tužan roman, koji svoga čitatelja ostavlja bespomoćnim pred svom okrutnosti svijeta i pred svom tom njegovom čudesnom ljepotom. Premda je ovu knjigu objavio kada je bio u ranim pedesetim, i pred njim bilo je punih četvrt stoljeća života, u njoj mnogo je toga testamentarnog. A Mr. Bones je u koječemu piščev autobiografski lik. Teško je ostati sam na svijetu u čije je postavke upisano da tebe na tom svijetu ne treba biti. To je ta priča o Židovima i psima, koju je Auster umio osjećati vlastitom kožom. A teško je i ostati sam na svijetu u kojem više ničega nema što bi doista bilo tvoje. Mr. Bones pokušava pronaći svoje ljude da bi preživio. Vjerojatno je i to moralno problematična stvar, jer ne tražiš druge zbog njih samih, nego ih tražiš isključivo da bi preživio. Ali zašto bi progonjeni psi morali biti moralno ispravni? Zašto bi se progonjeni mogli pretvarati u anđele?
“Timbuktu” jedan je od transformativno važnih romana. Knjiga koju bi čovjek svakako morao čitati.
Willyjevo umiranje
Opisano do u tančine, na postelji broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti. Pronašli su mu i doveli njegovu staru učiteljicu, gospođu Labudowsky, s kojom provodi posljednje jutro života. Njihov razgovor i Willyjevo umiranje, prati bolnička muha. Ima li ikoga tko više spada na odjel za nezbrinute, od jedne kućne muhe? Ona mu, muha, prenosi vijest o nestajanju njegova čovjeka. “Lagano je otplovio, povlačeći se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpune ne nestane.”
Psećost i ljudskost
U tradicionalnom pogledu na svijet, u književnosti, u teologiji, u filozofiji, u ljudskoj i životinjskog psihologiji, postoji uvjerenje o nepremostivoj razlici između njih i nas. Oni nemaju dušu, reći će bogobojazni. Životinje nemaju svijest, ustvrdit će sekularni. Vrlo hrabra tvrdnja, koja teško nalazi pokriće. Naša je svijest određena našim čulima i sjećanjima. Veći dio sjećanja potječe od čulnih senzacija. Pas ima i čula i sjećanja, pa zašto ne bi imao svijest? Ili ona mušica, zašto bi živjela i letjela, ako nema svijest? Paul Auster kao pisac ima tu potrebu da bude glas autsajdera. Valjda zato što je i sam bio autsajder. Imao je svijest psa.