Povećeno onom nevinom djetetu koje ustvrdi da je car go.
Taj genijalni dječak o kojem želim da vam pričam zvao se Forko, a stvarno je i važio za foru. Bio je sin direktora naše škole i jedne vrlo posebne učiteljice. Nakon velikih radova oko izgradnje nastavnikih stanova, iznenada su doselili u naš komšiluk i brzo postali najdominantnija porodica. Za Forkovog oca su svi govorili da je faca. Znao je taj bridom šake, čak i ljevice, s lahkoćom razbiti posložene daske. Ni ženskog društva tome nikad nije zafalilo. Zato smo svi željeli biti kao on. A tek kad je autoritet u putanju, bilo je dovoljno da se čuje „Eto ga dišo!“, i sve je samo po sebi lijegalo na svoje mjesto. Znajte da je to trebalo postići, s nama koji bismo danju halakali s brda na brdo za stokom, te jurili s vukovima, a noću tragali za hutinama – sovama…
Mama Forkova nije posjedovala karataške sposobnosti ali je po svemu bila drukčija od žena koje smo poznavali. Imala je takvo držanje, takve haljine, frizure i štikle da si bio sretan kad tako zanosna pored tebe prođe. Ne ostane tada samo trag mirisa koje naš nos dotad nije osjetio, već se pokrene nešto pa ti na momenat izgleda kao da si u nekom drugom svijetu. Šta reći tek za one sretnike koje je učila! Mili bože, zaista je bilo veliko imati je po nekoliko sati u učionici.
Za pretpostaviti je da nas, takve, nije lahko mogla uvesti u red. Zato smo je iskreno žalili kad bi podigla ruku k nosu, te odahnuli svaki put kad sve dobro prođe. Ponedjeljkom joj je bilo najlakše, jer je nedjeljom slijedilo ono redovno kupanje, kad su nas majke svojim grubim dlanovima ribale. S dolaskom sunčanijih dana sve je bilo povoljnije pa su se i virovi u rijekama od našeg sapunanja brzo počinjali da pjene. Možete samo zamisliti kako je toj lijepoj ženi bilo ako do njenog dolaska nismo ni čuli za pastu za zube. Vjerujte da je još sa vrata znala pogoditi ko, te koliko nas nije opralo zube, pa čak i koliko dugo ih ko nije prao.
Kad bi je hodanje na visokim štiklama od klupe do klupe umorilo, sjela bi i ispružila noge na stolicu ispred, a mi strepili da joj se, nedaobog, koja ne izmakne. Naše majke nisu nosile štikle i sigurno se nikad nisu ni umarale. A njoj je, garant, tako bilo tvrdo i neudobno.
A kako smo tek žudjeli poigrati se katkad s njihovim sinom, Forkom, tim lijepo uhranjenim plavim dečkom! Prosto je bio umanjena slika našeg direktora: pun ideja, planova, onaj koji munjevitom brzinom sve provodi u djelo. Bješe taj zaista od neke posebne energije. Mogao si ga samo gledati i diviti mu se. Sve je kod njega bilo sa stilom. Pa i kad bi nas izmlatio, bilo je za pozavidjeti onom koga bi odabrao. Ono kad bi roditelji na nas podizali ruku, uvijek je bilo bolno i neprijatno. Tad bismo se izgubili u obližnju šumu, a ljutnja bi nas popustila tek kad dobro ogladnimo. Ali ovo Forkovo, ovo je u sebi imalo nečeg otmjenog.
Gotovo sve što je on činio, zahtijevalo je respekt. Tačno je znao koliko svoj oštri pogled na kome treba da zadrži – onoliko koliko ko zavređuje. Tako smo brzo shvatali naše vrijednosti i naučili boriti za trun njegove pažnje. Kako i nismo bili nešto aman za divljenja, on bi nas samo krajičkom oka ošinuo, a mi žudjeli da mu se bar malkice primaknemo! Onaj ko je to uspijevao, dobijao bi na važnosti.
Zaista smo imali sreću, grdnu sreću što je ta porodica došla baš u naše selo. Došli su, bolan, da nas nauče kako se živi! Ko bi, da nije bilo njih, ko bi samo znao za narezak, za gulaš, za paštetu, salamu, parizer, filete, kečap? Kad bismo čuli za opasne kauboje, za Ali Babu, Sandokana, nekakve morske sirene, „Babino unuče“, za bubašvabe, žohare, komarce?
Nas su na sijelima zatupljivali pričama o gorskim vilama koje su zadojile Muja i Halila, a mi po ko zna koji put tražili da nam ponove, samo da opet čujemo onaj detalj kad usred začarane šume vila zabaci dojke preko ramena i nesebično im ponudi svoje mlijeko. Onog časa kad bi naši očevi skinuli gusle sa čivija, sve bi stalo, život bi stao. Nema više pomjeranja. Kakav položaj zauzmeš do tog trenutka, to ti je. Je li utrnula noga ili ti se neko prislonio pa ti dušu oduze, otrpi, dok se gudalo ne spusti.
E pa vidi, kad bismo onda saznali za one novine sa golim ž… i tome slično?
***
Helem, jednoga dana je u naše školsko dvorište, pokrećući nogama nekakve pedale, Forko dojahao na spravi sa dva točka, usput zveckajući na zvoncetu. Stariji su je zvali kotur, i izvezali duge priče o njenom postanku, naglabali ko je sve s nje pao, a ko totalno nastradao… Svi naši pogledi bili su uprti u tu novu stvar dok se Forko pored nas vozao, zakačivši ono koje mu se nije znalo izmaknuti. Bili smo zadivljeni njegovim vještinama. No niko se nije usudio pružiti ruku da to čudo dotakne. Letao je okolo, ponekog njime i udario, nekog i oborio, al’ nama ne samo da nije smetalo već smo se tome i radovali. „Mene je zakačio ovako… Gle!… Aaa, jes’ brz. Da vidiš kako samo mota. Kad zakoči, pa zakrene prednjim! A tek kad podigne na zadnji! Propne ga ko sedlenika… Joj, kako je moćan!“
– Foraga, možemo l’ da ga malo opipamo?
– Samo kad mi platite po dinar. Ali pare na dlan!
– Donijećemo ti sutra po dva – progovorili bismo sretni.
– Sutra se naplaćuje i samo gledanje vožnje.
Hej, pa to je bio san, razgovarati s njim i dotaći njegov bicikl! Samo smo maštali o času kad ćemo imati dovoljno novca.
– Hoćeš li nam dat i da ga jednom provozamo? – odvaži se neko.
– Kad svako od vas donese po deset dinarčića, dao bih da malo sjednete. Ali samo sjednete!
Eh, kakva će to biti sreća – skupiti malo para te imati Forka za prijatelja, onog ko ti svoj vlastiti bicikl daje da dotakneš! Ma, šta bi s nama bilo da on nije tu? Šta bismo mi u svojoj selendri vidjeli? Stoku, brdo, halakanje… Ma bježi, bolan, gradsko je to dijete, gospodsko. Bogami, priznajmo, to nije svako u svom selu imao.
Za pretpostaviti je da nije bilo dovoljno razumijevanja kod naših roditelja, a budimo pošteni – nikad nisu ni shvatali da djetetu novac treba, uvijek je bilo ono: „Imaš da pojedeš i popiješ, zašta će ti drugo!“ Pa to crkavice što bismo i iskamljikali, najčešće od majki, jasno da se brzo potrošilo, jer si morao imati dinar da bi uopšte bio na dvorištu.
A kad neko od nas nespretnjakovića ne bi znao stati kako i gdje treba, Forku ne bi bilo teško da časkom sleti s bicikla, dohvati glupana za uho, te ga u tili čas ispravno postavi.
– Dođi stani ovdje i pruži tu torbetinu. Da vidite kako moj bicikl rastura! – obratio se jednog dana malom Neđu, i svima nam bi žao što nije uzeo nekog od nas.
Ponekad bi se Forko dosjetio i da se zaleti sa gornjeg dvorišta niz ckladičak, te upadne u masu koja bi se našla u igri na donjem dvorištu predviđenom za fudbal. E, tada je znao biti i bijesan, baš ljut što ga odmah nismo primijetili. Poneko od novih učenika nije shvatao da je to samo još jedna njegova dobro osmišljena igra, pa bi u strahu jurnuo da bježi ustranu ili uza cklad, uz koji je Forko, naravno, bio sporiji.
Dok nas je jednom takvom prilikom zabavljao ganjajući po dvorištu, učinilo nam se da mu je bicikl dobio krila. Jurio nas je takvom brzinom, da smo se od tog ushićenja, uzbuđenja, tolike sreće, iscrpili i jednostavno popadali, prosto polijegali po dvorištu ko klade. Ali Forka ništa nije moglo umoriti. On je nastavio voziti po nama, iako je i za njega sve to bilo novo. U početku je bio ko zbunjen, ali se brzo snašao. I nama je trebalo malo vremena da skontamo. Ruke smo metnuli za vrat, kako bi njegovom biciklu bilo ravnije, te se primaknuli jedni drugima da mu točkovi ne bi klizili i upadali. Hrngao je po našim tijelima poredanim po dvorištu poput trupčića. A kad bi mu točak vrdnuo, ili skliznuo, on bi se pomalo ljutnuo. Ali on ne bi bio Forko da nije brzo shvatio kako prvi točak treba povremeno popodići, a nogama se oduprijeti o naša leđa.
– Ovo su majstorije, ako dosad niste znali. Majstorije! To jedino Forko može! Je-di-no Forko!
Bio je, vjerujemo oduševljen. A mi sretni što ga činimo tako zadovoljnim.
***
No, za nekoliko dana se desi nešto apsolutno neočekivano. Ispred naše škole se nađe nekakav ufrckani crvenokosi dječak, s mnogo pjega po nosu i licu… Čusmo da ga zovu Orle. I dok se Forko, upravo kad je oko škole vladala poprilična gužva zbog upisa djece u prvi razred, sladio izvodeći cik-cak biciklističke vragolije ispred iznimno velike publike, taj drski Orle, skontavši da je na dvorištu zanimljivije nego u učionici, brzo iz nje izleti i laktovima probi kroz rulju. A kad spazi Forka kako tu čudesnu spravu provlači između nas, zakačivši jednog prednjim, drugog zadnjim, i tako neizmjenično do kraja reda, on ti, bez mnogo promišljanja, uostalom kao što i dolikuje tom nepristojnom dječaku, priđe biciklu, jednom rukom zgrabi za volan, drugom s nje tresnu našeg Forka, i jednostavno zajaha. Ufff!
Gledali smo s nevjericom. Zar je ovo moguće! Je li to dozvoljeno?…
Jadni naš Forko, nije ni imao vremena da skonta šta mu se desi. Nesigurno se primicao svom biciklu i ovom divljaku. Ajoj, kakav mu je samo bio lakat! Sklanjao ga da ne vidimo kako krvari. Znao je da će nam biti teško. I u ovoj muci je pazio na nas. A mi, svakako nikakvi, niko da bilo šta učini da mu pomogne. Sve mora sam. Sve! Prišao je i pokušao uzeti svoj svojcati bicikl. No, drznik ga još jednom odalami te zaleže preko volana.
– Hoću i ja da probam! – viknu.
Zbunjeno smo buljili čas u Orla, čas u Forka. Bože, šta je ovaj đavo sebi umislio? Vidi!…
No drago nam je bilo što ni on nije prošao baš neozlijeđen. Nekoliko puta je pri brzom okretanju pedala zaždio s bicikla da nam se činilo da se razvali. Ali to živinče bi svaki put samo tresnulo sa sebe prašinu i ponovo se popelo. Tako se prikandžalo za preotetu spravu da mu je ne Forko, nego ni Forkova mama nije uspjela otrgnuti. Šta ćeš, mogao je tako kad ovome tata nije bio tu. Znate, direktor je to bolan, a ti stalno imaju posla u gradu!
Probali su brojni nastavnici i nastavnice, no preuzeti ga od ovoga nije bilo moguće.
– E, nađe se dilber da ga sredi! – umjesto da pomogne, iz mase je dobacivao neki zajedljivko, a takvih u svakom selu bar tri. No, ovaj ipak ne bi tako da je diša bio tu.
Oko Orla je vladala opća gužva, ali niko mu iz ruku nije mogao iščupati bicikl.
Sad se i nastavnica maternjeg jezika baš naljutila. Prišla je crvenokosome, podigla svoj suhi kažiprst i jasno ga usmjerila prema njemu. Zatim je prodrmala glavom gore-dolje, uoštrivši prema njemu svoje sitne okice. Svi smo se sad zbog tog bezobraznika stidjeli i ponovo osjetili bezvrijedno. Ali vjerujemo da je ona već znala da nismo od neke vajde, jer nam je i inače ponavljala:„Od vas nikad ništa”. E, eto, baš ko što i nema.
– Vidi ti!… Ma znala sam ja da je najgore sa onima koji tek stignu. Ali brzo i oni uđu u kalup. Nevaspitano derište!
Još jedanput je rukom dotakla svoju uvijek dobro dotjeranu frizuru i odlučno nasrnula na drznika. No, štikle na dvorištu nisu odzvanjale kao u učionici pa nisu ni davale onaj oštri zvuk zbog kojeg smo je najviše uvažavali. Ah, da je ovo učionica, njene potpetice bi kresnule po podu pa on ne bi znao ni šta ga snađe. Mi smo odmah kontali da negdje griješimo ako nam ona kakav pogled uputi, prije no i lupne štiklom. Ali ovaj glupavko još nije imao priliku da to nauči!
– Dokle ćeš ti, klipane, ovdje praviti scene? Aaa! Šta misliš, treba cijela škola da se oko tebe okreće? Pa i ja moram doći, je li? Tako li su te u kući vaspitali! Kako se ti ono zoveš?… Puštaj to, ili ću ti ja pokazati! – A onda se razočarano okrenu prema rulji. – A vidi ti i njih, gledaju, i niko ništa da uradi! Sve vrijeme slušam kako trabunjate: te kotur, te točak, te biciklo. Edel iko da se nađe da pravilno kaže bicikl. Kao da nikad u ovu školu niste kročili! Nisam li vas dosad ičem naučila! Bicikl, pobogu, bi-ci-klll! – Mi smo posramljeni saginjali glave, a klipan, vjerujemo, uopšte ničeg nije ni bio svjestan. Ona sad uloži dodatni napor. – Ajde, mali divljače, puštaj! Šta si se tu za njega zalijepio?!… Vidi ti, a!… Pogazi ovaj jadni narod!
Kad mu se napokon uspjela primaći, ščepala je za volan i zamahnula desno-lijevo. Ali, kud i koliko je teglila bicikl, toliko je i tog kovrdžavog vukla za njim. Brzo je shvatila da ovako ne ide pa proba da ga podigne, ali se klipan, kako ga ona lijepo nazva, zajedno s biciklom odizao!
Drzniku sve to dosadi pa sad on zamahnu ukug da je se otarasi. A kako je on okretao bicikl, tako se i ona popodizala i letala zajedno sa njim. Posramljeno je pogledala oko sebe, pa sad odlučno priđe da mu otkačiti ruke od volana, prst po prst. Ali kako je koji i uspijevala odlijepiti, tako ga je on opet vraćao. Kad mu to dojadi, ono se ko kakvo razjareno vuče primače njenoj ruci, te joj svoje mliječnjake zari do same kosti. U lice joj udari vatra. Dakako da je dodatno bila uznemirena što je izazvala toliku pozornost, što kolega, što prisutnih roditelja, pa sve pusti i dostojanstveno podiže glavu. Neozlijeđenom rukom malo posloži kosu, a zatim se probi kroz gužvu, usput zakačivši curicu, koja bješe upravo priletjela masi nakon što je završila testiranje za prvi razred.
– Tuko jedna, gdje gledaš?! – reče i brzo nestade s vidika, stišćući ugrizeno mjesto. Znali smo da našu nastavnicu boli, zato je i nas bar toliko boljelo, ako ne i više nego nju.
Baš u taj čas, neko iz mase povika:
– Dišo se stumbao usred Malog Ravna. Triput se preturao! Eto mu kola ostala izvrnuta na krov. Jedva ga izvukli kroz šoferšajbnu. – Malo spusti glas pa kao da šapuće: – Bila još nâka s njim, a on da proleti pored druge da ga ova ne vidi, umjesto na gas, nagazio na kočnicu. Mlada povrijedila vrat, a s njim, kažu, bogami, vrlo rizično!…
Taj divlji Orle sad uhvati priliku, okrenu bicikl i zaputi k svojoj kući, dok mu je mati zadihano trčala za njim.
U Forkovom prisustvu, pa i kad je bilo neophodno, tog drznika nismo pominjali. Nismo mogli ni pojmiti šta bi još sve Forko smislio kako bi nas zabavio, da se nije pojavio taj napasnik. No Forko nam se nakon ovih događaja sasvim promijenio. A nama u selu je postajalo nekako previše mirno, reklo bi se dosadno. Nakon svega doživljenog s Forkom, više nismo mogli uživati ni u skakanju, ni u klisanju, pogotovo ne u čuvanju stoke. Ovo zadnje nam se čak i ogadilo!
Preko raspusta se nikako nismo kupali. A što je najgore, ova porodica je ubrzo nekud odselila i nama je, ne samo neobično zvrjanje onog bicikla, no još dosta toga falilo. Oko škole smo se samo okretali onako, uprazno.
***
Jasno da nam je ljeto prošlo u dosađivanju. Rijeka više nije mirisala na sapun. I više nije bilo Forka da napravi zabavu. Uz njega smo bili svi naučili plivati. Neki od nas su imali posebnu čast da se češće nađu u njegovoj blizini. Samo ti su, nakon što bi ih naš divni Forko iznenada gurnuo u rijeku, mogli da shvate kolika je sreća ponovo udahnuti zrak. To je bilo bitno naučiti, znao nam je podvući. Disati je privilegija, učio nas je. Taj Forko je zaista nesebično radio u našu korist. A mi to nismo znali dovoljno cijeniti i prepoznati kao bogom dano.
I gotovo da smo i zaboravili kako je bicikl bio zanimljiv da jednog dana crvenokosi, kovrdžavi Orle, vozeći k dvorištu makadamom, za sobom nije digao prašinu. Zvoncao je i smijao se istovremeno. Raširenim rukama nam je mahao, a velika usta toliko razvalio da su mu se svi zubi mogli prebrojati. Neki su mu bili poispadali, oni koji su izbijali bili su široki, pločasti.
– Eheeej, haj’te da se vozamoooooo!
I baš kao kakav orao, okrenu nekoliko krugova, pa se zacentrira usred školskog dvorišta.
Foraga
Povećeno onom nevinom djetetu koje ustvrdi da je car go.
Taj genijalni dječak o kojem želim da vam pričam zvao se Forko, a stvarno je i važio za foru. Bio je sin direktora naše škole i jedne vrlo posebne učiteljice. Nakon velikih radova oko izgradnje nastavnikih stanova, iznenada su doselili u naš komšiluk i brzo postali najdominantnija porodica. Za Forkovog oca su svi govorili da je faca. Znao je taj bridom šake, čak i ljevice, s lahkoćom razbiti posložene daske. Ni ženskog društva tome nikad nije zafalilo. Zato smo svi željeli biti kao on. A tek kad je autoritet u putanju, bilo je dovoljno da se čuje „Eto ga dišo!“, i sve je samo po sebi lijegalo na svoje mjesto. Znajte da je to trebalo postići, s nama koji bismo danju halakali s brda na brdo za stokom, te jurili s vukovima, a noću tragali za hutinama – sovama…
Mama Forkova nije posjedovala karataške sposobnosti ali je po svemu bila drukčija od žena koje smo poznavali. Imala je takvo držanje, takve haljine, frizure i štikle da si bio sretan kad tako zanosna pored tebe prođe. Ne ostane tada samo trag mirisa koje naš nos dotad nije osjetio, već se pokrene nešto pa ti na momenat izgleda kao da si u nekom drugom svijetu. Šta reći tek za one sretnike koje je učila! Mili bože, zaista je bilo veliko imati je po nekoliko sati u učionici.
Za pretpostaviti je da nas, takve, nije lahko mogla uvesti u red. Zato smo je iskreno žalili kad bi podigla ruku k nosu, te odahnuli svaki put kad sve dobro prođe. Ponedjeljkom joj je bilo najlakše, jer je nedjeljom slijedilo ono redovno kupanje, kad su nas majke svojim grubim dlanovima ribale. S dolaskom sunčanijih dana sve je bilo povoljnije pa su se i virovi u rijekama od našeg sapunanja brzo počinjali da pjene. Možete samo zamisliti kako je toj lijepoj ženi bilo ako do njenog dolaska nismo ni čuli za pastu za zube. Vjerujte da je još sa vrata znala pogoditi ko, te koliko nas nije opralo zube, pa čak i koliko dugo ih ko nije prao.
Kad bi je hodanje na visokim štiklama od klupe do klupe umorilo, sjela bi i ispružila noge na stolicu ispred, a mi strepili da joj se, nedaobog, koja ne izmakne. Naše majke nisu nosile štikle i sigurno se nikad nisu ni umarale. A njoj je, garant, tako bilo tvrdo i neudobno.
A kako smo tek žudjeli poigrati se katkad s njihovim sinom, Forkom, tim lijepo uhranjenim plavim dečkom! Prosto je bio umanjena slika našeg direktora: pun ideja, planova, onaj koji munjevitom brzinom sve provodi u djelo. Bješe taj zaista od neke posebne energije. Mogao si ga samo gledati i diviti mu se. Sve je kod njega bilo sa stilom. Pa i kad bi nas izmlatio, bilo je za pozavidjeti onom koga bi odabrao. Ono kad bi roditelji na nas podizali ruku, uvijek je bilo bolno i neprijatno. Tad bismo se izgubili u obližnju šumu, a ljutnja bi nas popustila tek kad dobro ogladnimo. Ali ovo Forkovo, ovo je u sebi imalo nečeg otmjenog.
Gotovo sve što je on činio, zahtijevalo je respekt. Tačno je znao koliko svoj oštri pogled na kome treba da zadrži – onoliko koliko ko zavređuje. Tako smo brzo shvatali naše vrijednosti i naučili boriti za trun njegove pažnje. Kako i nismo bili nešto aman za divljenja, on bi nas samo krajičkom oka ošinuo, a mi žudjeli da mu se bar malkice primaknemo! Onaj ko je to uspijevao, dobijao bi na važnosti.
Zaista smo imali sreću, grdnu sreću što je ta porodica došla baš u naše selo. Došli su, bolan, da nas nauče kako se živi! Ko bi, da nije bilo njih, ko bi samo znao za narezak, za gulaš, za paštetu, salamu, parizer, filete, kečap? Kad bismo čuli za opasne kauboje, za Ali Babu, Sandokana, nekakve morske sirene, „Babino unuče“, za bubašvabe, žohare, komarce?
Nas su na sijelima zatupljivali pričama o gorskim vilama koje su zadojile Muja i Halila, a mi po ko zna koji put tražili da nam ponove, samo da opet čujemo onaj detalj kad usred začarane šume vila zabaci dojke preko ramena i nesebično im ponudi svoje mlijeko. Onog časa kad bi naši očevi skinuli gusle sa čivija, sve bi stalo, život bi stao. Nema više pomjeranja. Kakav položaj zauzmeš do tog trenutka, to ti je. Je li utrnula noga ili ti se neko prislonio pa ti dušu oduze, otrpi, dok se gudalo ne spusti.
E pa vidi, kad bismo onda saznali za one novine sa golim ž… i tome slično?
***
Helem, jednoga dana je u naše školsko dvorište, pokrećući nogama nekakve pedale, Forko dojahao na spravi sa dva točka, usput zveckajući na zvoncetu. Stariji su je zvali kotur, i izvezali duge priče o njenom postanku, naglabali ko je sve s nje pao, a ko totalno nastradao… Svi naši pogledi bili su uprti u tu novu stvar dok se Forko pored nas vozao, zakačivši ono koje mu se nije znalo izmaknuti. Bili smo zadivljeni njegovim vještinama. No niko se nije usudio pružiti ruku da to čudo dotakne. Letao je okolo, ponekog njime i udario, nekog i oborio, al’ nama ne samo da nije smetalo već smo se tome i radovali. „Mene je zakačio ovako… Gle!… Aaa, jes’ brz. Da vidiš kako samo mota. Kad zakoči, pa zakrene prednjim! A tek kad podigne na zadnji! Propne ga ko sedlenika… Joj, kako je moćan!“
– Foraga, možemo l’ da ga malo opipamo?
– Samo kad mi platite po dinar. Ali pare na dlan!
– Donijećemo ti sutra po dva – progovorili bismo sretni.
– Sutra se naplaćuje i samo gledanje vožnje.
Hej, pa to je bio san, razgovarati s njim i dotaći njegov bicikl! Samo smo maštali o času kad ćemo imati dovoljno novca.
– Hoćeš li nam dat i da ga jednom provozamo? – odvaži se neko.
– Kad svako od vas donese po deset dinarčića, dao bih da malo sjednete. Ali samo sjednete!
Eh, kakva će to biti sreća – skupiti malo para te imati Forka za prijatelja, onog ko ti svoj vlastiti bicikl daje da dotakneš! Ma, šta bi s nama bilo da on nije tu? Šta bismo mi u svojoj selendri vidjeli? Stoku, brdo, halakanje… Ma bježi, bolan, gradsko je to dijete, gospodsko. Bogami, priznajmo, to nije svako u svom selu imao.
Za pretpostaviti je da nije bilo dovoljno razumijevanja kod naših roditelja, a budimo pošteni – nikad nisu ni shvatali da djetetu novac treba, uvijek je bilo ono: „Imaš da pojedeš i popiješ, zašta će ti drugo!“ Pa to crkavice što bismo i iskamljikali, najčešće od majki, jasno da se brzo potrošilo, jer si morao imati dinar da bi uopšte bio na dvorištu.
A kad neko od nas nespretnjakovića ne bi znao stati kako i gdje treba, Forku ne bi bilo teško da časkom sleti s bicikla, dohvati glupana za uho, te ga u tili čas ispravno postavi.
– Dođi stani ovdje i pruži tu torbetinu. Da vidite kako moj bicikl rastura! – obratio se jednog dana malom Neđu, i svima nam bi žao što nije uzeo nekog od nas.
Ponekad bi se Forko dosjetio i da se zaleti sa gornjeg dvorišta niz ckladičak, te upadne u masu koja bi se našla u igri na donjem dvorištu predviđenom za fudbal. E, tada je znao biti i bijesan, baš ljut što ga odmah nismo primijetili. Poneko od novih učenika nije shvatao da je to samo još jedna njegova dobro osmišljena igra, pa bi u strahu jurnuo da bježi ustranu ili uza cklad, uz koji je Forko, naravno, bio sporiji.
Dok nas je jednom takvom prilikom zabavljao ganjajući po dvorištu, učinilo nam se da mu je bicikl dobio krila. Jurio nas je takvom brzinom, da smo se od tog ushićenja, uzbuđenja, tolike sreće, iscrpili i jednostavno popadali, prosto polijegali po dvorištu ko klade. Ali Forka ništa nije moglo umoriti. On je nastavio voziti po nama, iako je i za njega sve to bilo novo. U početku je bio ko zbunjen, ali se brzo snašao. I nama je trebalo malo vremena da skontamo. Ruke smo metnuli za vrat, kako bi njegovom biciklu bilo ravnije, te se primaknuli jedni drugima da mu točkovi ne bi klizili i upadali. Hrngao je po našim tijelima poredanim po dvorištu poput trupčića. A kad bi mu točak vrdnuo, ili skliznuo, on bi se pomalo ljutnuo. Ali on ne bi bio Forko da nije brzo shvatio kako prvi točak treba povremeno popodići, a nogama se oduprijeti o naša leđa.
– Ovo su majstorije, ako dosad niste znali. Majstorije! To jedino Forko može! Je-di-no Forko!
Bio je, vjerujemo oduševljen. A mi sretni što ga činimo tako zadovoljnim.
***
No, za nekoliko dana se desi nešto apsolutno neočekivano. Ispred naše škole se nađe nekakav ufrckani crvenokosi dječak, s mnogo pjega po nosu i licu… Čusmo da ga zovu Orle. I dok se Forko, upravo kad je oko škole vladala poprilična gužva zbog upisa djece u prvi razred, sladio izvodeći cik-cak biciklističke vragolije ispred iznimno velike publike, taj drski Orle, skontavši da je na dvorištu zanimljivije nego u učionici, brzo iz nje izleti i laktovima probi kroz rulju. A kad spazi Forka kako tu čudesnu spravu provlači između nas, zakačivši jednog prednjim, drugog zadnjim, i tako neizmjenično do kraja reda, on ti, bez mnogo promišljanja, uostalom kao što i dolikuje tom nepristojnom dječaku, priđe biciklu, jednom rukom zgrabi za volan, drugom s nje tresnu našeg Forka, i jednostavno zajaha. Ufff!
Gledali smo s nevjericom. Zar je ovo moguće! Je li to dozvoljeno?…
Jadni naš Forko, nije ni imao vremena da skonta šta mu se desi. Nesigurno se primicao svom biciklu i ovom divljaku. Ajoj, kakav mu je samo bio lakat! Sklanjao ga da ne vidimo kako krvari. Znao je da će nam biti teško. I u ovoj muci je pazio na nas. A mi, svakako nikakvi, niko da bilo šta učini da mu pomogne. Sve mora sam. Sve! Prišao je i pokušao uzeti svoj svojcati bicikl. No, drznik ga još jednom odalami te zaleže preko volana.
– Hoću i ja da probam! – viknu.
Zbunjeno smo buljili čas u Orla, čas u Forka. Bože, šta je ovaj đavo sebi umislio? Vidi!…
No drago nam je bilo što ni on nije prošao baš neozlijeđen. Nekoliko puta je pri brzom okretanju pedala zaždio s bicikla da nam se činilo da se razvali. Ali to živinče bi svaki put samo tresnulo sa sebe prašinu i ponovo se popelo. Tako se prikandžalo za preotetu spravu da mu je ne Forko, nego ni Forkova mama nije uspjela otrgnuti. Šta ćeš, mogao je tako kad ovome tata nije bio tu. Znate, direktor je to bolan, a ti stalno imaju posla u gradu!
Probali su brojni nastavnici i nastavnice, no preuzeti ga od ovoga nije bilo moguće.
– E, nađe se dilber da ga sredi! – umjesto da pomogne, iz mase je dobacivao neki zajedljivko, a takvih u svakom selu bar tri. No, ovaj ipak ne bi tako da je diša bio tu.
Oko Orla je vladala opća gužva, ali niko mu iz ruku nije mogao iščupati bicikl.
Sad se i nastavnica maternjeg jezika baš naljutila. Prišla je crvenokosome, podigla svoj suhi kažiprst i jasno ga usmjerila prema njemu. Zatim je prodrmala glavom gore-dolje, uoštrivši prema njemu svoje sitne okice. Svi smo se sad zbog tog bezobraznika stidjeli i ponovo osjetili bezvrijedno. Ali vjerujemo da je ona već znala da nismo od neke vajde, jer nam je i inače ponavljala: „Od vas nikad ništa”. E, eto, baš ko što i nema.
– Vidi ti!… Ma znala sam ja da je najgore sa onima koji tek stignu. Ali brzo i oni uđu u kalup. Nevaspitano derište!
Još jedanput je rukom dotakla svoju uvijek dobro dotjeranu frizuru i odlučno nasrnula na drznika. No, štikle na dvorištu nisu odzvanjale kao u učionici pa nisu ni davale onaj oštri zvuk zbog kojeg smo je najviše uvažavali. Ah, da je ovo učionica, njene potpetice bi kresnule po podu pa on ne bi znao ni šta ga snađe. Mi smo odmah kontali da negdje griješimo ako nam ona kakav pogled uputi, prije no i lupne štiklom. Ali ovaj glupavko još nije imao priliku da to nauči!
– Dokle ćeš ti, klipane, ovdje praviti scene? Aaa! Šta misliš, treba cijela škola da se oko tebe okreće? Pa i ja moram doći, je li? Tako li su te u kući vaspitali! Kako se ti ono zoveš?… Puštaj to, ili ću ti ja pokazati! – A onda se razočarano okrenu prema rulji. – A vidi ti i njih, gledaju, i niko ništa da uradi! Sve vrijeme slušam kako trabunjate: te kotur, te točak, te biciklo. Edel iko da se nađe da pravilno kaže bicikl. Kao da nikad u ovu školu niste kročili! Nisam li vas dosad ičem naučila! Bicikl, pobogu, bi-ci-klll! – Mi smo posramljeni saginjali glave, a klipan, vjerujemo, uopšte ničeg nije ni bio svjestan. Ona sad uloži dodatni napor. – Ajde, mali divljače, puštaj! Šta si se tu za njega zalijepio?!… Vidi ti, a!… Pogazi ovaj jadni narod!
Kad mu se napokon uspjela primaći, ščepala je za volan i zamahnula desno-lijevo. Ali, kud i koliko je teglila bicikl, toliko je i tog kovrdžavog vukla za njim. Brzo je shvatila da ovako ne ide pa proba da ga podigne, ali se klipan, kako ga ona lijepo nazva, zajedno s biciklom odizao!
Drzniku sve to dosadi pa sad on zamahnu ukug da je se otarasi. A kako je on okretao bicikl, tako se i ona popodizala i letala zajedno sa njim. Posramljeno je pogledala oko sebe, pa sad odlučno priđe da mu otkačiti ruke od volana, prst po prst. Ali kako je koji i uspijevala odlijepiti, tako ga je on opet vraćao. Kad mu to dojadi, ono se ko kakvo razjareno vuče primače njenoj ruci, te joj svoje mliječnjake zari do same kosti. U lice joj udari vatra. Dakako da je dodatno bila uznemirena što je izazvala toliku pozornost, što kolega, što prisutnih roditelja, pa sve pusti i dostojanstveno podiže glavu. Neozlijeđenom rukom malo posloži kosu, a zatim se probi kroz gužvu, usput zakačivši curicu, koja bješe upravo priletjela masi nakon što je završila testiranje za prvi razred.
– Tuko jedna, gdje gledaš?! – reče i brzo nestade s vidika, stišćući ugrizeno mjesto. Znali smo da našu nastavnicu boli, zato je i nas bar toliko boljelo, ako ne i više nego nju.
Baš u taj čas, neko iz mase povika:
– Dišo se stumbao usred Malog Ravna. Triput se preturao! Eto mu kola ostala izvrnuta na krov. Jedva ga izvukli kroz šoferšajbnu. – Malo spusti glas pa kao da šapuće: – Bila još nâka s njim, a on da proleti pored druge da ga ova ne vidi, umjesto na gas, nagazio na kočnicu. Mlada povrijedila vrat, a s njim, kažu, bogami, vrlo rizično!…
Taj divlji Orle sad uhvati priliku, okrenu bicikl i zaputi k svojoj kući, dok mu je mati zadihano trčala za njim.
U Forkovom prisustvu, pa i kad je bilo neophodno, tog drznika nismo pominjali. Nismo mogli ni pojmiti šta bi još sve Forko smislio kako bi nas zabavio, da se nije pojavio taj napasnik. No Forko nam se nakon ovih događaja sasvim promijenio. A nama u selu je postajalo nekako previše mirno, reklo bi se dosadno. Nakon svega doživljenog s Forkom, više nismo mogli uživati ni u skakanju, ni u klisanju, pogotovo ne u čuvanju stoke. Ovo zadnje nam se čak i ogadilo!
Preko raspusta se nikako nismo kupali. A što je najgore, ova porodica je ubrzo nekud odselila i nama je, ne samo neobično zvrjanje onog bicikla, no još dosta toga falilo. Oko škole smo se samo okretali onako, uprazno.
***
Jasno da nam je ljeto prošlo u dosađivanju. Rijeka više nije mirisala na sapun. I više nije bilo Forka da napravi zabavu. Uz njega smo bili svi naučili plivati. Neki od nas su imali posebnu čast da se češće nađu u njegovoj blizini. Samo ti su, nakon što bi ih naš divni Forko iznenada gurnuo u rijeku, mogli da shvate kolika je sreća ponovo udahnuti zrak. To je bilo bitno naučiti, znao nam je podvući. Disati je privilegija, učio nas je. Taj Forko je zaista nesebično radio u našu korist. A mi to nismo znali dovoljno cijeniti i prepoznati kao bogom dano.
I gotovo da smo i zaboravili kako je bicikl bio zanimljiv da jednog dana crvenokosi, kovrdžavi Orle, vozeći k dvorištu makadamom, za sobom nije digao prašinu. Zvoncao je i smijao se istovremeno. Raširenim rukama nam je mahao, a velika usta toliko razvalio da su mu se svi zubi mogli prebrojati. Neki su mu bili poispadali, oni koji su izbijali bili su široki, pločasti.
– Eheeej, haj’te da se vozamoooooo!
I baš kao kakav orao, okrenu nekoliko krugova, pa se zacentrira usred školskog dvorišta.
– Hmm! Hmm… – istovremeno će nekoliko nas.