Odlomci iz Dve izrazito različite novele

BLATICE

– odlomak

***

Po blatu dobuje kiša. Poput topovske kanonade. Besomučne. Besprekidno. Kao da oduvek. Reka nosi mulj kroz mrak. Prljava vojnička čizma grubo zagazi u blato i duboko propada. Nekontrolisano trza uvis.

Ali druga noga tone sve dublje. U kaljugu. Panika i psovka. Batrganje para zaglibljenih vojničkih čizama. Gruba vika. Još i još čizama, uz muzgava zapinjanja, protrče blatištem i za sobom povuku nespretni par.

Petnaest vojnika sa dva drvena čamca iskrcali su se na obalu reke. Pokisli i ofucani, zvekećući automatskim i lovačkim puškama, vezuju čamce konopima za drveće. Nikakve oznake na prljavim i ko zna koliko puta zakrpljivanim uniformama raznih vojski i policija.

Gustu šumu topola i vrba uz samu obalu reke presecaju mutni snopovi baterijskih lampi. Šuma šušti od šibanja vetra, nervoznog bata i kidanja granja. Niko ni da pisne.

Lavež pasa oštro obeleži završetak široke šume. Iz gustiša istrčavaju vojnici i posrćući se penju uz

klizavu uzvišicu. Pred njima je malen pokisao salaš.

Prostrano dvorište omeđeno je sa četiri jednospratne zgrade: dve vremešne stambene kuće,

rasturenim svinjcokokošinjcem i punim ambarom, koje su sve, u visini od oko dva metra, opasane debelom žicom – povocem za kerove. Četiri niske bele kuće tope se u mokrome mraku. Lavež pasa nadglasava se s kišom.

Svetlo bljesne iza jednog prozora. Sačma iz dvocevke grune i razbije staklo. Budalasto lice neobrijanog mladića tupo nišani u svetlo koje i dalje gori. Zubi mu zaškripe od zauške koja ga zakuca za tvrdi kundak. Bez reči. Svetlo se gasi. Sa crnim povezom preko desnog oka, grubi podeblji pedesetogišnjak Đura, sa poštarskom kapom i kalašnjikovim prebačenim preko maskirne uniforme, merka da li da zagreje i drugu šaku na uzavreloj tintari nekog od vojnika.

– Ko ti je bre rekao da pucaš, budalo!?

SJAJ I BEDA TRANS I CIJE

– odlomci

 

***

TransiCija je stigla i u moju domovinu. Gde se domovi po nekad vinu u vazduh, ili samo nestanu u dimu ili porodičnim svađama. Da. Stigla je u Asfaltiju. Ovde gde je asfalt svetinja. Još odavno su svi napustili rodno blato i dovukli prnje pravo na beton. Odatle se niko više ne mrada, sve dok ne umre, a onda opet u blato.

Dugo se pričalo o toj TransiCiji, a sada kada je stigla, ispostavilo se da žestoko kasni i da se već odavno završila u svim ostalim zemljama sveta. Kako će biti? Zna se. Ovde se uvek sve menjalo na gore. Čak i godišnja doba. Kad zahladni, svi su zlovoljni, evo, sad će poledica, bljuzgavica, hladno. Čim otopli, pa sad će kiše, grip, komarci, čim stigne leto, svi proklinju vrućinu, gužve i znojenje, s jeseni opet grozne kiše, i tako je stalno sve gore i gore. Isto je i s vlastima. Proklinjemo jedan režim, i onda čim se promeni, shvatamo. Sada je uvek najgore. Mada će biti još gore. Sigurno! Jer, TransiCija je tek počela.

Osim nama, TransiCija još jedino kasni zemljama bez automobila i televizora. A kod nas, barem, toga ima. Mislim, kola bi i moglo da bude više, samo ne znam gde bi sva stala. Kad bih ja imao auto, najbolje bi bilo da mi stoji kraj kreveta, jer pare za garažu ili čorbu nemam. Zato, od televizora se ne odvajamo. Nikako.

Šta će nam doneti TransiCija? Svi pitaju, a niko ne zna. Zato svi uzimaju kredite. Da im bude lakše. Da isprate svaku modu, da probaju svaku vodu. To je, izgleda, TransiCija. Fantazija.

 

***

Marija me je već iste večeri odvela na izložbu simultanog performansa. Nisam ni znao šta da očekujem, a kad sam video, siguran sam da ne bih mogao ovako nešto da zamislim. Gužva nije bila velika, ali je ceo nevelik prostor kipteo od egoizma. Pobegavši od nekih budala samoproglašenih sportista plaque fight–a koji su se gađali strelama od pljuvačke i zubnog kamenca koristeći konac za zube kao strune luka, spazio sam, po mom skromnom mišljenju, glavnu zvezdu ovog festivala gde se sve dešava u isto vreme i bez ikakve veze jednog s drugim. To je tip koji leži na stolu i sam je sebi prebacio noge preko glave, te stavio glavić sebi u usta i dobrano se mučio da sam sebi popuši. Imao bih strpljenja da ga gledam preko raščepljene bulje kada se bude davio u sopstvenoj spermi, ali Marija me je odvukla da nešto prezalogajimo.

Ogroman stol sa najšarenijom hranom koju sam ikada video. Nisam znao šta je meso, a šta nije. Bilo je zanimljivo preturati po staklenim činijama i probati od svega. Baš sam se zaneo i uhvatio ritam žvakanja kad me je Marija ubrzo odvukla u sred zalogaja.

– Jesi li primetio kakav je stoljnjak?

– Nisam primetio.

Onda mi je počela objašnjavati kako nije ideja bila da se nažderemo, već da ispod sve te ukusne hrane, u šarenom stoljnjaku prepoznamo fotografije iskasapljenih leševa, ratnih zločina, otpalih udova zbog dejstava nagaznih mina, raznih kancera izazvanih prekomernim zagađenjem životne sredine. Nisam primetio. Ja ipak glasam samo za ukusnu hranu. Onda me je odvela do stola na kome su stajali brašno, jaja, kvasac i gde se publika sa smeškom služila dok su umetnici jeli gotove prave torte. Nije fer. Možda je dobro biti umetnik. Lud kao onaj samopuš, svršiće li već jednom, ali on se i dalje mučio.

Marija me je upoznala sa bubuljičavim momkom koji je za izvodio dosadni performans Lepotica i zver, vezujući papirnim trakama pasivnu polupopularnu mladu glumicu za prepariranog medveda. On je na jednom od zidova izložio govnotiske, guzgrafike, govnjave rošarhovske mrlje ispod kojih su posetioci pisali na šta ih asociraju. Njegovi roditelji vode neku izdavačku kuću, hvali se. On bi da bude umetnik. Kažem mu ja.

– Sakupljaj ti brate sline u jednu veliku loptu ili u neki oblik, oblik nosa, tako može, skupljaj deset godina i vajaj. To će ti kupiti svaki muzej na svetu. A znaš šta ćeš sa tim silnim bubuljicama? Cedi i to skupljaj. To su biseri. Tako kod školjki nastaju. Upadne neko zrnce prljavštine i oko njega se taloži loj, zgušnjava godinama i eto ti bisera. Kakva ti je faca, mogao bi juvelirnicu da otvoriš.

On me tupavo posmatra, a ja gledam gde je Marija. Ona se raspričala sa nekim studentima, meni se već piša, pa se on sve nudi da mi pokaže gde je klonja. Otvaramo prljava vrata, ulazimo i gledamo se. Šapuće mi.

– Jako sam se uzbudio od ovolike umetnosti. Je l’ hoćeš da me pojebeš?

Nije ružan iako je do jaja bubuljičav. I nekako je, ne znam, razmazan. Blaziran, kako se kaže. Pa

hajde da ga pojebem onda, ionako mi Marija ne da da je krešem u bulju, a dok ga trtim ne moram više da gledam njegovu gadnu facu. I gaće su mu verovatno čiste. Brzo ga ja pokaram u depilirano prkno, vratim đoku u gaće, pokušavam da odem pre nego što mu vidim lice. On mi dobacuje iza zatiljka.

– Bilo je lepo. Javi mi se. Marija mi je rekla da si talentovan za reči. Moji roditelji imaju izdavačku kuću…

Opet sam u gužvi i nikotinska i alkoholna isparenja me smiruju zapušavajući mi pore. Sva klopa je pojedena, svi perfomansi su svršili osim moga favorita, samopušokura. Počinje poslednji performans koji je nesinhronizovan sa ostalim haosom zbog tehničkog kašnjenja šporeta. Pa to je komšija! Šta sve ovaj ne radi. Kuva špagete?

Čita recept i kuva. Ali ambalažu ne skida.

– Skuvati testeninu…

Ubacuje kesu sa špagetama u vodu ključalu u loncu na šporetu.

– Na ulju propržiti luk…

Neoljušten!

– Dodati kečap…

Kad je plastika krenula da se topi u vrelom ulju i crna tanka paučina istiskuje kiseonik, lepi se za u oči, nozdrve i pluća, i još bitnije za posetioce, odeću, svi smo pobegli i ostavili komšiju da uživa u svojim ogavnim poslasticama. Jebi ga.

Nisam stigao da vidim kako se pušač svoga kurca zaglavio baš u trenutku kad je krenuo da se davi svojom spermom pomešanom sa garavim nitima spaljene plastike, kako se grči da otpampuri kurac iz usta i odglavi kičmu dok mu se crnilo poliuretana zapliće između zuba i glavića, lepi po čmarnim dlakama među kojima cvrčahu već nekoliko stimulativno ugašenih pikavaca…



Ivan Pravdić 05. 03. 2025.