Razvuče se, Miljenko, ovo pismo na dve kalendarske godine, započeh ga onomad, u jednoj od koviljskih kelija, da bih po povratku u Beograd izbrisao većinu rečenica koje sam u manastiru napisao i da bih ga tek danas – 1. januara 2019 – nastavio i, nadam se, do sutra-prekosutra završio.
Neće ovo biti samo pismo, a evo zašto. Koprivica je umešao prste, a kad Božo umeša prste, ništa nije ono što jeste, ali nije ni ono što nije. Na dan, naime, povratka sa Kovačevih dana, u sali za doručak Hotela „Katarina“ naleteh na Koprivicu, šampiona hotelskog doručkovanja, koji mi reče da priprema zbornik tekstova o Kovaču i priupita me da li bih i ja nešto napisao, ja to bez razmišljanja prihvatih – posle se pokajah, ali o tom posle – pod snažnim utiskom romana Gublište, koji sam prvi put bio pročitao tu nedavno, jula 2018, i (pretpostavljam) zato bio nagrađen Nagradom „Mirko Kovač“, jer je to čitanje (u jednom dubljem, skrivenom smislu ) više zaslužilo nagradu nego knjiga koja je nagrađena.
Ne bih se sad smeo zakleti da sam uopšte znao da Gubilište postoji, sve do letos, kad ga Filip David pomenu na jednoj od podnevnih sedeljki u čajdžinici „Galerija“, u kojoj ste i Ana i ti, valjda po sili sinhroniciteta – čuh to dan posle – na kratko navratili. Volim te sedeljke, iako na njih ne odlazim svakodnevno – zbog nesnosne saobraćajne gužve, češće bih inače dolazio – sačuvao se tu, u „Galeriji“ – kao u nekoj oazi usred sirijske pustinje – onaj lepi duh nekadašnjeg Beograda, neslivena i nerazlučiva mešavina samrtno ozbiljnih priča, esnafskog i političkog ogovaranja, urnebesne zajebancije i zanimljivih diskusija o knjigama i piscima.
Beograd je, pravo govoreći, najbolje funkcionisao dok je bio oveća orijentalna kasaba. Beograd, zapravo, može biti kosmopolitski samo tako – kao orijentalna čaršija u kojoj su dozvoljeni svinjetina i rakija, samo se tako nalazi na svom pravom mestu u kosmosu, ova beogrdoba i beorugoba od pseduogranita, pseudomermera, novogodišnjih ukrasa, lavirinata od čkiljavih dioda, svetlećih trijumfalnih kapija prostakluka i zdanjâ koja podsećaju na amatersku kompjutersku animaciju (a možda to i jesu) ne pripada nigde – i nikome – i to se sasvim lepo vidi, zapravo, oseća.
Kiš, Pekić i Kovač česta su tema u „Galeriji“, što nije čudo, većina onih koji svraćaju na sedeljke ili ih je dobro poznavala ili je sa njima drugovala. Vrlo često „podbodem“ ponekog da progovori o njima – a ne treba ih mnogo podbadati – i onda posmatram kako iz tih sećanja i priča Pekić, Kiš i Kovač izranjaju, na podobije arhimandrita Gerasima, kao ljudi od krvi i mesa, a ne kao krpene lutke prišivene vunicom na alaj –barjake zavađenih beogradskih mahala, one talibanske, nacionalističke (Pekić), i one bajagi evropske, koju ja posprdno zovem mudžahedin-i-eurohalk (Kiš).
Kovač je izbegao tu žalosnu heraldičku sudbinu, biće kasnije reči zahvaljujući čemu, a u odbranu Kiša i Pekića mogu reći da se na mahalskim alaj-barjacima nisu obreli svojom voljom – cinik bi rekao da su umrli u poslednji čas – mada me neki od stalnih posetilaca sedeljki podsećaju da je Pekić ipak poživeo dovoljno dugo da uvidi da mu preti opasnost da (simbolički) završi kao zaštitni znak sekte uškopljenih kosovskog zaveta radi i ostalih parapolitikih i paranormalnih fenomena iz zone beogradskog slavskog sumraka.
Meni je Kovač – pisao sam ti o tome, a i razgovarali smo o tome – još davnih dana, sedamdesetih i osamdesetih, dakle, pre Velikog pomračenja, poetički, pa ako hoćeš i politički, bio bliži nego Kiš i Pekić. Prvi mi je bio preterano internacionalan, drugi nekako previše nacionalan. Ovo treba uzeti sa nekoliko krupnih zrna soli. Sjajni su to bili pisci, snaga njihovih talenata i spisateljskog umeća je i nacionalno i internacinalno potiskivala u najdublji geološki sloj njihovih proza, ali mi je Kišova internacionalizacija (i hebreizacija) problema zla znala malčice da zasmeta, kao trunčica u oku, kao trepavica posuvraćena u beonjaču, kao što mi je povremeno malčice iritiralo Pekićevo “upumpavanje” smisla, fantastike i uzvišenosti u čemernu cincarsko-gedžovansku čaršiju, kojoj je – i u vremenima o kojima je i u kojima je Pekić pisao, kao i danas – „uzvišenost“ služila samo kao izvor zarade i feredža za najniže pobude i namere.
Da ne dužim i da se ne gubim u digresijama. Filip David mi jednog dana reče da Gubilište obavezno treba da pročitam, ozbiljno sam ga shvatio, istog dana krenuo u obilazak onih nekoliko knjižara u centru, ali Gublišta nisam našao, nije ga bilo u prodaji, pa mi je na kraju Fića pozajmio svoj primerak.
Odmah mi se nije svidelo što je knjiga nedebela, a saglasno mojim predrasudama, tanke knjige je bolje ne čitati jer su ili početničke ili pretenciozne ili smandrljane, ili je, ako poneka dobra i promakne, čitalačko zadovoljstvo prekratko, takve knjige u svakom slučaju, nisu štivo za čitanje u prajm tajmu, dakle uveče, dva-tri sata pred spavanje, kad sve utihne.
U slučaju Gubilišta, predrasuda koja me često izbavlja od gubljenja vremena pokazala se kao baš teška predrasuda, roman sam pročitao u dahu a da mi se, kao kad gledam neki majstorski snimljen film, ni jednom nije pripušilo dok sam čitao, a neobimnost romana sam nadoknadio tako što sam ga sutradan ponovo pročitao, pa posle nekoliko dana još jednom.
Očekivao sam nekog „ranog Kovača“, ali sam posle samo dvadesetak pročitanih redaka shvatio da ne postoji nikakav rani Kovač, nikakav Kovač „početnik“, nikakav „zreli“ Kovač, nikakav „pozni“ Kovač i Kovač „u opadanju“, da je Kovač oduvek bio Kovač i da konzistentnost, poetička kompaktnost i hronologija Kovačeve bibliografije uopšte ne bi bila poremećane da je Gubilište napisano (i objavljeno) 2002, a ne 1962, u vreme kada sam ja – sada već starac – polazio u drugi razred osnovne škole, a kada si ti – sada već u ozbiljnim godinama – morao čekati još četiri godine da se rodiš.
To se (eto šake soli u Botine oči) nipošto ne može reći za Mansardu i Psalam 44, koji se danas čitaju (ako se uopšte čitaju) iz (straho)poštovanja prema Kišu – možda i pod njegovim nadzorom, ništa Kiš ni posle smrti ne prepušta slučaju – i iz kojih se nazire da će Kiš jednoga dana biti Kiš, ali da to u trenutku izlaska dvoknjižja iz štampe – još uvek nije.
Pekić se, štaviše, svog prvenca odrekao, na način starinski, patetično, nepotrebno, meni se čini pod snažnim pritiskom cincarsko-gedžovanske čaršije, koja, na (javnim) rečima, ne toleriše nikakve blasfemije, dok u praksi (i potaji) nema blasfemije koju neće počiniti.
Kiš i Kovač, svaki na svoj način, za taj zloduh nisu davali ni pet para i zato su nagrađeni izgnanstvom, za razliku do Pekića, koji je surovo kažnjen kanonizacijom – ne simboličkom, pre onom tipa saobraćajnog znaka – nagrđen spomenikom u pozi uličnog prosjaka, „počašćen“ ćorsokakom nazvanim njegovim imenom i prepušten masovnom nečitanju.
Kad mi je, dakle, Koprivica predložio da napišem tekst za zbornik o Kovaču, prihvatio sam to radosno i, kako rekoh, bez razmišljanja, sve misleći da imam toliko toga da kažem i nisam pogrešno mislio, problem koji se pojavio kad sam seo da pišem bio je – ne šta, nego kako pisati. Kao što sam stareći gubio čitalačku širinu – što je pravi bingo – tako mi se s vremenom sužavala i spisateljska širina, što je nešto manji bingo, ali je ipak bingo. Od samog početka bio sam sklon preterivanju, poetičkom ekstremizmu i invazivnom pisanju, to se protokom godina pojačavalo, tako da sam došao u situaciju da više ništa ne mogu napisati mirnim tonom – umalo ne napisah „putem“ – bez sablažnjivih obrta i verbalne pirotehnike, iako, Bogu hvala, rado čitam decentne, smirenoumne pisce, poput tebe recimo. Uživam ja dok ti u Selidbi (podebela je, ali sam je već pročitao) strpljivo, ispotiha – a ipak sve iznutra ključajući od muke – rasplićeš crne vunice koje su Rejcovim, Stublerima i Jergovićima isprele (tačnije smrsile) perverzne balkanske suđaje, ali, grešna mi duša, naprosto poskočim, adrenalin mi skoči, kad pokojnu Javorku oteraš u pizdu materinu i kad joj skrešeš da se konačno ubije, ako već samoubistvom toliko preti. Navukao sam se jednostavno da „skandalozno mislim“ (R. Žirar), da skandalozno pišem i čitam, pa čak i kad ne čitam i ne pišem, dobro je, pomislim ponekad, što nisam musliman, zacelo bih završio kao islamski fundamentalista, ili – verovatniji slučaj – kao žrtva islamskh fundamentalista; ovako su moje terorističke akcije ograničene na tekst, doslovno ograničene, jer mi je, rekoh, naprosto nemoguće da napišem ništa „tiho“, „normalno“, „uobičajeno“ – „zarđali“ su mi alati za takvo pisanje – a ne mogu o Kovaču, piscu koga izuzetno poštujem, pisati kao što u romanu koji upravo pišem, pišem o Andriću, koji se jada Stojkoviću da zbog uticaja simpatičke magije Mira Glavurtića već nekoliko godina nema stolicu, da se polako pretvara u sedimentnu stenu fekalnog porekla, a da će mu, kad umre, obdukciju morati uraditi pneumatskom bušilicom i pijukom. O Andriću se može tako pisati, on je toliko veliki i toliko je dugo već mrtav, da se čini da nikada nije ni umro. Kovač, opet, nije dovoljno dugo mrtav da bi stao rame u rame sa Andrićem, ne zato što nije dovoljno veliki – sačuvaj Bože – nego zato što životnim neoportunizmom nije dao pravo da se o njemu tako piše. Opštepoznati Andrićev oportunizam naprosto je zapušio usta svima koji bi skočili u odbranu Andrića od opačina iz Andrićeve lestvice užasa (i užasa koji tek slede u drugom tomu) jer bi tek da su skočili – a koliko znam, niko nije podigao glas– postalo vidljivo da su sva ona govna kojima sam oblepio Andrića-književnog-lika u stvari oni sami, a da stvarni Andrić lebdi visoko iznad svega toga.
Vreme je proticalo, Koprivica je povremeno telefonskim putem vršio psihološki pritisak da tekst privodim kraju, našao sam se na samoj ivici da se osramotim, podvijem rep i odustanem, kad mi, tu nedavno, sinu spasonosna ideja – o Kovaču ću pisati u pismu tebi; Forma pisma je katalizator, nije ni proza ni esej, više dođe kao stenogram razgovora nego kao pisanje, a to relaksira i smanjuje borbenu gotovost.
Trebao je da prođe još vremena da mi postane jasno da je Gubilište moralo da bude kratko, da je to gorki lek – koji leči, ali ostavlja i posledice – koji se mora progutati što se kaže „na dušak“, da je to roman koji oduzima dah i koji dobrog čitaoca dovodi na ivicu opasnosti da i sam čitanjem bude progutan, a lošeg i zlonamernog navodi da proguta nekog drugog, ako već ne može pisca, mada nije da nije bilo pokušaja da se i Kovač proguta. Imao je on neprijatnosti zbog Gubilišta, zamerili su mu, ako sam dobro obavešten, nekakvu „crnu limuzinu koja se nije zaustavila u nekoj hercegovačkoj varoši“ – ja, međutim, limuzini ništa ne bih zamerio, u hercegovačkim varošima, sa izuzetkom Trebinja, ne treba se ni zaustavljati, naprotiv, treba projuriti što brže – nagađali su, valjda, da je u limuzini sedeo najveći putnik naših naroda i narodnosti, ali su promašili poentu, Kovač, siguran sam da je tako, uzrok zla sa geografskim poreklom nije video u Onome koji je baš voleo da se vozika limuzinama, a da se ne zaustavlja po vukojebinama, a još manje u Putnikovoj ideologiji i politici, nego u naoko ispravnim i moralnim građanima i seljanima koji subliminalnim, podzemnim i podsvesnim putevima prizivaju ideologije i ideologe koji će im omogućiti da zli budu na društveno prihvatljiv način. Lordan je to, po Kovačevom scenariju – radnja je premeštena petnaestak godina uznazad u vremenu, u prostoru tridesetak kilometara južnije od Gubilišta – majstorski i uslikao u Okupaciji u 26 slika. Malo je ko, nažalost, Gubilište pročitao kako ga je trebalo (i treba čitati) i malo je ko Okupaciju video kako ju je trebalo pogledati. Nikada, kako stvari stoje, neće biti ni pročitani ni viđeni. Samo su umetnici velikog stila, a Kovač je takav bio, u stanju da izmaknu nedremanoj pažnji čuvara praga, da se probiju kroz naslage društvene laži i da ljudski postojanje prikažu kao veliko gubilište, a život neku vrsta usporenog izvršavanje smrtne kazne, kome, na prostorima o kojima Kovač piše, prethodi tortura.
Samo je veliki pisac – a Mirko Kovač to jeste bio – u stanju da nastupi u ulozi prvosveštenika (svih veroispovesti) koji pod senkom vešala, uglavnom uzalud, pokušava da uteši nepokajane osuđenike i da ga, pritom, često upravo oni koje teši pljuju i nagrđuju. Kome je, uostalom, do utehe kad nema utehe i ko tek ne bi popljuvao onog ko belodano pokazuje da na ovom svetu utehe ne može biti.
Pre jedno mesec dana, na skraćenoj reprizi Kovačevih dana, u KC „Parobrod“ ču se lament da je nepravda, šteta – već nešto – što po Kovaču nije nazvana ni jedna beogradska ulica.
Ja „izdvojih mišljenje“ i rekoh da tu nema nikakve nepravde jer Beograd ne zaslužuje ulicu Mirka Kovača – ne da bi bio „kažnjen“, nego je ne zaslužuje zato što nema osnovnih uslova da ima ulicu Mirka Kovača, koji, poput onog proroka iz Gubilišta (on je taj prorok), „nije bio nadahnut odozgo, već samo zgađen ovim ovdje. Iz toga je sve izviralo.“ I time je sve rečeno.
***
Miljenko Jergović:
po Božiću, jednoga i drugog kalendara, Zagreb
Pisac je, kao i svaki čovjek, ili čak više od većine ljudi, ucijenjen biografskim okolnostima. Najprije onim ekonomskim. Kiš, Kovač i Pekić – koje se uzima zajedno više stoga što su se družili nego što su bili generacijski bliski, a ponajmanje zbog poetičkih sličnosti, jer takvih jedva da je i bilo – potekli su iz posve različitih socijalnih pa i klasnih okolnosti. Kiš je, kako se to onda govorilo, bio ratno siroče – kasnije će biti žrtva Holokausta – Crnogorče, madžarskih korijena, Cetinjanin i prirođeni Beograđanin. Pekić je pak dijete više građanske klase, sin visokog kraljevinskog činovnika, odrastao pod staklenim zvonom, ali po jugoslavenskim provincijskim zabitima (šteta što o tome zapravo nije pisao). Iako je u Beograd pristizao kao pripadnik poražene klase, ipak je u Beogradu bio svoj na svome. Taj mu je grad i to središte jugoslavenskog i srpskog svemira naprosto pripadalo. Kovač je jedini od sve trojice došao kao pravi provincijalac, rođenjem tamo s novih granica Hercegovine i Crne Gore, s jednog od onih legitimno uspostavljenih i ovjerenih krajeva svijeta, odrastao u Lastvi, u rajskom predjelu neopisive ljepote, i u Trebinju, tada trojnom i trostrukom gradiću, mnogo većem od onog što je sugerirano brojem stanovnika, sin sitnog trgovca, do Beograda se s onih svojih stanica uskotračne željeznice morao čestito naputovati. I vremenski i suštinski, trebalo mu je puno više da do Beograda stigne nego Kišu i Pekiću. To je, više nego išta drugo, bilo razlogom što je Kovač, u ona vremena njihovih života na koja se njihovi biografi danas najradnije pozivaju, bio najbeogradskiji od sve trojice. O, kako je lepa i nežna bila Kovačeva beogradska ekavica! Možeš je, možda, još uvijek čuti po insertima iz televizijskih emisija po jutjubu.
Najveća trauma Kišova života zbila se u djetinja doba. Do navršene desete on je proživio sve od čega će graditi svoju književnost. Ili svoju umjetnost. Jer Kiš je, čini mi se, prema doživljaju sebe samoga bio umjetnik. Nije bilo nužno da postane pisac. U drugim okolnostima, socijalnim i egzistencijalnim, možda i u drugoj epohi, Danilo Kiš bio bi muzičar. Pisao bi simfonije, u kojima bi se također bavio tom svojom formativnom traumom. Ili slikar. Ili… Kišova tema prethodi njegovom umijeću. Tema njegove književnosti, ali očito i opsesivna tema njegova življenja. Otac, njegova nasilna smrt, identitet koji s tom smrću nasljeđuje i onaj drugi identitet, majčin i svakodnevni, s kojim živi i koji mu na određen način pomaže da se bavi prvim identitetom. Krivo je misliti da čovjek može biti do pola Srbin, a otpola, recimo, Jevrejin. Moguće je samo biti cijeli jedan Srbin i biti isti takav, cijeli Jevrejin. U životu i u identitetima ništa se ne radi na pola radnog vremena.
Pekić je bio klinac revoltiran činjenicom da se pod njim i njegovom porodicom provalio natruli pod na koji se oslanjalo svekoliko srpsko građanstvo. Završili su u podrumu, kao socijalno deklasirani relikt prošlosti. To je, a ne neka velika hrabrost i mladenačka odvažnost, Pekića navelo da učini ono što će ga odvesti na robiju. I to je, čini mi se, ono što će do kraja biti najvažnija okolnost njegove ne samo građanske, nego i intelektualne biografije. On je bio revoltiran sudbinom svoje klase, te ga nije pretjerano zanimalo kako je i zašto njegova klasa završila onako kako je završila. Za njega je, kao i za svako dijete, to bila nepravda o kojoj se dalje ne razmišlja. U velikoj mjeri Borislav Pekić će i biti pisac iz revolta, a onda i bivši robijaš koji se pokušava rehabilitirati pišući. Njegovo stranstvovanje po Londonu, a na kraju i otklizavanje u srpski nacionalizam na samom kraju života – o čemu će, pak, Kovač i pisati, u najvećoj je mjeri, mislim, bilo obilježeno onim čega se otpočetka nije mogao osloboditi: okolnošću vlastite socijalne deklarisanosti.
Kiš je, dakle, bio umjetnik, Pekić pisac iz revolta i revolucionarac u književnosti, a Kovač je bio rođeni, bogomdani pripovjedač. To i ništa drugo.
Za razliku od njih dvojice, on je bio socijalni autsajder. Kiš se mogao osloniti na svoju traumu, Pekić na svoj klasni gnjev, a Kovač je bio nitko i ništa. Ili je bio sve i svašta. O tome što su zapravo bile njegove formativne traume nemoguće je govoriti, jer je o svemu tome on pisao, ali u njegovom slučaju nikada ne možeš znati što čupa iz vlastite utrobe, što izmišlja, a što mistificira. Kovač je najveći, apsolutno neusporedivi mistifikator naših književnosti.
Zato je, možda, bolje preskočiti taj dio priče, taj uvod u drugi život, pa pogledati od čega su sva trojica živjeli.
Danilo Kiš je, uredno obavivši sve školske obaveze, pa još i s reputacijom briljantnog studenta za kojeg je, govorilo se među profesorima, velika grehota što se izgleda neće baviti književnom naukom, najvažnije i najplodnije godine života proveo kao lektor – dakle, ipak, pomoćno znanstveno lice – po francuskim slavističkim studijima. Statusno govoreći, nije to bilo bog zna šta, ali moglo se lijepo i sigurno živjeti. Osim toga, zahvaljujući tim bjelosvjetskim lektorajima, Kišu je i bilo dano da elegantno emigrira.
Borislav Pekić na vrijeme se i kvalitetno oženio. Gle čuda, ženom iz svoje klase, pa još i rođakom Milana Stojadinovića. Mogao je živjeti skromno, oslonjen na nju, sve dok nije sasvim rehabilitiran, a zatim, godine 1970, nagrađen Ninovom nagradom za Hodočašća Arsenija Njegovana, te nagradom Sterijinog pozorja. Usput, zanimljiva je bila ta Jugoslavija: čovjeka koji je prethodno osuđen na petnaest godina zatvora radi kontrarevolucionarnih djelatnosti, od čega je pet godina i odrobijao, sedamnaest godina po izlasku iz zatvora, u nepromijenjenim društveno-političkim okolnostima, čašćavaju najvećim, ali baš najvećim književnim i kulturnim nagradama, a da se rečeni nije pokajao, niti je reterirao.
Godinu poslije, Pekić odlazi u London. I to je važno napomenuti, jer se redovno smetne s uma: otišao je kao visoko cijenjeni i valorizirani pisac, a ne kao autsajder, bivši robijaš ili probisvijet. U Londonu je živio u miru sa svojim idejama i knjigama, bez ikakve potrebe da se bavi ičim drugim osim književnošću. U stvari, živio je životom koji je san gotovo svakog pisca. (Istina, ja ne bih volio tako živjeti, niti se na taj način baviti književnošću.) Pritom je, zbog činjenice da je emigrant, osamdesetih zadobio i neku vrlo poželjnu političku i nacionalnu auru. Nazor se, i bez vlastitog učešća u toj stvari, pretvorio u neku vrstu univerzalnog pravednika i sveca, koji, valjda, nije bio po volji dvojici-trojici preostalih jugoslavenskih komunista. Bio je naročito obožavan u zagrebačkim intelektualnim i književnim krugovima. Besnilo je tako objavio u Sveučilišnoj nakladi Liber, kod urednika Slavka Goldsteina, kod kojeg je prethodno Kiš štampao Grobnicu za Borisa Davidoviča, s kojom je imao problema u Beogradu. Inače, Goldstein je prilično radikalno pristupio uređivanju Besnila, skrativši roman za skoro stotinu stranica, na što je Pekić s golemim povjerenjem u urednika lako pristao. (O uređivanju Besnila govorio je pisac u intervjuu zagrebačkom Startu, a meni je drugu stranu priče ispričao Goldstein, s kojim sam godinama prijateljevao, tako što bi Ana organizirala porodične večere u našoj turopoljskoj kući… Pekićeva i njegova verzija događaja potpuno se poklapaju.)
Borislav Pekić je Besnilo pisao ne samo u namjeri da se oproba u žanrovskoj literaturi, nego mu je cilj bio da napiše knjigu koja će postati svjetski bestseler. Naravno, to se nije dogodilo. On je, kao i Kiš, često pisao s idejom o takozvanom svjetskom čitatelju. Bavili su se temama koje izlaze izvan lokalnih okvira, na način koji ih nije činio balkanski hermetičnim. Kovač nikad nije takvo što pokušavao. Od Gubilišta sve do posljednjih svojih knjiga, i onoga posljednjeg, nedovršenog Vremena koje se udaljava, ispisivao je svoju vrlo lokalnu, u se zatvorenu legendu. Istina, ta je legenda nastajala iz dva biotopa i identiteta. Prvi, prevlađujući, onaj je istočnohercegovački, trebinjski, kamenjarski, malovaroški i čaršijski, s pogledom na Dubrovnik, dok je drugi izrazito beogradski. Mirko Kovač je najhercegovačkiji i najvažniji hercegovački pisac, uopće. Isto tako je i najbeogradskiji. Pripremao je, najavljivao, ali nije napisao knjigu, fikcionalnu naravno, biografija istarskih razbojnika iz 17. i 18. stoljeća, kojom je, izgleda, kanio osvojiti i treći mikrolokalitet. Ne mogu ti reći koliko mi je žao što i ta knjiga ne postoji.
Ni Kiš ni Pekić nisu bili tako fatalistički vezani za tlo i jezik. Kiš je pisao lijepim, vrlo njegovanim i pažljivo odabranim jezikom, koji je za sebe stvorio, ali taj jezik bio je gotovo bez ikakvih lokalnih obilježja. Pekićev jezik bio je jednostavan i pomalo aljkav, što barem meni nije smetalo (premda mi kod nekih naših drugih književnih velikana i te kako smeta, recimo kod Dobrice Ćosića), ali ni Pekićev jezik nije imao lokalnih obilježja. Njih dvojica pisali su srpskom ekavicom, s tim da je Danilo Kiš jezik dosljedno nazivao srpskohrvatskim imenom, dok je Kovač pisao i srpskom ekavicom i hrvatskom ijekavicom, i to ne, kao što nečitatelji vjeruju, srpski u Srbiji, a hrvatski kada se preselio u Hrvatsku, nego i u ranijim knjigama, onako kako mu je kad trebalo. Kovaču je jezik važan do neprevodivosti, onako kako je važan pjesniku. Pritom, taj jezik ne samo da je srpski pa hrvatski, nego je živ, lokalan, mjesan, općinski, jer njime govori općinstvo na određenom lokalitetu, u pravilu onom za koji je Kovač fatalistički vezan. Jezik njegovih istočnohercegovačkih likova, bilo Srba, bilo Hrvata, bilo Muslimana (Bošnjaka, politički korektno i aktualno rečeno), razlikuje se od autorovog hrvatskog jezika. To su dva različita ijekavska jezika ili, tačnije rečeno, dva načina artikuliranja svijeta. Takav Kovač, za razliku od Kiša i Pekića, nije mogao pisati za svijet, s idejom o vlastitoj svjetskosti ili s idejom o svjetskom bestseleru.
Mirko Kovač je nešto studirao dramaturgiju, ali studij se na njega nije primio ili se on nije primio na studij. Uglavnom, bio je čovjek bez akademske profesije. Za razliku od Kiša i Pekića, koji su bili građanski situirani ljudi, svejedno šta je stajalo iza te situiranosti i koliko je ona bila sigurna i finansijski izdašna, Kovač je, praktično, sve do ključne 1991, živio kao intelektualni proleter, od danas do sutra, bez materijalne sigurnosti, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, radnog staža. Scenaristikom se bavio iz istih razloga iz kojih se ti baviš kolumnistikom. U to je vrijeme, od kraja šezdesetih i genijalnih Malih vojnika, koje je napisao za Batu Čengića, preko Lisica, koje je pisao za Krstu Papića, do Okupacije u 26 slika Lordana Zafranovića, filma koji s razlogom spominješ, snimljenog 1978. godine. Film je bio ono što će u kasnijim desetljećima biti novinarstvo, a scenaristi – koji baš i nisu bili mnogobrojni – bili su što će biti novinski kolumnisti. Pritom, svaki je od Kovačevih filmova iz tog doba bio na rubu političke prihvatljivosti, na korak od partijskog i državnog skandala. Pisao je, da tako kažemo, za zatvora. Pritom, bilo bi zanimljivo idejno stratificirati njegove filmove, onako kako su to činili partijski komesari. Mali vojnici bili su antikomunistički. Lisice su bile nacionalističke, hrvatske, i to usred Maspoka. Okupacija u 26 slika bila je antihrvatska i protuustaška. I iza sva tri filma slijedile su manje ili veće političke afere, koje su bile škodljivije po scenarista nego po redatelje. Redatelje njihovi filmovi proslave, a scenaristi završe po informativnim razgovorima i na crnim listama. Mislim da u Kovačevom slučaju nije bilo informativnih razgovora, ali je svaki od tih filmova naškodio njegovoj građanskoj reputaciji. Najviše Okupacija u 26 slika, film s kojim je Hrvatima postao trajno sumnjiv.
Inače, ne znam znaš li to, ali rečeni je film u Hrvatskoj te 1978. izazvao popriličan skandal, koji će se kontinuirano nastaviti tokom sljedećih nekoliko sezona, a bit će zlopamćen sve do dana-današnjeg. Danas kada gledamo Okupaciju, učinit će nam se kao lijepa i raskošna poetska priča o ratu, bertolučijevska i viskontijevska istovremeno, s onom brutalnom scenom u autobusu koja je, opet, više kovačevska nego zafranovićevska, više hercegovačka nego dalmatinsko-talijanska… Inače, scenarij za taj film naravno nije izravno proizašao iz Kovačeve mašte, niti je rezultat njegovih i Lordanovih višemjesečnih teferičenja na račun producenta – o kojima je Kovač kasnije pisao s nostalgijom i veseljem – nego je sve ono materijalno i faktografsko iz tog scenarija, uključujući i autobus, preuzeto iz sjećanja dubrovačkog partizana, ilegalca i komunista Mata Jakšića, čiju je knjižicu Dubrovnik 1941 beogradska Prosveta objavila 1966, i koju preporučujem svakom koga zanimaju ne samo povijesna tema ili Zafranovićev film, nego i način na koji se Mirko Kovač služio poviješću i povijesnim događajima. I u tome je, naime, bio neusporediv. (Bilo bi zanimljivo provesti usporednu analizu tretmana dokumenta i tuđeg teksta u Grobnici za Borisa Davidoviča, i iste stvari u Okupaciji u 26 slika, Gubilištu i Vratima od utrobe.)
Fascinantno je što je sve Kovač uložio u te svoje filmove – koje je, rekli smo, pisao iz egzistencijalnih, finansijsko-materijalnih razloga – ali i kako je istovremeno drugim sredstvima gradio veliku svoju priču i ozloglašavao samog sebe. Neobična stvar: spašavati egzistenciju radeći samome sebi o glavi. Pritom, svi njegovi politički skandali ostajali su na rubu interesa javnosti, sve do onoga posljednjeg, kada je dobio Šešeljev ili šešeljevski fotoaparat u glavu.
Pritom, da paradoks bude potpun, za razliku od, recimo, tebe, Mirko Kovač nije bio konfliktan čovjek. Bio je blag, vedar i koketan. Zavodio je svako žensko koje bi mu se našlo na puškometu, a onda, na drugi način, i muške za koje je pak imao drugu vrstu interesa. Volio je kad bi se svud oko njega plela i zaplitala velika priča, a još više je volio pripovijedati neku već dovršenu ili nedovršenu priču. Bio je briljantan usmeni pripovjedač, sklon anegodoti i neočekivanom zapletu, svakako ljubitelj trača, ali i u tom žanru, kao i u književnosti, izbjegavao je opća mjesta i stereotipe, i pričao samo ono što je prethodno bilo neispričano.
Kovač je bio organski pripovjedač. Pripovjedajući u kafani, na ulici ili u životu, kao i pripovjedajući na filmu, on je provjeravao svoju književnu priču. Većina pisaca su, kao što znaš, pisci samo dok pišu. Kovač je bio pisac i dok nije pisao. Bio je pisac i dok bi glasom pripovijedao, dok bi se glasno sjećao ili dok bi – o, kako je to teško reći! – ogovarao. A ogovarao je, uglavnom, samo one za koje je imao makar minimum simpatije. Nikada od Kovača nisam čuo dobru priču o nekome od onih koje nije volio. Vjerojatno nije bio pisac samo dok je spavao. Ako ne bi sanjao.
I najvažnije, ono što si dobro rekao, Kovač je na početku bio Kovač s kraja. Nije bio pisac u nastajanju, u razvoju, u formiranju. Bio je gotov čim je propisao. To nužno nije kvalitet, ali jest činjenica. Važna činjenica. Po njoj se radikalno razlikuje ne samo od Kiša i Pekića, nego, recimo, i od Ive Andrića, koji je, pišući Ex Ponto i Nemire bio nešto posve drugo od onoga što će zatim postati. I bio je mucav, i bio je slabog daha. O toj ranoj i definitivnoj Kovačevoj dovršenosti također bi se trebalo pisati, o tome šta ona znači i šta iz nje nastaje…
Na kraju, nije nezanimljivo usporediti i zagrobne sudbine trojice pisaca i prijatelja.
Danilo Kiš je ikona srpske i jugoslavenske književnosti. Nedodirljiv, kakve ikone već jesu. A meni, ako smijem o sebi govoriti govoreći o njemu, jednako na živce idu kišopoklonici i kišopomamnici kao i ona dvojica-trojica bijednih i kvarnih kišogonitelja. Evo zašto: Danilo Kiš imao je taj, u osnovi avangardistički inspiriran običaj donošenja konačnih zaključaka i pravila književnog stvaranja. Volio je da savjetuje, normira, određuje, pa bi tako, na primjer, odredio da valja pisati u prvom licu, bez izmišljanja. Prezreo bi sveznajućeg pripovjedača ili svejedno koju od onih normi i konvencija kojima se prozna književnost služi. To sve je, kada o Kišu govorimo, bilo u redu, moglo je biti i zanimljivo, i poticajno, kao što su zanimljivi i poticajni bili svi oni književni eksperimenti, kodeksi i nalozi Georgesa Pereca, ali kada su neovlašteni Kišovi nasljednici, kojekakva nadobudna književna balavčad po zagrebima, beogradima, novim sadovima, zrenjaninima ili siscima krenula da sasvim ozbiljno propisuje, sve se pozivajući na Kiša, šta je dopušteno, a šta nije, i kada se i koliko smije pisati u trećem licu, tada je stvar postala nepodnošljivo iritantna. Zbivalo se to, primijetio si ili te nije bilo priga, u prvom i drugom desetljeću novoga milenija. To je, pored ostalog, bio znak da je Danila Kiša zapala ta posmrtna nevolja da je zadobio status božanstva. Bit će problem obogotvorenoga ponovo učiniti piscem, e da bi se njegove knjige uopće mogle čitati. Do tada, Kiš će na svome materinjem jeziku biti žrtva vjerske sekte nastale nakon njegove smrti. A onda i konformizma, a možda i viška pristojnosti u svojih suvremenika, koji nisu osjetili potrebu da desakraliziraju pisca. Iza sakraliziranih pisaca ne ostaje tekst. Njihove knjige su neotvorive jer su okamenjene. Kamene stranice se ne daju listati.
Borislav Pekić se, opet, pretvorio u romantičnu ikonu srpske suvremenosti. Ili, manje ljupko kazano, u ikonu srpskog nacionalizma. Predsjednik republike spominje ga i citira familijarno, kao Boru Pekića. A na srpskoj društveno-političkoj sceni vodi se gluha polemika, polemika bez riječi, oko toga je li Pekić nematerijalno kulturno blago Demokratske stranke i pripadajuće joj opozicije ili pripada aktualnom režimu i Srpskoj narodnoj stranci. Govor o Pekiću, kao ni govor o Kišu, nije više govor o književnosti, nego je govor o kolektivnim identitetima njihovih sljedbenika, koji nisu nužno i njihovi čitatelji.
Mirko Kovač je za većinu današnjih Pekićevih adoranata veliki srpski izdajnik. Takozvani drugosrbijanci će mu prigovoriti što je „bježeći od Miloševića dobjegao Tuđmanu“. Što je, meni se čini, huljskije i podlije od svega što će mu prigovoriti šešeljevci i njima slični. Kovač je u velikoj mjeri izbrisan iz iskustva srpske književnosti, i to otprilike na način na koji su Hrvati iz hrvatske književnosti svojedobno brisali Ivu Andrića. To brisanje je temeljito i, naravno, na štetu je književnosti same. Srpske književnosti.
Hrvati Kovača nikad nisu prihvatili. Ili su ga prihvaćali upravo onoliko koliko je Kovač bio protiv Srba. A on je, ipak, nedovoljno bio protiv Srba. U stvari, uopće nije bio protiv njih, nego je bio protiv Miloševića i srpskog nacionalizma, a tenkovi su se, igrom slučaja, kretali od istoka prema zapadu, od Beograda prema Zapadu, tako da je, šta god tko o tome mislio, Tuđman, kao i hrvatski nacionalizam, 1990. i 1991. bio sekundaran, te je bilo na svaki način ispravno bježati otamo odakle polaze tenkovi… Ali zar će se netko sad baviti tim nijansama.
Na kraju, Kovač je ostao pisac negdje između svjetova. Ni tamo ni ovamo. Ponešto od one iritantne mlađarije, o kojoj, shvatio si, imam jako loše mišljenje, pravi se da čita Kovača. I to, uglavnom, njegove eseje i novinske tekstove. Ali sumnjam da i to baš sasvim razumiju. Od beletrističke proze siguran sam da ne razumiju ništa. Za njih je, više nego za one na čije se jezike prevodi, Mirko Kovač pretjerano lokalan i suštinski nerazumljiv pisac. U tematskom, u motivskom, u kulturološkom i u jezičnom smislu. Ona istočna Hercegovina iz ranih poslijeratnih vremena, kojom se Kovač bavi kao središtem svoga svemira, njima je neka vrsta Papue Nove Gvineje. Kad god u njegovom tekstu nema Miloševića i Tuđmana, ili barem Knuta Hamsuna kao dežurnog pisca fašista, oni se gube i lutaju. Ne samo oni, nego i toliki drugi loši čitatelji krupnih ideoloških i svjetonazorskih nakana…
U Beograd se nije vraćao. Iz Trebinja i Hercegovine je odavno zauvijek otišao. I jedan i drugi njegov svijet opasno mu se zamjerio, a u velikoj mjeri i zgadio. Je li bolji bio onaj svijet koji je emigrirajući odabrao za sebe? To je krivo pitanje, koje postavljaju oni koji ništa ne razumiju. Emigrant ne bira, emigrant emigrira. Njegovo nije da govori o svijetu u koji je pristigao, nego o onom koji je napustio. Iako je Kovač planirao te biografije istarskih razbojnika…
I ovo sam rad da se zna. Dok je Mirko Kovač još bio živ, vladika Grigorije nagovarao me je da mu predložim književnu večer, nastup, simpozij u Trebinju. Sve će on organizirati, samo neka Kovač iznese svoje želje i neka dođe. I neka govori sve što smatra da je potrebno reći… Tako je bivalo 2011. i 2012. godine. Sljedeće, 2013, Kovač je umro na Preobraženje Gospodnje, 19. augusta, a sahranjen je 24. augusta. Svi mediji, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, krivo su objavili da je umro u Rovinju. Istina je da je umro u Zagrebu, u bolnici. Sahranjen je u Rovinju. Ta greška pomalo je nalik njegovim mistifikacijama. Kako je i zašto do nje došlo? Ne zna se.
Treba uzeti njegova Izabrana djela, u izdanju zaprešićke Frakture, pa ih u miru, knjigu po knjigu, iznova pročitati. Malo toga je u našim jezicima što iznova biva novo svaki put kad se čita.
Dva pisma
Svetislav Basara:
O MIRKU KOVAČU, JERGOVIĆU, NA RUKE
Razvuče se, Miljenko, ovo pismo na dve kalendarske godine, započeh ga onomad, u jednoj od koviljskih kelija, da bih po povratku u Beograd izbrisao većinu rečenica koje sam u manastiru napisao i da bih ga tek danas – 1. januara 2019 – nastavio i, nadam se, do sutra-prekosutra završio.
Neće ovo biti samo pismo, a evo zašto. Koprivica je umešao prste, a kad Božo umeša prste, ništa nije ono što jeste, ali nije ni ono što nije. Na dan, naime, povratka sa Kovačevih dana, u sali za doručak Hotela „Katarina“ naleteh na Koprivicu, šampiona hotelskog doručkovanja, koji mi reče da priprema zbornik tekstova o Kovaču i priupita me da li bih i ja nešto napisao, ja to bez razmišljanja prihvatih – posle se pokajah, ali o tom posle – pod snažnim utiskom romana Gublište, koji sam prvi put bio pročitao tu nedavno, jula 2018, i (pretpostavljam) zato bio nagrađen Nagradom „Mirko Kovač“, jer je to čitanje (u jednom dubljem, skrivenom smislu ) više zaslužilo nagradu nego knjiga koja je nagrađena.
Ne bih se sad smeo zakleti da sam uopšte znao da Gubilište postoji, sve do letos, kad ga Filip David pomenu na jednoj od podnevnih sedeljki u čajdžinici „Galerija“, u kojoj ste i Ana i ti, valjda po sili sinhroniciteta – čuh to dan posle – na kratko navratili. Volim te sedeljke, iako na njih ne odlazim svakodnevno – zbog nesnosne saobraćajne gužve, češće bih inače dolazio – sačuvao se tu, u „Galeriji“ – kao u nekoj oazi usred sirijske pustinje – onaj lepi duh nekadašnjeg Beograda, neslivena i nerazlučiva mešavina samrtno ozbiljnih priča, esnafskog i političkog ogovaranja, urnebesne zajebancije i zanimljivih diskusija o knjigama i piscima.
Beograd je, pravo govoreći, najbolje funkcionisao dok je bio oveća orijentalna kasaba. Beograd, zapravo, može biti kosmopolitski samo tako – kao orijentalna čaršija u kojoj su dozvoljeni svinjetina i rakija, samo se tako nalazi na svom pravom mestu u kosmosu, ova beogrdoba i beorugoba od pseduogranita, pseudomermera, novogodišnjih ukrasa, lavirinata od čkiljavih dioda, svetlećih trijumfalnih kapija prostakluka i zdanjâ koja podsećaju na amatersku kompjutersku animaciju (a možda to i jesu) ne pripada nigde – i nikome – i to se sasvim lepo vidi, zapravo, oseća.
Kiš, Pekić i Kovač česta su tema u „Galeriji“, što nije čudo, većina onih koji svraćaju na sedeljke ili ih je dobro poznavala ili je sa njima drugovala. Vrlo često „podbodem“ ponekog da progovori o njima – a ne treba ih mnogo podbadati – i onda posmatram kako iz tih sećanja i priča Pekić, Kiš i Kovač izranjaju, na podobije arhimandrita Gerasima, kao ljudi od krvi i mesa, a ne kao krpene lutke prišivene vunicom na alaj –barjake zavađenih beogradskih mahala, one talibanske, nacionalističke (Pekić), i one bajagi evropske, koju ja posprdno zovem mudžahedin-i-eurohalk (Kiš).
Kovač je izbegao tu žalosnu heraldičku sudbinu, biće kasnije reči zahvaljujući čemu, a u odbranu Kiša i Pekića mogu reći da se na mahalskim alaj-barjacima nisu obreli svojom voljom – cinik bi rekao da su umrli u poslednji čas – mada me neki od stalnih posetilaca sedeljki podsećaju da je Pekić ipak poživeo dovoljno dugo da uvidi da mu preti opasnost da (simbolički) završi kao zaštitni znak sekte uškopljenih kosovskog zaveta radi i ostalih parapolitikih i paranormalnih fenomena iz zone beogradskog slavskog sumraka.
Meni je Kovač – pisao sam ti o tome, a i razgovarali smo o tome – još davnih dana, sedamdesetih i osamdesetih, dakle, pre Velikog pomračenja, poetički, pa ako hoćeš i politički, bio bliži nego Kiš i Pekić. Prvi mi je bio preterano internacionalan, drugi nekako previše nacionalan. Ovo treba uzeti sa nekoliko krupnih zrna soli. Sjajni su to bili pisci, snaga njihovih talenata i spisateljskog umeća je i nacionalno i internacinalno potiskivala u najdublji geološki sloj njihovih proza, ali mi je Kišova internacionalizacija (i hebreizacija) problema zla znala malčice da zasmeta, kao trunčica u oku, kao trepavica posuvraćena u beonjaču, kao što mi je povremeno malčice iritiralo Pekićevo “upumpavanje” smisla, fantastike i uzvišenosti u čemernu cincarsko-gedžovansku čaršiju, kojoj je – i u vremenima o kojima je i u kojima je Pekić pisao, kao i danas – „uzvišenost“ služila samo kao izvor zarade i feredža za najniže pobude i namere.
Da ne dužim i da se ne gubim u digresijama. Filip David mi jednog dana reče da Gubilište obavezno treba da pročitam, ozbiljno sam ga shvatio, istog dana krenuo u obilazak onih nekoliko knjižara u centru, ali Gublišta nisam našao, nije ga bilo u prodaji, pa mi je na kraju Fića pozajmio svoj primerak.
Odmah mi se nije svidelo što je knjiga nedebela, a saglasno mojim predrasudama, tanke knjige je bolje ne čitati jer su ili početničke ili pretenciozne ili smandrljane, ili je, ako poneka dobra i promakne, čitalačko zadovoljstvo prekratko, takve knjige u svakom slučaju, nisu štivo za čitanje u prajm tajmu, dakle uveče, dva-tri sata pred spavanje, kad sve utihne.
U slučaju Gubilišta, predrasuda koja me često izbavlja od gubljenja vremena pokazala se kao baš teška predrasuda, roman sam pročitao u dahu a da mi se, kao kad gledam neki majstorski snimljen film, ni jednom nije pripušilo dok sam čitao, a neobimnost romana sam nadoknadio tako što sam ga sutradan ponovo pročitao, pa posle nekoliko dana još jednom.
Očekivao sam nekog „ranog Kovača“, ali sam posle samo dvadesetak pročitanih redaka shvatio da ne postoji nikakav rani Kovač, nikakav Kovač „početnik“, nikakav „zreli“ Kovač, nikakav „pozni“ Kovač i Kovač „u opadanju“, da je Kovač oduvek bio Kovač i da konzistentnost, poetička kompaktnost i hronologija Kovačeve bibliografije uopšte ne bi bila poremećane da je Gubilište napisano (i objavljeno) 2002, a ne 1962, u vreme kada sam ja – sada već starac – polazio u drugi razred osnovne škole, a kada si ti – sada već u ozbiljnim godinama – morao čekati još četiri godine da se rodiš.
To se (eto šake soli u Botine oči) nipošto ne može reći za Mansardu i Psalam 44, koji se danas čitaju (ako se uopšte čitaju) iz (straho)poštovanja prema Kišu – možda i pod njegovim nadzorom, ništa Kiš ni posle smrti ne prepušta slučaju – i iz kojih se nazire da će Kiš jednoga dana biti Kiš, ali da to u trenutku izlaska dvoknjižja iz štampe – još uvek nije.
Pekić se, štaviše, svog prvenca odrekao, na način starinski, patetično, nepotrebno, meni se čini pod snažnim pritiskom cincarsko-gedžovanske čaršije, koja, na (javnim) rečima, ne toleriše nikakve blasfemije, dok u praksi (i potaji) nema blasfemije koju neće počiniti.
Kiš i Kovač, svaki na svoj način, za taj zloduh nisu davali ni pet para i zato su nagrađeni izgnanstvom, za razliku do Pekića, koji je surovo kažnjen kanonizacijom – ne simboličkom, pre onom tipa saobraćajnog znaka – nagrđen spomenikom u pozi uličnog prosjaka, „počašćen“ ćorsokakom nazvanim njegovim imenom i prepušten masovnom nečitanju.
Kad mi je, dakle, Koprivica predložio da napišem tekst za zbornik o Kovaču, prihvatio sam to radosno i, kako rekoh, bez razmišljanja, sve misleći da imam toliko toga da kažem i nisam pogrešno mislio, problem koji se pojavio kad sam seo da pišem bio je – ne šta, nego kako pisati. Kao što sam stareći gubio čitalačku širinu – što je pravi bingo – tako mi se s vremenom sužavala i spisateljska širina, što je nešto manji bingo, ali je ipak bingo. Od samog početka bio sam sklon preterivanju, poetičkom ekstremizmu i invazivnom pisanju, to se protokom godina pojačavalo, tako da sam došao u situaciju da više ništa ne mogu napisati mirnim tonom – umalo ne napisah „putem“ – bez sablažnjivih obrta i verbalne pirotehnike, iako, Bogu hvala, rado čitam decentne, smirenoumne pisce, poput tebe recimo. Uživam ja dok ti u Selidbi (podebela je, ali sam je već pročitao) strpljivo, ispotiha – a ipak sve iznutra ključajući od muke – rasplićeš crne vunice koje su Rejcovim, Stublerima i Jergovićima isprele (tačnije smrsile) perverzne balkanske suđaje, ali, grešna mi duša, naprosto poskočim, adrenalin mi skoči, kad pokojnu Javorku oteraš u pizdu materinu i kad joj skrešeš da se konačno ubije, ako već samoubistvom toliko preti. Navukao sam se jednostavno da „skandalozno mislim“ (R. Žirar), da skandalozno pišem i čitam, pa čak i kad ne čitam i ne pišem, dobro je, pomislim ponekad, što nisam musliman, zacelo bih završio kao islamski fundamentalista, ili – verovatniji slučaj – kao žrtva islamskh fundamentalista; ovako su moje terorističke akcije ograničene na tekst, doslovno ograničene, jer mi je, rekoh, naprosto nemoguće da napišem ništa „tiho“, „normalno“, „uobičajeno“ – „zarđali“ su mi alati za takvo pisanje – a ne mogu o Kovaču, piscu koga izuzetno poštujem, pisati kao što u romanu koji upravo pišem, pišem o Andriću, koji se jada Stojkoviću da zbog uticaja simpatičke magije Mira Glavurtića već nekoliko godina nema stolicu, da se polako pretvara u sedimentnu stenu fekalnog porekla, a da će mu, kad umre, obdukciju morati uraditi pneumatskom bušilicom i pijukom. O Andriću se može tako pisati, on je toliko veliki i toliko je dugo već mrtav, da se čini da nikada nije ni umro. Kovač, opet, nije dovoljno dugo mrtav da bi stao rame u rame sa Andrićem, ne zato što nije dovoljno veliki – sačuvaj Bože – nego zato što životnim neoportunizmom nije dao pravo da se o njemu tako piše. Opštepoznati Andrićev oportunizam naprosto je zapušio usta svima koji bi skočili u odbranu Andrića od opačina iz Andrićeve lestvice užasa (i užasa koji tek slede u drugom tomu) jer bi tek da su skočili – a koliko znam, niko nije podigao glas – postalo vidljivo da su sva ona govna kojima sam oblepio Andrića-književnog-lika u stvari oni sami, a da stvarni Andrić lebdi visoko iznad svega toga.
Vreme je proticalo, Koprivica je povremeno telefonskim putem vršio psihološki pritisak da tekst privodim kraju, našao sam se na samoj ivici da se osramotim, podvijem rep i odustanem, kad mi, tu nedavno, sinu spasonosna ideja – o Kovaču ću pisati u pismu tebi; Forma pisma je katalizator, nije ni proza ni esej, više dođe kao stenogram razgovora nego kao pisanje, a to relaksira i smanjuje borbenu gotovost.
Trebao je da prođe još vremena da mi postane jasno da je Gubilište moralo da bude kratko, da je to gorki lek – koji leči, ali ostavlja i posledice – koji se mora progutati što se kaže „na dušak“, da je to roman koji oduzima dah i koji dobrog čitaoca dovodi na ivicu opasnosti da i sam čitanjem bude progutan, a lošeg i zlonamernog navodi da proguta nekog drugog, ako već ne može pisca, mada nije da nije bilo pokušaja da se i Kovač proguta. Imao je on neprijatnosti zbog Gubilišta, zamerili su mu, ako sam dobro obavešten, nekakvu „crnu limuzinu koja se nije zaustavila u nekoj hercegovačkoj varoši“ – ja, međutim, limuzini ništa ne bih zamerio, u hercegovačkim varošima, sa izuzetkom Trebinja, ne treba se ni zaustavljati, naprotiv, treba projuriti što brže – nagađali su, valjda, da je u limuzini sedeo najveći putnik naših naroda i narodnosti, ali su promašili poentu, Kovač, siguran sam da je tako, uzrok zla sa geografskim poreklom nije video u Onome koji je baš voleo da se vozika limuzinama, a da se ne zaustavlja po vukojebinama, a još manje u Putnikovoj ideologiji i politici, nego u naoko ispravnim i moralnim građanima i seljanima koji subliminalnim, podzemnim i podsvesnim putevima prizivaju ideologije i ideologe koji će im omogućiti da zli budu na društveno prihvatljiv način. Lordan je to, po Kovačevom scenariju – radnja je premeštena petnaestak godina uznazad u vremenu, u prostoru tridesetak kilometara južnije od Gubilišta – majstorski i uslikao u Okupaciji u 26 slika. Malo je ko, nažalost, Gubilište pročitao kako ga je trebalo (i treba čitati) i malo je ko Okupaciju video kako ju je trebalo pogledati. Nikada, kako stvari stoje, neće biti ni pročitani ni viđeni. Samo su umetnici velikog stila, a Kovač je takav bio, u stanju da izmaknu nedremanoj pažnji čuvara praga, da se probiju kroz naslage društvene laži i da ljudski postojanje prikažu kao veliko gubilište, a život neku vrsta usporenog izvršavanje smrtne kazne, kome, na prostorima o kojima Kovač piše, prethodi tortura.
Samo je veliki pisac – a Mirko Kovač to jeste bio – u stanju da nastupi u ulozi prvosveštenika (svih veroispovesti) koji pod senkom vešala, uglavnom uzalud, pokušava da uteši nepokajane osuđenike i da ga, pritom, često upravo oni koje teši pljuju i nagrđuju. Kome je, uostalom, do utehe kad nema utehe i ko tek ne bi popljuvao onog ko belodano pokazuje da na ovom svetu utehe ne može biti.
Pre jedno mesec dana, na skraćenoj reprizi Kovačevih dana, u KC „Parobrod“ ču se lament da je nepravda, šteta – već nešto – što po Kovaču nije nazvana ni jedna beogradska ulica.
Ja „izdvojih mišljenje“ i rekoh da tu nema nikakve nepravde jer Beograd ne zaslužuje ulicu Mirka Kovača – ne da bi bio „kažnjen“, nego je ne zaslužuje zato što nema osnovnih uslova da ima ulicu Mirka Kovača, koji, poput onog proroka iz Gubilišta (on je taj prorok), „nije bio nadahnut odozgo, već samo zgađen ovim ovdje. Iz toga je sve izviralo.“ I time je sve rečeno.
***
Miljenko Jergović:
po Božiću, jednoga i drugog kalendara, Zagreb
Pisac je, kao i svaki čovjek, ili čak više od većine ljudi, ucijenjen biografskim okolnostima. Najprije onim ekonomskim. Kiš, Kovač i Pekić – koje se uzima zajedno više stoga što su se družili nego što su bili generacijski bliski, a ponajmanje zbog poetičkih sličnosti, jer takvih jedva da je i bilo – potekli su iz posve različitih socijalnih pa i klasnih okolnosti. Kiš je, kako se to onda govorilo, bio ratno siroče – kasnije će biti žrtva Holokausta – Crnogorče, madžarskih korijena, Cetinjanin i prirođeni Beograđanin. Pekić je pak dijete više građanske klase, sin visokog kraljevinskog činovnika, odrastao pod staklenim zvonom, ali po jugoslavenskim provincijskim zabitima (šteta što o tome zapravo nije pisao). Iako je u Beograd pristizao kao pripadnik poražene klase, ipak je u Beogradu bio svoj na svome. Taj mu je grad i to središte jugoslavenskog i srpskog svemira naprosto pripadalo. Kovač je jedini od sve trojice došao kao pravi provincijalac, rođenjem tamo s novih granica Hercegovine i Crne Gore, s jednog od onih legitimno uspostavljenih i ovjerenih krajeva svijeta, odrastao u Lastvi, u rajskom predjelu neopisive ljepote, i u Trebinju, tada trojnom i trostrukom gradiću, mnogo većem od onog što je sugerirano brojem stanovnika, sin sitnog trgovca, do Beograda se s onih svojih stanica uskotračne željeznice morao čestito naputovati. I vremenski i suštinski, trebalo mu je puno više da do Beograda stigne nego Kišu i Pekiću. To je, više nego išta drugo, bilo razlogom što je Kovač, u ona vremena njihovih života na koja se njihovi biografi danas najradnije pozivaju, bio najbeogradskiji od sve trojice. O, kako je lepa i nežna bila Kovačeva beogradska ekavica! Možeš je, možda, još uvijek čuti po insertima iz televizijskih emisija po jutjubu.
Najveća trauma Kišova života zbila se u djetinja doba. Do navršene desete on je proživio sve od čega će graditi svoju književnost. Ili svoju umjetnost. Jer Kiš je, čini mi se, prema doživljaju sebe samoga bio umjetnik. Nije bilo nužno da postane pisac. U drugim okolnostima, socijalnim i egzistencijalnim, možda i u drugoj epohi, Danilo Kiš bio bi muzičar. Pisao bi simfonije, u kojima bi se također bavio tom svojom formativnom traumom. Ili slikar. Ili… Kišova tema prethodi njegovom umijeću. Tema njegove književnosti, ali očito i opsesivna tema njegova življenja. Otac, njegova nasilna smrt, identitet koji s tom smrću nasljeđuje i onaj drugi identitet, majčin i svakodnevni, s kojim živi i koji mu na određen način pomaže da se bavi prvim identitetom. Krivo je misliti da čovjek može biti do pola Srbin, a otpola, recimo, Jevrejin. Moguće je samo biti cijeli jedan Srbin i biti isti takav, cijeli Jevrejin. U životu i u identitetima ništa se ne radi na pola radnog vremena.
Pekić je bio klinac revoltiran činjenicom da se pod njim i njegovom porodicom provalio natruli pod na koji se oslanjalo svekoliko srpsko građanstvo. Završili su u podrumu, kao socijalno deklasirani relikt prošlosti. To je, a ne neka velika hrabrost i mladenačka odvažnost, Pekića navelo da učini ono što će ga odvesti na robiju. I to je, čini mi se, ono što će do kraja biti najvažnija okolnost njegove ne samo građanske, nego i intelektualne biografije. On je bio revoltiran sudbinom svoje klase, te ga nije pretjerano zanimalo kako je i zašto njegova klasa završila onako kako je završila. Za njega je, kao i za svako dijete, to bila nepravda o kojoj se dalje ne razmišlja. U velikoj mjeri Borislav Pekić će i biti pisac iz revolta, a onda i bivši robijaš koji se pokušava rehabilitirati pišući. Njegovo stranstvovanje po Londonu, a na kraju i otklizavanje u srpski nacionalizam na samom kraju života – o čemu će, pak, Kovač i pisati, u najvećoj je mjeri, mislim, bilo obilježeno onim čega se otpočetka nije mogao osloboditi: okolnošću vlastite socijalne deklarisanosti.
Kiš je, dakle, bio umjetnik, Pekić pisac iz revolta i revolucionarac u književnosti, a Kovač je bio rođeni, bogomdani pripovjedač. To i ništa drugo.
Za razliku od njih dvojice, on je bio socijalni autsajder. Kiš se mogao osloniti na svoju traumu, Pekić na svoj klasni gnjev, a Kovač je bio nitko i ništa. Ili je bio sve i svašta. O tome što su zapravo bile njegove formativne traume nemoguće je govoriti, jer je o svemu tome on pisao, ali u njegovom slučaju nikada ne možeš znati što čupa iz vlastite utrobe, što izmišlja, a što mistificira. Kovač je najveći, apsolutno neusporedivi mistifikator naših književnosti.
Zato je, možda, bolje preskočiti taj dio priče, taj uvod u drugi život, pa pogledati od čega su sva trojica živjeli.
Danilo Kiš je, uredno obavivši sve školske obaveze, pa još i s reputacijom briljantnog studenta za kojeg je, govorilo se među profesorima, velika grehota što se izgleda neće baviti književnom naukom, najvažnije i najplodnije godine života proveo kao lektor – dakle, ipak, pomoćno znanstveno lice – po francuskim slavističkim studijima. Statusno govoreći, nije to bilo bog zna šta, ali moglo se lijepo i sigurno živjeti. Osim toga, zahvaljujući tim bjelosvjetskim lektorajima, Kišu je i bilo dano da elegantno emigrira.
Borislav Pekić na vrijeme se i kvalitetno oženio. Gle čuda, ženom iz svoje klase, pa još i rođakom Milana Stojadinovića. Mogao je živjeti skromno, oslonjen na nju, sve dok nije sasvim rehabilitiran, a zatim, godine 1970, nagrađen Ninovom nagradom za Hodočašća Arsenija Njegovana, te nagradom Sterijinog pozorja. Usput, zanimljiva je bila ta Jugoslavija: čovjeka koji je prethodno osuđen na petnaest godina zatvora radi kontrarevolucionarnih djelatnosti, od čega je pet godina i odrobijao, sedamnaest godina po izlasku iz zatvora, u nepromijenjenim društveno-političkim okolnostima, čašćavaju najvećim, ali baš najvećim književnim i kulturnim nagradama, a da se rečeni nije pokajao, niti je reterirao.
Godinu poslije, Pekić odlazi u London. I to je važno napomenuti, jer se redovno smetne s uma: otišao je kao visoko cijenjeni i valorizirani pisac, a ne kao autsajder, bivši robijaš ili probisvijet. U Londonu je živio u miru sa svojim idejama i knjigama, bez ikakve potrebe da se bavi ičim drugim osim književnošću. U stvari, živio je životom koji je san gotovo svakog pisca. (Istina, ja ne bih volio tako živjeti, niti se na taj način baviti književnošću.) Pritom je, zbog činjenice da je emigrant, osamdesetih zadobio i neku vrlo poželjnu političku i nacionalnu auru. Nazor se, i bez vlastitog učešća u toj stvari, pretvorio u neku vrstu univerzalnog pravednika i sveca, koji, valjda, nije bio po volji dvojici-trojici preostalih jugoslavenskih komunista. Bio je naročito obožavan u zagrebačkim intelektualnim i književnim krugovima. Besnilo je tako objavio u Sveučilišnoj nakladi Liber, kod urednika Slavka Goldsteina, kod kojeg je prethodno Kiš štampao Grobnicu za Borisa Davidoviča, s kojom je imao problema u Beogradu. Inače, Goldstein je prilično radikalno pristupio uređivanju Besnila, skrativši roman za skoro stotinu stranica, na što je Pekić s golemim povjerenjem u urednika lako pristao. (O uređivanju Besnila govorio je pisac u intervjuu zagrebačkom Startu, a meni je drugu stranu priče ispričao Goldstein, s kojim sam godinama prijateljevao, tako što bi Ana organizirala porodične večere u našoj turopoljskoj kući… Pekićeva i njegova verzija događaja potpuno se poklapaju.)
Borislav Pekić je Besnilo pisao ne samo u namjeri da se oproba u žanrovskoj literaturi, nego mu je cilj bio da napiše knjigu koja će postati svjetski bestseler. Naravno, to se nije dogodilo. On je, kao i Kiš, često pisao s idejom o takozvanom svjetskom čitatelju. Bavili su se temama koje izlaze izvan lokalnih okvira, na način koji ih nije činio balkanski hermetičnim. Kovač nikad nije takvo što pokušavao. Od Gubilišta sve do posljednjih svojih knjiga, i onoga posljednjeg, nedovršenog Vremena koje se udaljava, ispisivao je svoju vrlo lokalnu, u se zatvorenu legendu. Istina, ta je legenda nastajala iz dva biotopa i identiteta. Prvi, prevlađujući, onaj je istočnohercegovački, trebinjski, kamenjarski, malovaroški i čaršijski, s pogledom na Dubrovnik, dok je drugi izrazito beogradski. Mirko Kovač je najhercegovačkiji i najvažniji hercegovački pisac, uopće. Isto tako je i najbeogradskiji. Pripremao je, najavljivao, ali nije napisao knjigu, fikcionalnu naravno, biografija istarskih razbojnika iz 17. i 18. stoljeća, kojom je, izgleda, kanio osvojiti i treći mikrolokalitet. Ne mogu ti reći koliko mi je žao što i ta knjiga ne postoji.
Ni Kiš ni Pekić nisu bili tako fatalistički vezani za tlo i jezik. Kiš je pisao lijepim, vrlo njegovanim i pažljivo odabranim jezikom, koji je za sebe stvorio, ali taj jezik bio je gotovo bez ikakvih lokalnih obilježja. Pekićev jezik bio je jednostavan i pomalo aljkav, što barem meni nije smetalo (premda mi kod nekih naših drugih književnih velikana i te kako smeta, recimo kod Dobrice Ćosića), ali ni Pekićev jezik nije imao lokalnih obilježja. Njih dvojica pisali su srpskom ekavicom, s tim da je Danilo Kiš jezik dosljedno nazivao srpskohrvatskim imenom, dok je Kovač pisao i srpskom ekavicom i hrvatskom ijekavicom, i to ne, kao što nečitatelji vjeruju, srpski u Srbiji, a hrvatski kada se preselio u Hrvatsku, nego i u ranijim knjigama, onako kako mu je kad trebalo. Kovaču je jezik važan do neprevodivosti, onako kako je važan pjesniku. Pritom, taj jezik ne samo da je srpski pa hrvatski, nego je živ, lokalan, mjesan, općinski, jer njime govori općinstvo na određenom lokalitetu, u pravilu onom za koji je Kovač fatalistički vezan. Jezik njegovih istočnohercegovačkih likova, bilo Srba, bilo Hrvata, bilo Muslimana (Bošnjaka, politički korektno i aktualno rečeno), razlikuje se od autorovog hrvatskog jezika. To su dva različita ijekavska jezika ili, tačnije rečeno, dva načina artikuliranja svijeta. Takav Kovač, za razliku od Kiša i Pekića, nije mogao pisati za svijet, s idejom o vlastitoj svjetskosti ili s idejom o svjetskom bestseleru.
Mirko Kovač je nešto studirao dramaturgiju, ali studij se na njega nije primio ili se on nije primio na studij. Uglavnom, bio je čovjek bez akademske profesije. Za razliku od Kiša i Pekića, koji su bili građanski situirani ljudi, svejedno šta je stajalo iza te situiranosti i koliko je ona bila sigurna i finansijski izdašna, Kovač je, praktično, sve do ključne 1991, živio kao intelektualni proleter, od danas do sutra, bez materijalne sigurnosti, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, radnog staža. Scenaristikom se bavio iz istih razloga iz kojih se ti baviš kolumnistikom. U to je vrijeme, od kraja šezdesetih i genijalnih Malih vojnika, koje je napisao za Batu Čengića, preko Lisica, koje je pisao za Krstu Papića, do Okupacije u 26 slika Lordana Zafranovića, filma koji s razlogom spominješ, snimljenog 1978. godine. Film je bio ono što će u kasnijim desetljećima biti novinarstvo, a scenaristi – koji baš i nisu bili mnogobrojni – bili su što će biti novinski kolumnisti. Pritom, svaki je od Kovačevih filmova iz tog doba bio na rubu političke prihvatljivosti, na korak od partijskog i državnog skandala. Pisao je, da tako kažemo, za zatvora. Pritom, bilo bi zanimljivo idejno stratificirati njegove filmove, onako kako su to činili partijski komesari. Mali vojnici bili su antikomunistički. Lisice su bile nacionalističke, hrvatske, i to usred Maspoka. Okupacija u 26 slika bila je antihrvatska i protuustaška. I iza sva tri filma slijedile su manje ili veće političke afere, koje su bile škodljivije po scenarista nego po redatelje. Redatelje njihovi filmovi proslave, a scenaristi završe po informativnim razgovorima i na crnim listama. Mislim da u Kovačevom slučaju nije bilo informativnih razgovora, ali je svaki od tih filmova naškodio njegovoj građanskoj reputaciji. Najviše Okupacija u 26 slika, film s kojim je Hrvatima postao trajno sumnjiv.
Inače, ne znam znaš li to, ali rečeni je film u Hrvatskoj te 1978. izazvao popriličan skandal, koji će se kontinuirano nastaviti tokom sljedećih nekoliko sezona, a bit će zlopamćen sve do dana-današnjeg. Danas kada gledamo Okupaciju, učinit će nam se kao lijepa i raskošna poetska priča o ratu, bertolučijevska i viskontijevska istovremeno, s onom brutalnom scenom u autobusu koja je, opet, više kovačevska nego zafranovićevska, više hercegovačka nego dalmatinsko-talijanska… Inače, scenarij za taj film naravno nije izravno proizašao iz Kovačeve mašte, niti je rezultat njegovih i Lordanovih višemjesečnih teferičenja na račun producenta – o kojima je Kovač kasnije pisao s nostalgijom i veseljem – nego je sve ono materijalno i faktografsko iz tog scenarija, uključujući i autobus, preuzeto iz sjećanja dubrovačkog partizana, ilegalca i komunista Mata Jakšića, čiju je knjižicu Dubrovnik 1941 beogradska Prosveta objavila 1966, i koju preporučujem svakom koga zanimaju ne samo povijesna tema ili Zafranovićev film, nego i način na koji se Mirko Kovač služio poviješću i povijesnim događajima. I u tome je, naime, bio neusporediv. (Bilo bi zanimljivo provesti usporednu analizu tretmana dokumenta i tuđeg teksta u Grobnici za Borisa Davidoviča, i iste stvari u Okupaciji u 26 slika, Gubilištu i Vratima od utrobe.)
Fascinantno je što je sve Kovač uložio u te svoje filmove – koje je, rekli smo, pisao iz egzistencijalnih, finansijsko-materijalnih razloga – ali i kako je istovremeno drugim sredstvima gradio veliku svoju priču i ozloglašavao samog sebe. Neobična stvar: spašavati egzistenciju radeći samome sebi o glavi. Pritom, svi njegovi politički skandali ostajali su na rubu interesa javnosti, sve do onoga posljednjeg, kada je dobio Šešeljev ili šešeljevski fotoaparat u glavu.
Pritom, da paradoks bude potpun, za razliku od, recimo, tebe, Mirko Kovač nije bio konfliktan čovjek. Bio je blag, vedar i koketan. Zavodio je svako žensko koje bi mu se našlo na puškometu, a onda, na drugi način, i muške za koje je pak imao drugu vrstu interesa. Volio je kad bi se svud oko njega plela i zaplitala velika priča, a još više je volio pripovijedati neku već dovršenu ili nedovršenu priču. Bio je briljantan usmeni pripovjedač, sklon anegodoti i neočekivanom zapletu, svakako ljubitelj trača, ali i u tom žanru, kao i u književnosti, izbjegavao je opća mjesta i stereotipe, i pričao samo ono što je prethodno bilo neispričano.
Kovač je bio organski pripovjedač. Pripovjedajući u kafani, na ulici ili u životu, kao i pripovjedajući na filmu, on je provjeravao svoju književnu priču. Većina pisaca su, kao što znaš, pisci samo dok pišu. Kovač je bio pisac i dok nije pisao. Bio je pisac i dok bi glasom pripovijedao, dok bi se glasno sjećao ili dok bi – o, kako je to teško reći! – ogovarao. A ogovarao je, uglavnom, samo one za koje je imao makar minimum simpatije. Nikada od Kovača nisam čuo dobru priču o nekome od onih koje nije volio. Vjerojatno nije bio pisac samo dok je spavao. Ako ne bi sanjao.
I najvažnije, ono što si dobro rekao, Kovač je na početku bio Kovač s kraja. Nije bio pisac u nastajanju, u razvoju, u formiranju. Bio je gotov čim je propisao. To nužno nije kvalitet, ali jest činjenica. Važna činjenica. Po njoj se radikalno razlikuje ne samo od Kiša i Pekića, nego, recimo, i od Ive Andrića, koji je, pišući Ex Ponto i Nemire bio nešto posve drugo od onoga što će zatim postati. I bio je mucav, i bio je slabog daha. O toj ranoj i definitivnoj Kovačevoj dovršenosti također bi se trebalo pisati, o tome šta ona znači i šta iz nje nastaje…
Na kraju, nije nezanimljivo usporediti i zagrobne sudbine trojice pisaca i prijatelja.
Danilo Kiš je ikona srpske i jugoslavenske književnosti. Nedodirljiv, kakve ikone već jesu. A meni, ako smijem o sebi govoriti govoreći o njemu, jednako na živce idu kišopoklonici i kišopomamnici kao i ona dvojica-trojica bijednih i kvarnih kišogonitelja. Evo zašto: Danilo Kiš imao je taj, u osnovi avangardistički inspiriran običaj donošenja konačnih zaključaka i pravila književnog stvaranja. Volio je da savjetuje, normira, određuje, pa bi tako, na primjer, odredio da valja pisati u prvom licu, bez izmišljanja. Prezreo bi sveznajućeg pripovjedača ili svejedno koju od onih normi i konvencija kojima se prozna književnost služi. To sve je, kada o Kišu govorimo, bilo u redu, moglo je biti i zanimljivo, i poticajno, kao što su zanimljivi i poticajni bili svi oni književni eksperimenti, kodeksi i nalozi Georgesa Pereca, ali kada su neovlašteni Kišovi nasljednici, kojekakva nadobudna književna balavčad po zagrebima, beogradima, novim sadovima, zrenjaninima ili siscima krenula da sasvim ozbiljno propisuje, sve se pozivajući na Kiša, šta je dopušteno, a šta nije, i kada se i koliko smije pisati u trećem licu, tada je stvar postala nepodnošljivo iritantna. Zbivalo se to, primijetio si ili te nije bilo priga, u prvom i drugom desetljeću novoga milenija. To je, pored ostalog, bio znak da je Danila Kiša zapala ta posmrtna nevolja da je zadobio status božanstva. Bit će problem obogotvorenoga ponovo učiniti piscem, e da bi se njegove knjige uopće mogle čitati. Do tada, Kiš će na svome materinjem jeziku biti žrtva vjerske sekte nastale nakon njegove smrti. A onda i konformizma, a možda i viška pristojnosti u svojih suvremenika, koji nisu osjetili potrebu da desakraliziraju pisca. Iza sakraliziranih pisaca ne ostaje tekst. Njihove knjige su neotvorive jer su okamenjene. Kamene stranice se ne daju listati.
Borislav Pekić se, opet, pretvorio u romantičnu ikonu srpske suvremenosti. Ili, manje ljupko kazano, u ikonu srpskog nacionalizma. Predsjednik republike spominje ga i citira familijarno, kao Boru Pekića. A na srpskoj društveno-političkoj sceni vodi se gluha polemika, polemika bez riječi, oko toga je li Pekić nematerijalno kulturno blago Demokratske stranke i pripadajuće joj opozicije ili pripada aktualnom režimu i Srpskoj narodnoj stranci. Govor o Pekiću, kao ni govor o Kišu, nije više govor o književnosti, nego je govor o kolektivnim identitetima njihovih sljedbenika, koji nisu nužno i njihovi čitatelji.
Mirko Kovač je za većinu današnjih Pekićevih adoranata veliki srpski izdajnik. Takozvani drugosrbijanci će mu prigovoriti što je „bježeći od Miloševića dobjegao Tuđmanu“. Što je, meni se čini, huljskije i podlije od svega što će mu prigovoriti šešeljevci i njima slični. Kovač je u velikoj mjeri izbrisan iz iskustva srpske književnosti, i to otprilike na način na koji su Hrvati iz hrvatske književnosti svojedobno brisali Ivu Andrića. To brisanje je temeljito i, naravno, na štetu je književnosti same. Srpske književnosti.
Hrvati Kovača nikad nisu prihvatili. Ili su ga prihvaćali upravo onoliko koliko je Kovač bio protiv Srba. A on je, ipak, nedovoljno bio protiv Srba. U stvari, uopće nije bio protiv njih, nego je bio protiv Miloševića i srpskog nacionalizma, a tenkovi su se, igrom slučaja, kretali od istoka prema zapadu, od Beograda prema Zapadu, tako da je, šta god tko o tome mislio, Tuđman, kao i hrvatski nacionalizam, 1990. i 1991. bio sekundaran, te je bilo na svaki način ispravno bježati otamo odakle polaze tenkovi… Ali zar će se netko sad baviti tim nijansama.
Na kraju, Kovač je ostao pisac negdje između svjetova. Ni tamo ni ovamo. Ponešto od one iritantne mlađarije, o kojoj, shvatio si, imam jako loše mišljenje, pravi se da čita Kovača. I to, uglavnom, njegove eseje i novinske tekstove. Ali sumnjam da i to baš sasvim razumiju. Od beletrističke proze siguran sam da ne razumiju ništa. Za njih je, više nego za one na čije se jezike prevodi, Mirko Kovač pretjerano lokalan i suštinski nerazumljiv pisac. U tematskom, u motivskom, u kulturološkom i u jezičnom smislu. Ona istočna Hercegovina iz ranih poslijeratnih vremena, kojom se Kovač bavi kao središtem svoga svemira, njima je neka vrsta Papue Nove Gvineje. Kad god u njegovom tekstu nema Miloševića i Tuđmana, ili barem Knuta Hamsuna kao dežurnog pisca fašista, oni se gube i lutaju. Ne samo oni, nego i toliki drugi loši čitatelji krupnih ideoloških i svjetonazorskih nakana…
U Beograd se nije vraćao. Iz Trebinja i Hercegovine je odavno zauvijek otišao. I jedan i drugi njegov svijet opasno mu se zamjerio, a u velikoj mjeri i zgadio. Je li bolji bio onaj svijet koji je emigrirajući odabrao za sebe? To je krivo pitanje, koje postavljaju oni koji ništa ne razumiju. Emigrant ne bira, emigrant emigrira. Njegovo nije da govori o svijetu u koji je pristigao, nego o onom koji je napustio. Iako je Kovač planirao te biografije istarskih razbojnika…
I ovo sam rad da se zna. Dok je Mirko Kovač još bio živ, vladika Grigorije nagovarao me je da mu predložim književnu večer, nastup, simpozij u Trebinju. Sve će on organizirati, samo neka Kovač iznese svoje želje i neka dođe. I neka govori sve što smatra da je potrebno reći… Tako je bivalo 2011. i 2012. godine. Sljedeće, 2013, Kovač je umro na Preobraženje Gospodnje, 19. augusta, a sahranjen je 24. augusta. Svi mediji, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, krivo su objavili da je umro u Rovinju. Istina je da je umro u Zagrebu, u bolnici. Sahranjen je u Rovinju. Ta greška pomalo je nalik njegovim mistifikacijama. Kako je i zašto do nje došlo? Ne zna se.
Treba uzeti njegova Izabrana djela, u izdanju zaprešićke Frakture, pa ih u miru, knjigu po knjigu, iznova pročitati. Malo toga je u našim jezicima što iznova biva novo svaki put kad se čita.
Odužih.
Pozdravljam te,
m