Borgesova posmrtna stranica

Ne prestajem čitati Borgesa. Na stranici koja slijedi, bestidnošću imaginacije, u ulozi tajnika uređujem nekrolog samome sebi.

Svaka nategnutost je moja, zbog nedostatka približnosti.

Volio bih da mi se posrećilo napisasti posvetu.

Budu li Borgesovi čitatelji negodovali, unaprijed im se ispričavam.

 

Borgesova posmrtna stranica

Ponetko dođe na moj grob,
fotografira se šćućuren,
ruka na kamenu što moje je ime,
hineći da oslanja se na moje rame.
Najčešće to su čitatelji.
Napokon ih gledam bez koprene sljepoće.
S ogromne udaljenosti gdje se nalazim
točno izoštravam crte lica.
Uočavam bore udubljene nad labirintom obraza.
Pogledam na obuću,
koja objašnjava tko su ti ljudi.

Nekada su me zanimale ruke.
Došao je i neki akademik
iz fjorda na Baltičkome moru,
kleknuo je, frfljao mi nešto na švedskom
o zakašnjeloj dodjeli Nobela.
Marija više ne dolazi, zna da će me zateći drugdje.
Kao čitatelji krvavih priča
bijah blage ćudi, posjećivah zoologije,
za diktature bijah malodušan kao i mnogi.
To me ne opravdava.
Biblioteke mogu ublažiti,
ali ne predstavljaju olakotne okolnosti.
Gnušao sam se nereda, koji me sada zabavlja.
Nedostajalo mi je pomamne taštine odvažnosti.

Volio sam nordijske sage, taj island,
ostajući onaj s Juga, iz Buenos Airesa,
što je posebna domaja,
kao Sankt Peterburg, Napulj, Calcutta.
Raduje me što je rodno mjesto jednoga pape,
odraslog uz mutni tok Rio de la Plate,
pilca čaja mate, dok sluša milonge.
Ne sjećam se da sam ga ikad sreo.
Pokoja fotografija opovrgava moje sjećanje.
Radije sam upotrebljavao aorist
prikladan za oblikovanje legende.
Kao pokojnik raspolažem samo
trajnim prezentom.

 

Preveo Tvrtko Klarić

 

Erri De Luca 22. 02. 2020.