Ne pričam više svoje sarajevske priče, nemam ovdje kome, a one koje su mi na pameti ovdje nikog ne zanimaju, ali mi jedna jutros dođe, pa je zapisah. O Branislavu Nušiću. O njemu se nekad davno mnogo pričalo u mom rodnom gradu, Sarajevu. Pričalo, jer je bio upravnik Narodnog pozorišta. Sreo sam čak nekoliko starijih, koji su ga poznavali ili upoznali, o njemu rado govorili, možda ponešto i svoje dodavali. Gospođa Đačić mi je pričala da je bio odličan, ali strog upravnik Narodnog pozorišta, nikada se nije znalo je li u koverti koju bi glumcima uručivao poslije premijere bila nagrada ili pismeni otkaz; Simo, stari sarajevski boem, da je Nušić mnogo volio kolače, ali počeo debljati, pa bi ujutro prošao „Slatko Ćoše”, ni u jednu od slastičarni ne bi ušao, a onda nakon stotinjak metara zastao: „Brano, ali si karakter, ajde da te častim”, pa nazad u slastičarnu; a glumci su, kada bi popili, spominjali kako je jedna redovna posjetiteljica sarajevskog pozorišta, Ruskinja koja je brkala slova, pa g izgovarala kao k, uvijek pitala Nušića kako je njegova kćerka Gita, a Nušić uvijek odgovarao „Hvala, raste”, ali su najviše voljeli pričati kako je Brana kupio meso kod dobrog znanca, bogatog mesara i krenuo preko vrata: „Gospo’n Brano, niste platili”, „Pa niste ni vi karte za moju premjeru. Jel’ te: meso se plaća, a kultura besplatno?!”.
Nušićeve komedije su i danas na repertoaru mnogih kazališnih kuća. Uvijek ima publike za dobre komedije. Je li Nušić najbolje opisao svoje sunarodnjake? „Jao, gospo’n Vičo, da samo znaš što sam se sinoć napio“, kaže ozbiljni šef policijske stanice svom podčinjenom; „Spava, on vam po celu noć jednako filozofira“, objašnjava otac zašto njegov pijani sin, mjesna propalica ne ustaje; „Ja – ministarka“, zaprepasti se gospođa koja ništa od sebe nije očekivala, a odjednom postala važna i značajna. Sve sam te likove susretao na ulici, u kavani, na poslu. A tek ona apsurdna logika ili logika apsurda, koja je istodobno duhovita i blesava, ispravna, a šašava: u Sumnjivom licu napravio lik po imenu Aleksa Žunjić vizitkartu na kojoj piše „sreski špijun“. Sjećam se da su i u Sarajevu mladi narkomani smatrali da su značajniji u svom društvu ako ih je imao na oku A., mjesni inspektor za droge.
Pirandello je napisao sjajnu „komediju u nastajanju”, u kojoj junaci traže svog autora. Krleža je oštro kritizirao sve moguće Glembajeve i svako društvo u kojem su Glembajevi bili mogući. Nušić je karikirao, zapravo samo naglašavao neke osobine onih koje je upoznao i od njih napravio tipove u kojima su se mnogi drugi mogli prepoznati. U tome su mu pravi nasljednici, na različite načine i sa više izraženom političkom notom, bili Dušan Kovačević u Srbiji i Ivo Brešan u Hrvatskoj, pisci koji su sačuvali razornu, kritičku snagu humora, napisali opore komedije i društvene satire, djela čiji je humor izvrgavao ruglu svaku glupost i bio u stanju uzdrmati svaku silu.
Svaka, čak i loša izvedba Nušićevih komedija bila je popraćena salvama smijeha, jer njegov humor nije mogla ugušiti ni najgora interpretacija. Moglo bi se, u dosluhu s Hegelom, tvrditi da se ljudi u komediji najčešće smiju svojim vlastitim osobinama. Paralelno tome, mislim da ih u djelu najviše iritira istina u djelu jer je istina, a iritira ih jer bi da ona to ne bude. Naravno, svaki je gledatelj mislio da u Nušićevim komedijama nije riječ o njemu, nego o nekom drugom. Iako su bili „sreski špijuni”, „doktori”, „gospođe ministarke”, „svijet”… Nema pisca iz bivše Jugoslavije koji je kao Nušić tako precizno i duhovito opisao malograđanski mentalitet i hipokriziju, koji je tako ismijao skorojeviće i „duh provincije”, a posebno nema ni jednog koji je baš te ljude naveo da se smiju samima sebi, pa na kraju predstave još i plješću, ponekad i ovacije budu. A oni koji su shvatili da su baš ono ti „smiješni likovi”, nisu se usuđivali to reći, niti kome požaliti, pa bi se i oni pridružili aplauzu. Nušić je jedinstven pisac kome su aplaudirali likovi iz njegovih predstava.
Pisac svojih gledatelja
Ne pričam više svoje sarajevske priče, nemam ovdje kome, a one koje su mi na pameti ovdje nikog ne zanimaju, ali mi jedna jutros dođe, pa je zapisah. O Branislavu Nušiću. O njemu se nekad davno mnogo pričalo u mom rodnom gradu, Sarajevu. Pričalo, jer je bio upravnik Narodnog pozorišta. Sreo sam čak nekoliko starijih, koji su ga poznavali ili upoznali, o njemu rado govorili, možda ponešto i svoje dodavali. Gospođa Đačić mi je pričala da je bio odličan, ali strog upravnik Narodnog pozorišta, nikada se nije znalo je li u koverti koju bi glumcima uručivao poslije premijere bila nagrada ili pismeni otkaz; Simo, stari sarajevski boem, da je Nušić mnogo volio kolače, ali počeo debljati, pa bi ujutro prošao „Slatko Ćoše”, ni u jednu od slastičarni ne bi ušao, a onda nakon stotinjak metara zastao: „Brano, ali si karakter, ajde da te častim”, pa nazad u slastičarnu; a glumci su, kada bi popili, spominjali kako je jedna redovna posjetiteljica sarajevskog pozorišta, Ruskinja koja je brkala slova, pa g izgovarala kao k, uvijek pitala Nušića kako je njegova kćerka Gita, a Nušić uvijek odgovarao „Hvala, raste”, ali su najviše voljeli pričati kako je Brana kupio meso kod dobrog znanca, bogatog mesara i krenuo preko vrata: „Gospo’n Brano, niste platili”, „Pa niste ni vi karte za moju premjeru. Jel’ te: meso se plaća, a kultura besplatno?!”.
Nušićeve komedije su i danas na repertoaru mnogih kazališnih kuća. Uvijek ima publike za dobre komedije. Je li Nušić najbolje opisao svoje sunarodnjake? „Jao, gospo’n Vičo, da samo znaš što sam se sinoć napio“, kaže ozbiljni šef policijske stanice svom podčinjenom; „Spava, on vam po celu noć jednako filozofira“, objašnjava otac zašto njegov pijani sin, mjesna propalica ne ustaje; „Ja – ministarka“, zaprepasti se gospođa koja ništa od sebe nije očekivala, a odjednom postala važna i značajna. Sve sam te likove susretao na ulici, u kavani, na poslu. A tek ona apsurdna logika ili logika apsurda, koja je istodobno duhovita i blesava, ispravna, a šašava: u Sumnjivom licu napravio lik po imenu Aleksa Žunjić vizitkartu na kojoj piše „sreski špijun“. Sjećam se da su i u Sarajevu mladi narkomani smatrali da su značajniji u svom društvu ako ih je imao na oku A., mjesni inspektor za droge.
Pirandello je napisao sjajnu „komediju u nastajanju”, u kojoj junaci traže svog autora. Krleža je oštro kritizirao sve moguće Glembajeve i svako društvo u kojem su Glembajevi bili mogući. Nušić je karikirao, zapravo samo naglašavao neke osobine onih koje je upoznao i od njih napravio tipove u kojima su se mnogi drugi mogli prepoznati. U tome su mu pravi nasljednici, na različite načine i sa više izraženom političkom notom, bili Dušan Kovačević u Srbiji i Ivo Brešan u Hrvatskoj, pisci koji su sačuvali razornu, kritičku snagu humora, napisali opore komedije i društvene satire, djela čiji je humor izvrgavao ruglu svaku glupost i bio u stanju uzdrmati svaku silu.
Svaka, čak i loša izvedba Nušićevih komedija bila je popraćena salvama smijeha, jer njegov humor nije mogla ugušiti ni najgora interpretacija. Moglo bi se, u dosluhu s Hegelom, tvrditi da se ljudi u komediji najčešće smiju svojim vlastitim osobinama. Paralelno tome, mislim da ih u djelu najviše iritira istina u djelu jer je istina, a iritira ih jer bi da ona to ne bude. Naravno, svaki je gledatelj mislio da u Nušićevim komedijama nije riječ o njemu, nego o nekom drugom. Iako su bili „sreski špijuni”, „doktori”, „gospođe ministarke”, „svijet”… Nema pisca iz bivše Jugoslavije koji je kao Nušić tako precizno i duhovito opisao malograđanski mentalitet i hipokriziju, koji je tako ismijao skorojeviće i „duh provincije”, a posebno nema ni jednog koji je baš te ljude naveo da se smiju samima sebi, pa na kraju predstave još i plješću, ponekad i ovacije budu. A oni koji su shvatili da su baš ono ti „smiješni likovi”, nisu se usuđivali to reći, niti kome požaliti, pa bi se i oni pridružili aplauzu. Nušić je jedinstven pisac kome su aplaudirali likovi iz njegovih predstava.