Kada bi se uželio svoje bake, svoje nane, kako joj je on tepao naduvan dok gledamo fudbal a on mi o tome pripovijeda, moj drug Mustafa Pekmez otišao bi na „Google maps“, ukucao ime varoši u kojoj životarimo, te uzeo kursorom miša onog malog čovječuljka i odapnuo ga u glavnu, Titovu ulicu, pa virtuelno prohodao kroz nju i na samom kraju iste naišao na svoju nanu kojoj zamislite samo to, nije zamagljeno lice, te se vidi baš onako pravo dobro. Kamera ju je zakačila onomad kada su i kroz našu kasabicu prolazili ljudi iz korporacije zvane Google želeći da i ovaj mračni vilajet osvijetle i proknjiže ga, svaku njegovu uličicu zateftere u nepreglednim ladicama interneta. Malo bi gledao u nju, smiješio se, razmišljao o tome kako bi možda ipak bilo dobro da ode i posjeti je, jer naša varoš nije velika, a ona živi na samo petnaest minuta vožnje biciklom od njegove kuće u kojoj je ostao sam nakon smrti oca i majke, a i nana pravi sjajne uštipke s kajmakom i džemom. A ako neko voli džem, onda ga voli onaj koji se preziva Pekmez, rekao bi mi Mustafa pa bi sekund potom prasnuo u smijeh i cerio se čitav dan. Brat mu se preselio u Suboticu, tamo našao posao u jednoj agenciji za nekretnine, te dobio djecu s jednom vrijednom Madžaricom. A i ona, Ildika, i ona zna spremati kolačiće, govorio bi mi moj dobri drug.
Mustafa Pekmez radio je kao cvjećar na groblju, u kancelariji „Javnog gradskog poduzeća“, a pored prodaje vijenaca i cvijeća kojima bi se kitili sanduci i kaburi, on je tiskao i smrtovnice. Nije niko mogao umrijeti u varoši, a da Mustafa Pekmez nije o tome bio prvi obaviješten. Zvali bi ga ponekad u cik zore, prije sabaha, da se pojavi u kancelariji na gradskom groblju, te da otipka u računaru smrtovnicu, tiska je, i pripremi sve što je potrebno pripremiti za sutrašnji pokop. Znali su ga popovi i hodže, fratri i rabini, svi su ga gledali sa simpatijama i zapitkivali kako je stara, može li sama živjeti, i što je on ne posjećuje češće kad ionako i on sam živi a već mu je vrijeme za ženidbu i đečinu. Na to bi se Mustafa pravdao kako eto nejma čestite hanume u ovome mjestu, kako ođe više nema ni života a kamoli ženskoga svijeta. Najviše ga je volio stari rabin Šmuel, premda je Mustafa bio muslimanske vjeroispovijesti i Bošnjak po nacionalnosti. Rabin Šmuel bi mu ponekad umio dobacit nešto tipa „ma ti ćeš Mustafa vječno živjeti, tvoj iskreni osmijeh spasava ovaj svijet“, našta bi Mustafa odgovarao „ako te čuju rabine da tako govoriš o muslimanu, još nevjerniku jer eto ja nijesam klanjao namaz od osnovne škole a i tada ga nijesam klanjao pravilno, odbaciće te ove tvoje Jehudije… Al eto bar sam osunećen ko i ti, ako ništa drugo“. Rabin bi se samo smiješio i vrtio glavom, pa odlazio dalje svojim poslovima. Mustafa je na poslu sjedio u kancelariji osam sati na dan, i kada ne bi bilo posla, tj. kad nije bilo mrtvaca ili mejta kako je on to volio reći, on bi igrao Football Manager, vodio je Leicester City, i bio je uspješan fudbalski trener u virtuelnom svijetu. Zbog te njegove ljubavi prema mejtu čitav je život maštao da konačno jednoga dana ode iz ove vukojebine, te se preseli u šeher Sarajevo, i to baš na naselje Mejtaš. Plata mu je u cvjećari bila dobra, ekipa na poslu sjajna. Pogotovo grobari. On se volio našaliti sa kolegama grobarima te im reći ponekad „ma vi ste svi moja braća, jer ja sam stari navijač Partizana, a mi smo svi Grobari!“ No imao je Mustafa i one teške dane i trenutke kada je mislio o svojoj sudbini, o preranoj smrti svojih roditelja i bratu koji živi čak u Subotici. Tada bi gledao da što prije zdimi s posla, nazove mene da dođem do njega doma, te da pustimo muziku ili sport, smotamo džoint i uz razgovor odagnamo misaone telale briga i nevolja.
No, ima jedna velika tajna u vezi Mustafe Pekmeza. Nešto što malo ko zna, pa čak ni ja to nijesam znao do nedavno, a vjerovao sam da mi je Mustafa uvijek sve govorio. Jedan bašluk. Bijaše to godina davna, najvjerojatnije 1979., kada je na ahiret preselio djed Mustafe Pekmeza, Alija sa svojih šezdeset ljeta. Djed Aljo, kako su ga zvale komšije i prijatelji sve četiri vjere, namjerno kažem četiri, jer onu četvrtu vjeroispovijest i naciju koja već mnogaja ljeta živi na ovom našem zemnom šaru zvanom Balkan svi zaboravljaju. Namjerno ili nenamjerno, to zaista ne znam, al me eto brine ta činjenica. Naime, djed Alija Pekmez bijaše čovjek ters. Vazda je nešto filozofirao, protivio se, protivrječio… Aman, ters! Kada se ženio mojom nanom, ovom što kad je se zaželim odem da je pogledam na Google maps-u, pričao mi je Mustafa, on čitave dvije sedmice nije ni sa kim govorio u kući jer nijesu spremili kolače koje je on baš jako želio da ima na svojoj svadbi. Valjda Mustafa na djeda Alju toliko voli slatko. Odlazio bi on tada kod komšije Mirka, ili do druga Jakova Abramoviča, te šnjima po čitave dane provodio u muhabetu, a da se svojima ne javi po heftu dana. E, kada je djed Alija bio pred smrt pozvao je svoga sina, Mustafinog oca, i svoju ženu, sada staru nanu, i rekao im sljedeće… „Neću da mi pravite nišan, oću bašluk, najveći na svijetu. Kad mi već nijesu napravili tahan-halvu za svadbu, onda ćete bogomi vi da mi pravite bašluk umjesto nišana na mezarju. Neću da čujem ni riječ protiv!“
I što su drugo mogli no da ispune želju djedu Alju i naprave najveći bašluk na svijetu… Mustafa često obilazi djedov grob, više njega gleda no nanu, iz razloga vam veoma jasnog, tu mu je i radno mjesto pa mu nije preša otići i popričati s djedom. Satima bi Mustafa sjedio i jadao se djedu Aliji, ili njegovom bašluku, onom koji je najveći na svijetu. A vjerujte mi, zaista je bio velik taj bašluk. Na vrh njega turban, pravio ga je stari kamenorijezac Marko, poznat po svojim bravurama na nadgrobnim pločama.
Čitava muka za Mustafu počela je onomad kada je na internetu u tim svojim cjelodnevnim sajber sjelima pročitao vijest da je Omer-aga Bašić ipak insan koji je sebi sagradio najveći bašluk na svijetu, negdje u Glamoču, visok čak 412 centimetara. I to ga je napravio davne 1798. godine. Pošto tada interneta nije bilo, onda kada je djedo Aljo preselio na ahiret 1979. godine, niko nije mogao znati od njegovih najbližih, ni njegov sin ni hanuma, da negdje u Glamoču, na putu koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč, ipak postoji jedan veći bašluk, i to mnogo veći no onaj koji je napravljen Aliji Pekmezu. Prvo što je Mustafa pomislio bilo je kako će to staroj nani reći… Neće li sada pred kraj života da je sekira time da nije ispunila amanet svoga voljenog, te da njegov bašluk nije najveći na svijetu. Vjerojatno da niko od njenih prijatelja nije obilazio taj dio Hercegovine, pa zato nije ni čula da tamo postoji veći bašluk od Aljinog. Provela ja čitav svoj vijek na dunjaluku ovdje, blizu rijeke Save, sedefli vode kako joj je nana tepala, tu nadomak drage joj Vojvodine i njenog najdražeg Novog Sada u koji je jednom bila, ali tu ljepotu nikada neće zaboraviti, govorila je. Uzrujao se tada Mustafa, to je trenutak kada je tamna senka tajne, tamna poput crnog čaja koji kuha Nasuf efendija u svojoj čajdžinici, pala na njega i njegovu glavu. Tekst je podijelio neki njegov prijatelj na fejsbuku, koga uzgred nije ni poznavao, a koji se zvao Franjo i živio je baš tamo negdje u Livnu. Na sajtu „Klix.ba“ stajala je slika ogromnog bašluka i naslov „Čudo u Glamoču: Omer-aga Bašić sam sebi izgradio najveći bašluk na Balkanu“. A u tekstu je pisalo sljedeće:
„Na ulazu u Glamoč nalazi se sigurno najgrandiozniji nadgrobni spomenik u našoj zemlji, bašluk Omer-age Bašića. Omer-agin kameni spomenik najveći je bašluk na Balkanu, a prema mišljenju nekih i u Evropi, visok je 412 centimetara.
Muhamed ef. Dragolovčanin, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Glamoč, ispričao nam je historiju ovog čudovišnog bašluka iz harema Jakir, koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč.
“Bašluk Omer-age Bašića napravljen je 1798. godine i sigurno je najveći na Balkanu. Staroosmanskog je oblika, klasičnog izgleda, samo su dimenzije netipične. Priča se da je bašluk ili nišan Omer-aga napravio za svog života”, donosi nam ef. Dragolovčanin zanimljivu anegdotu o čudesnom divovskom glamočkom bašluku.
Kamen koji je korišten za ovaj ogromni i netipični nadgrobni spomenik iz obližnjeg je majdana. Bašluk je bogato ukrašen topuzom ili buzdovanom i orijentalnom ornamentikom. “Po parcelama koje mi sad imamo, a koje su u vlasništvu Islamske zajednice, papiri pokazuju da je dio parcele na kojoj se nalazi bašluk, trideset do pedeset kvadrata, izdvojen. Iz toga zaključujemo da je bio zaštićen ili je bila planirana njegova zaštita kao nacionalnog spomenika”, kaže nam efendija Dragolovčanin, sugerirajući potrebu zaštite ovog vrijednog spomenika i danas.
Bašluk Omer-age Bašića, priča efendija, visok je tačno 4,12 metara, iako se pojavljuju i drugi podaci. Ipak, nije jedini sličnih dimenzija u Glamoču.
“U selu Odžak postoji nišan Omer-aginog brata koji je istog oblika i za nekoliko centimetra niži. Kad gledamo kulturno blago Glamoča, možemo reći da imamo cijeli niz nišana, od onih koji su stariji od pet stotina godina, onih koji datiraju iz vremena dolaska Osmanlija na ova područja. Tako postoje tri nišana na mezarju Radasklije, mezari jakrndžija, prvi su to oblici nišana označeni sjekirom na jednoj strani i sabljom na drugoj. Tek kasnije u 17. stoljeću dolaze ovi obrađeni, s turbanom, kao što je ovaj Omer-age Bašića”, priča nam efendija.
Iza Omer-age Bašića osim grandioznog bašluka nije ostalo previše toga zapisanog, ali bi se moglo zaključiti da je bio izuzetno imućan. Predaje govore da što je čovjek bio bogatiji, bašluk je bio veći.
Grandiozni spomenik koji je ostao iza Omer-age Bašića često obiđu putnici namjernici koji se vozeći drumom zaustave i fotografišu, baš kao što je to uradila i ekipa portala Klix.ba kad je tog februarskog dana krstarila kantonom s tri imena.
Gledajući ovaj ogromni bašluk, posebno uz snježnu bjelinu koja dodatno ističe njegovu predimenzioniranost, ne možete ne razmišljati o vremenu kad je nastao i čovjeku koji leži ispod njega, o njegovim pogledima na život i ono što dolazi poslije smrti.“
Dakle ne da samo nije bio najveći, no nije bio ni drugi najveći bašluk na svijetu jer negdje kod Odžaka postoji bašluk Omer-aginog brata koji je eto za samo par centimetara niži od ovog koji je Omer-aga Bašić sagradio sebi. Izgleda ipak ima većeg tersa od mog djeda Alije, a to su bili ovi Bašići, obojica, Allah ih nagrdio, pomisli Mustafa u sebi. No eto, ni ovaj efendija Dragolovčanin nije baš kako treba zborio ovdje, jer nišan i bašluk sigurno nisu isto, nije moj djed lud pa da miješa to dvoje, nije on džaba tražio da mu se izgradi baš bašluk i to najveći na svijetu, mogao je tada reći da hoće nišan a ne bašluk. Možda bi onda ipak nadmudrio ove Bašiće, oca im jebem, razmišljao je dalje Mustafa.
I tako su prolazili dani, hefte, mjeseci, a Mustafu je tajna tog bašluka mučila tako intenzivno, da je počeo sanjati mezarja. A dovoljno mu je mezara na javi, jer eto radi baš na groblju u cvjećari. Nikome o tome nije govorio, sve je više vremena provodio kod bašluka svoga djeda Alije i s njim se svađao. Takođe se toliko zaželio uštipaka svoje nane, onih s kajmakom i džemom, a nije joj smeo otići pred oči pa je danima na Google maps-u visio i šetao Titovom ulicom, te se zaustavljao baš na mjestu gdje ju je zakačila kamera i gledao je pun čežnje i nostalgije za njenom jednosmjernom ulicom, udaljenom na samo nekoliko minuta od njega biciklom, čeznuo je za njenim ćorsokakom. I sve tako dok mu jednog dana nije zazvonio telefon a s druge strane slušalice mu nanina komšinica saopštila da je nana pala u postelju, da se teško razboljela, a kako i neće kad joj je 97. godina, te da moli svoga unuka Mustafu da joj dođe i posjeti je, čisto da ga vidi prije nego i ona preseli na ahiret, tamo đe će je čekati njen dragi Alija sa širokim osmijehom. Tada je i meni zazvonio ovaj prokleti touchscreen telefon, te sam na jedvite jade jer mi je displej bio iskršen povukao onu zelenu slušalicu u desnu stranu i javio se, a Mustafa mi promuklim i rekao bih neispavanim glasom rekao da što prije dođem do njega, da mi ima ispričati nešto što niko ne zna, tajnu koju nikome nije rekao sem bašluku svoga djeda Alije. Dodao mi je da obavezno nabavim nešto da dunemo jer bez toga će muhabet biti teži no što zaista jeste, a težak je kao najveći bašluk na svijetu, kao bašluk Omera-age Bašića a ne moga djeda, majku im jebem svima zbog toga danima ne spavam, dreknu Mustafa i prekide vezu.
Nije ti moj druže dobri Bosna tamni vilajet, no ti je to naš jezik, ovaj koji govorimo a za koji se još od raspada Jugoslavije ne možemo dogovoriti kako se zove, počeo je Mustafa priču čim me je ugledao na ulaznim vratima njegove kuće. To sam ti čuo od od jednog našeg čovjeka, tu iz našeg kraja, iz okoline Brčkog… A od koga možeš čuti tako nešto sem od napaćenog čovjeka iz Posavine, nastavio je Mustafa. Načitan je on, kaže da mu je lično Midhat Begić ponekad pripovijedao o historiji naše književnosti i da ga je mnogo naučio od njega. E taj načitani čovjek, taj sumanuti evlija, reče da je čitao novi roman Miljenka Jergovića „Selidba“ i da je u tom romanu naišao na to o jeziku, da je naš jezik zapravo tamni vilajet koji prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao, a da je to Jergović pročitao u knjizi sarajevskog pjesnika Vuka Krnjevića, tačnije u predgovoru te knjige koja nosi naslov „Antologija pripovjedača iz Bosne i Hercegovine“ koju je naručio glavom i bradom Meša Selimović 1967. godine, te da je Jergović to zabilježio u svojoj „Selibdi“ kao jedan od najpreciznijih opisa našega naroda napravljen od strane pjesnika Krnjevića. I evo sijeci me gdje sam najtanji ako bi išta od ovoga zapamtio, jer znaš i sam da mene književnost ama uopšte ne zanima, da i mene ne muči isti problem jer evo već mjesecima razmišljam kako svojoj nani da saopštim jednu vijest, kako da joj to predočim i koje riječi da upotrebim a da se ona ne naljuti i ne razočara sad pred smrt, jer eto mi jučer javili da je pala u bolesničku posetlju, a ja moj brate ne znam kako ću joj na oči, završi Mustafa svoj monolog i zakuje pogled duboko u mene, tako duboko da sam osjećao kako mi njegove oči očajnički riju po stomaku tražeći odgovor na ovo pitanje. Šutio sam i gledao u mog prijatelja i prvi put se u životu osjetio glupim. Rekao sam mu nešto tipa, moj druže moraćeš o tome sam da dumaš, i čim sam to izgovorio Mustafa se razbesnio i istjerao me napolje psujući mi sve živo i mrtvo. Danima zbog toga nijesmo bili u kontaktu. Pozvao me je nakon toga, prošlo je neko dulje vrijeme, i rekao mi da mora da mi se izvini i da je našao riješenje za svoj problem onomad, te da sam bio u pravu i da mu oko toga niko nije mogao pomoći. Sretno je izustio, našao sam put u tamnom vilajetu, osvijetlio sam svoj jezik bakljom interneta, nećeš vjerovati, ali Google maps mi je pomogao a i baba se nakon toga oporavila ali sam je ipak morao smjestiti u starački dom jer nije više sposobna da se brine sama o sebi, reče Mustafa i spusti slušalicu.
Kod njega kući mi je nakon toga sve ispričao. A ja ću probati vjerodostojno o tome da posvjedočim. Išlo je nekako ovako… Mustafa je naime otišao kod nane, ispričao joj o tome da je na internetu pronašao da bašluk njenog supruga a njegovog djeda Alije ipak nije bio najveći na dunjaluku, te da su postojala čak dva bašluka veća od njega, jedan negdje u Glamoču a drugi u okolini Odžaka. Baka je slušala pomno svog unuka, ali je to uopće nije dodirivalo, te njegove riječi. Ona je mislila o nečemu drugom. Mustafu je to šokiralo, pitao ju je zar joj nije krivo zbog toga, zar joj nije žao što ipak nijesu ispunili djedovu poslednju želju, na šta je ona tiho odgovorila smijući se da to sada nije toliko važno, no da on njoj treba ispuniti želju pa da joj nekako omogući da ipak još jednom u životu vidi Novi Sad, iako je tu na samrtničkoj postelji blizu njene sedefli Save. To joj je bila želja čitav život, a nikako ju nije ostvarila. Mustafa se zabrinuo, nije znao što da čini, i onda se sjetio… Buknulo mu je u glavi. Sad ću ja brzo, nano, odoh kući po laptop. Pokazaću ti tvoj Novi Sad, rekao joj je i odmaglio. Vratio se Mustafa kod nane, konektovao se na internet, ušao na Google maps i ukucao u pretraživač ime Novog Sada, uzeo čovječuljka i odapnuo ga u sami centar grada, pored katedrale. Nana je razrogačenih očiju gledala kako je unuk šeta gradom koji je toliko voljela a nije ga uspjela nikada više posjetiti zbog raznoraznih životnih problema i čudnih puteva Gospodnjih, da bi joj potom pokazao i njihovu varoš, te je i kroz varoš proveo na isti način kao i kroz Novi Sad i u Titovoj ulici se zaustavio da joj pokaže nju samu, uslikanu negdje 2014. godine kako hita vjerojatno ka dućanu. Nana je šutjela i uživala u isto vrijeme. Negdje pred kraj druženja je konstatovala da ipak nije važno što djeda Alijin bašluk nije najveći na dunjaluku, on će se ipak toliko koliko vidjeti bolje od ostalih na Google maps-u, zar ne džanum Mustafa? I on se tada nasmijao i zagrlio je, poljubio u čelo, te je ostavio da odmori. Od tada Mustafa ne muči muku, a ni tajna bašluka ga više ne pritišće, shvatio je on tada da će zaista jednoga dana ako ne sada u 2018. godini, tehnologija dostići taj naprijedak, pa da će i bašluk djeda Alije moći vidjeti na Google maps-u, baš kao što u Titovoj ulici vidi svoju nanu kad god to zaželi, i moći će sve to i nakon što ona preseli na ahiret. Odmah pošto je završio svoju priču, nasmejan i radostan što je poentirao, zazvonio je telefon. Bili su to ljudi iz staračkog doma. Nana Rabija je preselila, rekli su mu.
Eto, o tome sam vam htio pripovijedati… O mom drugu Mustafi Pekmezu i njegovom Google maps-u.
Google maps Mustafe Pekmeza
Kada bi se uželio svoje bake, svoje nane, kako joj je on tepao naduvan dok gledamo fudbal a on mi o tome pripovijeda, moj drug Mustafa Pekmez otišao bi na „Google maps“, ukucao ime varoši u kojoj životarimo, te uzeo kursorom miša onog malog čovječuljka i odapnuo ga u glavnu, Titovu ulicu, pa virtuelno prohodao kroz nju i na samom kraju iste naišao na svoju nanu kojoj zamislite samo to, nije zamagljeno lice, te se vidi baš onako pravo dobro. Kamera ju je zakačila onomad kada su i kroz našu kasabicu prolazili ljudi iz korporacije zvane Google želeći da i ovaj mračni vilajet osvijetle i proknjiže ga, svaku njegovu uličicu zateftere u nepreglednim ladicama interneta. Malo bi gledao u nju, smiješio se, razmišljao o tome kako bi možda ipak bilo dobro da ode i posjeti je, jer naša varoš nije velika, a ona živi na samo petnaest minuta vožnje biciklom od njegove kuće u kojoj je ostao sam nakon smrti oca i majke, a i nana pravi sjajne uštipke s kajmakom i džemom. A ako neko voli džem, onda ga voli onaj koji se preziva Pekmez, rekao bi mi Mustafa pa bi sekund potom prasnuo u smijeh i cerio se čitav dan. Brat mu se preselio u Suboticu, tamo našao posao u jednoj agenciji za nekretnine, te dobio djecu s jednom vrijednom Madžaricom. A i ona, Ildika, i ona zna spremati kolačiće, govorio bi mi moj dobri drug.
Mustafa Pekmez radio je kao cvjećar na groblju, u kancelariji „Javnog gradskog poduzeća“, a pored prodaje vijenaca i cvijeća kojima bi se kitili sanduci i kaburi, on je tiskao i smrtovnice. Nije niko mogao umrijeti u varoši, a da Mustafa Pekmez nije o tome bio prvi obaviješten. Zvali bi ga ponekad u cik zore, prije sabaha, da se pojavi u kancelariji na gradskom groblju, te da otipka u računaru smrtovnicu, tiska je, i pripremi sve što je potrebno pripremiti za sutrašnji pokop. Znali su ga popovi i hodže, fratri i rabini, svi su ga gledali sa simpatijama i zapitkivali kako je stara, može li sama živjeti, i što je on ne posjećuje češće kad ionako i on sam živi a već mu je vrijeme za ženidbu i đečinu. Na to bi se Mustafa pravdao kako eto nejma čestite hanume u ovome mjestu, kako ođe više nema ni života a kamoli ženskoga svijeta. Najviše ga je volio stari rabin Šmuel, premda je Mustafa bio muslimanske vjeroispovijesti i Bošnjak po nacionalnosti. Rabin Šmuel bi mu ponekad umio dobacit nešto tipa „ma ti ćeš Mustafa vječno živjeti, tvoj iskreni osmijeh spasava ovaj svijet“, našta bi Mustafa odgovarao „ako te čuju rabine da tako govoriš o muslimanu, još nevjerniku jer eto ja nijesam klanjao namaz od osnovne škole a i tada ga nijesam klanjao pravilno, odbaciće te ove tvoje Jehudije… Al eto bar sam osunećen ko i ti, ako ništa drugo“. Rabin bi se samo smiješio i vrtio glavom, pa odlazio dalje svojim poslovima. Mustafa je na poslu sjedio u kancelariji osam sati na dan, i kada ne bi bilo posla, tj. kad nije bilo mrtvaca ili mejta kako je on to volio reći, on bi igrao Football Manager, vodio je Leicester City, i bio je uspješan fudbalski trener u virtuelnom svijetu. Zbog te njegove ljubavi prema mejtu čitav je život maštao da konačno jednoga dana ode iz ove vukojebine, te se preseli u šeher Sarajevo, i to baš na naselje Mejtaš. Plata mu je u cvjećari bila dobra, ekipa na poslu sjajna. Pogotovo grobari. On se volio našaliti sa kolegama grobarima te im reći ponekad „ma vi ste svi moja braća, jer ja sam stari navijač Partizana, a mi smo svi Grobari!“ No imao je Mustafa i one teške dane i trenutke kada je mislio o svojoj sudbini, o preranoj smrti svojih roditelja i bratu koji živi čak u Subotici. Tada bi gledao da što prije zdimi s posla, nazove mene da dođem do njega doma, te da pustimo muziku ili sport, smotamo džoint i uz razgovor odagnamo misaone telale briga i nevolja.
No, ima jedna velika tajna u vezi Mustafe Pekmeza. Nešto što malo ko zna, pa čak ni ja to nijesam znao do nedavno, a vjerovao sam da mi je Mustafa uvijek sve govorio. Jedan bašluk. Bijaše to godina davna, najvjerojatnije 1979., kada je na ahiret preselio djed Mustafe Pekmeza, Alija sa svojih šezdeset ljeta. Djed Aljo, kako su ga zvale komšije i prijatelji sve četiri vjere, namjerno kažem četiri, jer onu četvrtu vjeroispovijest i naciju koja već mnogaja ljeta živi na ovom našem zemnom šaru zvanom Balkan svi zaboravljaju. Namjerno ili nenamjerno, to zaista ne znam, al me eto brine ta činjenica. Naime, djed Alija Pekmez bijaše čovjek ters. Vazda je nešto filozofirao, protivio se, protivrječio… Aman, ters! Kada se ženio mojom nanom, ovom što kad je se zaželim odem da je pogledam na Google maps-u, pričao mi je Mustafa, on čitave dvije sedmice nije ni sa kim govorio u kući jer nijesu spremili kolače koje je on baš jako želio da ima na svojoj svadbi. Valjda Mustafa na djeda Alju toliko voli slatko. Odlazio bi on tada kod komšije Mirka, ili do druga Jakova Abramoviča, te šnjima po čitave dane provodio u muhabetu, a da se svojima ne javi po heftu dana. E, kada je djed Alija bio pred smrt pozvao je svoga sina, Mustafinog oca, i svoju ženu, sada staru nanu, i rekao im sljedeće… „Neću da mi pravite nišan, oću bašluk, najveći na svijetu. Kad mi već nijesu napravili tahan-halvu za svadbu, onda ćete bogomi vi da mi pravite bašluk umjesto nišana na mezarju. Neću da čujem ni riječ protiv!“
I što su drugo mogli no da ispune želju djedu Alju i naprave najveći bašluk na svijetu… Mustafa često obilazi djedov grob, više njega gleda no nanu, iz razloga vam veoma jasnog, tu mu je i radno mjesto pa mu nije preša otići i popričati s djedom. Satima bi Mustafa sjedio i jadao se djedu Aliji, ili njegovom bašluku, onom koji je najveći na svijetu. A vjerujte mi, zaista je bio velik taj bašluk. Na vrh njega turban, pravio ga je stari kamenorijezac Marko, poznat po svojim bravurama na nadgrobnim pločama.
Čitava muka za Mustafu počela je onomad kada je na internetu u tim svojim cjelodnevnim sajber sjelima pročitao vijest da je Omer-aga Bašić ipak insan koji je sebi sagradio najveći bašluk na svijetu, negdje u Glamoču, visok čak 412 centimetara. I to ga je napravio davne 1798. godine. Pošto tada interneta nije bilo, onda kada je djedo Aljo preselio na ahiret 1979. godine, niko nije mogao znati od njegovih najbližih, ni njegov sin ni hanuma, da negdje u Glamoču, na putu koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč, ipak postoji jedan veći bašluk, i to mnogo veći no onaj koji je napravljen Aliji Pekmezu. Prvo što je Mustafa pomislio bilo je kako će to staroj nani reći… Neće li sada pred kraj života da je sekira time da nije ispunila amanet svoga voljenog, te da njegov bašluk nije najveći na svijetu. Vjerojatno da niko od njenih prijatelja nije obilazio taj dio Hercegovine, pa zato nije ni čula da tamo postoji veći bašluk od Aljinog. Provela ja čitav svoj vijek na dunjaluku ovdje, blizu rijeke Save, sedefli vode kako joj je nana tepala, tu nadomak drage joj Vojvodine i njenog najdražeg Novog Sada u koji je jednom bila, ali tu ljepotu nikada neće zaboraviti, govorila je. Uzrujao se tada Mustafa, to je trenutak kada je tamna senka tajne, tamna poput crnog čaja koji kuha Nasuf efendija u svojoj čajdžinici, pala na njega i njegovu glavu. Tekst je podijelio neki njegov prijatelj na fejsbuku, koga uzgred nije ni poznavao, a koji se zvao Franjo i živio je baš tamo negdje u Livnu. Na sajtu „Klix.ba“ stajala je slika ogromnog bašluka i naslov „Čudo u Glamoču: Omer-aga Bašić sam sebi izgradio najveći bašluk na Balkanu“. A u tekstu je pisalo sljedeće:
„Na ulazu u Glamoč nalazi se sigurno najgrandiozniji nadgrobni spomenik u našoj zemlji, bašluk Omer-age Bašića. Omer-agin kameni spomenik najveći je bašluk na Balkanu, a prema mišljenju nekih i u Evropi, visok je 412 centimetara.
Muhamed ef. Dragolovčanin, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Glamoč, ispričao nam je historiju ovog čudovišnog bašluka iz harema Jakir, koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč.
“Bašluk Omer-age Bašića napravljen je 1798. godine i sigurno je najveći na Balkanu. Staroosmanskog je oblika, klasičnog izgleda, samo su dimenzije netipične. Priča se da je bašluk ili nišan Omer-aga napravio za svog života”, donosi nam ef. Dragolovčanin zanimljivu anegdotu o čudesnom divovskom glamočkom bašluku.
Kamen koji je korišten za ovaj ogromni i netipični nadgrobni spomenik iz obližnjeg je majdana. Bašluk je bogato ukrašen topuzom ili buzdovanom i orijentalnom ornamentikom.
“Po parcelama koje mi sad imamo, a koje su u vlasništvu Islamske zajednice, papiri pokazuju da je dio parcele na kojoj se nalazi bašluk, trideset do pedeset kvadrata, izdvojen. Iz toga zaključujemo da je bio zaštićen ili je bila planirana njegova zaštita kao nacionalnog spomenika”, kaže nam efendija Dragolovčanin, sugerirajući potrebu zaštite ovog vrijednog spomenika i danas.
Bašluk Omer-age Bašića, priča efendija, visok je tačno 4,12 metara, iako se pojavljuju i drugi podaci. Ipak, nije jedini sličnih dimenzija u Glamoču.
“U selu Odžak postoji nišan Omer-aginog brata koji je istog oblika i za nekoliko centimetra niži. Kad gledamo kulturno blago Glamoča, možemo reći da imamo cijeli niz nišana, od onih koji su stariji od pet stotina godina, onih koji datiraju iz vremena dolaska Osmanlija na ova područja. Tako postoje tri nišana na mezarju Radasklije, mezari jakrndžija, prvi su to oblici nišana označeni sjekirom na jednoj strani i sabljom na drugoj. Tek kasnije u 17. stoljeću dolaze ovi obrađeni, s turbanom, kao što je ovaj Omer-age Bašića”, priča nam efendija.
Iza Omer-age Bašića osim grandioznog bašluka nije ostalo previše toga zapisanog, ali bi se moglo zaključiti da je bio izuzetno imućan. Predaje govore da što je čovjek bio bogatiji, bašluk je bio veći.
Grandiozni spomenik koji je ostao iza Omer-age Bašića često obiđu putnici namjernici koji se vozeći drumom zaustave i fotografišu, baš kao što je to uradila i ekipa portala Klix.ba kad je tog februarskog dana krstarila kantonom s tri imena.
Gledajući ovaj ogromni bašluk, posebno uz snježnu bjelinu koja dodatno ističe njegovu predimenzioniranost, ne možete ne razmišljati o vremenu kad je nastao i čovjeku koji leži ispod njega, o njegovim pogledima na život i ono što dolazi poslije smrti.“
Dakle ne da samo nije bio najveći, no nije bio ni drugi najveći bašluk na svijetu jer negdje kod Odžaka postoji bašluk Omer-aginog brata koji je eto za samo par centimetara niži od ovog koji je Omer-aga Bašić sagradio sebi. Izgleda ipak ima većeg tersa od mog djeda Alije, a to su bili ovi Bašići, obojica, Allah ih nagrdio, pomisli Mustafa u sebi. No eto, ni ovaj efendija Dragolovčanin nije baš kako treba zborio ovdje, jer nišan i bašluk sigurno nisu isto, nije moj djed lud pa da miješa to dvoje, nije on džaba tražio da mu se izgradi baš bašluk i to najveći na svijetu, mogao je tada reći da hoće nišan a ne bašluk. Možda bi onda ipak nadmudrio ove Bašiće, oca im jebem, razmišljao je dalje Mustafa.
I tako su prolazili dani, hefte, mjeseci, a Mustafu je tajna tog bašluka mučila tako intenzivno, da je počeo sanjati mezarja. A dovoljno mu je mezara na javi, jer eto radi baš na groblju u cvjećari. Nikome o tome nije govorio, sve je više vremena provodio kod bašluka svoga djeda Alije i s njim se svađao. Takođe se toliko zaželio uštipaka svoje nane, onih s kajmakom i džemom, a nije joj smeo otići pred oči pa je danima na Google maps-u visio i šetao Titovom ulicom, te se zaustavljao baš na mjestu gdje ju je zakačila kamera i gledao je pun čežnje i nostalgije za njenom jednosmjernom ulicom, udaljenom na samo nekoliko minuta od njega biciklom, čeznuo je za njenim ćorsokakom.
I sve tako dok mu jednog dana nije zazvonio telefon a s druge strane slušalice mu nanina komšinica saopštila da je nana pala u postelju, da se teško razboljela, a kako i neće kad joj je 97. godina, te da moli svoga unuka Mustafu da joj dođe i posjeti je, čisto da ga vidi prije nego i ona preseli na ahiret, tamo đe će je čekati njen dragi Alija sa širokim osmijehom. Tada je i meni zazvonio ovaj prokleti touchscreen telefon, te sam na jedvite jade jer mi je displej bio iskršen povukao onu zelenu slušalicu u desnu stranu i javio se, a Mustafa mi promuklim i rekao bih neispavanim glasom rekao da što prije dođem do njega, da mi ima ispričati nešto što niko ne zna, tajnu koju nikome nije rekao sem bašluku svoga djeda Alije. Dodao mi je da obavezno nabavim nešto da dunemo jer bez toga će muhabet biti teži no što zaista jeste, a težak je kao najveći bašluk na svijetu, kao bašluk Omera-age Bašića a ne moga djeda, majku im jebem svima zbog toga danima ne spavam, dreknu Mustafa i prekide vezu.
Nije ti moj druže dobri Bosna tamni vilajet, no ti je to naš jezik, ovaj koji govorimo a za koji se još od raspada Jugoslavije ne možemo dogovoriti kako se zove, počeo je Mustafa priču čim me je ugledao na ulaznim vratima njegove kuće. To sam ti čuo od od jednog našeg čovjeka, tu iz našeg kraja, iz okoline Brčkog… A od koga možeš čuti tako nešto sem od napaćenog čovjeka iz Posavine, nastavio je Mustafa. Načitan je on, kaže da mu je lično Midhat Begić ponekad pripovijedao o historiji naše književnosti i da ga je mnogo naučio od njega. E taj načitani čovjek, taj sumanuti evlija, reče da je čitao novi roman Miljenka Jergovića „Selidba“ i da je u tom romanu naišao na to o jeziku, da je naš jezik zapravo tamni vilajet koji prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao, a da je to Jergović pročitao u knjizi sarajevskog pjesnika Vuka Krnjevića, tačnije u predgovoru te knjige koja nosi naslov „Antologija pripovjedača iz Bosne i Hercegovine“ koju je naručio glavom i bradom Meša Selimović 1967. godine, te da je Jergović to zabilježio u svojoj „Selibdi“ kao jedan od najpreciznijih opisa našega naroda napravljen od strane pjesnika Krnjevića. I evo sijeci me gdje sam najtanji ako bi išta od ovoga zapamtio, jer znaš i sam da mene književnost ama uopšte ne zanima, da i mene ne muči isti problem jer evo već mjesecima razmišljam kako svojoj nani da saopštim jednu vijest, kako da joj to predočim i koje riječi da upotrebim a da se ona ne naljuti i ne razočara sad pred smrt, jer eto mi jučer javili da je pala u bolesničku posetlju, a ja moj brate ne znam kako ću joj na oči, završi Mustafa svoj monolog i zakuje pogled duboko u mene, tako duboko da sam osjećao kako mi njegove oči očajnički riju po stomaku tražeći odgovor na ovo pitanje.
Šutio sam i gledao u mog prijatelja i prvi put se u životu osjetio glupim. Rekao sam mu nešto tipa, moj druže moraćeš o tome sam da dumaš, i čim sam to izgovorio Mustafa se razbesnio i istjerao me napolje psujući mi sve živo i mrtvo. Danima zbog toga nijesmo bili u kontaktu. Pozvao me je nakon toga, prošlo je neko dulje vrijeme, i rekao mi da mora da mi se izvini i da je našao riješenje za svoj problem onomad, te da sam bio u pravu i da mu oko toga niko nije mogao pomoći. Sretno je izustio, našao sam put u tamnom vilajetu, osvijetlio sam svoj jezik bakljom interneta, nećeš vjerovati, ali Google maps mi je pomogao a i baba se nakon toga oporavila ali sam je ipak morao smjestiti u starački dom jer nije više sposobna da se brine sama o sebi, reče Mustafa i spusti slušalicu.
Kod njega kući mi je nakon toga sve ispričao. A ja ću probati vjerodostojno o tome da posvjedočim. Išlo je nekako ovako…
Mustafa je naime otišao kod nane, ispričao joj o tome da je na internetu pronašao da bašluk njenog supruga a njegovog djeda Alije ipak nije bio najveći na dunjaluku, te da su postojala čak dva bašluka veća od njega, jedan negdje u Glamoču a drugi u okolini Odžaka. Baka je slušala pomno svog unuka, ali je to uopće nije dodirivalo, te njegove riječi. Ona je mislila o nečemu drugom. Mustafu je to šokiralo, pitao ju je zar joj nije krivo zbog toga, zar joj nije žao što ipak nijesu ispunili djedovu poslednju želju, na šta je ona tiho odgovorila smijući se da to sada nije toliko važno, no da on njoj treba ispuniti želju pa da joj nekako omogući da ipak još jednom u životu vidi Novi Sad, iako je tu na samrtničkoj postelji blizu njene sedefli Save. To joj je bila želja čitav život, a nikako ju nije ostvarila. Mustafa se zabrinuo, nije znao što da čini, i onda se sjetio… Buknulo mu je u glavi. Sad ću ja brzo, nano, odoh kući po laptop. Pokazaću ti tvoj Novi Sad, rekao joj je i odmaglio. Vratio se Mustafa kod nane, konektovao se na internet, ušao na Google maps i ukucao u pretraživač ime Novog Sada, uzeo čovječuljka i odapnuo ga u sami centar grada, pored katedrale. Nana je razrogačenih očiju gledala kako je unuk šeta gradom koji je toliko voljela a nije ga uspjela nikada više posjetiti zbog raznoraznih životnih problema i čudnih puteva Gospodnjih, da bi joj potom pokazao i njihovu varoš, te je i kroz varoš proveo na isti način kao i kroz Novi Sad i u Titovoj ulici se zaustavio da joj pokaže nju samu, uslikanu negdje 2014. godine kako hita vjerojatno ka dućanu. Nana je šutjela i uživala u isto vrijeme. Negdje pred kraj druženja je konstatovala da ipak nije važno što djeda Alijin bašluk nije najveći na dunjaluku, on će se ipak toliko koliko vidjeti bolje od ostalih na Google maps-u, zar ne džanum Mustafa? I on se tada nasmijao i zagrlio je, poljubio u čelo, te je ostavio da odmori. Od tada Mustafa ne muči muku, a ni tajna bašluka ga više ne pritišće, shvatio je on tada da će zaista jednoga dana ako ne sada u 2018. godini, tehnologija dostići taj naprijedak, pa da će i bašluk djeda Alije moći vidjeti na Google maps-u, baš kao što u Titovoj ulici vidi svoju nanu kad god to zaželi, i moći će sve to i nakon što ona preseli na ahiret. Odmah pošto je završio svoju priču, nasmejan i radostan što je poentirao, zazvonio je telefon. Bili su to ljudi iz staračkog doma. Nana Rabija je preselila, rekli su mu.
Eto, o tome sam vam htio pripovijedati… O mom drugu Mustafi Pekmezu i njegovom Google maps-u.