Drugarske večeri

Objavljeno 13. 04. 1998.

 

Bog je kod nas nekada dobro živio. Jest da je bilo malo svijeta u crkvama i džamijama, pa se svako malo s pragova hrama morala brisati prašina, ali se zato duh njegov mogao prošetati svijetom, nije mu bilo tijesno i nije se morao u svete kuće zatvarati. Eto, recimo, šta je sve u ono vrijeme bilo bogovsko: bogovski su bili nedjeljni ručkovi, bogovska je bila Prva savezna nogometna liga, bogovski su bili vikendi u Dubrovniku, pa drugarske večeri Službe društvenog knjigovodstva, Privredne banke ili Unioninvesta, organizirane povodom Osmoga marta ili Dana radne organizacije.

E, zaustavimo se baš kod drugarskih večeri. Bolje stojeće firme vodile su svoje radnike negdje izvan grada, recimo u Neum ili u Makarsku, a one obične organizacije udruženog rada zakupljivale su neku birtiju ili – još češće – salu doma kulture i priređivale nezaboravne derneke o kojima se i danas priča i kojih se naše majke i očevi sjete kad god im je teško, jer ne znaju na šta su potrošili mladost. Poslije im bude lakše jer su te drugarske večeri bile bogovske, jer ih danas više nema, jer se Bog u većini slučajeva povukao u džamiju i crkvu pa odatle ne izlazi da ne vidi bijedu svoje zemlje.

Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu dvorane priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo U. Ono je prekriveno bijelim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova U je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Ili jednostavnije: “Služba društvenog knjigovodstva garant je urednog financijskoga poslovanja – E. Kardelj.”

Duž slova U će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce s kolom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.

U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti (osim Albanaca – njihove pjesme niko nije pjevao). A onda bi uslijedio ples. Referent Smajo ili portir Zoran uključivao je gramofon Tosca 15, pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.

Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.

Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga. Bilo je to vrijeme kada je on bio tu i kada su svi, pa i budući zločinci, bili nevini. Nigdje kao u smiraju drugarske večeri nije tako lijepo i prirodno nalijegao stih Nikole Šopa:

“O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati… I koji put, kad magla bude sniježno sipila, sipila na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol koji ti je pao na jedno uho.”

Miljenko Jergović 20. 12. 2017.