Upravo zato što su obojica prevashodno pjesnici, Mehmedinović i Vešović pišu prozu kao da pišu poeziju. I zato je njihova proza samo nastavljanje poezije ali drugim sredstvima. Svuda – u proznim fragmentima, dnevničkim zapisima, polemikama, esejima o književnosti (i svemu tome zajedno u isto vrijeme ) – susrećemo se upravo s prenošenjem metodologije pjesničkog mišljenja u prozni tekst, s projekcijom poezije u prozu. Forma je u poeziji manje odjeljiva od sadržaja nego tijelo od duha. „Čemu poezija uči proznog pisca? Uči ga da specifična težina riječi zavisi od konteksta, uči ga sažetom mišljenju, izostavljanju onoga što se samo po sebi razumije, opasnostima koje se kriju u uzvišenom usmjerenju misli.“ Tako – Brodski.
„Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo – rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustva ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.“ Ovako – Mehmedinović.
Nisam profesor književnosti i ovo nije ozbiljna, stručna studija već rezultat odluke da slijedim intuiciju koja mi grčevima u utrobi signalizira da Semezdinov „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ i još nezavršen i neobjavljen Vešovićev „Život bez Gordane“, ma koliko se o različitim poetikama i temperamentima radilo, izviru na istom mjestu. Negdje u dubinama ambisa koji spominje Bolaño, ambisa u koji padaju i iz kojeg nam se javljaju. Obojica pišu o ljubavi, o dvije žene, jednoj mrtvoj, drugoj bolesnoj. Obojici je svijet izvaljen iz ležišta, izmješten, iščašen, nepovratno promijenjen. I to po drugi put. Sada ih ambis zaziva rečenicama kao kada se dan nakon infarkta Semezdin prisjeća „rudimentarnog“ stiha „zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića: „Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.“
Jedan je zauvijek izgubio sidrište i balans, osobu koja je njegov svijet upotpunjavala, obogaćivala i održavala. Ženu koja ga je činila boljim „čoekom“. I boljim pjesnikom. Što je po mom mišljenju ista stvar. „Čak sam ponekad prozirao da me voli ‘kao dijete paralizirano od rođenja’, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.“ Vešović može samo da prihvati, zagrli, udahne bol. Da se prepusti tmini i da nam reportaže iz bezdana šalje. Kao po ideji Archibalda MacLeisha. „Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem.“
Mehmedinovićev je najveći strah – da ga ona ne zaboravi. Pa tako jedan paragraf započinje objašnjavajući da čitav život svoje ime nosi kao teret bez značenja. I zatim objašnjava kako je „tek danas, u 56. godini“ potpuno izmiren i poistovjećen sa svojim imenom. Razlog? Doktor Sanju ispituje koja je godina, koji je mjesec ( „april je najsuroviji mjesec“) i zatim pokaže na njega i pita – tko je ovo? A Mehmedinović se smrzne. Učini mu se da ona kroz njega gleda i studen počinje da ga preplavljuje. Ali tada primjećuje da se Sanjin izraz lica mijenja, da ga gleda „kao da me spasila iz nepostojanja, izrazom najčistije ljubavi“ i odgovara: „Semezdin, moj.“
Nakon što ga je prepoznala, Semezdin Mehmedinović shvaća da: „I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“ Samo najveći majstori mogu da ovako sabiju povijest i intenzitet jedne ljubavi, da sažmu nekoliko desetljeća zajedničkog života, od onog trenutka kada ju je sa prozora svoje studentske sobe vidio, u te dvije riječi: „Semezdin, moj.“ Dvije riječi dovoljne da ti rasparaju srce. Ali ga istovremeno ispune nadom i vjerom u ljubav, čovječanstvo i pisanu riječ.
Obojica osjećaju krivnju prema svojim ženama. Vešović, koji je svojim verbalnim i polemičkim umijećem poništio, rasturio, izdevetao kao dječurliju i rastavio na proste faktore mnoge od zločinačkih kreatura koje je porodila balkanska stvarnost u posljednjih četvrt stoljeća i onih što su nakon godine nulte otkrili svoju pravu prirodu i pozvjerili pa je trebalo da ih se kao zvijeri razotkrije, nastavlja plemenitu tradiciju Krleže i Kiša čiji su „Moj obračun s njima“ i „Čas anatomije“ vrhunci ovog drevnog žanra zvanog polemika što dolazi od polemos, starogrčke riječi za rat. Takvih šampiona pameti, morala, branitelja zdravog razuma i dobrote uvijek je na Balkanu bilo malo, uvijek su stajali nasuprot gomili, ali su nam spašavali obraz razarajući laž, dvoličnost, zloću i glupost, zločinačku i pljačkašku narav vremena u kojem smo živjeli i živimo dok nam ta ista bagra koju su kirurški precizno rasporili i trulež, gnjilu savjest i slijepu ambiciju urbi et orbi prokazali i dan, danas kao jedinu moguću stvarnost prodaju.
Ali ni prema kome oštriji Marko Vešović nije nego prema samom sebi, zarivajući svoj ogledni skalpel tamo gdje najviše boli, proganjan sjećanjima na situacije kada nije reagirao – a trebao je, opisujući trenutke kada je svoju Gordanu zatajio. U tim trenucima osjećam divljenje pred hrabrošću da se ovako pred svima rasprostre vlastita intima no istovremeno dijelim Vešovićev stid.
Mehmedinović pak o svojoj Sanji – koja je stala između njega i napunjenog kalašnjikova u rukama ubojice – piše: „Tvoje tijelo sam godinama transformirao u tekst. I to je moja izdaja.“ Obojica su najstroži prema sebi. Obojica sebi – ne praštaju.
Iako bi se razlike mogle nabrajati i valjano argumentirati a površinske sličnosti gomilati i činiti se uvjerljivima, uvjeren sam kako je ono što ova dva pjesnika neraskidivo veže upravo odnos prema književnosti, razlog zbog kojeg pišu – jedini ispravan razlog: jer ne mogu da ne pišu. Na pitanje o cilju oni odgovaraju o uzroku jer drugog odgovora ne može biti. „Stvar, putem mene, sama sebe piše.“ Pjesnik je sredstvo postojanja jezika. „Herostrat da proslavi svoje ime, spaljuje hram. Pjesnik, da bi proslavio hram, spaljuje sebe.“
U suvremenom društvu, u 21. stoljeću, pisati poeziju znači stati dijametralno suprotno u odnosu na ono što se ljudima pokušava prikazati kao najvažnije. U svijetu gdje si ono što imaš, gdje si važniji što više posjeduješ, u svijetu koji te uvjerava da je zgrtanje para – svim domišljenim sredstvima, pa i preko grobova, posebno preko grobova – ultimativni smisao ljudskog života, biti pjesnik znači živjeti mimo svijeta, odbaciti sveprisutne i dominantne vrijednosti i pišući pokušati, ma koliko uzaludno bilo, da spasiš svijet. Makar je taj svijet zatvoren u krhku krletku tvoga tijela i sačinjen od sjećanja i zaborava, ljubavi i tuge. Kao u staroj židovskoj – ako spasiš jedan život, spasio si čitavo čovječanstvo.
Zahvaljujući i usprkos nasumičnim udarcima indiferentnog univerzuma nastaju knjige Vešovića i Mehmedinovića. Za Marka Darinkinog siguran sam da je ljubav i vjeru u poeziju baštinio od Rusa, od Mandeljštama, Baratinskog, Ahmatove, Brodskog i Cvetajeve koja je ispisala ne samo neke od najljepših stihova dvadesetog vijeka nego je i vanredno lucidno pisala o pjesničkom pozivu. I ona se pitala čemu trud. Biti čovjek važnije je zato što je potrebnije. Doktor je također važniji jer je potrebniji društvu. „Izuzev parazita – sve je važnije od nas (pjesnika)“ piše Cvetajeva (ne mogu da ne spomenem kako je Josif Brodski osuđen zbog društvenog parazitizma na prisilan rad a sama Marina prala je u jednom trenutku stubišta Ruskog društva pisaca) i nastavlja: „I znajući to, počevši o tome da pišem bistra uma i dobrog pamćenja, ništa manje bistra i sigurna tvrdim da se ni za koji drugi posao mijenjala ne bih. Znajući više, činim manje. Zato mi oproštaja nema. Samo će takvi kao ja biti pozvani pred Strašni sud savjesti. Ali ako postoji Strašni sud riječi – pred njim sam čista.“
Taj Strašni sud riječi poznaju i Vešović i Mehmedinović. Njihova djela materijalni su svjedoci. „Poljska konjica“ i „Smrt je majstor iz Sarajeva“. „Sarajevo blues“. I smiješ se „zato što ovo mjesto zoveš paklom i bježiš odavde uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“ A kad smo kod vjere u poeziju, Marko Vešović sigurno je jedan od njenih najboljih tumača i najvećih vjernika o čemu svjedoči i anegdota „koju sam načuo prolazeći kraj svojih studenata: ‘Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?’ – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje. ‘Ne’, odgovorio je moj student. ‘Marko Vešović ovdje drži službu božju!’“
Za Mehmedinovića je dovoljno reći kako on lakonski, decidirano i blago objašnjava da piše za sebe – jer mu prija. Na jednom mjestu ovako pojašnjava stvaralački proces: „Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.“
Nisu traume koje trpi moj pjesnički tandem po ničemu posebne. U pitanju su bolest i smrt – životni suputnici svakoga od nas. Niti je njihova bol, patnja i ljubav važnija, intenzivnija i drugačija – vrednija od bilo kojeg od milijardi ljudi. Ne, posebna je samo sposobnost da svoju traumu pretvore u literaturu najvišeg reda, univerzalno iskustvo u kojem će se svako moći prepoznati. Ako nismo sposobni pretvoriti agoniju vlastitih života u pogonsko gorivo, što ćemo s njom? Dopustiti joj da truje sve naše odnose, slučajne poglede, susrete, razgovore, bliskost i samoću? Agonija i ekstaza potencijal su za djela kojima ćemo se iskupiti za slučajnost rođenja, za svaki dah i zraku sunca koja nam obasjava lice, stišće zjenice i olakšava trajanje u svijetu tjerajući nas da ne odustanemo od njega; da ne odustanemo od – sebe. „Život je željeznička stanica. A kada odlazim – to vam neću reći.“
Srce je organizam od čovjeka/3
Upravo zato što su obojica prevashodno pjesnici, Mehmedinović i Vešović pišu prozu kao da pišu poeziju. I zato je njihova proza samo nastavljanje poezije ali drugim sredstvima. Svuda – u proznim fragmentima, dnevničkim zapisima, polemikama, esejima o književnosti (i svemu tome zajedno u isto vrijeme ) – susrećemo se upravo s prenošenjem metodologije pjesničkog mišljenja u prozni tekst, s projekcijom poezije u prozu. Forma je u poeziji manje odjeljiva od sadržaja nego tijelo od duha. „Čemu poezija uči proznog pisca? Uči ga da specifična težina riječi zavisi od konteksta, uči ga sažetom mišljenju, izostavljanju onoga što se samo po sebi razumije, opasnostima koje se kriju u uzvišenom usmjerenju misli.“ Tako – Brodski.
„Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo – rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustva ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.“ Ovako – Mehmedinović.
Nisam profesor književnosti i ovo nije ozbiljna, stručna studija već rezultat odluke da slijedim intuiciju koja mi grčevima u utrobi signalizira da Semezdinov „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ i još nezavršen i neobjavljen Vešovićev „Život bez Gordane“, ma koliko se o različitim poetikama i temperamentima radilo, izviru na istom mjestu. Negdje u dubinama ambisa koji spominje Bolaño, ambisa u koji padaju i iz kojeg nam se javljaju. Obojica pišu o ljubavi, o dvije žene, jednoj mrtvoj, drugoj bolesnoj. Obojici je svijet izvaljen iz ležišta, izmješten, iščašen, nepovratno promijenjen. I to po drugi put. Sada ih ambis zaziva rečenicama kao kada se dan nakon infarkta Semezdin prisjeća „rudimentarnog“ stiha „zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića: „Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.“
Jedan je zauvijek izgubio sidrište i balans, osobu koja je njegov svijet upotpunjavala, obogaćivala i održavala. Ženu koja ga je činila boljim „čoekom“. I boljim pjesnikom. Što je po mom mišljenju ista stvar. „Čak sam ponekad prozirao da me voli ‘kao dijete paralizirano od rođenja’, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.“ Vešović može samo da prihvati, zagrli, udahne bol. Da se prepusti tmini i da nam reportaže iz bezdana šalje. Kao po ideji Archibalda MacLeisha. „Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem.“
Mehmedinovićev je najveći strah – da ga ona ne zaboravi. Pa tako jedan paragraf započinje objašnjavajući da čitav život svoje ime nosi kao teret bez značenja. I zatim objašnjava kako je „tek danas, u 56. godini“ potpuno izmiren i poistovjećen sa svojim imenom. Razlog? Doktor Sanju ispituje koja je godina, koji je mjesec ( „april je najsuroviji mjesec“) i zatim pokaže na njega i pita – tko je ovo? A Mehmedinović se smrzne. Učini mu se da ona kroz njega gleda i studen počinje da ga preplavljuje. Ali tada primjećuje da se Sanjin izraz lica mijenja, da ga gleda „kao da me spasila iz nepostojanja, izrazom najčistije ljubavi“ i odgovara: „Semezdin, moj.“
Nakon što ga je prepoznala, Semezdin Mehmedinović shvaća da: „I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“ Samo najveći majstori mogu da ovako sabiju povijest i intenzitet jedne ljubavi, da sažmu nekoliko desetljeća zajedničkog života, od onog trenutka kada ju je sa prozora svoje studentske sobe vidio, u te dvije riječi: „Semezdin, moj.“ Dvije riječi dovoljne da ti rasparaju srce. Ali ga istovremeno ispune nadom i vjerom u ljubav, čovječanstvo i pisanu riječ.
Obojica osjećaju krivnju prema svojim ženama. Vešović, koji je svojim verbalnim i polemičkim umijećem poništio, rasturio, izdevetao kao dječurliju i rastavio na proste faktore mnoge od zločinačkih kreatura koje je porodila balkanska stvarnost u posljednjih četvrt stoljeća i onih što su nakon godine nulte otkrili svoju pravu prirodu i pozvjerili pa je trebalo da ih se kao zvijeri razotkrije, nastavlja plemenitu tradiciju Krleže i Kiša čiji su „Moj obračun s njima“ i „Čas anatomije“ vrhunci ovog drevnog žanra zvanog polemika što dolazi od polemos, starogrčke riječi za rat. Takvih šampiona pameti, morala, branitelja zdravog razuma i dobrote uvijek je na Balkanu bilo malo, uvijek su stajali nasuprot gomili, ali su nam spašavali obraz razarajući laž, dvoličnost, zloću i glupost, zločinačku i pljačkašku narav vremena u kojem smo živjeli i živimo dok nam ta ista bagra koju su kirurški precizno rasporili i trulež, gnjilu savjest i slijepu ambiciju urbi et orbi prokazali i dan, danas kao jedinu moguću stvarnost prodaju.
Ali ni prema kome oštriji Marko Vešović nije nego prema samom sebi, zarivajući svoj ogledni skalpel tamo gdje najviše boli, proganjan sjećanjima na situacije kada nije reagirao – a trebao je, opisujući trenutke kada je svoju Gordanu zatajio. U tim trenucima osjećam divljenje pred hrabrošću da se ovako pred svima rasprostre vlastita intima no istovremeno dijelim Vešovićev stid.
Mehmedinović pak o svojoj Sanji – koja je stala između njega i napunjenog kalašnjikova u rukama ubojice – piše: „Tvoje tijelo sam godinama transformirao u tekst. I to je moja izdaja.“ Obojica su najstroži prema sebi. Obojica sebi – ne praštaju.
Iako bi se razlike mogle nabrajati i valjano argumentirati a površinske sličnosti gomilati i činiti se uvjerljivima, uvjeren sam kako je ono što ova dva pjesnika neraskidivo veže upravo odnos prema književnosti, razlog zbog kojeg pišu – jedini ispravan razlog: jer ne mogu da ne pišu. Na pitanje o cilju oni odgovaraju o uzroku jer drugog odgovora ne može biti. „Stvar, putem mene, sama sebe piše.“ Pjesnik je sredstvo postojanja jezika. „Herostrat da proslavi svoje ime, spaljuje hram. Pjesnik, da bi proslavio hram, spaljuje sebe.“
U suvremenom društvu, u 21. stoljeću, pisati poeziju znači stati dijametralno suprotno u odnosu na ono što se ljudima pokušava prikazati kao najvažnije. U svijetu gdje si ono što imaš, gdje si važniji što više posjeduješ, u svijetu koji te uvjerava da je zgrtanje para – svim domišljenim sredstvima, pa i preko grobova, posebno preko grobova – ultimativni smisao ljudskog života, biti pjesnik znači živjeti mimo svijeta, odbaciti sveprisutne i dominantne vrijednosti i pišući pokušati, ma koliko uzaludno bilo, da spasiš svijet. Makar je taj svijet zatvoren u krhku krletku tvoga tijela i sačinjen od sjećanja i zaborava, ljubavi i tuge. Kao u staroj židovskoj – ako spasiš jedan život, spasio si čitavo čovječanstvo.
Zahvaljujući i usprkos nasumičnim udarcima indiferentnog univerzuma nastaju knjige Vešovića i Mehmedinovića. Za Marka Darinkinog siguran sam da je ljubav i vjeru u poeziju baštinio od Rusa, od Mandeljštama, Baratinskog, Ahmatove, Brodskog i Cvetajeve koja je ispisala ne samo neke od najljepših stihova dvadesetog vijeka nego je i vanredno lucidno pisala o pjesničkom pozivu. I ona se pitala čemu trud. Biti čovjek važnije je zato što je potrebnije. Doktor je također važniji jer je potrebniji društvu. „Izuzev parazita – sve je važnije od nas (pjesnika)“ piše Cvetajeva (ne mogu da ne spomenem kako je Josif Brodski osuđen zbog društvenog parazitizma na prisilan rad a sama Marina prala je u jednom trenutku stubišta Ruskog društva pisaca) i nastavlja: „I znajući to, počevši o tome da pišem bistra uma i dobrog pamćenja, ništa manje bistra i sigurna tvrdim da se ni za koji drugi posao mijenjala ne bih. Znajući više, činim manje. Zato mi oproštaja nema. Samo će takvi kao ja biti pozvani pred Strašni sud savjesti. Ali ako postoji Strašni sud riječi – pred njim sam čista.“
Taj Strašni sud riječi poznaju i Vešović i Mehmedinović. Njihova djela materijalni su svjedoci. „Poljska konjica“ i „Smrt je majstor iz Sarajeva“. „Sarajevo blues“. I smiješ se „zato što ovo mjesto zoveš paklom i bježiš odavde uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“ A kad smo kod vjere u poeziju, Marko Vešović sigurno je jedan od njenih najboljih tumača i najvećih vjernika o čemu svjedoči i anegdota „koju sam načuo prolazeći kraj svojih studenata: ‘Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?’ – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje. ‘Ne’, odgovorio je moj student. ‘Marko Vešović ovdje drži službu božju!’“
Za Mehmedinovića je dovoljno reći kako on lakonski, decidirano i blago objašnjava da piše za sebe – jer mu prija. Na jednom mjestu ovako pojašnjava stvaralački proces: „Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.“
Nisu traume koje trpi moj pjesnički tandem po ničemu posebne. U pitanju su bolest i smrt – životni suputnici svakoga od nas. Niti je njihova bol, patnja i ljubav važnija, intenzivnija i drugačija – vrednija od bilo kojeg od milijardi ljudi. Ne, posebna je samo sposobnost da svoju traumu pretvore u literaturu najvišeg reda, univerzalno iskustvo u kojem će se svako moći prepoznati. Ako nismo sposobni pretvoriti agoniju vlastitih života u pogonsko gorivo, što ćemo s njom? Dopustiti joj da truje sve naše odnose, slučajne poglede, susrete, razgovore, bliskost i samoću? Agonija i ekstaza potencijal su za djela kojima ćemo se iskupiti za slučajnost rođenja, za svaki dah i zraku sunca koja nam obasjava lice, stišće zjenice i olakšava trajanje u svijetu tjerajući nas da ne odustanemo od njega; da ne odustanemo od – sebe. „Život je željeznička stanica. A kada odlazim – to vam neću reći.“