Sve što pišem uvijek je igra na granici sna i jave. Tipkam i tapkam u mraku. Tako je i sa tekstom koji slijedi. Započinjao sam ga i odustajao puno puta. Uvijek bih pronašao razlog – ili bi razlog pronašao mene – zašto da ga ne napišem. Osjećao sam kako se misli i rečenice, riječi i slova mrve pod vršcima prstiju i kako ih zatim strelice i meci hirovite sudbine otpuhuju kao vjetar dozrela mliječno-bijela polja maslačaka. Sama činjenica da ovaj tekst postoji znak je vjere. Jedine vjere koju poznajem. Vjere u literaturu.
Neposredni povod proizlazi iz spoznaje da su dva pjesnika, ljudi koje volim – iako jednog uopće ne poznajem (ali sam s njim mnogo čitajući razgovarao), dok sam drugog jednom vidio uživo i imao čast da mu stisnem ruku ali smo često izmjenjivali pisma/mejlove i kojeg smatram prijateljem (i s njim sam čitajući vodio duge razgovore) – u proteklih nekoliko godina doživjeli najnovije od mnogih strašnih udaraca koje im je namijenila nasumična okrutnost indiferentnog univerzuma, univerzuma protiv kojeg su iz prkosa, moralnog integriteta i hrabrosti nakon svakog od udaraca ustajali, još više isturali bradu i uzvraćali riječima sposobnim i dovoljno moćnim da ga rasture u paramparčad istovremeno svjesni da će, prije ili poslije, stići posljednji i neobranjiv aperkat sudbine, slučaja ili ljudske zloće kao osveta onog nepostojećeg svemogućnika što se iza pozornice kozmosa tako uspješno skriva.
A kako sam uz djela tih ljudi bezbroj puta proživljavao neke od najljepših (čitateljskih) trenutaka – osim kad je u pitanju odnos s vlastitom kćeri i članovima obitelji ne pravim razliku između odnosa sa svijetom, stvarnošću i prijateljima od krvi i mesa i onima od papira i tinte – osjećao sam te tragične događaje kao dio vlastitog života. No nisu me strašni udarci i tužne okolnosti navele da budem ovako drzak pa da pišem o njima. Želja se kao i uvijek kada su u pitanju literatura i njeni tvorci pojavila nakon što je jedan od pjesnika objavio novu knjigu o kojoj sam ionako namjeravao da pišem, no tek kada su se na Ajfelovom mostu – mojoj najdražoj literarnoj promenadi – pojavili zapisi otkinuti od tmine u koju je drugi zašao 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta negdje na sarajevskim ulicama, shvatio sam kako ne mogu da pišem o prvom bez da pišem o drugom i u tekst utisnem vlastito divljenje, suosjećanje i zapanjenost podudarnostima kojim obiluju oba spomenuta djela. Sličnosti su bile prevelike. Slučaj ili sudbina tu nisu igrale nikakvu ulogu. Osjećaj u utrobi je presudio da tekst koji čitaš pokušava da obujmi i zagrli oba autora i njihova djela – jedno napisano i objavljeno, drugo – nedovršeno i u stanju nastajanja. Pjesnici čija sam imena do sada pokušao da ne spomenem su – Semezdin Mehmedinović i Marko Vešović. Knjige – “Me’med, crvena bandana i pahuljica” i “Život bez Gordane”.
Kada sam po prvi put naišao na Vešovićeve zapise o smrti supruge, pomislih: ako taj čovjek može i dalje da bezuvjetno sebe daje, do kraja i bez ostatka, urezujući svu svoju ljubav, tugu, bol i osjećaj krivnje u bijeli ekran i još to čini takvom lakoćom, gracioznošću i majstorstvom kakva se valjda rađa tek nakon što je vlastitu smrtnost i karneval planetarnog svagdana toliko prevazišao da vaseljenoj, sudbini ili slučaju ne preostaje ništa drugo nego da nemoćno posmatraju čekajući da onaj nepoznati, nepostojeći i svemogući šaljivdžija napokon zamahne po posljednji put – najmanje i na žalost jedino što mogu učiniti je da mu na divoti iščupanoj iz strave pokušam zahvaliti sa nekoliko nezgrapnih rečenica .
Što se tiče Semezdinovog veličanstvenog obiteljskog triptiha, knjige koja odzvanja otkucajima njegovog ogromnog, blagog, pjesničkog srca i u kojoj, zahvaljujući akutnoj sposobnosti da uči procjepe u vremenu i neprimjetne događaje koji u njih iščezavaju, kao što atomi tvore sve oko nas tako on atom svoje porodice pokušava da dešifrira, opiše i ono najvažnije-očuva. „Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi.“
Mehmedinovićeva je trilogija kratkih, fragmentarnih i međusobno neraskidivo povezanih priča književni obiteljski triptih – kao za crkveni oltar. Djelo velikog jugoslavenskog majstora: sa lijeve i desne strane zatvoreni, bezlični, hladni prostori bolnica, njegovo srce i njen mozak (2. aprila 2016., nešto manje od mjesec dana nakon što je Vešović izgubio Gordanu, negdje na sarajevskim ulicama), srčano i moždano „udareni“ bračni par (sjajna Sanjina rečenica:” “Harun je dijete ‘udarenih’ roditelja”), majka s jedne, otac sa druge strane nemoćno promatraju dok se u sredini šire otvoreni pustinjski horizonti, ogromno plavo nebo, užarena točka sunca i zvijezdama poprskana nebesa – svijet koji osvaja i u kojem stvara njihov sin. Čitav pjesnikov kozmos stane u ta tri bića – svog sina, suprugu i sebe. Oni su njegova domovina, njegove pobjede, kompromisi i porazi. Oni su sve što je potrebno. Sve-važno.
Semezdinu Mehmedinoviću također ne mogu pomoći osim da mu iz poštovanja, ljubavi i drugarstva zahvalim na svemu što je dao i nastavlja da daje, da uzvratim u skladu sa vlastitim skromnim mogućnostima i onim važnijim – iskrenošću i snagom svoga srca. Mogu samo ponoviti ono što je Vešović rekao svojoj bolesnoj Gordani: „Desetak dana prije njene smrti rekao sam: ‘Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.’“
Radi se dakle o zahvali dvojici pisaca-pjesnika – u čijem sam radu, naporu, talentu i stvorenoj divoti bezbroj puta ne samo uživao već doslovno spašavao glavu u trenucima kada bih pred vlastitim životom – i svijetom u koji je uglavljen – stajao paraliziran kao srndać uhvaćen nasred ceste u farovima nadolazeće katastrofe.
Ovo nije ozbiljna studija ni analiza navedenih pjesnika i njihovog djela – ovo je nespretan i nezgrapan pokušaj da olakšam savjest i vratim metafizički, čitateljski dug iako bi samo rijetki pripadnici naše vrste to kao dug uspjeli da pojme. Podsjetio bih na priču Danila Kiša “Dug” samo kako bih lakše objasnio ono što osjećam i zašto pišem ovo što pišem.
Mehmedinović i Vešović pripadaju među rijetka ljudska bića koja su svojim životima i djelima uljepšala, proširila i obogatila moje (naše) saznanje i osjećanje prividno proste činjenice što to uistinu znači biti živ, kako promatrati svijet oko sebe i u sebi, ljudi koji bez problema prolaze kvalifikacije i ulaze među odabranih trideset i šest talmudskih pravednika što savjest čovječanstva na svojim plećima-metaforički i doslovno – čitavog života ne znajući prte. Oni su Shelleyevi “tajni zakonodavci svijeta”, oni pripadaju rijetkima koji će vaseljenu ostaviti boljom nego što je bila. Boljom i što je možda još važnije – ljepšom. Dostojevski je spomenuo a Brodski citirao kako će ljepota spasiti svijet. Umjetnost a posebno književnost i zatim još intenzivnije i moćnije – a moć dolazi iz uzaludnosti – poezija je jedino što osjećam a da bih mogao imenovati vjerom ni ne pomišljajući da tražim znanstvenu potvrdu. Ja vjerujem da je “noć čudovište sa tisuću očiju” i da je “prašina meso vremena”, vjerujem da je “april najsuroviji mjesec/ što rađa korijenje iz mrtvog tla” a “život i smrt izgovaram sa osmehom/ pritajenim – (…) život i smrt izgovaram sa fusnotom,/zvezdicom” pa tako vjerujem da stih može učiniti više dobra nego što hiljade metaka i granata mogu da prouzroče zla. I usprkos svakodnevnim argumentima da to nije i ne može da bude tako – ja i dalje i sve jače vjerujem da jest. I svakim sam danom, sa svakom pročitanom rečenicom ili stihom – kao recimo ovim Vešovićevim “da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života” – u to sve sigurniji.
Zašto sa tolikim naporom i mukom živimo znajući da ćemo ovdje biti samo jednom uz upisani rok trajanja. Uistinu, Mehmedinović je u pravu – svi ljudi umiru mladi. Prekratko smo tu i nedovršenost – misao zaustavljena na putu iz mozga prema prstima, ideja rasplinuta u zaborav. Hladan dodir smrti i puf! – sve što ostaje je prah. Hladna voda na dnu tek iskopanog groba. Nedovršenost i zaludnost stvaralački su atributi. Jedina izvjesnost u nepredvidljivom vihoru svagdana. No nedovršenost u sebi krije nezanemarivu prednost. Osvijestiti vlastitu privremenost i stvarati tako da sam proces postane svrha. Zarez pripada čovjeku. Točka – univerzumu ili bogu. Sve što u životu radimo je uzaludno. Kratimo vrijeme čekajući smrt. Pisanje poezije vjerojatno je najuzaludnija od svih ljudskih djelatnosti. I baš zbog toga tako prokleto potrebna. Poezija ima smisla baš zato što je gotovo nitko ne čita. A sa svih strana zloguki proroci govore kako je poezija mrtva. No, varaju se. Poeziju pišu diljem planeta – ne zbog novca, niti zbog slave. Pišu jer ne mogu da ne pišu. Pišu jer moraju. Stihije ih tjeraju.
Literatura je najjača kada je uzaludna. I kad od nje nema koristi. Ono bitno: treba pisati kao da te smrt čeka da završiš. Pisati znajući da je uzalud jer “zaludnost je dom čovjekov na zemlji”. Tako pišu Mehmedinović i Vešović i zato ih volim. Zato ih čitam.
Pisanje kao konverzacija sa smrću, kao borba, kao krik što odzvanja ambisom.
“Čemu sve to što jest i što nije (a što bi moglo biti), čemu sve to ako zajedno sa tijelom, sa očima, sa testisima, umire i duh, taj oblak, ta jezgra u srcu umirućeg tijela. Čemu ako ne tome da se nadživi trošni prah tijela, da se u savršenoj kvintesenciji sakupi prošlost, sadašnjost i budućnost, saznanje i slutnje, fini prah i oblak, pepeo svih čula, talog srca i mozga, da se sve to skupi u mali vječni oblak, u paru oblaka, i da nastavi da živi, kao saznanje i kao suština.”
I doista – čemu trud? Živimo u vrijeme kada svatko može objaviti tekst (ovdje ubrajam i sebe), komentirati i razbacivati se vlastitom nepismenošću i riječima – “Čuvaj se suvišnih riječi. Tamani ih kao gamad.” – čiji gubitak vrijednosti podsjeća na inflaciju u Vajmarskoj republici kada je cijena kruha bila apsurdnih milijun maraka. U vrijeme kada se sve više ljudi – najčešće anonimno – usuđuje da svoje zbrkane, mržnjom nabijene i neznanjem oboružane “misli” krijumčari u javni prostor, u vrijeme kada je ozbiljnih čitatelja sve manje, a knjiga u usporedbi s malom blještavom kutijom zvanom mudrofon postaje relikt iščezlog svijeta, ipak i usprkos dominantnim obrascima – socijalnim i kulturnim – postoje pisci za koje objava knjige predstavlja pitanje morala. Takvi su pisci Semezdin i Marko Darinkin. I zato im hvala.
Prije četrdesetak godina Jorge Luis Borges izjavio je kako na svijetu postoji više dobrih pisaca nego čitatelja. Otada broj dobrih pisaca raste a broj dobrih (ikakvih) čitatelja pada.
Čileanski pisac Roberto Bolaño ovako je opisao i na suštinu sveo čin pisanja: “Biti hrabar, znajući da je poraz neizbježan i usprkos tome izaći i boriti se – to je književnost.” Dodao bih – i život. A između života i književnosti odavno stavljam znak jednakosti.
Svako je umjetničko djelo pokušaj da se ukroti kaos univerzuma – onog u nama i onog oko nas. Pokušaj da se osmisli besmisao postojanja, da se kaže neizrecivo, da se suprotstavi sveopćem propadanju i da se dragocjeni trenuci otrgnu zaboravu, zabilježe i opišu prije iščeznuća, nezaustavljive erozije pamćenja i neminovnog pada u bezdan zaborava.
Spomenuo sam i ponavljam – ja vjerujem u riječi i živim čitajući. Jedina domovina koju priznajem – slično su odgovorili i Bolaño i Vešović i Mehmedinović – moja je kćer, obitelj i prijatelji, ljubav koju sam uspio da pružim, talog pročitanih knjiga i umjetničkih djela koja su me dirnula te nekoliko nasumičnih sjećanja koja se ogledaju u onome što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života u sebi izgradio a organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio i kojom danas mogu lutati istražujući razgranate staze vlastitog porijekla i proučavajući kako je nastala, račvala se i rasla, miješala, nadopunjavala i preživljavala ratove, promjene država, selidbe, smrti i porode. Biblioteka sastavljena od knjiga koje i danas osjećam kako u mojoj utrobi, srcu i svijesti pulsiraju, dišu i žive.
Proveo sam dobar dio života, proživio bezbrojne veze sa likovima satkanim od slova i ljudima koji su ih stvorili. Moja je svijest isprepletena mreža riječi koja povezuje ruku s rukom, kost sa koštanom srži, misao sa slikom. Ja sam sačinjen od slova, karakter oblikovan rečenicama, plod mašte i porod literarnog stvaralaštva. Kada razmotrim kratak raspon vlastitog života uraslog u vječnost što ga uokviruje, mali prostor koji zauzimam i koji će jednom nestati u beskrajnim prostranstvima o kojima ne znam ništa i koja ne znaju ništa o meni, ostajem prestravljen i zadivljen činjenicom što sam ovdje i sada a ne tamo i tada ili bilo gdje i bilo kada. Osjećam da postoje bezbrojne knjige koje čekaju baš na mene. Ili preciznije – vrlo rano shvatio sam da knjige biraju čitatelja a ne obrnuto. Svaka koju odlučim pročitati preporučila je jedna od knjiga koju sam prethodno pročitao. Literatura otvara vrata čarobnog “vrta razgranatih staza” i poziva čitatelja na duge šetnje tijekom kojih susreće nepoznate ljude od kojih neke poželi bolje upoznati a kraj nekih prolazi bez pozdrava. Zato je samo ime Jergovićevog onlajn književnog časopisa genijalno. Most spaja. Mjesto je susreta. A jedno je od životnih čuda – susret pravog čitatelja i pravog pisca. Trenutak prepoznavanja. Ajfelovom mostu dugujem veličanstvene autore koje bih možda mimoišao ili nikada ne bih susreo. Među njima je i Marko Vešović. Samo zbog toga moj je dug prema Ani i Miljenku – neprocjenjiv.
Srce je organizam od čovjeka/1
Sve što pišem uvijek je igra na granici sna i jave. Tipkam i tapkam u mraku. Tako je i sa tekstom koji slijedi. Započinjao sam ga i odustajao puno puta. Uvijek bih pronašao razlog – ili bi razlog pronašao mene – zašto da ga ne napišem. Osjećao sam kako se misli i rečenice, riječi i slova mrve pod vršcima prstiju i kako ih zatim strelice i meci hirovite sudbine otpuhuju kao vjetar dozrela mliječno-bijela polja maslačaka. Sama činjenica da ovaj tekst postoji znak je vjere. Jedine vjere koju poznajem. Vjere u literaturu.
Neposredni povod proizlazi iz spoznaje da su dva pjesnika, ljudi koje volim – iako jednog uopće ne poznajem (ali sam s njim mnogo čitajući razgovarao), dok sam drugog jednom vidio uživo i imao čast da mu stisnem ruku ali smo često izmjenjivali pisma/mejlove i kojeg smatram prijateljem (i s njim sam čitajući vodio duge razgovore) – u proteklih nekoliko godina doživjeli najnovije od mnogih strašnih udaraca koje im je namijenila nasumična okrutnost indiferentnog univerzuma, univerzuma protiv kojeg su iz prkosa, moralnog integriteta i hrabrosti nakon svakog od udaraca ustajali, još više isturali bradu i uzvraćali riječima sposobnim i dovoljno moćnim da ga rasture u paramparčad istovremeno svjesni da će, prije ili poslije, stići posljednji i neobranjiv aperkat sudbine, slučaja ili ljudske zloće kao osveta onog nepostojećeg svemogućnika što se iza pozornice kozmosa tako uspješno skriva.
A kako sam uz djela tih ljudi bezbroj puta proživljavao neke od najljepših (čitateljskih) trenutaka – osim kad je u pitanju odnos s vlastitom kćeri i članovima obitelji ne pravim razliku između odnosa sa svijetom, stvarnošću i prijateljima od krvi i mesa i onima od papira i tinte – osjećao sam te tragične događaje kao dio vlastitog života. No nisu me strašni udarci i tužne okolnosti navele da budem ovako drzak pa da pišem o njima. Želja se kao i uvijek kada su u pitanju literatura i njeni tvorci pojavila nakon što je jedan od pjesnika objavio novu knjigu o kojoj sam ionako namjeravao da pišem, no tek kada su se na Ajfelovom mostu – mojoj najdražoj literarnoj promenadi – pojavili zapisi otkinuti od tmine u koju je drugi zašao 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta negdje na sarajevskim ulicama, shvatio sam kako ne mogu da pišem o prvom bez da pišem o drugom i u tekst utisnem vlastito divljenje, suosjećanje i zapanjenost podudarnostima kojim obiluju oba spomenuta djela. Sličnosti su bile prevelike. Slučaj ili sudbina tu nisu igrale nikakvu ulogu. Osjećaj u utrobi je presudio da tekst koji čitaš pokušava da obujmi i zagrli oba autora i njihova djela – jedno napisano i objavljeno, drugo – nedovršeno i u stanju nastajanja. Pjesnici čija sam imena do sada pokušao da ne spomenem su – Semezdin Mehmedinović i Marko Vešović. Knjige – “Me’med, crvena bandana i pahuljica” i “Život bez Gordane”.
Kada sam po prvi put naišao na Vešovićeve zapise o smrti supruge, pomislih: ako taj čovjek može i dalje da bezuvjetno sebe daje, do kraja i bez ostatka, urezujući svu svoju ljubav, tugu, bol i osjećaj krivnje u bijeli ekran i još to čini takvom lakoćom, gracioznošću i majstorstvom kakva se valjda rađa tek nakon što je vlastitu smrtnost i karneval planetarnog svagdana toliko prevazišao da vaseljenoj, sudbini ili slučaju ne preostaje ništa drugo nego da nemoćno posmatraju čekajući da onaj nepoznati, nepostojeći i svemogući šaljivdžija napokon zamahne po posljednji put – najmanje i na žalost jedino što mogu učiniti je da mu na divoti iščupanoj iz strave pokušam zahvaliti sa nekoliko nezgrapnih rečenica .
Što se tiče Semezdinovog veličanstvenog obiteljskog triptiha, knjige koja odzvanja otkucajima njegovog ogromnog, blagog, pjesničkog srca i u kojoj, zahvaljujući akutnoj sposobnosti da uči procjepe u vremenu i neprimjetne događaje koji u njih iščezavaju, kao što atomi tvore sve oko nas tako on atom svoje porodice pokušava da dešifrira, opiše i ono najvažnije-očuva. „Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi.“
Mehmedinovićeva je trilogija kratkih, fragmentarnih i međusobno neraskidivo povezanih priča književni obiteljski triptih – kao za crkveni oltar. Djelo velikog jugoslavenskog majstora: sa lijeve i desne strane zatvoreni, bezlični, hladni prostori bolnica, njegovo srce i njen mozak (2. aprila 2016., nešto manje od mjesec dana nakon što je Vešović izgubio Gordanu, negdje na sarajevskim ulicama), srčano i moždano „udareni“ bračni par (sjajna Sanjina rečenica:” “Harun je dijete ‘udarenih’ roditelja”), majka s jedne, otac sa druge strane nemoćno promatraju dok se u sredini šire otvoreni pustinjski horizonti, ogromno plavo nebo, užarena točka sunca i zvijezdama poprskana nebesa – svijet koji osvaja i u kojem stvara njihov sin. Čitav pjesnikov kozmos stane u ta tri bića – svog sina, suprugu i sebe. Oni su njegova domovina, njegove pobjede, kompromisi i porazi. Oni su sve što je potrebno. Sve-važno.
Semezdinu Mehmedinoviću također ne mogu pomoći osim da mu iz poštovanja, ljubavi i drugarstva zahvalim na svemu što je dao i nastavlja da daje, da uzvratim u skladu sa vlastitim skromnim mogućnostima i onim važnijim – iskrenošću i snagom svoga srca. Mogu samo ponoviti ono što je Vešović rekao svojoj bolesnoj Gordani: „Desetak dana prije njene smrti rekao sam: ‘Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.’“
Radi se dakle o zahvali dvojici pisaca-pjesnika – u čijem sam radu, naporu, talentu i stvorenoj divoti bezbroj puta ne samo uživao već doslovno spašavao glavu u trenucima kada bih pred vlastitim životom – i svijetom u koji je uglavljen – stajao paraliziran kao srndać uhvaćen nasred ceste u farovima nadolazeće katastrofe.
Ovo nije ozbiljna studija ni analiza navedenih pjesnika i njihovog djela – ovo je nespretan i nezgrapan pokušaj da olakšam savjest i vratim metafizički, čitateljski dug iako bi samo rijetki pripadnici naše vrste to kao dug uspjeli da pojme. Podsjetio bih na priču Danila Kiša “Dug” samo kako bih lakše objasnio ono što osjećam i zašto pišem ovo što pišem.
Mehmedinović i Vešović pripadaju među rijetka ljudska bića koja su svojim životima i djelima uljepšala, proširila i obogatila moje (naše) saznanje i osjećanje prividno proste činjenice što to uistinu znači biti živ, kako promatrati svijet oko sebe i u sebi, ljudi koji bez problema prolaze kvalifikacije i ulaze među odabranih trideset i šest talmudskih pravednika što savjest čovječanstva na svojim plećima-metaforički i doslovno – čitavog života ne znajući prte. Oni su Shelleyevi “tajni zakonodavci svijeta”, oni pripadaju rijetkima koji će vaseljenu ostaviti boljom nego što je bila. Boljom i što je možda još važnije – ljepšom. Dostojevski je spomenuo a Brodski citirao kako će ljepota spasiti svijet. Umjetnost a posebno književnost i zatim još intenzivnije i moćnije – a moć dolazi iz uzaludnosti – poezija je jedino što osjećam a da bih mogao imenovati vjerom ni ne pomišljajući da tražim znanstvenu potvrdu. Ja vjerujem da je “noć čudovište sa tisuću očiju” i da je “prašina meso vremena”, vjerujem da je “april najsuroviji mjesec/ što rađa korijenje iz mrtvog tla” a “život i smrt izgovaram sa osmehom/ pritajenim – (…) život i smrt izgovaram sa fusnotom,/zvezdicom” pa tako vjerujem da stih može učiniti više dobra nego što hiljade metaka i granata mogu da prouzroče zla. I usprkos svakodnevnim argumentima da to nije i ne može da bude tako – ja i dalje i sve jače vjerujem da jest. I svakim sam danom, sa svakom pročitanom rečenicom ili stihom – kao recimo ovim Vešovićevim “da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života” – u to sve sigurniji.
Zašto sa tolikim naporom i mukom živimo znajući da ćemo ovdje biti samo jednom uz upisani rok trajanja. Uistinu, Mehmedinović je u pravu – svi ljudi umiru mladi. Prekratko smo tu i nedovršenost – misao zaustavljena na putu iz mozga prema prstima, ideja rasplinuta u zaborav. Hladan dodir smrti i puf! – sve što ostaje je prah. Hladna voda na dnu tek iskopanog groba. Nedovršenost i zaludnost stvaralački su atributi. Jedina izvjesnost u nepredvidljivom vihoru svagdana. No nedovršenost u sebi krije nezanemarivu prednost. Osvijestiti vlastitu privremenost i stvarati tako da sam proces postane svrha. Zarez pripada čovjeku. Točka – univerzumu ili bogu. Sve što u životu radimo je uzaludno. Kratimo vrijeme čekajući smrt. Pisanje poezije vjerojatno je najuzaludnija od svih ljudskih djelatnosti. I baš zbog toga tako prokleto potrebna. Poezija ima smisla baš zato što je gotovo nitko ne čita. A sa svih strana zloguki proroci govore kako je poezija mrtva. No, varaju se. Poeziju pišu diljem planeta – ne zbog novca, niti zbog slave. Pišu jer ne mogu da ne pišu. Pišu jer moraju. Stihije ih tjeraju.
Literatura je najjača kada je uzaludna. I kad od nje nema koristi. Ono bitno: treba pisati kao da te smrt čeka da završiš. Pisati znajući da je uzalud jer “zaludnost je dom čovjekov na zemlji”. Tako pišu Mehmedinović i Vešović i zato ih volim. Zato ih čitam.
Pisanje kao konverzacija sa smrću, kao borba, kao krik što odzvanja ambisom.
“Čemu sve to što jest i što nije (a što bi moglo biti), čemu sve to ako zajedno sa tijelom, sa očima, sa testisima, umire i duh, taj oblak, ta jezgra u srcu umirućeg tijela. Čemu ako ne tome da se nadživi trošni prah tijela, da se u savršenoj kvintesenciji sakupi prošlost, sadašnjost i budućnost, saznanje i slutnje, fini prah i oblak, pepeo svih čula, talog srca i mozga, da se sve to skupi u mali vječni oblak, u paru oblaka, i da nastavi da živi, kao saznanje i kao suština.”
I doista – čemu trud? Živimo u vrijeme kada svatko može objaviti tekst (ovdje ubrajam i sebe), komentirati i razbacivati se vlastitom nepismenošću i riječima – “Čuvaj se suvišnih riječi. Tamani ih kao gamad.” – čiji gubitak vrijednosti podsjeća na inflaciju u Vajmarskoj republici kada je cijena kruha bila apsurdnih milijun maraka. U vrijeme kada se sve više ljudi – najčešće anonimno – usuđuje da svoje zbrkane, mržnjom nabijene i neznanjem oboružane “misli” krijumčari u javni prostor, u vrijeme kada je ozbiljnih čitatelja sve manje, a knjiga u usporedbi s malom blještavom kutijom zvanom mudrofon postaje relikt iščezlog svijeta, ipak i usprkos dominantnim obrascima – socijalnim i kulturnim – postoje pisci za koje objava knjige predstavlja pitanje morala. Takvi su pisci Semezdin i Marko Darinkin. I zato im hvala.
Prije četrdesetak godina Jorge Luis Borges izjavio je kako na svijetu postoji više dobrih pisaca nego čitatelja. Otada broj dobrih pisaca raste a broj dobrih (ikakvih) čitatelja pada.
Čileanski pisac Roberto Bolaño ovako je opisao i na suštinu sveo čin pisanja: “Biti hrabar, znajući da je poraz neizbježan i usprkos tome izaći i boriti se – to je književnost.” Dodao bih – i život. A između života i književnosti odavno stavljam znak jednakosti.
Svako je umjetničko djelo pokušaj da se ukroti kaos univerzuma – onog u nama i onog oko nas. Pokušaj da se osmisli besmisao postojanja, da se kaže neizrecivo, da se suprotstavi sveopćem propadanju i da se dragocjeni trenuci otrgnu zaboravu, zabilježe i opišu prije iščeznuća, nezaustavljive erozije pamćenja i neminovnog pada u bezdan zaborava.
Spomenuo sam i ponavljam – ja vjerujem u riječi i živim čitajući. Jedina domovina koju priznajem – slično su odgovorili i Bolaño i Vešović i Mehmedinović – moja je kćer, obitelj i prijatelji, ljubav koju sam uspio da pružim, talog pročitanih knjiga i umjetničkih djela koja su me dirnula te nekoliko nasumičnih sjećanja koja se ogledaju u onome što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života u sebi izgradio a organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio i kojom danas mogu lutati istražujući razgranate staze vlastitog porijekla i proučavajući kako je nastala, račvala se i rasla, miješala, nadopunjavala i preživljavala ratove, promjene država, selidbe, smrti i porode. Biblioteka sastavljena od knjiga koje i danas osjećam kako u mojoj utrobi, srcu i svijesti pulsiraju, dišu i žive.
Proveo sam dobar dio života, proživio bezbrojne veze sa likovima satkanim od slova i ljudima koji su ih stvorili. Moja je svijest isprepletena mreža riječi koja povezuje ruku s rukom, kost sa koštanom srži, misao sa slikom. Ja sam sačinjen od slova, karakter oblikovan rečenicama, plod mašte i porod literarnog stvaralaštva. Kada razmotrim kratak raspon vlastitog života uraslog u vječnost što ga uokviruje, mali prostor koji zauzimam i koji će jednom nestati u beskrajnim prostranstvima o kojima ne znam ništa i koja ne znaju ništa o meni, ostajem prestravljen i zadivljen činjenicom što sam ovdje i sada a ne tamo i tada ili bilo gdje i bilo kada. Osjećam da postoje bezbrojne knjige koje čekaju baš na mene. Ili preciznije – vrlo rano shvatio sam da knjige biraju čitatelja a ne obrnuto. Svaka koju odlučim pročitati preporučila je jedna od knjiga koju sam prethodno pročitao. Literatura otvara vrata čarobnog “vrta razgranatih staza” i poziva čitatelja na duge šetnje tijekom kojih susreće nepoznate ljude od kojih neke poželi bolje upoznati a kraj nekih prolazi bez pozdrava. Zato je samo ime Jergovićevog onlajn književnog časopisa genijalno. Most spaja. Mjesto je susreta. A jedno je od životnih čuda – susret pravog čitatelja i pravog pisca. Trenutak prepoznavanja. Ajfelovom mostu dugujem veličanstvene autore koje bih možda mimoišao ili nikada ne bih susreo. Među njima je i Marko Vešović. Samo zbog toga moj je dug prema Ani i Miljenku – neprocjenjiv.