Danilo Kiš ponosno je izjavljivao kako je njegovih čitatelja malo i uz to su mu nalik. Čitanje je, ne smije se zaboraviti, oblik stvaralaštva. U svom je debitantskom romanu opisao stakleno zvono pod kojim njegov junak čuva svoje najvažnije knjige. Zvono svoju praktičnu svrhu i višestruk metaforički potencijal ostvaruje kao sklonište (od štakora) i templ pisanoj riječi. Ispod staklene stjenke, kako bi ih zaštitio od štakora i vlage, Kišov junak čuva “Spinozinu Etiku na latinskom, Sveto pismo na hebrejskom, Don Kihota, Marks-Engelsov Manifest, Bretonov Drugi manifest, Priručnik o dijetalnoj ishrani, Misli jednog biologa od Žana Rostana, Jogi za svakog, Džinsavu knjigu o zvezdama, Remboovu Une saison en enfer (moj prvi pjesnički heroj i knjiga koja mi je neusporedivo draža od Pijanog broda), Stendalovu Knjigu o ljubavi, Vajningerov Pol i karakter (izuzetno zanimljiva knjiga koju sam pronašao u obiteljskoj biblioteci i pročitao upravo jer je ovdje spomenuta), jedno džepno izdanje Van Gogovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje.” Spomenut na kraju, gotovo nehajno, Internacionalni red vožnje sigurno je piscu/liku (linije koje ih razdvajaju su gotovo nevidljive) najvažnija od navedenih knjiga. Autor je njegov otac. U toj knjizi, u tom dokumentu Kiš će prepoznati temelj svoje po-etike i istjerati svoju vjeru do kraja izjavom: “Ja ne umijem da izmišljam.” Internacionalni red vožnje prototip je onog opsesivnog ideala o kojem piše u eseju “Skladište”. Kao što Apollinaire kaže da je čitav svijet knjiga, slijepi argentinski bibliotekar – i jedan od najvećih pisaca ne samo dvadesetog vijeka – inspiriran talmudskim učenjem tvrdi kako čitav svemir može biti sadržan u jednom slovu. László Krasznahorkai vjeruje kako zarez pripada čovjeku dok je točka – božja. Tu je i nabrajanje, kao stilska figura i intelektualni koncept. Ako je uistinu, kao što je Apollinaire tvrdio, svijet zapravo knjiga, tada današnje čovječanstvo gubi vezu sa svijetom. Riječi blijede. Poglavlja su ispreturana. Pa ipak sretan i pažljiv čitatelj ponekad biva nagrađen kada naiđe na nekoliko riječi nakon kojih čitav univerzum- barem na trenutak-poprima neporeciv smisao.
Internacionalni red vožnje Eduarda Kiša – uz nešto kasnije pronađeno pismo – iskra je pred kojom se povlači tama i rađa pjesnički kozmos Danila Kiša. Postoji židovska izreka koja glasi: Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija. Knjiga koju je napisao, sastavio i uredio željeznički činovnik Eduard Kiš postat će Internacionalni red vožnje kojom se putovalo u smrt. Uputa ubojicama njegovog vlastitog naroda kako da zauvijek zatru čitave svjetove jedinstvenih, “običnih” i neponovljivih ljudi. Njihova će melodija utihnuti na istoku, u malim poljskim gradovima čija će nježna slavenska imena postati sinonimi užasa i u kojima će ih dočekati SS, njemački ovčari, bodljikava žica, arbitrarni metak u potiljak, prisilni rad, glad, blato, bolest, krematorij i masovna grobnica u “vazduhu”.
Ulazeći nesigurnim i drhtavim korakom, širokih i znatiželjnih očiju u prostranstva literature, grčevito stišćući maminu ruku i slušajući njen glas u strahu da se ne izgubim, preda mnom se otvarao svijet iz kojeg, sada to znam sigurno, nikada neću izaći. Ali nisam mogao predvidjeti da će meni najbliža i intimno najvažnija književnost 20. stoljeća biti baš literatura egzila, “hibridnih identiteta” i drugosti i kako se moj “jugoslavenski” život počeo odražavati u prvim važnim knjigama i prije nego što sam se usudio dublje zaći u njene labirinte tako da danas ne mogu da razdvojim uplašenog, sumnjom prožetog dvanaestogodišnjeg Jugoslavena i riječi u koje sam tada počeo da se maskiram i skrivam, uživam i otkrivam. Ništa tada nisam mogao znati o načinu na koji će se moja današnja unutrašnja emigracija, osjećaj nepripadanja i bezdomništvo preklapati i provlačiti u meni najvažnijim i najbližim književnim djelima prožetim temama poput egzila – fizičkog i psihičkog i posebno “drugosti” jer sam kao krvno koktelizirani etnički mješanac čitavim svojim bićem već četvrt stoljeća onaj “drugi” a u famoznoj opreci “mi i oni” na kojoj počivaju patološki bolesna društva nastala dezintegracijom zemlje u kojoj sam rođen od samog početka bio i ostao ovo drugo.
Tako kuću mojeg bića opsjedaju stihovi Marine Cvetajeve i rečenice Brune Schulza, uspravnom drže zagonetke i talmuske mudrolije tuberana Franza Kafke i iz “to se desi, desi u Odesi” rođenog Isaka Babelja i „Crvene konjice“, uređena je neurastenijama „Zastava“, „Na rubu pameti“, lažnošću kokošara glembajevskih (o kako je Krleža stotinu godina ranije u žilu pogodio današnju “elitu” post- balkanskog klanja, sve Todoriće, Sanadere, Čermake, itd-ITD. – prvi grijeh, pljačka i umorstvo) i hipersenzibilnošću Prousta – Mehmedinović opisuje kako je Marcel Proust jednom iznajmio četiri sobe u hotelu kako bi mogao iskusiti tišinu prožet silinom uvjerenja da je prostor manje važniji od vremena. Prostor je stvar. Vrijeme je misao o stvari. Kuća mog bića ukrašena je “Sasvim običnim besmislicama” ostraciranog, gulagiziranog i ubijenog – između ostalog i dječjeg pisca – Daniila Ivanoviča Harmsa i zabavljana Obiteljski cirkusom Danila Kiša. Nad njenim krovom leluja violinist, kraj njega držeći se za ruke lebdi tek vjenčani par, mjesec je nalik srpu i stidljivo viri iza oblaka dok se iz daljine čuje Majakovski: “Pogledaj tišinu kako svijetom romoni/ Noć obloži nebo zvezdama što zvone/ U taj čas ti ustaješ i govoriš/ Stoljećima povijesti i vasioni”.
Znam – stalno ponavljam koliko je važna uzaludnost. Već spomenuti Bolaño izvanredno je pronicljivo primijetio kako su pisci austro-ugarskog carstva na izdahu – Musil, Döblin, Kraus – pisali kao da šeću obručem ambisa znatiželjno zavirujući preko ruba. I pohvalio ih zbog hrabrosti. No kada se njihovo djelo usporedi sa onim Franza Kafke, pažljiv čitatelj primijetit će ogromnu razliku jer Kafka je pisao iz samog ambisa. Točnije, pisao je padajući.
A moj pjesnički tandem prije četvrt je stoljeća po prvi puta u taj ambis – gurnut. I padajući kroz bezdan počeo da stvara književnost najvišeg reda. Taj se ambis inače naziva opsadom Sarajeva. U trenucima kada im je svaki dah mogao da bude posljednji oni su pretvarali svoj stravični svagdan u naš čitateljski užitak (riječ užitak, moram napomenuti, ovdje obuhvaća sve ono zbog čega je život vrijedan življenja). I nakon što je rat završio i u njihovim je životima zavladao „mir“ kakav postoji samo među razvalinama uništenog svijeta, iskustvo ambisa nisu zaboravili. Ono ih je zauvijek obilježilo. I njih i ono što pišu, zašto pišu i kako pišu.
Sve ovo spominjem jer pišem o dvojici pjesnika, meni najvažnijih što su iz balkanskog ratnog kotla proizašli a čija su djela u vrhu svega što živi ljudi diljem svijeta danas pišu. Obojica u posljednje vrijeme primaju udarce od kojih svaki čini život još malo uzaludnijim, udarce koje svako jedinstveno, neponovljivo i banalno ljudsko biće nemilice mora da trpi, ali kada udare „tajne zakonodavce svijeta“ tada strašni udarci postaju prvorazredna poezija. Što manje im preostaje da izgube tako ono što s nama dijele postaje istinitije, rigoroznije i uzaludnije i samim time kao čitatelji osjećamo kako nas se uz sav respekt „ignorira“, a ono što čitamo moralo je da bude napisano jer su obojica iscrpli sve razloge zašto da ne bude pa pred nama ostaje magična mogućnost da vodimo apsolutno iskren imaginarni dijalog, da izađemo iz sebe ( ek-starogrč.: van; statis-sebe) i da se potpuno izgubimo u životnim tragedijama preobraženim u esenciju kronične neprilagođenosti ljudskog bića na postojanje i da se konačno, bar na tren, izašavši iz sebe osjećamo malo, bar malo manje sami.
No, jedan od njih stalno ponavlja – nema li tužnije stvari od nikada pročitane knjige. Teksta? Pjesme? „Čemu umnažati samoću na svijetu?“
Obojica su pisci obilježeni opsadom Sarajeva, no sasvim različitih generacija, etnije i vjeroispovijesti (zapravo mislim da dijele specifičnu vrstu „jugoslavenskog“ ateizma) – ovo navodim u ograničenom i stupidnom, palanačkom smislu kako naša plemena jedna druga gledaju. Njih zapravo najviše i čitam. Jer ljubav prema određenim knjigama jednaka je zaljubljenosti i još važnije – ljubavi. I kako su to kod ljudi feromoni, odnosno ogromna baza genetskih, psiholoških i ostalih podataka uz pomoć kojih tijelo zna da je zaljubljeno puno prije nego se svijest priključi vjerujem da je tako s određenim knjigama i pjesnicima. Zato nikada ne odlučujemo u koga ćemo se zaljubiti već se naprotiv uhvatimo – zaljubljeni. Ljubav ne znači – „želim biti sa…“ već – „ne mogu bez…“ Tako je i sa literaturom, stihovima, rečenicama, čitavom autorskom vasionom koja raste, razvija se, živi i stari s nama. Otkako sam ih otkrio, ja bez onoga što gospoda Vešović i Mehmedinović pišu – ne mogu. Jer volim.
Obojica pišu za sebe. Obojica su preživjela opsadu Sarajeva, a jedan od njih – i uz to stariji – kaže da su ga tek Karadžićeve granate naučile da piše. Nakon što je ostao bez Gordane – ovo će pretpostavljam znati ljudi iz piščevog uskog kruga i oni koji prate njegove zapise, prijevode, eseje i polemike – Vešović nenametljivo, u svome kutu Ajfelovog mosta objavljuje neke od najljepših rečenica što su o ljubavi napisane. Na bilo kojem jeziku. Bilo kada. On nema – osim kćeri, što naglašava – više što da izgubi. Knjiga koju piše nosi naslov – Život bez Gordane.
Raspon emocija između ljepote kakvu samo umjetnost može da pruži i osjećaja apsolutnog beznađa -„Okle u paklu rosa?“ pita se misleći na planet „radostima ubog nešto“ – koji proživljavam dok u mislima, utrobi i srcu pratim Marka Vešovića na groblje Sv. Josipa otkako je ostao bez sidrišta i balansa, osobe koja je svojom pažnjom, ljubavlju i samom prisutnošću omogućavala i olakšavala da on svojim djelima uljepšava i dariva svijet, osoba čija ga je smrt slomila kako čak ni opsada, Karadžićevi i Mladićevi došupnici sa svojom dnevnom opskrbom smrtoljubljivih projektila – nije uspjela. No u onom trenutku kada su ambulantna kola sa Gordanom Vešović tog kobnog 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta izgubila razlog da i dalje žure prema onkologiji na Koševu, pa su stala negdje na sarajevskim ulicama – točno gdje, ne sjeća se ni on – ona je nastavila da živi u Marku, u njegovom pregolemom jadu, osjećanju krivnje i bogatstvu sjećanja kakvo ostaje nakon tolikih godina ljubavi. Umrla je Markova duša. „Kuku mene.“ ponovio je dva puta, a zatim rekao: „Što ću sad bez duše na zemlji.“
Za tragediju sam saznao kada su se počeli pojavljivati tekstovi pod naslovom „Život bez Gordane“. Kakvi tekstovi, kakva bol, kakva tmina, ljubav i majstorstvo. Gordana sada živi u njemu. I u njegovim tekstovima. Tu su njena i Markova duša. Neposredno nakon Gordanine smrti Marko mrmlja „umrla, umrla“ citirajući Brodskog, hvatajući se za jedini preostali svijet, svijet stiha, poezije i vjere da uzaludnost ipak i usprkos svemu nešto znači.
Kada bi me kao adolescenta pitali da opišem pjesnika – opisao bih mladića koji nakon nekoliko pjesnički epohalnih djela postaje trgovac oružjem i umire gangrenozan u pustinjskom šatoru nakon neuspjele avanture trgovinom oružja. Ili bih im spomenuo Majakovskog i “Stisni/ na grkljanu svijeta/ proletarijata prste!”.
Danas bih ispričao kako sjedokosa figura šeće ulicama grada čitajući knjigu. Nešto mu se zaplete oko nogu, čovjek se okrene i nastavi hodati u suprotnom smjeru ne skidajući pogled sa otvorene knjige u ruci. Taj čovjek je Marko Vešović. I on je – pjesnik. Sposoban da ti istovremeno slomi srce i puni ga do vrha tek nabrajajući kako ga je umrla žena nekoć zvala: „blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.“
I u isto si vrijeme zaprepašten, zadivljen i uplašen kada pomisliš iz kakvog ambisa ti stihovi stižu i kroz Marka prolaze. A zatim, opisujući još jedan posjet grobu svoje mile i znajući da „bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće.“, sjeda da popuši obaveznu cigaretu, prisjeti se vlastitih stihova kako – „ne valja da išta visoko raste nad grobom.“ – pa nastavlja: „Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“
„Ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“ I tu me satre.
Srce je organizam od čovjeka/2
Danilo Kiš ponosno je izjavljivao kako je njegovih čitatelja malo i uz to su mu nalik. Čitanje je, ne smije se zaboraviti, oblik stvaralaštva. U svom je debitantskom romanu opisao stakleno zvono pod kojim njegov junak čuva svoje najvažnije knjige. Zvono svoju praktičnu svrhu i višestruk metaforički potencijal ostvaruje kao sklonište (od štakora) i templ pisanoj riječi. Ispod staklene stjenke, kako bi ih zaštitio od štakora i vlage, Kišov junak čuva “Spinozinu Etiku na latinskom, Sveto pismo na hebrejskom, Don Kihota, Marks-Engelsov Manifest, Bretonov Drugi manifest, Priručnik o dijetalnoj ishrani, Misli jednog biologa od Žana Rostana, Jogi za svakog, Džinsavu knjigu o zvezdama, Remboovu Une saison en enfer (moj prvi pjesnički heroj i knjiga koja mi je neusporedivo draža od Pijanog broda), Stendalovu Knjigu o ljubavi, Vajningerov Pol i karakter (izuzetno zanimljiva knjiga koju sam pronašao u obiteljskoj biblioteci i pročitao upravo jer je ovdje spomenuta), jedno džepno izdanje Van Gogovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje.” Spomenut na kraju, gotovo nehajno, Internacionalni red vožnje sigurno je piscu/liku (linije koje ih razdvajaju su gotovo nevidljive) najvažnija od navedenih knjiga. Autor je njegov otac. U toj knjizi, u tom dokumentu Kiš će prepoznati temelj svoje po-etike i istjerati svoju vjeru do kraja izjavom: “Ja ne umijem da izmišljam.” Internacionalni red vožnje prototip je onog opsesivnog ideala o kojem piše u eseju “Skladište”. Kao što Apollinaire kaže da je čitav svijet knjiga, slijepi argentinski bibliotekar – i jedan od najvećih pisaca ne samo dvadesetog vijeka – inspiriran talmudskim učenjem tvrdi kako čitav svemir može biti sadržan u jednom slovu. László Krasznahorkai vjeruje kako zarez pripada čovjeku dok je točka – božja. Tu je i nabrajanje, kao stilska figura i intelektualni koncept. Ako je uistinu, kao što je Apollinaire tvrdio, svijet zapravo knjiga, tada današnje čovječanstvo gubi vezu sa svijetom. Riječi blijede. Poglavlja su ispreturana. Pa ipak sretan i pažljiv čitatelj ponekad biva nagrađen kada naiđe na nekoliko riječi nakon kojih čitav univerzum- barem na trenutak-poprima neporeciv smisao.
Internacionalni red vožnje Eduarda Kiša – uz nešto kasnije pronađeno pismo – iskra je pred kojom se povlači tama i rađa pjesnički kozmos Danila Kiša. Postoji židovska izreka koja glasi: Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija. Knjiga koju je napisao, sastavio i uredio željeznički činovnik Eduard Kiš postat će Internacionalni red vožnje kojom se putovalo u smrt. Uputa ubojicama njegovog vlastitog naroda kako da zauvijek zatru čitave svjetove jedinstvenih, “običnih” i neponovljivih ljudi. Njihova će melodija utihnuti na istoku, u malim poljskim gradovima čija će nježna slavenska imena postati sinonimi užasa i u kojima će ih dočekati SS, njemački ovčari, bodljikava žica, arbitrarni metak u potiljak, prisilni rad, glad, blato, bolest, krematorij i masovna grobnica u “vazduhu”.
Ulazeći nesigurnim i drhtavim korakom, širokih i znatiželjnih očiju u prostranstva literature, grčevito stišćući maminu ruku i slušajući njen glas u strahu da se ne izgubim, preda mnom se otvarao svijet iz kojeg, sada to znam sigurno, nikada neću izaći. Ali nisam mogao predvidjeti da će meni najbliža i intimno najvažnija književnost 20. stoljeća biti baš literatura egzila, “hibridnih identiteta” i drugosti i kako se moj “jugoslavenski” život počeo odražavati u prvim važnim knjigama i prije nego što sam se usudio dublje zaći u njene labirinte tako da danas ne mogu da razdvojim uplašenog, sumnjom prožetog dvanaestogodišnjeg Jugoslavena i riječi u koje sam tada počeo da se maskiram i skrivam, uživam i otkrivam. Ništa tada nisam mogao znati o načinu na koji će se moja današnja unutrašnja emigracija, osjećaj nepripadanja i bezdomništvo preklapati i provlačiti u meni najvažnijim i najbližim književnim djelima prožetim temama poput egzila – fizičkog i psihičkog i posebno “drugosti” jer sam kao krvno koktelizirani etnički mješanac čitavim svojim bićem već četvrt stoljeća onaj “drugi” a u famoznoj opreci “mi i oni” na kojoj počivaju patološki bolesna društva nastala dezintegracijom zemlje u kojoj sam rođen od samog početka bio i ostao ovo drugo.
Tako kuću mojeg bića opsjedaju stihovi Marine Cvetajeve i rečenice Brune Schulza, uspravnom drže zagonetke i talmuske mudrolije tuberana Franza Kafke i iz “to se desi, desi u Odesi” rođenog Isaka Babelja i „Crvene konjice“, uređena je neurastenijama „Zastava“, „Na rubu pameti“, lažnošću kokošara glembajevskih (o kako je Krleža stotinu godina ranije u žilu pogodio današnju “elitu” post- balkanskog klanja, sve Todoriće, Sanadere, Čermake, itd-ITD. – prvi grijeh, pljačka i umorstvo) i hipersenzibilnošću Prousta – Mehmedinović opisuje kako je Marcel Proust jednom iznajmio četiri sobe u hotelu kako bi mogao iskusiti tišinu prožet silinom uvjerenja da je prostor manje važniji od vremena. Prostor je stvar. Vrijeme je misao o stvari. Kuća mog bića ukrašena je “Sasvim običnim besmislicama” ostraciranog, gulagiziranog i ubijenog – između ostalog i dječjeg pisca – Daniila Ivanoviča Harmsa i zabavljana Obiteljski cirkusom Danila Kiša. Nad njenim krovom leluja violinist, kraj njega držeći se za ruke lebdi tek vjenčani par, mjesec je nalik srpu i stidljivo viri iza oblaka dok se iz daljine čuje Majakovski: “Pogledaj tišinu kako svijetom romoni/ Noć obloži nebo zvezdama što zvone/ U taj čas ti ustaješ i govoriš/ Stoljećima povijesti i vasioni”.
Znam – stalno ponavljam koliko je važna uzaludnost. Već spomenuti Bolaño izvanredno je pronicljivo primijetio kako su pisci austro-ugarskog carstva na izdahu – Musil, Döblin, Kraus – pisali kao da šeću obručem ambisa znatiželjno zavirujući preko ruba. I pohvalio ih zbog hrabrosti. No kada se njihovo djelo usporedi sa onim Franza Kafke, pažljiv čitatelj primijetit će ogromnu razliku jer Kafka je pisao iz samog ambisa. Točnije, pisao je padajući.
A moj pjesnički tandem prije četvrt je stoljeća po prvi puta u taj ambis – gurnut. I padajući kroz bezdan počeo da stvara književnost najvišeg reda. Taj se ambis inače naziva opsadom Sarajeva. U trenucima kada im je svaki dah mogao da bude posljednji oni su pretvarali svoj stravični svagdan u naš čitateljski užitak (riječ užitak, moram napomenuti, ovdje obuhvaća sve ono zbog čega je život vrijedan življenja). I nakon što je rat završio i u njihovim je životima zavladao „mir“ kakav postoji samo među razvalinama uništenog svijeta, iskustvo ambisa nisu zaboravili. Ono ih je zauvijek obilježilo. I njih i ono što pišu, zašto pišu i kako pišu.
Sve ovo spominjem jer pišem o dvojici pjesnika, meni najvažnijih što su iz balkanskog ratnog kotla proizašli a čija su djela u vrhu svega što živi ljudi diljem svijeta danas pišu. Obojica u posljednje vrijeme primaju udarce od kojih svaki čini život još malo uzaludnijim, udarce koje svako jedinstveno, neponovljivo i banalno ljudsko biće nemilice mora da trpi, ali kada udare „tajne zakonodavce svijeta“ tada strašni udarci postaju prvorazredna poezija. Što manje im preostaje da izgube tako ono što s nama dijele postaje istinitije, rigoroznije i uzaludnije i samim time kao čitatelji osjećamo kako nas se uz sav respekt „ignorira“, a ono što čitamo moralo je da bude napisano jer su obojica iscrpli sve razloge zašto da ne bude pa pred nama ostaje magična mogućnost da vodimo apsolutno iskren imaginarni dijalog, da izađemo iz sebe ( ek-starogrč.: van; statis-sebe) i da se potpuno izgubimo u životnim tragedijama preobraženim u esenciju kronične neprilagođenosti ljudskog bića na postojanje i da se konačno, bar na tren, izašavši iz sebe osjećamo malo, bar malo manje sami.
No, jedan od njih stalno ponavlja – nema li tužnije stvari od nikada pročitane knjige. Teksta? Pjesme? „Čemu umnažati samoću na svijetu?“
Obojica su pisci obilježeni opsadom Sarajeva, no sasvim različitih generacija, etnije i vjeroispovijesti (zapravo mislim da dijele specifičnu vrstu „jugoslavenskog“ ateizma) – ovo navodim u ograničenom i stupidnom, palanačkom smislu kako naša plemena jedna druga gledaju. Njih zapravo najviše i čitam. Jer ljubav prema određenim knjigama jednaka je zaljubljenosti i još važnije – ljubavi. I kako su to kod ljudi feromoni, odnosno ogromna baza genetskih, psiholoških i ostalih podataka uz pomoć kojih tijelo zna da je zaljubljeno puno prije nego se svijest priključi vjerujem da je tako s određenim knjigama i pjesnicima. Zato nikada ne odlučujemo u koga ćemo se zaljubiti već se naprotiv uhvatimo – zaljubljeni. Ljubav ne znači – „želim biti sa…“ već – „ne mogu bez…“ Tako je i sa literaturom, stihovima, rečenicama, čitavom autorskom vasionom koja raste, razvija se, živi i stari s nama. Otkako sam ih otkrio, ja bez onoga što gospoda Vešović i Mehmedinović pišu – ne mogu. Jer volim.
Obojica pišu za sebe. Obojica su preživjela opsadu Sarajeva, a jedan od njih – i uz to stariji – kaže da su ga tek Karadžićeve granate naučile da piše. Nakon što je ostao bez Gordane – ovo će pretpostavljam znati ljudi iz piščevog uskog kruga i oni koji prate njegove zapise, prijevode, eseje i polemike – Vešović nenametljivo, u svome kutu Ajfelovog mosta objavljuje neke od najljepših rečenica što su o ljubavi napisane. Na bilo kojem jeziku. Bilo kada. On nema – osim kćeri, što naglašava – više što da izgubi. Knjiga koju piše nosi naslov – Život bez Gordane.
Raspon emocija između ljepote kakvu samo umjetnost može da pruži i osjećaja apsolutnog beznađa -„Okle u paklu rosa?“ pita se misleći na planet „radostima ubog nešto“ – koji proživljavam dok u mislima, utrobi i srcu pratim Marka Vešovića na groblje Sv. Josipa otkako je ostao bez sidrišta i balansa, osobe koja je svojom pažnjom, ljubavlju i samom prisutnošću omogućavala i olakšavala da on svojim djelima uljepšava i dariva svijet, osoba čija ga je smrt slomila kako čak ni opsada, Karadžićevi i Mladićevi došupnici sa svojom dnevnom opskrbom smrtoljubljivih projektila – nije uspjela. No u onom trenutku kada su ambulantna kola sa Gordanom Vešović tog kobnog 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta izgubila razlog da i dalje žure prema onkologiji na Koševu, pa su stala negdje na sarajevskim ulicama – točno gdje, ne sjeća se ni on – ona je nastavila da živi u Marku, u njegovom pregolemom jadu, osjećanju krivnje i bogatstvu sjećanja kakvo ostaje nakon tolikih godina ljubavi. Umrla je Markova duša. „Kuku mene.“ ponovio je dva puta, a zatim rekao: „Što ću sad bez duše na zemlji.“
Za tragediju sam saznao kada su se počeli pojavljivati tekstovi pod naslovom „Život bez Gordane“. Kakvi tekstovi, kakva bol, kakva tmina, ljubav i majstorstvo. Gordana sada živi u njemu. I u njegovim tekstovima. Tu su njena i Markova duša. Neposredno nakon Gordanine smrti Marko mrmlja „umrla, umrla“ citirajući Brodskog, hvatajući se za jedini preostali svijet, svijet stiha, poezije i vjere da uzaludnost ipak i usprkos svemu nešto znači.
Kada bi me kao adolescenta pitali da opišem pjesnika – opisao bih mladića koji nakon nekoliko pjesnički epohalnih djela postaje trgovac oružjem i umire gangrenozan u pustinjskom šatoru nakon neuspjele avanture trgovinom oružja. Ili bih im spomenuo Majakovskog i “Stisni/ na grkljanu svijeta/ proletarijata prste!”.
Danas bih ispričao kako sjedokosa figura šeće ulicama grada čitajući knjigu. Nešto mu se zaplete oko nogu, čovjek se okrene i nastavi hodati u suprotnom smjeru ne skidajući pogled sa otvorene knjige u ruci. Taj čovjek je Marko Vešović. I on je – pjesnik. Sposoban da ti istovremeno slomi srce i puni ga do vrha tek nabrajajući kako ga je umrla žena nekoć zvala: „blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.“
I u isto si vrijeme zaprepašten, zadivljen i uplašen kada pomisliš iz kakvog ambisa ti stihovi stižu i kroz Marka prolaze. A zatim, opisujući još jedan posjet grobu svoje mile i znajući da „bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće.“, sjeda da popuši obaveznu cigaretu, prisjeti se vlastitih stihova kako – „ne valja da išta visoko raste nad grobom.“ – pa nastavlja: „Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“
„Ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“ I tu me satre.