Predavanje održano u Casa della Cultura di Gorizia 7. marta 2025. u sklopu programa Europske prijestolnice kulture 2025. Nova Gorica – Gorizia

***

Ono kratko dvadeseto stoljeće, o kojemu piše Eric Hobsbawm, slučajno je započeo, tako što je 28. lipnja 1914. jedan vozač skrenuo u pogrešnu ulicu. Upravo u taj čas iz buregdžinice na uglu izlazi romantični gimnazijalac, siromašni pjesnik i idealist s pištoljem u džepu. U rukama mu je svjež burek, na koji zaboravlja čim ugleda preveliki automobil na uskoj sarajevskoj uličici. Vozač ga pokušava zaokrenuti, ne bi li se vratili nazad na riječni kej, on i njegovi ugledni putnici: budući car, njegov domaćin, vojni guverner cijele pokrajine, i supruga budućega cara. 

Rano je doba vozila koja pokreću motori s unutarnjim sagorijevanjem. Tek nekoliko godina su na drumovima, cestama i ulicama modernog svijeta. Još uvijek ne postoje do kraja jasna i standardizirana prometna pravila. Ne postoji vozačka rutina. Upravljač se teško okreće, premda je servo-mehanizam izumljen još u devetnaestom stoljeću, ali do njegove primjene proći će još dugo. Vozač se, dakle, nevješto i neuigrano bori s nesavršenom motornom zvijeri, koja se ni u rikverc još ne pokreće onako lako kao budući automobili, a onaj gimnazijalac zaboravlja na svoj burek, iz džepa vadi pištolj i počinje pucati. Ubija budućega cara i njegovu ženu, čime posve redefinira svoju osobu, revolucionarizira je, jer se iz pjesnika-idealista preobražava u čovjeka novog doba. Ali on će tim činom revolucionarizirati i cijelu epohu. Njegov je pucanj pokrenuo vrijeme, kotač koji se počeo okretati i gaziti sve pred sobom.

Time je nova stvarnost dobila svoj historijski kontekst. Fotografska i filmska kamera, armirani beton, željezni toranj u Parizu, željeznica i motor s unutarnjim sagorijevanjem, prvi prekooceanski putnički brodovi, aeroplani i zrakoplovi – vozila teža od zraka, koja nekim čudom ipak lete, sve su to bila čuda koja mijenjaju pogled na svijet, ali razum čovjekov, njegovi duša i um, bili su, sve do trenutka u kojem je vozač skrenuo u pogrešnu ulicu, duboko u devetnaestom stoljeću.

Možda je to razlog što je većina pametnih, darovitih i duhovitih ljudi s onakvim oduševljenjem dočekala rat, koji je poznatim nizanjem uzroka i posljedica izazvao gimnazijalac koji je pošao kupiti burek. I većina njih željela je da taj rat poprimi što šire razmjere, jer tako se, vjerovali su, kale i čeliče ljudski karakteri, time se učvršćuju zajednice i uzdižu se moćne rase – a rasama su tada nazivali ono što mi danas zovemo nacijama ili narodima – pa su tako nastupile četiri godine općeg klanja i ubijanja, društvenog, političkog i kulturnog pomračenja i ludila, koje će biti prividno okončano primirjem potpisanim krajem 1918. U stvarnosti, rat će biti nastavljen drugim sredstvima, sve dok iz istog ognja i žara, ali pod još gorim okolnostima, nanovo ne bukne 1939. godine.

Iz primirja 1918. i iz Oktobarske revolucije, koja se začela iz tog Velikog rata, kao i još neke manje uspjele revolucije, nastaju ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam i sva raskoš ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih avangardnih pokreta i mišljenja u Sovjetskom Savezu. Bio je to izraz potresenosti nad onim što se dogodilo. Još uvijek živa duša devetnaestostoljetnog čovjeka vlastitim je izbezumljenjem reagirala na užase rata. Različita su bila estetska sredstva i načini artikuliranja tog izbezumljenja. Ljude nije u tom času zanimala slika nove stvarnosti, nego su se bavili unutarnjim čovjekovim doživljajem stvorenim na osnovu te slika. Ekspresionizam bio je umjetnost patnje. Dadaizam i nadrealizam bili su bijeg od patnje. Oktobarska revolucija prezrela je bol, i uzdigla običnoga čovjeka do razmjera čudovišta. Samo da bol prestane.

Ono što su Nijemci nazvali Neue Sachlichkeit, a što mi nazivamo novom stvarnošću, pokušaj je povratka slici svijeta. To dijete čovječanstva, koje je nakon užasa Velikog rata čvrsto zatvorilo i zatisnulo oči, neće podnijeti svoju djetinju znatiželju, nego će otvarati oči ne bi li napokon vidjelo svijet pomoću fotografskih i filmskih kamera, svijet armiranog betona, svijet Carpathije, Lusitanije i Titanica, željeznice, aeroplana i zrakoplova, svijet željeznog tornja u Parizu, svijet motora s unutarnjim sagorijevanjem, svijet olovnog tiska, koji štampa sve više i brže. Fotografija i pokretne slike izmijenili su obrasce svakog realizma: osim što portretirani nisu samo bogati ljudi, i što su fotografija i film u potpunosti prikazali društveno stanje stvari, na tim slikama postoji i nešto što je važnije i što čovjeka koji ih prvi put gleda mnogo više zbunjuje. Na njima se pojavljuje i ono što nismo željeli slikati, ono čega nismo ni bili svjesni dok smo svijet promatrali kroz objektiv kamere. Prvi put vidimo ono što nismo umjeli gledati.

Drugo: kako su se djela ljudskih ruku dramatično uvećala – onaj pomalo nakazni željezni toranj u Parizu ostvarenje je mita o Babilonskoj kuli – svijet se proporcionalno tome smanjio. Horizonti su nam se primaknuli tako da ih možemo vrhovima prstiju dohvatiti. Ili naprosto do njih možemo otputovati, odletjeti, otploviti. Ono što kao slika svijeta negdje drugdje postoji, postoji i ovdje gdje smo mi. Naprosto zato što smo već bili tamo i vidjeli smo to svojim očima. A gdje god su naše oči, tamo je i naš svijet. Tako izgleda nova stvarnost. Njezin katalog, galerija i muzej su dnevne novine. Dnevne novine su trgovi nove stvarnosti, mjesta na kojima nova umjetnost nastaje i na kojima se prikazuje. Kroz novine će protutnjati svi ratovi kratkoga dvadesetog stoljeća. U njima će se, novinama, začeti i razvijati zameci budućega rata. Ako smo znali čitati novine, ili ako smo imali hrabrosti za takvo što, mogli smo u novinama pročitati što će biti s nama. Da su na takav način i s takvom samorazarajućom dijagnostičkom strašću čitali dnevne novine, ljudi bi već 1933. znali što će im se događati. Bilo ih je i koji su upravo tako i čitali. Recimo, Stefan Zweig, Joseph Roth, Kurt Tucholsky… Posljednji rat koji će otpočinjati u novinama je onaj s kojim i završava kratko dvadeseto stoljeće: naš rat čiji prvi hici bivaju ispaljeni 1991, a pripremao se prethodnih pet godina, i razvijao na stranicama beogradskih novina. Tokom tog rata, koji će potrajati sve do 1999, i Natovih napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili još malo duže, do pada Miloševićevog režima, zbiva se promjena. Rat se iz novina seli na televiziju. Tačnije, na sve televizije svijeta. A riječ postaje slika. Tako započinje novi vijek, novo tisućljeće. Iz tog se preokreta rađa nova, antropološki različita, drukčija civilizacija. Ali to je, u odnosu na temu naših života, već daleka budućnost. Stoga se vratimo u dvadesete, vratimo se novinama.

George Grosz bio je novinski ilustrator. Otto Dix crtao je svijet onakvim kakav je bio u rovovima Velikog rata. U neka buduća doba, godine 1923, Konrad Adenauer, pobožan katolik i gradonačelnik Kölna, sav će svoj autoritet uložiti u to da ne bude otkupljeno veliko i strašno Dixovo platno naslova “Rov”, ali i da bude smijenjen ravnatelj muzeja koji se usudio takvo što izložiti našem oku. Što je toliko zgrozilo i uplašilo tog čovjeka, koji će mirno i sabrano prolaziti kroz najstrašnija doba njemačkoga dvadesetog stoljeća, i svome će narodu nakon 1945. pomalo vratiti razum? Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Ali nije pogrešno misliti da je Adenauera uplašila slika svijeta kojemu je, prema urođeničkom vjerovanju, fotografska kamera oduzela dušu. Na tom Dixovom ulju se, naime, kao i na Groszovim crtežima, vidi ono što bi ostalo skriveno i nevidljivo, e da nije kamere koja vidi sve. Vidi se ono što ljudske oči ne smiju vidjeti da ne bismo ostali bez Boga. Tako se to, vjerujem, Adenaueru tad činilo. Njegovo je vjerničko i ljudsko oko u svemu tražilo iluziju. Jer bez iluzije nema ni vjere, nema Boga. Bez iluzije stvarnost je nepodnošljiva za čovjeka devetnaestoga vijeka, kojemu su život i povijest priredili tu nevolju da živi u dvadesetom. Bez iluzije nema nove stvarnosti, nemogućim biva Neue Sachlichkeit.

Vrijeme nakon Velikog rata zlatno je doba novinskih ilustratora. Nije li to neobično? Pa zar nismo rekli da su fotografija i film stvorili radikalno novi pogled na svijet, zašto već u to vrijeme fotografija nije potisnula novinsku ilustraciju, umjesto da pridonese njezinoj slavi i sve do 1939. i Drugoga svjetskog rata, ili nastavka jednog i jedinog Velikog rata fotografija bila je sluškinja novinske ilustracije? Odgovor da štamparska tehnika u novinama nije bila dovoljno razvijena da podnese fotografiju u svojoj njegovoj sadržajnoj i značenjskoj raskoši, nije dovoljan. Čini mi se da je o još nečemu riječ. Novine su nakon 1918. postale najpouzdaniji tumači svijeta. Crteži Georga Grosza, recimo, nisu fotokopirali realnost, nego su je objašnjavali. To je iznimno dragocjeno: u prihvaćanju izmijenjene slike svijeta, čovjek koji se, poput Adenauera, zatekao u dvadesetom stoljeću, tražio je tumače slika. To su bili novinski ilustratori. I to su, naravno, bili grafičari. Procvat umjetnosti grafike u vezi je s tim. Ali u vezi s tim je i rođenje cijele jedne umjetnosti, koje započinje na novinskim stranicama, umjetnosti stripa.

Kako Neue Sachlichkeit u to vrijeme izgleda u našim životima? Već smo u vremenu naših djedova i pradjedova, u drugoj i trećoj generaciji naših predaka, do koje u pravilu i sežu naša sjećanja. U ta doba, oko Velikog rata, namještaju se sve te neobične okolnosti bez kojih se mi, nekih pola stoljeća kasnije, ne bismo mogli rađati. Zbiva se to u intenzivnom preplitanju povijesnog i porodičnog vremena. Ishodi ratnih bitaka, urušavanja imperija i rađanje novih država i nacija, preduvjeti su naših dolazaka na svijet. Upravo tada se, u dvanaest krvavih bitaka na Soči, što su se vodile od lipnja 1915. do studenoga 1917, stvaraju pretpostavke rođenja jedne daleke buduće generacije. Tema je to kojom se opsesivno bavim otkako znam za sebe, ili otkako sam upoznao sve svoje obiteljske povijesti. Ispisao sam je u knjizi “Rod”, ali nedovoljno i nepotpuno. Jer uvijek je nedovoljno i nepotpuno.

Ali da ukratko ponovimo dio priče. Moj djed Franjo Rejc, sin kovača iz Kneže kod Tolmina, sela u kojem prema novijim popisima stanovništva ne živi više od dvjesto ljudi, ali je u toponomastici zabilježeno s još dva imena: talijanskim Chiesa San Giorgio i njemačkim Grafendorf, svoje najranije djetinjstvo provodio je u dvije naše tada udaljene zemlje i pokrajine. Otac je bio nasilni alkoholičar, jak kao zemlja i smrtonosno poguban po svoje bližnje. Živjeli su u Zenici, Travniku, Kaknju. Imao je šestero žive djece, Franjo mu je bio najmlađi sin. Da ga sklone od divljeg oca, a pomalo i da rasterete domaćinstvo od jednih dječjih usta, Franju s navršenih devet mjeseci šalju u Knežu. Tamo kod djeda, tetki i stričeva provodi arkadijsko djetinjstvo, u društvenim i prirodnim pejsažima koja su za njega totalna suprotnost mraku i užasu zavičajne Bosne, proleterske Zenice, mahnitoga, vječno pijanog oca, koje je upoznao za nekoliko traumatičnih putovanja u ranom djetinjstvu. Tu se, u Kneži i u Tolminu, u njemu stvaraju dva čvrsta imaginarna i identitetska uporišta: Tolmin i Slovenija. Njegove tetke i stričevi, njihova blagost i mekoća, svetački dobri djed, jedan maleni svijet na granici. Krvavoj granici.

Sve je učinio da se ne vraća u Bosnu, pa je kao vrlo darovit dječak upisan u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju u Pazinu, koja će u povijest ući pod svojim borbeno-narodnim imenom, Hrvatska gimnazija. Premda izvrstan đak, nije se tu dugo uspio održati, pa se u trećem razredu, ipak, vraća u Bosnu, u Travnik, i u Isusovačku gimnaziju, koja će u lokalnim kulturnim i društvenim povijestima također postati čuvena. Tu mu je još teže nego u Pazinu, jer je blizu kući, blizu je ocu i braći. Majka je mlada svisnula, što od batina, što od tog strašnog života. Sestra se ubila, skočila je u ledenu Bosnu, bježeći pred terorom. Braći je, pa tako i Franji, kroz cijele njihove živote ostala na savjesti, jer su živjeli u uvjerenju da se ubila jer je ostala trudna, a oni joj nisu pomogli. Dom Staroga vraga, kako će se kovača Josipa Rejca poslije imenovati u obiteljskim sjećanjima, dok god tih sjećanja bude bilo, bio je živo i neprestano aktivno ratište, strašnije i od stvarnih ratišta Velikog rata.

Franju Rejca, nesvršenog gimnazijalca, rođenog 9. listopada 1897, mobiliziraju u Zenici u neka jesenja doba 1915, i bez nekih ga naročitih priprema šalju u vatru Soče. Takva je bila sudbina bosanskih regruta, koji su za čast, cara i domovinu ginuli s crvenim fesovima na glavama. Među njima svima on je bio različit po tome što su njega, zapravo, postali u njegov – zavičaj. Ne znam zašto nije prethodno završio gimnaziju, uzalud sam se o tome raspitivao dok je još bilo živih. Izgleda da je to bio podatak koji nikome, sve do mene, nakon Franjine smrti (umro je 1972, jednog od dana oko svog rođendana) nije bio važan. Ali po sačuvanim svjedodžbama bio je dobar učenik, uzornog vladanja, s manjim problemima u računu (matematici) i vjeronauku, pa mi se čini da postoje samo dva razloga zbog kojih bi umjesto u osmi razred gimnazije Franjo krenuo u rat. Prvi, manje strašan, bio bi da je bio presiromašan da još godinu dana ostane gimnazijalac. Drugi, vjerojatniji, jest da mu se Veliki rat učinio manje strašnim od onog rata koji se vodio u obiteljskom domu njegova oca, kovača iz Kneže, Josipa (Matije) Rejca. A možda je, nesretni dječak, a moj djed, imao i tu iluziju da ide ratovati u obranu Kneže.

Na fronti je imao mnogo sreće, jer je pao u talijansko zarobljeništvo čim su Talijani promijenili stranu u Velikom ratu. U zarobljeničkim logorima po Italiji će provesti pune tri godine, sve do pred kraj 1919, i to će, u njegovim pričama, biti, možda, i najljepše godine njegova života. Savršeno je naučio talijanski, pa je radio kao službeni prevoditelj, a svoj je intimni dnevnik je pisao na talijanskom jeziku, ali – ćirilicom. Tako se štitio od znatiželjnika. Pretpostavljao je, vjerojatno ispravno, da nitko od ljudi među kojima je živio ne zna i ćirilicu, i talijanski. Među Talijanima imao je dobrih drugova, neki od njih bit će mu cjeloživotni prijatelji. U njegovim pripovijestima o zarobljeništvu, kao ni u kojekakvim bilješkama koje je iza sebe ostavljao, nije bilo ničega što bi djelovalo kao poniženje, ili što bi podsjećalo na buduća zarobljenička iskustva našeg stoljeća.

Priča o Talijanima je, međutim, zanimljivija po nečemu drugom. U životu će oni koji su ga na prevaru zarobili i tri godine držali u zarobljeništvu biti njegovi dragi drugovi i dobri prijatelji. Istovremeno, Italija će uskoro biti glavni njegov neprijatelj, onaj tko će učiniti sve da nestane Kneže, tog Franjinog raja na zemlji, da s Knežom nestane njegove Slovenije – jer ga se ona Slovenija u kojoj su Maribor ili Celje nije ticala više od Bosne ili Hrvatske – i da u nekom suštinskom smislu nestane i njega. Italija je prijetila da Franjin život svede na pakao u domu Staroga vraga.

Tu za njega započinje priča o TIGR-u. Za njegove bliske rođake, među kojima je, recimo, Albert Rejc (ili Rejec), naš mili striko Berti, osnivač TIGR-a, čiji je otac Ivan, također kovač, rođeni brat Staroga vraga, ta je borba značila nešto drugo nego Franji. Striko Berti se borio za Knežu na zemlji, za njeno fizičko postojanje, za čvrst zavičaj. Franji je Kneža bila metafizička činjenica. Život će provesti kao vječni izgnanik iz tog raja. 

O naravi njegova izgnanstva govori i sljedeća epizoda iz njegova života. Nakon što je po povratku iz zarobljeništva, po programu prilagođenom ratnoj generaciji, završio osmi razred gimnazije, Franjo se zapošljava na željeznici i ubrzo susreće ženu s kojom će provesti život, sedamnaestogodišnju kćer Karla Stublera, tada željezničarskog činovnika u Doboju. Po svemu sudeći, ona je, moja buduća baka, odmah zatrudnjela, ali srećom ta okolnost neće izazvati ničiji suicid. Vjenčali su se, rodio im se prvi sin, živjeli su u Usori, na prvoj željezničkoj postaji Franjine karijere, kad je Franji Rejcu stiglo službeno pismo koje ovako počinje: “Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu…”

Što je to Franju Rejca moglo učiniti stranim državljaninom, i čiji je on to državljanin bio, ako se, kako smo rekli, rodio 1897. u Zenici, od oca Slovenca i majke bosanske katolkinje, dakle Hrvatice? Odgovor na ovo pitanje ulazi u samu srž nove stvarnosti, koja je nastajala u dvadesetom stoljeću, a da prije nje nikada ništa slično njoj nije postojalo. Ovaj njezin element nema veze s fotografskom ili filmskom kamerom, niti s novostvorenom slikom svijeta, ali ima s načinom na koji su se u isto vrijeme utvrđivale granice između država, nakon što se svijet, zahvaljujući željeznici i motoru s unutarnjim sagorijevanjem, radikalno smanjio, a horizonti su se primaknuli jedan drugome. Odgovor na pitanje kako je moguće da je ovako opisan Franjo Rejc 1924. strani državljanin tiče se još barem dva elementa nove stvarnosti, premda su oba začeta u devetnaestom stoljeću. Stari vrag je, i pored toga što je cijeloga života bio pijan, bio dobar i darovit kovač. To je bio razlog da ga 1885. angažiraju na kovačko-bravarskim radovima na sarajevskoj katedrali. Prvi put je tada otišao u Bosnu i nije se više vratio. U nekoj ranijoj stvarnosti nisu se po Bosni gradile crkve ni katedrale, jer je ta zemlja bila dio Osmanlijskog imperija. A nije ni postojao svijet u kojemu bi kovač iz Kneže, ili iz Tolmina, po narudžbama crkvenoga ili carsko-kraljevskog investitora, odlazio petstotinjak kilometara dalje, gdje nemaju takvog kovača. Drugi element te nove stvarnosti je taj što su obiteljski zlostavljači kakav je bio on, pritom divlji i neukrotivi alkoholičari, zapravo ljudi dvadesetog stoljeća.

I onda se taj čovjek dvadesetog stoljeća nije, nakon što mu se u jesen 1897. rodio sin, pobrinuo da ga što prije krsti, te samim tim i vlastima prijavi njegovo rođenje i doživotno odredi njegovu zavičajnost. Staroga vraga 1897. za to nije bilo briga, a, ruku na srce, u to vrijeme i nije bilo toliko važno gdje si zavičajan. Pojam državljanstva, kao i pojam putnog lista ili pasoša, također je dio stvarnosti dvadesetog stoljeća. Franjo je kršten, te je samim tim i u službene knjige prijavljen, u Grahovu ob Bači. Kako su nakon rata Grahovo, kao i Tolmin, Kneža i cjelokupan Franjin rajski zavičaj, pripali Kraljevini Italiji, tako je 1924. Franjo Rejc za vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postao stranac. Dakle, postao je Talijan.

To je trenutak u kojem se, u veljači 1924., razrješava jedna gotovo dramatična pretpostavka za moje rođenje, koje bi se trebalo zbiti četrdeset i dvije godine kasnije. Pretpostavka mi se čini dramatičnom, jer su, ako promatramo život kao priču, vrlo male mogućnosti da ću se roditi. Zašto? Pa evo zašto: mom mu potencijalnom djedu, socijalno neukorijenjenom, materijalno slabo stojećem željezničaru, s namještenjem u Usori kod Doboja, upravo dali otkaz, jer je on za njih stranac, Talijan. Istina je da on savršeno piše i govori talijanski, kao i njegova mlada žena, moja potencijalna baka, koja je u Dubrovniku završila četiri razreda talijanske gimnazije, prije nego što su joj oca – šefa stanice u Gružu, koji se solidarizirao s radničkim štrajkom – protjerali u Bosnu, i da ne postoje ama baš nikakve prepreke da se, skupa s tek rođenim sinom, isele u Italiju. Osim što je on, eto, talijanski državljanin, Italija je još uvijek bolje mjesto za život od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a naročito od nesretne zemljice Bosne, kojom još uvijek hara endemski sifilis, i u kojoj stari Josip Rejc i dalje loče i maltretira ostatke ostataka svoje uništene obitelji. Ima tu još nešto: ako se, sad nakon što je izgubio posao – tojest, izgubit će ga nakon što se steknu uvjeti i za to – isele u Italiju, on će se naći u zemlji u kojoj se zatekao i njegov raj: Kneža, Tolmin, Grahovo ob Bači i cijela njegova voljena Primorska. Zar ne bi bilo razumno ostaviti u Bosni svoju sirotinju, i otići tamo? Postupi li tako, neće se pokrenuti niz uzroka i posljedica, veza i susreta, nužnih za moje rođenje.

Dvije godine ranije, fašisti marširaju na Rim. Albert Rejec je tamo i sudjeluje u uličnim tučnjavama. Tada gubi posao i vraća se u Trst, gdje je tajnik i urednik u slovenskom tjedniku Edinost. U Padovi i Rimu studirao je pravo. To je vrijeme kada Franjo s rodbinom komunicira uglavnom preko pisama. Stalno tu netko nekome piše, ali putovanja u stari kraj započinju tek krajem dvadesetih. U kasnu zimu 1924. on je savršeno sam pred otkazom, koji, istina, može osporiti ukoliko dokaže pripadnost našemu, a ne talijanskom narodu, i ako se potom odrekne stranog državljanstva i stekne naše. Pod prijetnjom je da će posao trenutačno izgubiti, a s poslom sva primanja i pravo na boravak u željezničarskoj kućici, čim se u Usori pojavi netko s približnom radnom kvalifikacijom. I tako prolaze proljeće, ljeto i jesen, ali Usora je, srećom, daleko od svijeta, u Bosni je, srećom, malo pismenih i školovanih ljudi, pa u potrazi za poslom ne nailazi nijedan stručno kvalificiran i školovan građanin s državljanstvom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U to vrijeme moj djed Franjo piše u Beograd molbe i žalbe, da bi pred kraj godine u Usoru stigao novi dokument, koji biva do danas sačuvan u dokumentaciji moje iščezle, mrtve obitelji. 

Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:

Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.

Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe

R E Š A V A M:

da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.

Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.”

U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela. Potpis je nečitak, ali je lako provjeriti tko je 15. prosinca 1924. ministar unutrašnjih dela.

Ovaj dokument mi je zanimljiv, a onda i ganutljiv, kao ni jedno drugo administrativno rješenje koje sam pročitao. Ali ne zato što je u njemu šifra koju je trebalo ispuniti da bih se upravo ja rodio – rođenje je ionako nevolja za čovjeka, ako ćemo poslušati Émila Ciorana – nego me ovaj papir potresa zato što su tu upisani istinski, duboki razlozi zbog kojih se Franjo Rejc nije sa svojom malom obitelji mogao iseliti u Italiju, a ti će razlozi opet, nizom uzroka i posljedica, odrediti njegov život i sudbinu. 

Iste 1924. Mussolinijeva Partito Nazionale Fascista nakon mjeseci terora po ulicama i trgovima, ali i unutar već okupiranih institucija, na izborima osvajaju 65 posto glasova. Sljedeće godine uspostavljaju monopol nad sindikatima. Pet godina kasnije, u Italiji su već zabranjene sve druge stranke. Ljeta 1927, u vrijeme ukidanja slovenskih i hrvatskih prosvjetnih društava po Julijskoj krajini, kada se žarište fašističkog terora preselilo u krajeve u kojima su živjeli Slaveni, Albert Rejec je sa Zorkom Jeličničem osnovao TIGR. U početku, dok kraljevinske vlasti nisu uspostavile prijateljske veze s fašističkom Italijom, TIGR je, možda, i imao neku podršku iz zemlje. No, kada se to dogodilo, bili su izloženi teroru s obje strane granice, kojim su rukovodile policije obiju zemalja. Tigrovci su organizirali oružane napade. Tukli su po fašistima i karabinjerima, izazivali požare, terorizirali fašističke doušnike. Bavili su se terorizmom, na način karakterističan za epohu. Granica u Primorskoj zalivena je krvlju, slovenskom i talijanskom, što je bio odgovor potlačene slavenske manjine na fašističku kampanju zatiranja tragova njezinog identiteta. Bilo im je dopušteno da nastave živjeti samo ako će postati – Talijani. U osnovi, ponuđeno im je isto ono što i Franji Rejcu kada mu je u Usori službeno saopćeno da je stranac.

U kasnijim interpretacijama bit će pomalo i hvalisavo tumačeno da je TIGR bio prvi antifašistički pokret u Europi. To je, vjerojatno, i tačno. Ali nisu TIGR-ovci bili protiv fašizma, nego je fašizam bio protiv njih, jer su oni naprosto bili oni Slovenci i Hrvati, bili su oni Slaveni koji ni pod kakvim pritiskom nisu htjeli postati Talijani. U tome je i pravi razlog što su komunisti bili krajnje sumnjičavi prema TIGR-u i što je mlađi brat našeg strike Bertija, Maks Rejec, jedan od onih koji su 1941. dizali ustanak, ubijen u partizanima, vjerojatno po nalogu Varnostno-obveščevalne službe. Postojalo je vjerovanje – a pri ustanovljenju velikih političkih pokreta je kao i pri ustanovljenju religija sve zasnovano na vjerovanju – da iza TIGR-a stoje Britanci, i da su tigrovci britanski špijuni.  Komunisti, naime, nisu mogli razumjeti da su katkad u povijesti stvari tragično jednostavne i jednoznačne, i da je katkad nužno svijet promatrati iz najosobnije ljudske perspektive. Eto, recimo, iz perspektive mog djeda Franje Rejca nije dolazilo u obzir to da on bude Talijan, premda su mu neki među najboljim prijateljima bili Talijani, premda mu je prijalo biti u talijanskom ratnom zarobljeništvu i premda baš nikada nije imao nikakvih antitalijanskih sentimenata. Ono što ga je takvim učinilo nisu bile velike ideologije. I samo bi se književnim sredstvima moglo objasniti o čemu je sve tu bilo riječi.

I premda nakon odlaska u Pazin, u gimnaziju, a zatim i konačnog povratka u Bosnu, zemlju u kojoj se rodio kao Drugi, nikad više nije živio u Kneži, u Tolminu, u Primorskoj, svoj je društveni aktivitet i svu svoju građansku hrabrost stavio na taj kraj. I bio je tigrovac, na svoj pomaknuti način, u Sarajevu. Čuvao je striki Bertiju neku njegovu dokumentaciju, koju je onda, u proljeće 1941, po ulasku Nijemaca i ustaša u grad, zakopavao u blizini Templa, novoga, pred rat sagrađenog sefardskog hrama. I još je nekim ljudima, Istranima, TIGR-ovim ilegalcima, po Sarajevu nalazio stanove i fizički posao na željeznici. U velikoj povijesti nije imao nikakvu ulogu, čak ni toliku da bi ga se spomenulo u knjigama i brošurama o TIGR-u, kakve se u Sloveniji pojavljuju nakon 1991. Meni najzanimljiviju, naslova “Partija in tigrovci”, napisala je gospođa Tatjana Srebot Rejec, udovica Alberta Rejeca. Prije nekoliko godina, otkrivši u knjizi “Rod” i tko sam i čiji sam, slala mi je tu i još neke knjige poštom u Zagreb. Čuli smo se tada telefonom, razmijenili pisma, a onda sam ovih februarskih dana vidio da je krajem prošle godine i ona minula svijetom, i da je sahranjena u Ljubljani, trećeg dana ove godine. Nisam joj pri tom jedinom telefonskom razgovoru spomenuo da je se sjećam, da dobro pamtim stubište zgrade u kojoj je živjela, stan u kojem je živjela sa strikom Bertijem, i jednu golemu, kao tele veliku dogu.

Ali i to je dio priče o novoj stvarnosti, ili o onom što je u životima naših svjetova s granice bio Neue Sachlichkeit. Pa pokušajmo onda i nju ispričati. 

Nakon što mu se 1926. rodio i u drugi sin – prvi je rođen u Usori, drugi u Kaknju, gdje je po službi prebačen – Franjo je napredovao u željezničarskoj hijerarhiji, rasla mu je plaća, a imao je i više vremena. Osim toga, kao željezničar imao je Režijsku kartu, kako se zvala službena isprava s fotografijom, koja je zaposlenima na željeznici omogućavala da putuju plaćajući tek deset posto od stvarne cijene putovanja, dok su članovi željezničarskih obitelji, žena i djeca, plaćali pedeset posto, ili, kako se onda govorilo: pola karte. Ovo je važan element pripovijesti o novoj stvarnosti kratkoga dvadesetog stoljeća. Početkom vijeka, a u našim krajevima naročito između dva rata, željeznica i željezničari bili su ono što će od šezdesetih godina pa sve do kraja vijeka biti putničko zrakoplovstvo, piloti, stjuardese, kontrolori leta. Bili su društvena elita, gospodari putovanja, ljudi koji su spajali horizonte. Cijena željezničkih karata prvog i drugog razreda dvadesetih je godina usporediva s cijenama avionskih letova pred kraj dvadesetog vijeka, prije nego što će low budget kompanije srušiti cijene karata, ali i komfor na putovanjima, i prije nego što će let avionom postati trivijalan poput vožnje tramvajem, što će i pilote, barem unutar legende o putu i putovanju, pretvoriti u vozače tramvaja.

E dakle, u to romantično doba našega stoljeća, kada užasnuti Otto Dix i Georg Grosz crtaju užase Velikog rata, kada film i fotografija mijenjaju čovjekov pogled na svijet, kada je Bauhaus na svojim povijesnim vrhuncima, a u ljudima živa je iluzija da najednom sve vide preciznije i bolje, i da im upravo ta jasnoća u gledanju i razumijevanju svijeta može zamijeniti Boga, Franjo Rejc prvi put nakon Velikog rata započinje putovanja u svoj arkadijski zavičaj. I iz prve ruke upoznaje se s Mussolinijevim fašizmom. Njegovi rođaci, mnogo ih je njegove generacije, ili žive u izbjeglištvima po Sloveniji, uglavnom u Ljubljani. Nakon Prvog tršćanskog procesa i strijeljanja u Bazovici, Albert Rejec pobjegao je u Ljubljanu i tamo osnovao tajni odbor TIGR-a, bavio se šapirografiranjem antifašističke literature, povezivao se s talijanskim antifašistima po Italiji i izbjeglištvu. Dakle, bavio se ozbiljnim poslom. O Franjinim tajnim poslovima sa strikom Bertijem mi ne znamo mnogo. Moj djed Franjo Rejc nije, barem po obiteljskoj legendi, bio hrabar čovjek. A pritom je pripadao konspirativnoj generaciji koja je svoje ilegalne poslove do smrti držala u tajnosti, jer se, prema njihovom doživljaju svijeta, vremena možda mijenjaju, ali ono što je jednom bilo tajna, to zauvijek treba ostati tajna. Tako da je o tome šaptao po kući samo kad bi nešto ili nekog trebalo po Sarajevu sakrivati, a ključne riječi nikad nije izgovarao. 

Ali o svemu drugom pripovijedao bi nadugo i naširoko. Tako je, recimo, status obiteljskog mita stekla pripovijest kako su u ljeto 1933. ili 1934. Franjo i striko Berti išli na vrh upravo dovršenog Nebotičnika. Najviša zgrada u Kraljevini Jugoslaviji, najviša na Balkanu, jedna od najviših u Europi. Zgrada s koje se svijet na drukčiji način vidi. Iz tog drukčijeg pogleda rađa se i drukčiji svijet. (Uostalom, nije li i to smisao etike i estetike nove stvarnosti?) Ova priča bila je toliko upečatljiva da sam je čuo u nekoliko različitih verzija. Pamtim je, kao šestogodišnjak, iz prve ruke, od mog Noneta, djeda moga Franje Rejca. Slušao sam je od njegova mlađeg sina, mog ujaka Dragana. Pričala mi ju je u jesen 2012. Franjina kći, a moja tada teško bolesna, već umiruća mati. Čudo Nebotičnika iz 1933. ili 1934. godine bilo je kompleksno. Od više dijelova bilo je načinjeno to čudo. Osim što je to bila najviša tačka s koje su ljudi mogli vidjeti grad, i što je na taj način Nebotičnik ispunjavao istu ljudsku mitološku čežnju kao i Ajfelov toranj, čežnju za Babilonskom kulom, građevinom čovjekovih ruku kojom će se dodirnuti nebo, u Nebotičniku postojalo je još nešto. Da bi stigli do gore, moj Nono i striko Berti kretali su se prostorima novog svijeta, penjali se spiralnim stubama, ulazili u liftove, prolazili kroz dvorane drukčije od svih u kojima su prethodno bili, išli kroz prostore usporedive samo s katedralama, ali prostore koji nisu bili sagrađeni za Boga nego za čovjeka. Nebotičnik nije bio monumentalan, nadljudski, nego je sav bio po mjeri čovjekove budućnosti. Tako je to izgledalo Franji Rejcu. Pa je svjesno ili nesvjesno iz tog doživljaja u Nebotičniku stvarao neku svoju vjeru i nadu u sve ostalo.

Četrdeset godina kasnije, u nekom drugom, već dalekom, dalekom dobu, kada je Franjo Rejc već počivao na Novom gradskom groblju Bare u Sarajevu, mene su prvi put vodili u Ljubljanu. I premda Nebotičnik odavno više nije bio najviša zgrada našega svijeta, morali smo ići gore. Priča određuje slike koje gledamo u istoj mjeri u kojoj slike određuju priču. Tako da je i za mene Nebotičnik bio čudo. I kako budem odrastao i saznavao svijet, to djetinje čudo neće se u mojoj glavi smanjivati, nego će rasti i bivati čudo nad čudima. Tada smo, za tog mog prvog putovanja u Ljubljanu, išli u posjetu još uvijek živom striki Bertiju i njegovoj divnoj mladoj ženi, gospođi Tatjani. I toj golemoj dogi, veličine teleta, koje se obično sjetim kad negdje vidim velikim slovima ispisan akronim: TIGR. Ono u čemu ostatak našega svijeta nasluti tigra, ja ću jasno vidjeti njemačku dogu. To je moja stvarnost. I to je, u određenom smislu, nova stvarnost. Jer računa s vrlo sličnim sadržajnim i estetskim korelativom kao Otto Dix na onom strašnom slikarskom platnu koje je zgrozilo Adenauera. Naime, Neue Sachlichkeit u sebi sadrži i imperativ krajnje subjektivnog pogleda na stvarnost. Fotografija i film išću novo oko koje će ih jasno i bistro gledati. Novost nove stvarnosti je, dakle, dvostruka.

S Nebotičnikom se, već zbog dramatično znakovitog datuma njegova otvorenja, 21. veljače 1933., svršava kratko razdoblje nove stvarnosti. Toliko kratko da u tom vremenu čovjek nije ni stigao naučiti da drukčijim pogledom gleda jedan posve novi, drukčiji svijet. Tog dana kada je u Ljubljani otvaran Nebotičnik istekla su tačno tri tjedna od Hitlerova dolaska na vlast. I slijedila je, uza sve drugo, dramatična dramaturška i estetska transformacija svijeta. U manje od mjesec dana nestaje čuda nove stvarnosti, i usporedo započinje rađanje dvaju koncepata ideološki impregniranog realizma. U SSSR-u se upravo, po obračunu s likovnim i književnim avangardama, rađa socijalistički realizam. U Njemačkoj munjevito rađa se propagandni kič, koji nalazi raznovrsne stilsko-estetske uzore, ali svi oni, i u likovnoj umjetnosti, i u književnosti, proizlaze iz koncepata realizma. Ono što se u novoj stvarnosti prepoznavalo i vidjelo u oku pojedinca, ubuduće će se prepoznavati i vidjeti u oku naroda. Ono čemu je mjera bio jedan ljudski život, sada će se mjeriti vječnošću. Dirljivo je, recimo, suočiti taj mali dragi ljubljanski Nebotičnik s arhitektonskim vizijama Alberta Speera. Nebotičnik radikalni je izraz suvremenosti, upravo onog jednog trenutka u vremenu u kojem živ čovjek upravo jest. Speer je, pak, nakanio stvarati građevine koje će svoj vrhovni smisao i estetsko savršenstvo po njegovom sudu naći kad za koju tisuću godina postanu – ruševine. Takvoj zamisli ne znači ništa jedan čovjek, jer za njezino ostvarenje moraju umrijeti milijuni.

U Hrvatskoj se, i u Jugoslaviji, kratko razdoblje suočenja novog oka s novim dobom u likovnoj umjetnosti, završava s grupom Zemlja. Manifest Zemlje napisao je arhitekt Drago Ibler, i u tom je manifestu nehotice izveo prelaz iz jedne u drugu epohu, iz čovjekove stvarnosti u stvarnost naroda: “Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.” Zatim slijedi nekoliko godina privida europskog mira, nakon čega nam se pod nogama otvara pakao. 

Osamdeset godina nakon 1945. mi smo živi svjedoci svojih baka i djedova, i njihovoga vremena u kratkome dvadesetom stoljeću. Mi smo akteri nove stvarnosti od koje su bili sačinjeni njihovi životi. Oni su se, ti naši djedovi i bake, većinom rađali na granici. Rađali su se tamo gdje bi potekla crta horizonta. To znači da su se rađali na Balkanu, u Srednjoj Europi, u Europi u osvite dvadesetog stoljeća. Biti Europljanin znači roditi se na nekoj granici. To u dvadesetom stoljeću znači da su s jedne strane granice tvoji u većini, dok su s druge stranice tvoji u manjini. Ti si, međutim, uvijek čovjek na granici. Moj djed Franjo Rejc bio je čovjek na granici. I u ovoj sam dugoj i vrlo kompliciranoj pripovijesti, koja je samo trebala jednostavno odgovoriti na pitanje što je danas nova stvarnost, potrošio mnogo riječi u pokušajima da objasnim tko je bio on, da bih zatim mogao reći tko sam ja. I čini se da opet nisam uspio. Vjerojatno sam morao krenuti drugim putem i reći ovako: kada bi se od danas, u proljeće 2025., moj Nono i naš striko Berti od Ravnikarove i Titove Nove Gorice pješice, korak po korak, zaputili prema Goriziji, obojica bi zacijelo išli kući k svojima. A kada bi se potom, istoga ili sljedećega dana, moj Nono i naš striko Berti od Gorizije opet pješice, korak po korak, zaputili prema Novoj Gorici, njih dvojica bi zacijelo opet išli kući k svojima. To znači biti čovjek s granice. Tad kuća postoji samo dok se prema njoj krećeš i dok ti iza leđa ostaje neki tvoj Drugi. 

I to je već stotinu godina ta naša nova stvarnost. 

UVOD

Imala sam velikih problema u ranom djetinjstvu sa svršecima filmova, pogotovo kad ne bih bila zadovoljna s njima. Najteže mi je bio pao kraj Orkanskih visova i Sjaja u travi. Gledala sam ih zajedno s mamom, plakala kao i ona, možda još i neutješnije. Danima bih ju proganjala s pitanjima što se dogodilo poslije i nikako nisam bila u stanju prihvatiti da poslije nije bilo ništa jer je film, jednostavno, gotov. Sve se u meni bunilo protiv surove konačnosti i nemogućnosti promjene tužnog ishoda. Nekad bih samoj sebi uprizorila prerežiran epilog u kojem bi stradali akteri dobili nove životne prilike, ili bi u nekim dijelovima filma donijeli drugačije odluke ili bi, jednostavno, promijenila sudbinske okolnosti i tako rasplela priču s romantično sretnim završetkom. Takav vid intervencije u stvarnost mi je često padao na pamet zadnjih povijesnih dana, u kojima se šizoidna spirala političkih manipulacija pokazala kao ultimativni model destrukcije slike svijeta za koji smo se nadali – da postoji. Ili, ipak, još nije kraj – kao što kaže menadžer Marigold hotela u istoimenom filmu, jer dok god sve nije dobro, to znači da nije gotovo! Svako tko je bio u Indiji razumjet će kako je tamo običaj uvjeriti ljude i u ono u što ni oni sami ne vjeruju, ali kao da baš u takvoj zajedničkoj transakciji generiranja povjerenja u dobar ishod postajemo kvantni mađioničari koji svojom udruženom nazočnošću kreiraju rezultat. Ma koliko malo vjerojatan, ili objektivno nevjerojatan u datom trenutku bio. Vrlo slično je govorila i pokojna gospođa Štefanija Keresteš koja je živjela u Zaboku, ali samo donekle, jer Zagorje ipak nije Indija. Dok je u indijskom Marigold hotelu pojmu kraja inherentna bila kvantna magija, u Zagorju je završetak implicirao neodustajanje od istjerivanja maka na konac, što znači uprijeti svim silama da, na kraju, sve ispadne baš tak kak treba bit! Sila se, naravno, nije odnosila toliko na sukob s vanjskim nepovoljnim okolnostima, koliko na intimne kočnice utemeljne u aljkavosti i lijenosti. Kao da se recepti naših malih sretnih ishoda kriju upravo u začudnim dimenzijama interakcija sa onima koji nas podučavaju i nagone na transformaciju. U gruboj stvarnosti moralne entropije, upitnost kolektivnog happy enda nas ne amnestira od osobne odgovornosti i angažmana oko razvoja teritorijalnih mikro jedinica- nas samih.

 ZABOK

često sam te godine putovala vlakom u zabok. godina je bila poratna, afterdaytonska, živjela sam u gundulićevoj, blizu botaničkog vrta, hotela esplanade i glavnog kolodvora. putovala bih, obično, nekim ranojutarnjim vlakom, trčala da ne zakasnim, malo došla sebi, razbudila se i već sam bila u zaboku: silazila, prolazila pored kioska pa preko ceste, par stotina metara desno pa lijevo pa opet desno, matije gupca, u sivkastu zgradu, popela se na drugi ili treći kat – ne sjećam se više točno, pozvonila, na vratima je pisalo: keresteš i gospodja štefanija bi glasno otvorila vrata – nečemu se već smijala, pitala me: kaj ovo? kaj ono? bum kaj, ne bum i tak… još bi o nečemu nešto rekle, objesila bih kaput, oprala ruke i otišla u sobu gdje su bili konci, vuna i mašina za štrikanje. štrikala sam i štrikala, a gospođa štefanija me obilazila, objašnjavala, pokazivala, predlagala, tjerala da ponavljam, budem strpljiva, pedantna i precizna, i nadasve nježna s mašinom. jako su je zabavljali moj česti očaj i panična nestrpljivost. oči su joj bile iskričave i plave, smijala se glasno i široko, puna dobre volje, strpljivosti i vjere u moje štrikaće sposobnosti, ali nije popuštala; kao da je njoj, više nego meni, bilo stalo da saštrikam baš onako kako sam skicirala, isplanirala, zamislila i njoj povjerila. 

– nije dobro, ponovo. 

– dobro je. ne trebam ponovo.

– nije dobro.

– ne mora baš bit stoposto.

– mora.

– nikad neću bit gotova.

– kad bude dobro će bit kraj.

brojale smo očice, ona bi otišla nešto obavit pa se vratila. nekad sam ručala kod njih pa ostajala do navečer, a nekad bih se poslijepodne vraćala u zagreb. i naučila me štrikati! naučila me upornosti i kako se sve treba napravit kak spada jer tak se dela: jednostavno tak. kako sam kod nje dospjela nekim finim i sudbinskim sticajem okolnosti koje su stvar udesile tako kao da se radi o nekom uobičajenom, familijarnom ili dobrosusjedskom odnosu, tako smo se i držale – ponajviše zahvaljujući njenoj autentičnoj dobrodušnosti i vrlini, i mojoj nezrelosti. kasnije, tek puno kasnije sam postala svjesna kakav dar mi je gospodja štefanija dala ponašajući se pri tom kao da mi taj dar nekom prethodnom i nevidljivom transakcijom već pripada. ne postoji dragocjeniji dar od znanja, niti je bilo što drugo usporedivo s podučavanjem, inicijacijom u bilo koje znanje, tehniku, vještinu ili spoznaju. izuzetan je odnos između učitelja i učenika: ima oblik ljubavi koja operira kao proces transformacije, proces koji je nesebično potaknut, ostvaren i oslobođen. nisam, u to vrijeme, u zaboku, bila svjesna u kakvoj milosti plivam, niti kako dubok trag će u mom iskustvu zapisati njena plemenitost. sazrijevanje zahvalnosti se odvilo vrlo sporo. nakon što su dvadesetak godina poslije crkvena zvona označila kraj, bila sam zrela spoznati riječ: HVALA!

NEBESKI JERUZALEM U ZABOKU

______________________za Š.K.

danas je bio prepržen dan s preprženim asfaltom
oznojanim službenicama i službenicima
gospodina u gospodinu
koji žive u toj zavrzlami od pozicija
unutra i vani u njemu
sebi i izvan
a vječno prisutni mada neprisutni
u pogledima uperenim u ništa
s privremenom patnjom od obroka do obraka
pa opet gospodine
usliši nas kad kažem
moj grijeh, moj grijeh, moj grijeh
mislim na zvuk i na strah
nikako ne na želje
nikako
neovisne su, ne želim ih
loviti, puštam ih
dole-gore, a one se uskovitlaju
i polete
odlete
nikako na želje ne mislim
nit na riječ, ni djelo
grijeh su objekti koji
izazivaju
i zaokupljaju, postaju sveti
i neophodni
plašim se takvih gradova
gdje grijeh obasjava tamu
gospodine, stanuješ li i tu?
boriš li se za pravdu?
ili si samo
osvetnik
knjigovođa koji kažnjava
tko će prije, a
tko kasnije
kamo, s kim i kako
kad službenici jednog ljetnog dana
obuku bijele rukavice
i ponesu moju kutiju
tko zna hoću li
i o čemu unutra misliti
biti sretna il uplašena
ili će mi, možda
sve svejedno biti
čak i radost
jer bit ću sita i sigurna
sve sam želje otjerala
i postala slobodna kao ljubav
konačno ljubav
a ne
dug ili nagrada
pusta obećanja
tvoja

Za sve one
rođenjem upisane kao mašine za reprodukciju

– tetovirane rečenicom,
prethodnicom nošenja haljinica i igri u pijesku:
Pazi, sramota je! 

– čiju utrobu kontrolišu religijske korporacije straha 

– koje svjedoče da je brak bez ljubavi,
kao i onaj ugovoreni,
doživotna robija 

– što su našminkane stidom
jer ne primaju darove nego uboje
i čuju neizgovoreno:
bolje ubijena nego razvedena 

Za sve one koje znaju
kako je težak put do smrti,
a ne ona sama

Paul Auster: Timbuktu, VBZ, Zagreb 2001.

U jednom trenutku nevidljivi pripovjedač, koji na svijet uglavnom gleda iz perspektive Mr. Bonesa, psa mješanca, u skladu s dramaturškim prilikama mijenja očište i preuzima pogled – mušice. Nije to ni naročito upečatljivo mjesto u romanu, ali ovom je čitatelju dvostruko važno. Tu nam je prikazano što sve književnost može i kakve sve mogu biti pripovjedne konvencije. Ali važnije, s tog mjesta saznajemo što je sve mogao Paul Auster, kakav je to pisac bio i dokle su sezale njegove moći. Saznajemo, na koncu, koliko širok je i sveobuhvatan bio Austerov beskraj. Trenutak u kojem pripovjedač biva mušica, trenutak je u kojem je pisac najbliži Bogu. I uz Boga još, možda, Hansu Christianu Andersenu i Jacku Londonu.

Mr. Bones je u inače odličnome prijevodu Petra Vujačića ostao Mr. Bones, premda je kod nekog drugog razigranijeg prevoditelja mogao biti Gospon Kosko ili Gosin Kosta. Ali bolje je ovako, jer ipak je on Amerikanac. Čovjek njegov, Willy, autsajder i beskućnik, možda i pjesnik, umire. Odnosi ga bolest pluća, koja se u Austera često u romanima pojavljuje, a od koje će i sam umrijeti. Za Mr. Bonesa pitanje života i smrti nije pitanje bivanja i nebivanja, nego su život i smrt dva različita oblika egzistencije. Takorekuć, dva svijeta. Odlazak njegova čovjeka neusporedivo je strašna stvar za njega, jer je on bio njegov životni kontekst, njegov način postojanja. Prelazeći u svijet mrtvih, Willy ostavlja Mr. Bonesa u krajnje neugodnoj situaciji. Ostavlja ga samog među ljudima, u svijetu o čijoj je okrutnosti i bezdušnosti pas saznavao otkako je živ. Willy je bio njegov zaštitnik, njegov veliki, svemoćni i sveprisutni gospodar, pored kojega mu nitko nije smio učiniti nikakvo zlo.

Paul Auster nije antropomorfizirao Mr. Bonesa, nije psa pretvarao u čovjeka. Ali isto tako, on u pasju (ili vučju) svijest nije zalazio na način na koji su to činili neki drugi pisci – ili na način na koji je to činio sam Jack London, sa svojim Bijelim očnjakom – tako što bi stvarao specističke ili civilizacijske granice među svijetovima. Već time što je socijaliziran u svijetu ljudi, Mr. Bones je kao pas jedan od nas. Takvim ga je prihvaćao sam Willy, a takvim će ga prihvatiti i neki drugi, dobri i njemu bliski ljudi, uglavnom djeca. Oni, pak, drugi, koji u Mr. Bonesu vide isključivo psa, drugu pa samim tim i nižu vrstu, izvor su nesreće kako za njega, tako i za nas. “Timbuktu” je roman o ljudima i o psima, o čovjekopsima, roman o raju, ali i na jedan vrlo suptilan i osjetljiv način, “Timbuktu” je roman o drugima i o Drugome, te na kraju, posve šokantno, roman o Holokaustu. Ne, nigdje to nije izravno rečeno i tematizirano. Samo se osjeti, čuje i zna.

Što se zbivalo s njim nakon Willyjeve smrti, čitatelj knjige ne smije govoriti pred onima koji knjigu nisu čitali. “Timbuktu” jedna je od takvih priča koje jako ovise o tome da čitatelj u njih uđe nevin i bez saznanja o onome što će se kasnije zbiti. Ali možemo, recimo, pripomenuti da će Mr. Bones, među brojnim drugim stvarima koje će mu se dogoditi, biti i steriliziran. To je navada ljudi: sterilizirati mješanca koji im ulazi u kuću. Biva, to je i za njegovo, i za njihovo dobro. Možda i jest. Ali tu epizodu spominjemo jer je zanimljiv način na koji Auster tretira okolnost gubitka muškosti. U osnovi, jezovito je to. Ali opet, ništa strašno. Mr. Bones, naime, nije naročito vezan za svoje testise, niti mu je testisima određen pogled na svijet. Koješta toga u životu Mr. Bones je više i izraženije, nego što je muško. Njegova ljudskost ili njegova psećost u sebi imaju nešto što je dublje i važnije od reproduktivnih moći i stanovitog osjećaja zadovoljstva i ugode pri njihovom upražnjavanju.

“Timbuktu” je još i roman o egzilu. O iskorjenjenju. O sjećanju. Mio i nevjerojatno tužan roman, koji svoga čitatelja ostavlja bespomoćnim pred svom okrutnosti svijeta i pred svom tom njegovom čudesnom ljepotom. Premda je ovu knjigu objavio kada je bio u ranim pedesetim, i pred njim bilo je punih četvrt stoljeća života, u njoj mnogo je toga testamentarnog. A Mr. Bones je u koječemu piščev autobiografski lik. Teško je ostati sam na svijetu u čije je postavke upisano da tebe na tom svijetu ne treba biti. To je ta priča o Židovima i psima, koju je Auster umio osjećati vlastitom kožom. A teško je i ostati sam na svijetu u kojem više ničega nema što bi doista bilo tvoje. Mr. Bones pokušava pronaći svoje ljude da bi preživio. Vjerojatno je i to moralno problematična stvar, jer ne tražiš druge zbog njih samih, nego ih tražiš isključivo da bi preživio. Ali zašto bi progonjeni psi morali biti moralno ispravni? Zašto bi se progonjeni mogli pretvarati u anđele?

“Timbuktu” jedan je od transformativno važnih romana. Knjiga koju bi čovjek svakako morao čitati.

Willyjevo umiranje

Opisano do u tančine, na postelji broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti. Pronašli su mu i doveli njegovu staru učiteljicu, gospođu Labudowsky, s kojom provodi posljednje jutro života. Njihov razgovor i Willyjevo umiranje, prati bolnička muha. Ima li ikoga tko više spada na odjel za nezbrinute, od jedne kućne muhe? Ona mu, muha, prenosi vijest o nestajanju njegova čovjeka. “Lagano je otplovio, povlačeći se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpune ne nestane.”

Psećost i ljudskost

U tradicionalnom pogledu na svijet, u književnosti, u teologiji, u filozofiji, u ljudskoj i životinjskog psihologiji, postoji uvjerenje o nepremostivoj razlici između njih i nas. Oni nemaju dušu, reći će bogobojazni. Životinje nemaju svijest, ustvrdit će sekularni. Vrlo hrabra tvrdnja, koja teško nalazi pokriće. Naša je svijest određena našim čulima i sjećanjima. Veći dio sjećanja potječe od čulnih senzacija. Pas ima i čula i sjećanja, pa zašto ne bi imao svijest? Ili ona mušica, zašto bi živjela i letjela, ako nema svijest? Paul Auster kao pisac ima tu potrebu da bude glas autsajdera. Valjda zato što je i sam bio autsajder. Imao je svijest psa.

BLATICE

– odlomak

***

Po blatu dobuje kiša. Poput topovske kanonade. Besomučne. Besprekidno. Kao da oduvek. Reka nosi mulj kroz mrak. Prljava vojnička čizma grubo zagazi u blato i duboko propada. Nekontrolisano trza uvis.

Ali druga noga tone sve dublje. U kaljugu. Panika i psovka. Batrganje para zaglibljenih vojničkih čizama. Gruba vika. Još i još čizama, uz muzgava zapinjanja, protrče blatištem i za sobom povuku nespretni par.

Petnaest vojnika sa dva drvena čamca iskrcali su se na obalu reke. Pokisli i ofucani, zvekećući automatskim i lovačkim puškama, vezuju čamce konopima za drveće. Nikakve oznake na prljavim i ko zna koliko puta zakrpljivanim uniformama raznih vojski i policija.

Gustu šumu topola i vrba uz samu obalu reke presecaju mutni snopovi baterijskih lampi. Šuma šušti od šibanja vetra, nervoznog bata i kidanja granja. Niko ni da pisne.

Lavež pasa oštro obeleži završetak široke šume. Iz gustiša istrčavaju vojnici i posrćući se penju uz

klizavu uzvišicu. Pred njima je malen pokisao salaš.

Prostrano dvorište omeđeno je sa četiri jednospratne zgrade: dve vremešne stambene kuće,

rasturenim svinjcokokošinjcem i punim ambarom, koje su sve, u visini od oko dva metra, opasane debelom žicom – povocem za kerove. Četiri niske bele kuće tope se u mokrome mraku. Lavež pasa nadglasava se s kišom.

Svetlo bljesne iza jednog prozora. Sačma iz dvocevke grune i razbije staklo. Budalasto lice neobrijanog mladića tupo nišani u svetlo koje i dalje gori. Zubi mu zaškripe od zauške koja ga zakuca za tvrdi kundak. Bez reči. Svetlo se gasi. Sa crnim povezom preko desnog oka, grubi podeblji pedesetogišnjak Đura, sa poštarskom kapom i kalašnjikovim prebačenim preko maskirne uniforme, merka da li da zagreje i drugu šaku na uzavreloj tintari nekog od vojnika.

– Ko ti je bre rekao da pucaš, budalo!?

…

SJAJ I BEDA TRANS I CIJE

– odlomci

***

TransiCija je stigla i u moju domovinu. Gde se domovi po nekad vinu u vazduh, ili samo nestanu u dimu ili porodičnim svađama. Da. Stigla je u Asfaltiju. Ovde gde je asfalt svetinja. Još odavno su svi napustili rodno blato i dovukli prnje pravo na beton. Odatle se niko više ne mrada, sve dok ne umre, a onda opet u blato.

Dugo se pričalo o toj TransiCiji, a sada kada je stigla, ispostavilo se da žestoko kasni i da se već odavno završila u svim ostalim zemljama sveta. Kako će biti? Zna se. Ovde se uvek sve menjalo na gore. Čak i godišnja doba. Kad zahladni, svi su zlovoljni, evo, sad će poledica, bljuzgavica, hladno. Čim otopli, pa sad će kiše, grip, komarci, čim stigne leto, svi proklinju vrućinu, gužve i znojenje, s jeseni opet grozne kiše, i tako je stalno sve gore i gore. Isto je i s vlastima. Proklinjemo jedan režim, i onda čim se promeni, shvatamo. Sada je uvek najgore. Mada će biti još gore. Sigurno! Jer, TransiCija je tek počela.

Osim nama, TransiCija još jedino kasni zemljama bez automobila i televizora. A kod nas, barem, toga ima. Mislim, kola bi i moglo da bude više, samo ne znam gde bi sva stala. Kad bih ja imao auto, najbolje bi bilo da mi stoji kraj kreveta, jer pare za garažu ili čorbu nemam. Zato, od televizora se ne odvajamo. Nikako.

Šta će nam doneti TransiCija? Svi pitaju, a niko ne zna. Zato svi uzimaju kredite. Da im bude lakše. Da isprate svaku modu, da probaju svaku vodu. To je, izgleda, TransiCija. Fantazija.

…

***

Marija me je već iste večeri odvela na izložbu simultanog performansa. Nisam ni znao šta da očekujem, a kad sam video, siguran sam da ne bih mogao ovako nešto da zamislim. Gužva nije bila velika, ali je ceo nevelik prostor kipteo od egoizma. Pobegavši od nekih budala samoproglašenih sportista plaque fight–a koji su se gađali strelama od pljuvačke i zubnog kamenca koristeći konac za zube kao strune luka, spazio sam, po mom skromnom mišljenju, glavnu zvezdu ovog festivala gde se sve dešava u isto vreme i bez ikakve veze jednog s drugim. To je tip koji leži na stolu i sam je sebi prebacio noge preko glave, te stavio glavić sebi u usta i dobrano se mučio da sam sebi popuši. Imao bih strpljenja da ga gledam preko raščepljene bulje kada se bude davio u sopstvenoj spermi, ali Marija me je odvukla da nešto prezalogajimo.

Ogroman stol sa najšarenijom hranom koju sam ikada video. Nisam znao šta je meso, a šta nije. Bilo je zanimljivo preturati po staklenim činijama i probati od svega. Baš sam se zaneo i uhvatio ritam žvakanja kad me je Marija ubrzo odvukla u sred zalogaja.

– Jesi li primetio kakav je stoljnjak?

– Nisam primetio.

Onda mi je počela objašnjavati kako nije ideja bila da se nažderemo, već da ispod sve te ukusne hrane, u šarenom stoljnjaku prepoznamo fotografije iskasapljenih leševa, ratnih zločina, otpalih udova zbog dejstava nagaznih mina, raznih kancera izazvanih prekomernim zagađenjem životne sredine. Nisam primetio. Ja ipak glasam samo za ukusnu hranu. Onda me je odvela do stola na kome su stajali brašno, jaja, kvasac i gde se publika sa smeškom služila dok su umetnici jeli gotove prave torte. Nije fer. Možda je dobro biti umetnik. Lud kao onaj samopuš, svršiće li već jednom, ali on se i dalje mučio.

Marija me je upoznala sa bubuljičavim momkom koji je za izvodio dosadni performans Lepotica i zver, vezujući papirnim trakama pasivnu polupopularnu mladu glumicu za prepariranog medveda. On je na jednom od zidova izložio govnotiske, guzgrafike, govnjave rošarhovske mrlje ispod kojih su posetioci pisali na šta ih asociraju. Njegovi roditelji vode neku izdavačku kuću, hvali se. On bi da bude umetnik. Kažem mu ja.

– Sakupljaj ti brate sline u jednu veliku loptu ili u neki oblik, oblik nosa, tako može, skupljaj deset godina i vajaj. To će ti kupiti svaki muzej na svetu. A znaš šta ćeš sa tim silnim bubuljicama? Cedi i to skupljaj. To su biseri. Tako kod školjki nastaju. Upadne neko zrnce prljavštine i oko njega se taloži loj, zgušnjava godinama i eto ti bisera. Kakva ti je faca, mogao bi juvelirnicu da otvoriš.

On me tupavo posmatra, a ja gledam gde je Marija. Ona se raspričala sa nekim studentima, meni se već piša, pa se on sve nudi da mi pokaže gde je klonja. Otvaramo prljava vrata, ulazimo i gledamo se. Šapuće mi.

– Jako sam se uzbudio od ovolike umetnosti. Je l’ hoćeš da me pojebeš?

Nije ružan iako je do jaja bubuljičav. I nekako je, ne znam, razmazan. Blaziran, kako se kaže. Pa

hajde da ga pojebem onda, ionako mi Marija ne da da je krešem u bulju, a dok ga trtim ne moram više da gledam njegovu gadnu facu. I gaće su mu verovatno čiste. Brzo ga ja pokaram u depilirano prkno, vratim đoku u gaće, pokušavam da odem pre nego što mu vidim lice. On mi dobacuje iza zatiljka.

– Bilo je lepo. Javi mi se. Marija mi je rekla da si talentovan za reči. Moji roditelji imaju izdavačku kuću…

Opet sam u gužvi i nikotinska i alkoholna isparenja me smiruju zapušavajući mi pore. Sva klopa je pojedena, svi perfomansi su svršili osim moga favorita, samopušokura. Počinje poslednji performans koji je nesinhronizovan sa ostalim haosom zbog tehničkog kašnjenja šporeta. Pa to je komšija! Šta sve ovaj ne radi. Kuva špagete?

Čita recept i kuva. Ali ambalažu ne skida.

– Skuvati testeninu…

Ubacuje kesu sa špagetama u vodu ključalu u loncu na šporetu.

– Na ulju propržiti luk…

Neoljušten!

– Dodati kečap…

Kad je plastika krenula da se topi u vrelom ulju i crna tanka paučina istiskuje kiseonik, lepi se za u oči, nozdrve i pluća, i još bitnije za posetioce, odeću, svi smo pobegli i ostavili komšiju da uživa u svojim ogavnim poslasticama. Jebi ga.

Nisam stigao da vidim kako se pušač svoga kurca zaglavio baš u trenutku kad je krenuo da se davi svojom spermom pomešanom sa garavim nitima spaljene plastike, kako se grči da otpampuri kurac iz usta i odglavi kičmu dok mu se crnilo poliuretana zapliće između zuba i glavića, lepi po čmarnim dlakama među kojima cvrčahu već nekoliko stimulativno ugašenih pikavaca…

FUSNOTA – PRIČA NASUPROT ESEJU 

Kad pišem priču, podsticaj mi daju likovi, situacije, crtice iz svakodnevnog života. Pokušavam da ih izdvojim iz područja anegdota u jedan drugačiji svet književnosti. Taj prelaz kad od anegdote prvo postaje skica, da bi zatim, sa svim izazovima i rizicima, uskočila u književno pismo, deo je stvaranja priče koji me najviše uzbuđuje, usrećuje, a neretko i muči. Ponekad priče nastaju ležerno, ali je ponekad je neophodan dodatni napor da zadržim udahnuti život u likovima i dešavanjima koji sa narativnom obradom novo, književno ležište. 

Dela, pojedinci i događaji koji me interesuju kao esejistu, od prve “Da li Kalimah beše postmodernista?” do poslednje objavljene knjige “Tribun, Hronisterik, Nomad”, dolaze iz prepoznatljive sfere upečatljivih umetničkih dostignuća, velikih autora, faktografiranih epoha. Ali i tu je moguće da se odcementiraju, da se očoveče, da se otkriju pukotine u društveno utvrđenoj slici. Esejista ne sme da dozvoli da se zakoči, da se onesposobi njegov uvid u unutrašnje, ponekad naizgled sitne, ali podsticajne analogije. Pretpostavlja da se baš tamo otvaraju mogućnosti da se izoštri igriva dosetljivost koju bi trebalo da poseduje. 

Tako ispada da su i esejisti prozni pisci, pripovedači, koji kao poklonici Montenja, Cvajga, Borhesa prepliću kalvinovska odlike – lakoću (draž) sa uživljavanjem, brzinu sa percepcijom, tačnost sa raznovidnošću, vidljivost sa asocijativnošču… Tako naoružan, pisac zna da poseduje garancije da bi bio ubedljiv. 

A u najboljem slučaju, proradi i intuicija! Zaslepljujuća mogućnost za prodor pod površinu teksta koja prožima opis situacije i karakterizaciju likova ne samo preko njihovih spoljašnjih (vidnih) manifestacija, nego preko saznanja koje je skladirano u njima. I pripovedač, kao i esejista naslućuju i rečima argumentuju ono nešto pod vidljivim proticanjem lika i dešavanja, bilo da su oni iz savremenosti ili prošlosti. Tada se njihovom pismu nudi mogućnost da dočara dublju egzistenciju. 

Moje uživanje u čitanju dobre priče ili eseja, bilo gde i bilo kada, ne samo što me sa lakoćom ugnjezdi u tekst, nego me iznova i iznova čini saučesnikom u jednom privilegovanom doživljaju.         

FUSNOTA O ANARHIZMU 

U čitljivoj “Istoriji Španije” Fernanda Garsije de Kortasara, koja je prošlog meseca bila jedna od mojih svakodnevnih lektira, u poglavlju o građanskom ratu 1936-9 zaintrigirao me je fakt o ubistvima anarhističkih vođa od strane njihovih kamunističkih saboraca prvih dana maja 1937-e. Ti koji su u istom zanosu ratovali protiv fašista generala Franka i bombardera Lufthanze upustili su se u nemilosrdan međusoban pokolj (što danas izgleda izgleda mučno, a u istoriji je ponovljivo) na oslobođenoj teritoriji u Kataloniji i Barseloni, bastionu republikanaca. Surova bitka između prostaljinističkih komunista i katalonskih nacionalista sa jedne i radničke partije marksističkog jedinstva (POUM) sa druge strane, u kojoj su se i jedni i drugi ubijali kao najžešći neprijatelji po ulicama i barikadama katalonskih gradova, završila se likvidacijom Andreu Nina (učitelja, prevodioca dela Tolstoja, Dostojevskog i Čehova na katalanski), Dominga Abadija (neustrašivog komandanta na Aragonskom frontu) i drugih značajnih anarhističkih boraca koji su bili pogubljeni bez milosti. 

Neposredni svedok tih užasnih obračuna bio je Dzordz Orvel, autor “Životinjske farme” i “1984”, koji se kao dobrovoljac borio u redovima POUM-a. U knjizi “Kataloniji u čast” (1938) napisanoj neposredno posle iskustva sa španjolskih bojišta, Orvel svedoči o početnim mesecima revolucije krajem 1936-te u Barceloni kada je “u celom gradu vladao duh proleterskog bratstva, a taksi vozila i tramvaji su kružili gradom obojeni u crveno i crno, bojama anarhista… Preovladavala je vera u revoluciju i budućnost, osećaj da odjednom nastupa era slobode i jednakosti”. Samo nekoliko meseci kasnije, kada se vraća u grad posle borbi na madridskom frontu, Orvel ne može da prepozna taj ustrem ka slobodi koji je vladao u Barseloni, koja je sad postal mesto terora, nemilosrdnog lova na anarhiste i članove POUM-a. Hiljade hrabrih boraca protiv fašizma, pod presudnim uticajem staljinističke propaganda (iste 1937 godine, Staljin vrši “veliku čistku” u SSSR-u, egzekucije svojih saradnika i simpatizera) odjednom se proglašavaju za otpadnike i izdajnike. Pisac pripoveda o mučkim sudbinama dvojice svojih saboraca, mladog Boba Smajlija i njegovog komandanta na frontu Dzordza Kopa: “Smajlijevu smrt ne mogu da oprostim. Taj hrabri i talentovani mladić je  odbacio karijeru na Glazgovskom univerzitetu da bi došao tu da se bori na frontu, protiv fašista, gledao sam ga svojim očima, pokazao je neverovatnu hrabrost i volju, a sve što su sa njim učinili bilo je da ga strpaju u zatvor i puste gad a umre kao izmučena životinja… Ono zbog čega pobesnim povodom ove smrti je njena potpuna besmisao. Da se bude ubijen u borbi – u redu, to se i očekuje, ali da se utamniči, čak ni na osnovu izmišljene optužnice, nego zbog slepog prkosa i da se ume u samoći – to je nešto sasvim nepojmljivo”. 

Orvel svedoči i o Kopu sa kojim ga vezuje važno životno prijateljstvo: “On je bio čovek koji žrtvuje sve – porodicu, nacionalnost, život – samo da dođe u Španiju i da se bpri protiv fašizma. Napustivši ilegalno Belgiju dok je bio rezervista u belgijskoj vojsci, pre toga, pomažući ilegalnu proizvodnju municije za špansku vladu, osiguravši za sebe godine zatvora ako bi se vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, beybroj puta u akciji, bio je i ranjen. Za vreme majskih nereda, sam sam to video, sprečio je jedan veliki okršaj čime je sigurmo spasio deset ili dvadeset života, a sve što je dobio za uzvrat je utamničenje” (srećom, životna priča Djordja Kopa nije imala završnicu u barselonskom zatvoru, već produžava nizom neverovatnih peripetija o čemu treba da se napiše posebno poglavlje). 

Sam Orvel, ranjen, sa prostrelnim grlom, skriva se sa svojom ženom u Barseloni, pa da zatim pobegnu i izbegnu terror, glumeći građanski par inostranih turista. Izvesno je da će ovo gorko iskustvo iz španskog građanskog rata uticati u stvaranju “Životinjske farme” i “1984”. 

Prema većini istoričara, obračun sa anarhistima u Španskom građanskom ratu je jedan od najtežih udara na evropski anarhizam od koga se on teško oporavlja. 

Zaista u bipolarnoj podeli sveta posle II Svetskog rata, za anarhizam, koji se i tako raspao na male grupe, nije bilo ozbiljnog mesta. 

Inače anarhizam koji danas asocira na militantni haos i nasilje, ne postoji kao takav u stavovima Pier-Žozef Prudona, prvog koji se naziva “anarhistom”, a koji su kasnije jako ukorenjeni kod Tolstoja i tolstojizma, u traženju socijalne pravde i protiv manipulativnih eksploatacija od strane vlasti. Učenje o nenasilnoj, dobrovoljnoj socijalnoj jednakosti kod Prudona i britanskog filozofa Vilijema Goldvina imalo je uticaja i simpatija i kod nekih velikana poezije i slikarstva kao što su Šeli, Vordsvort, Malarme, Kurbe, Pisaro… 

Ali sa izrazitom pojavom Mihajla Aleksandroviča Bakunjina, “oca modernog anarhizma” i njegovog delovanja preko Prve Internacionale, ceo pokret dobija drugi, radikalni pravac ka nasilnom ukidanju političke moći bogatih pojedinaca koji vladaju državom. Dobro su poznata neslaganja između Bakunjina i Marksa koja započinju baš u Prvoj Internacionali. Iako su anarhizam i komunizam imali veoma sličan poriv protiv kapitalizma, suštinski se opredeljuju za dve suprotne strategije u odnose na upravljanje državom: nasuprot marksističke diktature proleterijata, Bakunjun insistira na dobrovoljnom udruživanju građana protiv autoriteta vladajuče garniture, jer “dok postoji politička moć, uvek će biti vladalaca i onih kojim se vlada, eksploatatora i eksploatisanih”. 

U svojim memoarima “Prošlost i razmišljanja” Aleksandar Hercen o Bakunjinovom bekstvu iz Sibira posle devet godina robije i progonstva po austrougarskim i ruskim zatvorima: “Bakunjinovo begstvo je neobično po svom prostranstvu, to je najduže bekstvo u geografskom smislu. Stigao je do Amura i pod izgovorom da ima trgovačka posla, nagovara nekog američkog kapetana dag a povede do japanske obale. U Hokodatu pronalazi drugog američkog kapetana dag a preveze do San Franciska…”. Pre nego što će isploviti na brodu, pripoveda Hercen, priređen je svečani ručak na koji je kao specijalni gost pozvan ruski generalni konzul. Mrtav ladan, izbeglica iz Sibira ćaska prijateljski sa konzulom, koji ni ne predpostavlja da je taj šarmantni sogovornik ustvari opasni Bakunjin, koji sledećeg dana odlazi na američkom parabrodu, i to iz japanskog pristaništa gde je usidrena ruska eskadrila!”. Nepokorni Bakunjin, “bačen sudbinom bilo gde, odkako bi uočio dve-tri crte u novoj sredini, znao bi da otkrije revolucionarnu struju i odmah bi prihvatao da je vodi dalje, da je širi čineći sve to sa svom svojom životnom strašću”! 

U romanu Turgenjeva “Očevi i deca” u liku Evgenija Vasiljeviča Bazarova opisan je upečatljiv predstavnik modernog anarhizma. Oštar, netolerantan kritičar ukorenjenih nepravičnih društvenih pravila, istovremeno privlačan, strastven mlad čovek, on i danas kod čitalaca (čitateljica) izaziva nesumnjive simpatije. U “Ruđin”- u, pak, Turgenjev portretiše elokventnog mladića, zadojenog levim, progresivnim idejama, koji iz učmale ruske provincije ide da se bori na pariskim barikadam 1848-e. Verovatno je pisac bio delimično inspirisan burnim događajima iz života mladog Bakunjina koji je te 1848 godine bio u Parizu, ali je otuda izbačen kao javni neprijatelj i agitator slobodarskih ideja, da bi već naredne godine bio jedan od glavnih pokretača Majskog ustanka u Drezdenu. Duplo osuđen na smrt, od strane sudova kraljestva Saksonije i Austrougarske bio je predate ruskim vlastima da tamo robuje do svog bekstva iz Sibira.  

Kad u 62-oj godini odlazi sa ovog nemirnog sveta Bakunjin je za sobom ostavio mnogobrojne ruske, švajcarske, španske, balkanske sledbenike, ali, isto tako, i brojne protivnike koji su neprestano napadali njegove stavove. 

Tako i anarhizam u Makedoniji, krajem XIX i početkom XX veka, nudi složene, provokativne, privlačne ličnosti, zamešateljstva, akcije i doživljaje za radoznalo istoričarevo oko, ali i za pišćevu imaginaciju: Ženevski kružok, Petar Mandzukov i njegova “Azbuka anarhističkog učenja”, Mihail Gerdzikov i mogući uticaj na Delčeva, Gemidzije, Petar Sokolov i neuspešan pokušaj otmice persijskog šaha, pesnički pokušaji Atanasa Razdolova… sve to i još mnogo više događa se tih tragičnih, herojskih, bolnih dekada makedonske istorije, koje kao da su ispisane između “Tabakere” Abadzijeva i borhesovske “Istorije beščašća”… “Memoari 1895-1904” Petra Mandzukova su bogato, živopisno svedočanstvo jednog posvećenog, autentičnog anarhiste o godinama idealizma nasuprot izdaje, gordosti nasuprot poniženja. 

Idealno zamišljeno anarhističko društvo, bez eksploatatorskih manipulacija vlasti u današnjem svetu kad ekonomski imperijalizam gnječi čovečanstvo, a vlast tretira individuu kao glasački listić, kao čistu apstrakciju, nemoguće je da se ostvari. Pa ipak, preko spontanih studentskih demonstracija od 1968 pa na ovamo sve do aktuelnih protesta u Srbiji, mogu da se otkriju slobodarski anarhistički impulse (mada, na žalost, vremenom počinju u njih da se mešaju političke manipulacije političkih partija u njihovoj alavoj borbi za vlast). Osim studenata čiji bunt u odbrani ljudskih prava i mogućnosti je spontano organizovan, slična horizontalna povezanost se primećuje i kod bojkota potrošača u eks-jugoslovenskim državama protiv nametnutih visokih cena u trgovačkim marketima. 

Ptrivatna primedba: kada sam 1981. bio izbačen sa posla zbog “anarho-liberalizma”, smešno, nelogično objašnjenje za dve nespojive stvari, i kada sam se našao ispred “istražnih organa”, pomislio sam, za moment, da im razjasnim suštinske razlike između revolucionarne svesti i kapitalističke prakse. Ali bio sam neiskusan i uplašen da im to kažem, jer, pomislio sam, prava reč može biti ubojito oružje, ali izgovorena u nezgodno vreme i na pogrešnom mestu može da vam se vrati i da vas tresne kao boomerang. Zato sam tada prećutao, sasvim neanarhistički.     

Povećeno onom nevinom djetetu koje ustvrdi da je car go.

Taj genijalni dječak o kojem želim da vam pričam zvao se Forko, a stvarno je i važio za foru. Bio je sin direktora naše škole i jedne vrlo posebne učiteljice. Nakon velikih radova oko izgradnje nastavnikih stanova, iznenada su doselili u naš komšiluk i brzo postali najdominantnija porodica. Za Forkovog oca su svi govorili da je faca. Znao je taj bridom šake, čak i ljevice, s lahkoćom razbiti posložene daske. Ni ženskog društva tome nikad nije zafalilo. Zato smo svi željeli biti kao on. A tek kad je autoritet u putanju, bilo je dovoljno da se čuje „Eto ga dišo!“, i sve je samo po sebi lijegalo na svoje mjesto. Znajte da je to trebalo postići, s nama koji bismo danju halakali s brda na brdo za stokom, te jurili s vukovima, a noću tragali za hutinama – sovama…

Mama Forkova nije posjedovala karataške sposobnosti ali je po svemu bila drukčija od žena koje smo poznavali. Imala je takvo držanje, takve haljine, frizure i štikle da si bio sretan kad tako zanosna pored tebe prođe. Ne ostane tada samo trag mirisa koje naš nos dotad nije osjetio, već se pokrene nešto pa ti na momenat izgleda kao da si u nekom drugom svijetu. Šta reći tek za one sretnike koje je učila! Mili bože, zaista je bilo veliko imati je po nekoliko sati u učionici. 

Za pretpostaviti je da nas, takve, nije lahko mogla uvesti u red. Zato smo je iskreno žalili kad bi podigla ruku k nosu, te odahnuli svaki put kad sve dobro prođe. Ponedjeljkom joj je bilo najlakše, jer je nedjeljom slijedilo ono redovno kupanje, kad su nas majke svojim grubim dlanovima ribale. S dolaskom sunčanijih dana sve je bilo povoljnije pa su se i virovi u rijekama od našeg sapunanja brzo počinjali da pjene. Možete samo zamisliti kako je toj lijepoj ženi bilo ako do njenog dolaska nismo ni čuli za pastu za zube. Vjerujte da je još sa vrata znala pogoditi ko, te koliko nas nije opralo zube, pa čak i koliko dugo ih ko nije prao. 

Kad bi je hodanje na visokim štiklama od klupe do klupe umorilo, sjela bi i ispružila noge na stolicu ispred, a mi strepili da joj se, nedaobog, koja ne izmakne. Naše majke nisu nosile štikle i sigurno se nikad nisu ni umarale. A njoj je, garant, tako bilo tvrdo i neudobno.

A kako smo tek žudjeli poigrati se katkad s njihovim sinom, Forkom, tim lijepo uhranjenim plavim dečkom! Prosto je bio umanjena slika našeg direktora: pun ideja, planova, onaj koji munjevitom brzinom sve provodi u djelo. Bješe taj zaista od neke posebne energije. Mogao si ga samo gledati i diviti mu se. Sve je kod njega bilo sa stilom. Pa i kad bi nas izmlatio, bilo je za pozavidjeti onom koga bi odabrao. Ono kad bi roditelji na nas podizali ruku, uvijek je bilo bolno i neprijatno. Tad bismo se izgubili u obližnju šumu, a ljutnja bi nas popustila tek kad dobro ogladnimo. Ali ovo Forkovo, ovo je u sebi imalo nečeg otmjenog. 

Gotovo sve što je on činio, zahtijevalo je respekt. Tačno je znao koliko svoj oštri pogled na kome treba da zadrži – onoliko koliko ko zavređuje. Tako smo brzo shvatali naše vrijednosti i naučili boriti za trun njegove pažnje. Kako i nismo bili nešto aman za divljenja, on bi nas samo krajičkom oka ošinuo, a mi žudjeli da mu se bar malkice primaknemo! Onaj ko je to uspijevao, dobijao bi na važnosti. 

Zaista smo imali sreću, grdnu sreću što je ta porodica došla baš u naše selo. Došli su, bolan, da nas nauče kako se živi! Ko bi, da nije bilo njih, ko bi samo znao za narezak, za gulaš, za paštetu, salamu, parizer, filete, kečap? Kad bismo čuli za opasne kauboje, za Ali Babu, Sandokana, nekakve morske sirene, „Babino unuče“, za bubašvabe, žohare, komarce?

Nas su na sijelima zatupljivali pričama o gorskim vilama koje su zadojile Muja i Halila, a mi po ko zna koji put tražili da nam ponove, samo da opet čujemo onaj detalj kad usred začarane šume vila zabaci dojke preko ramena i nesebično im ponudi svoje mlijeko. Onog časa kad bi naši očevi skinuli gusle sa čivija, sve bi stalo, život bi stao. Nema više pomjeranja. Kakav položaj zauzmeš do tog trenutka, to ti je. Je li utrnula noga ili ti se neko prislonio pa ti dušu oduze, otrpi, dok se gudalo ne spusti. 

E pa vidi, kad bismo onda saznali za one novine sa golim ž… i tome slično?

***

Helem, jednoga dana je u naše školsko dvorište, pokrećući nogama nekakve pedale, Forko dojahao na spravi sa dva točka, usput zveckajući na zvoncetu. Stariji su je zvali kotur, i izvezali duge priče o njenom postanku, naglabali ko je sve s nje pao, a ko totalno nastradao… Svi naši pogledi bili su uprti u tu novu stvar dok se Forko pored nas vozao, zakačivši ono koje mu se nije znalo izmaknuti. Bili smo zadivljeni njegovim vještinama. No niko se nije usudio pružiti ruku da to čudo dotakne. Letao je okolo, ponekog njime i udario, nekog i oborio, al’ nama ne samo da nije smetalo već smo se tome i radovali. „Mene je zakačio ovako… Gle!… Aaa, jes’ brz. Da vidiš kako samo mota. Kad zakoči, pa zakrene prednjim! A tek kad podigne na zadnji! Propne ga ko sedlenika… Joj, kako je moćan!“

– Foraga, možemo l’ da ga malo opipamo?

– Samo kad mi platite po dinar. Ali pare na dlan!

– Donijećemo ti sutra po dva – progovorili bismo sretni.

– Sutra se naplaćuje i samo gledanje vožnje.

Hej, pa to je bio san, razgovarati s njim i dotaći njegov bicikl! Samo smo maštali o času kad ćemo imati dovoljno novca.

– Hoćeš li nam dat i da ga jednom provozamo? – odvaži se neko.

– Kad svako od vas donese po deset dinarčića, dao bih da malo sjednete. Ali samo sjednete!

Eh, kakva će to biti sreća – skupiti malo para te imati Forka za prijatelja, onog ko ti svoj vlastiti bicikl daje da dotakneš! Ma, šta bi s nama bilo da on nije tu? Šta bismo mi u svojoj selendri vidjeli? Stoku, brdo, halakanje… Ma bježi, bolan, gradsko je to dijete, gospodsko. Bogami, priznajmo, to nije svako u svom selu imao.

Za pretpostaviti je da nije bilo dovoljno razumijevanja kod naših roditelja, a budimo pošteni – nikad nisu ni shvatali da djetetu novac treba, uvijek je bilo ono: „Imaš da pojedeš i popiješ, zašta će ti drugo!“ Pa to crkavice što bismo i iskamljikali, najčešće od majki, jasno da se brzo potrošilo, jer si morao imati dinar da bi uopšte bio na dvorištu.

A kad neko od nas nespretnjakovića ne bi znao stati kako i gdje treba, Forku ne bi bilo teško da časkom sleti s bicikla, dohvati glupana za uho, te ga u tili čas ispravno postavi.

– Dođi stani ovdje i pruži tu torbetinu. Da vidite kako moj bicikl rastura! – obratio se jednog dana malom Neđu, i svima nam bi žao što nije uzeo nekog od nas.

Ponekad bi se Forko dosjetio i da se zaleti sa gornjeg dvorišta niz ckladičak, te upadne u masu koja bi se našla u igri na donjem dvorištu predviđenom za fudbal. E, tada je znao biti i bijesan, baš ljut što ga odmah nismo primijetili. Poneko od novih učenika nije shvatao da je to samo još jedna njegova dobro osmišljena igra, pa bi u strahu jurnuo da bježi ustranu ili uza cklad, uz koji je Forko, naravno, bio sporiji.

Dok nas je jednom takvom prilikom zabavljao ganjajući po dvorištu, učinilo nam se da mu je bicikl dobio krila. Jurio nas je takvom brzinom, da smo se od tog ushićenja, uzbuđenja, tolike sreće, iscrpili i jednostavno popadali, prosto polijegali po dvorištu ko klade. Ali Forka ništa nije moglo umoriti. On je nastavio voziti po nama, iako je i za njega sve to bilo novo. U početku je bio ko zbunjen, ali se brzo snašao. I nama je trebalo malo vremena da skontamo. Ruke smo metnuli za vrat, kako bi njegovom biciklu bilo ravnije, te se primaknuli jedni drugima da mu točkovi ne bi klizili i upadali. Hrngao je po našim tijelima poredanim po dvorištu poput trupčića. A kad bi mu točak vrdnuo, ili skliznuo, on bi se pomalo ljutnuo. Ali on ne bi bio Forko da nije brzo shvatio kako prvi točak treba povremeno popodići, a nogama se oduprijeti o naša leđa.

– Ovo su majstorije, ako dosad niste znali. Majstorije! To jedino Forko može! Je-di-no Forko!

Bio je, vjerujemo oduševljen. A mi sretni što ga činimo tako zadovoljnim.

***

No, za nekoliko dana se desi nešto apsolutno neočekivano. Ispred naše škole se nađe nekakav ufrckani crvenokosi dječak, s mnogo pjega po nosu i licu… Čusmo da ga zovu Orle. I dok se Forko, upravo kad je oko škole vladala poprilična gužva zbog upisa djece u prvi razred, sladio izvodeći cik-cak biciklističke vragolije ispred iznimno velike publike, taj drski Orle, skontavši da je na dvorištu zanimljivije nego u učionici, brzo iz nje izleti i laktovima probi kroz rulju. A kad spazi Forka kako tu čudesnu spravu provlači između nas, zakačivši jednog prednjim, drugog zadnjim, i tako neizmjenično do kraja reda, on ti, bez mnogo promišljanja, uostalom kao što i dolikuje tom nepristojnom dječaku, priđe biciklu, jednom rukom zgrabi za volan, drugom s nje tresnu našeg Forka, i jednostavno zajaha. Ufff! 

Gledali smo s nevjericom. Zar je ovo moguće! Je li to dozvoljeno?…

Jadni naš Forko, nije ni imao vremena da skonta šta mu se desi. Nesigurno se primicao svom biciklu i ovom divljaku. Ajoj, kakav mu je samo bio lakat! Sklanjao ga da ne vidimo kako krvari. Znao je da će nam biti teško. I u ovoj muci je pazio na nas. A mi, svakako nikakvi, niko da bilo šta učini da mu pomogne. Sve mora sam. Sve! Prišao je i pokušao uzeti svoj svojcati bicikl. No, drznik ga još jednom odalami te zaleže preko volana.

– Hoću i ja da probam! – viknu.

Zbunjeno smo buljili čas u Orla, čas u Forka. Bože, šta je ovaj đavo sebi umislio? Vidi!…

No drago nam je bilo što ni on nije prošao baš neozlijeđen. Nekoliko puta je pri brzom okretanju pedala zaždio s bicikla da nam se činilo da se razvali. Ali to živinče bi svaki put samo tresnulo sa sebe prašinu i ponovo se popelo. Tako se prikandžalo za preotetu spravu da mu je ne Forko, nego ni Forkova mama nije uspjela otrgnuti. Šta ćeš, mogao je tako kad ovome tata nije bio tu. Znate, direktor je to bolan, a ti stalno imaju posla u gradu!

Probali su brojni nastavnici i nastavnice, no preuzeti ga od ovoga nije bilo moguće.

– E, nađe se dilber da ga sredi! – umjesto da pomogne, iz mase je dobacivao neki zajedljivko, a takvih u svakom selu bar tri. No, ovaj ipak ne bi tako da je diša bio tu.

Oko Orla je vladala opća gužva, ali niko mu iz ruku nije mogao iščupati bicikl.

Sad se i nastavnica maternjeg jezika baš naljutila. Prišla je crvenokosome, podigla svoj suhi kažiprst i jasno ga usmjerila prema njemu. Zatim je prodrmala glavom gore-dolje, uoštrivši prema njemu svoje sitne okice. Svi smo se sad zbog tog bezobraznika stidjeli i ponovo osjetili bezvrijedno. Ali vjerujemo da je ona već znala da nismo od neke vajde, jer nam je i inače ponavljala: „Od vas nikad ništa”. E, eto, baš ko što i nema. 

– Vidi ti!… Ma znala sam ja da je najgore sa onima koji tek stignu. Ali brzo i oni uđu u kalup. Nevaspitano derište!

Još jedanput je rukom dotakla svoju uvijek dobro dotjeranu frizuru i odlučno nasrnula na drznika. No, štikle na dvorištu nisu odzvanjale kao u učionici pa nisu ni davale onaj oštri zvuk zbog kojeg smo je najviše uvažavali. Ah, da je ovo učionica, njene potpetice bi kresnule po podu pa on ne bi znao ni šta ga snađe. Mi smo odmah kontali da negdje griješimo ako nam ona kakav pogled uputi, prije no i lupne štiklom. Ali ovaj glupavko još nije imao priliku da to nauči!

– Dokle ćeš ti, klipane, ovdje praviti scene? Aaa! Šta misliš, treba cijela škola da se oko tebe okreće? Pa i ja moram doći, je li? Tako li su te u kući vaspitali! Kako se ti ono zoveš?… Puštaj to, ili ću ti ja pokazati! – A onda se razočarano okrenu prema rulji. – A  vidi ti i njih, gledaju, i niko ništa da uradi! Sve vrijeme slušam kako trabunjate: te kotur, te točak, te biciklo. Edel iko da se nađe da pravilno kaže bicikl. Kao da nikad u ovu školu niste kročili! Nisam li vas dosad ičem naučila! Bicikl, pobogu, bi-ci-klll! – Mi smo posramljeni saginjali glave, a klipan, vjerujemo, uopšte ničeg nije ni bio svjestan. Ona sad uloži dodatni napor. – Ajde, mali divljače, puštaj! Šta si se tu za njega zalijepio?!… Vidi ti, a!… Pogazi ovaj jadni narod!

Kad mu se napokon uspjela primaći, ščepala je za volan i zamahnula desno-lijevo. Ali, kud i koliko je teglila bicikl, toliko je i tog kovrdžavog vukla za njim. Brzo je shvatila da ovako ne ide pa proba da ga podigne, ali se klipan, kako ga ona lijepo nazva, zajedno s biciklom odizao! 

Drzniku sve to dosadi pa sad on zamahnu ukug da je se otarasi. A kako je on okretao bicikl, tako se i ona popodizala i letala zajedno sa njim. Posramljeno je pogledala oko sebe, pa  sad odlučno priđe da mu otkačiti ruke od volana, prst po prst. Ali kako je koji i uspijevala odlijepiti, tako ga je on opet vraćao. Kad mu to dojadi, ono se ko kakvo razjareno vuče primače njenoj ruci, te joj svoje mliječnjake zari do same kosti. U lice joj udari vatra. Dakako da je dodatno bila uznemirena što je izazvala toliku pozornost, što kolega, što prisutnih roditelja, pa sve pusti i dostojanstveno podiže glavu. Neozlijeđenom rukom malo posloži kosu, a zatim se probi kroz gužvu, usput zakačivši curicu, koja bješe upravo priletjela masi nakon što je završila testiranje za prvi razred.

– Tuko jedna, gdje gledaš?! – reče i brzo nestade s vidika, stišćući ugrizeno mjesto. Znali smo da našu nastavnicu boli, zato je i nas bar toliko boljelo,  ako ne i više nego nju.

Baš u taj čas, neko iz mase povika:

– Dišo se stumbao usred Malog Ravna. Triput se preturao! Eto mu kola ostala izvrnuta na krov. Jedva ga izvukli kroz šoferšajbnu. – Malo spusti glas pa kao da šapuće: – Bila još nâka s njim, a on da proleti pored druge da ga ova ne vidi, umjesto na gas, nagazio na kočnicu. Mlada povrijedila vrat, a s njim, kažu, bogami, vrlo rizično!…

Taj divlji Orle sad uhvati priliku, okrenu bicikl i zaputi k svojoj kući, dok mu je mati zadihano trčala za njim.

U Forkovom prisustvu, pa i kad je bilo neophodno, tog drznika nismo pominjali. Nismo mogli ni pojmiti šta bi još sve Forko smislio kako bi nas zabavio, da se nije pojavio taj napasnik. No Forko nam se nakon ovih događaja sasvim promijenio. A nama u selu je postajalo nekako previše mirno, reklo bi se dosadno. Nakon svega doživljenog s Forkom, više nismo mogli uživati ni u skakanju, ni u klisanju, pogotovo ne u čuvanju stoke. Ovo zadnje nam se čak i ogadilo!

Preko raspusta se nikako nismo kupali. A što je najgore, ova porodica je ubrzo nekud odselila i nama je, ne samo neobično zvrjanje onog bicikla, no još dosta toga falilo. Oko škole smo se samo okretali onako, uprazno.

***

Jasno da nam je ljeto prošlo u dosađivanju. Rijeka više nije mirisala na sapun. I više nije bilo Forka da napravi zabavu. Uz njega smo bili svi naučili plivati. Neki od nas su imali posebnu čast da se češće nađu u njegovoj blizini. Samo ti su, nakon što bi ih naš divni Forko iznenada gurnuo u rijeku, mogli da shvate kolika je sreća ponovo udahnuti zrak. To je bilo bitno naučiti, znao nam je podvući. Disati je privilegija, učio nas je. Taj Forko je zaista nesebično radio u našu korist. A mi to nismo znali dovoljno cijeniti i prepoznati kao bogom dano. 

I gotovo da smo i zaboravili kako je bicikl bio zanimljiv da jednog dana crvenokosi, kovrdžavi Orle, vozeći k dvorištu makadamom, za sobom nije digao prašinu. Zvoncao je i smijao se istovremeno. Raširenim rukama nam je mahao, a velika usta toliko razvalio da su mu se svi zubi mogli prebrojati. Neki su mu bili poispadali, oni koji su izbijali bili su široki, pločasti.

– Eheeej, haj’te da se vozamoooooo!

I baš kao kakav orao, okrenu nekoliko krugova, pa se zacentrira usred školskog dvorišta.

– Hmm! Hmm… – istovremeno će nekoliko nas.

Darko Glavan: PUNK, Antikvarijat Ramajana i UFDM, Banja Luka 2023.

Bilo je u toj našoj povijesti knjiga koje su čitali svi. Bilo je onih knjiga koje su čitali samo neki, i koje su činile razliku između popkulturnih skupina i njihovih vjerovanja. Bilo je dobrih knjiga, kao što je bilo i zlih knjiga, onih koje nisu ni bile za čitanje, nego su bile za pokazivanje, predstavljanje, legitimiranje. Držale su se na vidnom mjestu u regalu, poput raspela na zidu, svete sličice ili levhe, i određivale su svom vlasniku stranu u predstojećem ratu. Ali bilo je i takvih knjiga, istina bilo ih je malo, koje su kupovali i čitali i oni koji nakon završene nisu pročitali više ništa. Takve knjige poslije su se često nosile u novi život, u preseljenja i izbjeglištva, nakon što bi nakon velikog klanja naši gradovi i zavičaji postajali rivijere u Gazi.

Možda najmarkantnija i najneobičnija knjiga te vrste ovog je punog naslova: “PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”. Njezin pisac jedan je iz moćnog panteona hrvatske (i jugoslavenske) rock kritike u osamdesetima, povjesničar umjetnosti Darko Glavan. U originalnom izdanju, na 209 stranica, objavljena je 1980, u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Dvadeset i osam godina kasnije, prvi je put objavljena u Hrvatskoj. Autor je tadnapomenuo da u knjizi nije mijenjao ništa – ispravljeni tipfeleri i pokoja stilska nezgrapnost, ne računaju se – osim što je izvornom tekstu pridodao intervju s Joeom Strummerom, koji je načinio u svibnju 1981. Godinu dana nakon tog novog izdanja “PUNK-a” Darko Glavan smrtno je, kao pješak, stradao u bizarnoj prometnoj nesreći u Varaždinu. Time se priča o knjizi ne završava. Petnaest godina zatim, nakon što su se uredno pobrinuli za autorska prava, u Banjoj Luci sljedeće izdanje objavljuju Udruženje za filozofiju i društvenu misao i Antikvarijat Ramajana. Tekst knjige dosljedno je ostao isti kakav je bio u izdanju iz 2008, tako da u bilješci o autoru nije pridodana ni godina njegove smrti. Što je u svakom slučaju dobro i utješno.

Sama ta kratka povijest knjige i njezinih izdanja kazuje nam da je riječ o nečemu neobičnom i jedinstvenom. Kada je “PUNK” prvi put objavljen, jugoslavenski novi val bio je u svojim začecima, punk scena bila je oskudna, s tek nekoliko lokalnih diskografskih izdanja. Bila je u najdubljem undergroundu, a svoju je stvarnu platformu nalazila u dvotjedniku Džuboks, te na pojedinim, uglavnom visokointelektualnim pozicijama u Ljubljani. U ona dva lučka grada na sjevernom Jadranu, u Rijeci i Puli, postojali su neki bandovi, čiji su članovi bili uglavnom socijalno deklasirani ali dobro upućeni lokalni omladinci, koji i nisu morali biti pretjerano vični sviranju. U vrijeme kada je objavljena Glavanova knjiga, domaću punk scenu ispunjavala su dva ili tri albuma: “A dan je tako lijepo počeo” riječkih Parafa, “Dolgcajt” ljubljanskih Pankrta i, možda, prvi album Prljavog kazališta, objavljen godinu ranije. Njih, pak, punk bandom nisu činili ni društveno-politički stav, ni to što nisu znali svirati (jer su neki članovi grupe itekako dobro svirali), ni to što je Houra pokušavao pisati songove koji bi bili punk. Sav pankerski sadržaj i naboj u Prljavom kazalištu te se 1979, kao i skoro pola stoljeća kasnije, svodio na ličnost Davorina Bogovića. Sve drugo bila je limunada, šlager, foliranje. Sve drugo bilo je isto kao u onoj nešto kasnijoj Hourinoj pjesmi čiji umni tekst ide ovako: “Tu noć kad si se udavala/ Nitko ne zna zašto si plakala/ Da li radi tamjana/ Ili starih uspomena”.

Glavanova knjiga, dakle, u takvo je vrijeme i na takvoj sceni u punom smislu riječi bila utemeljiteljska. Sigurno je da bi i bez njega bilo punka u Jugoslaviji, ali ne onakvog kakav će u svojim zakašnjelim odjecima nastajati. Kao što bi i novi val, kao neusporedivo raskošnija i bogatija popkulturna i glazbena formacija od ovdašnjeg punka, bez Glavanove knjige bio drukčiji, oskudniji i siromašniji. Iz teksta se, kao nikad prije ni poslije, začela scena. Stvarao se jedan svijet, koji će se razlikovati od svega što mu je u muzici i umjetnosti kod nas prethodilo. Autor nije imao te ambicije, a vjerojatno nikad nije niti osvijestio utjecaje i domet svoga djela, ali kako je dobro vladao tekstom i njegovom pričom, te je umio na jasan način tumačiti činjenice, Glavan je stvorio knjigu koja će stvarati jedan živi muzički i popkulturni svijet. Pritom je pisao o bandovima, pjesmama i muzičarima za koje njegovi čitatelji počesto nisu ni čuli, ali će im postati neprocjenjivo važni. Nehotice je vodio ruku koja će napisati klasike našega novog vala.

Takvo je bilo vrijeme. Prije globalizacije, prije satelitskih televizija, interneta i potpune informacijske povezanosti svijeta. Ujedno, bilo je to vrijeme kada je jedna ovakva knjiga mogla donijeti prilično temeljita saznanja o kulturama, identitetima, željama i stremljenjima.

Nova izdanja

Te 2008, kada je Glavan obnavljao i nanovo objavljivao svoje kanonsko djelo, od punka i novog vala nije u nas ostalo ništa, osim diskografije i jedne već uveliko otuđene i daleke kulturne povijesti. Na sceni nije bilo publike koja bi imala volju mijenjati svijet, a još manje bilo je onih koji su bili spremni iz knjige saznavati bilo što. Riječ punk u međuvremenu je radikalno izmijenila svoja značenja, kao što su i novi punk bandovi bili živa suprotnost onome što je nekad bio punk. Bili su nešto između opere i folklornog društva, prilagođenih za tinejdžere. Bili su prljava kazališta nekoga bogatog i dekadentnog zapadnog svijeta, koji više nije hajao za slobodu, revoluciju i slične trice.

Gojković

Miroslav Gojković, jedan od dvojice ljudi koji stoje iza ovog izdanja, lutajući je knjiški antikvar i osamljeni underground aktivist knjiškoga svijeta. Knjigama trguje na prostoru koji je temeljito kulturno opustošen. Sudjeluje na sajmovima, prodaje i kupuje na božićnim i bajramskim štandovima postavljenim ispred velikih trgovačkih centara. Obilazi Interliber, kao njegov najvažniji i savršeno neprimijećeni posjetitelj i gost. Ono što on danas radi zapravo je krajnje ishodište punka iz 1980. U postapokalipsi žive kulture, u paklu kapitalizma i onepismenjenog zaborava, Gojković je savršeni izdavač knjige “PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”. Bladerunner, osjećajno biće među živim i krvavim strojevima.

Ovo je, dakle, jedan od onih iznimno rijetkih slučajeva kada fizionomija koju cijeloga života srećeš tek sa vlastitim iščeznućem zadobiva onaj identitet što se u njenom imenu očituje…

Ta se osoba isticala po nečemu mutnom, neodređenom i nespoznatljivom, ali tako snažno i upečatljivo da si je i u mnoštvu – na ulici, na pijaci, u kinu, na stadionu – morao odmah uočiti. Pogled ju je neumitno pronalazio i magnetično se za nju vezivao, što se nije moglo objasniti niti jednom vidljivom karakteristikom. Štaviše, u blizini bi se uvijek zatekle i neke neusporedivo markantnije figure, ali njih bi oko ovlaš okrznulo, pa bi se opet zalijepilo za ovu neuglednu i, sudeći po njenim gestama, naglašeno skromnu, nesigurnu, pomalo i smetenu pojavu.

Naravno, lako bi bilo doznati kako se taj zove, ali šta s takvom informacijom? Čemu bi u razumijevanju svekolikog magnovenja mogla poslužiti neka tako nevažna, akcidentalna sintagma…?

A danas si na starom stablu, u trotoar zabodenom, opazio plakat s njegovom fotografijom, pa si zastao. I ime si pročitao, ali već nakon desetak koraka nisi se sjećao tih dviju riječi: spontano si ih zaboravio, bez odluke i napora, onako kako se jedino i može istinski zaboravljati. Da bi bio posvemašnji, zaborav treba biti gospodstveno elegantan i tako potpun da se ni samoga sebe ne može prisjetiti. Kako veli Lorca: jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave.

I ti si za to, za to si i kad je o tebi riječ, posebno tada. I ne dvojiš, niti se plašiš, nimalo, jer, štaviše, uvjeren si da je mrtvaštvo jedina forma vječnosti. A ako samo i pomisliš na to da ćeš, jedanput, možda, iz ništavila na krhke noge iznova biti osovljen i istim imenom oslovljen, spopada te užasna strepnja, takva da ne znaš ni kako ćeš živjeti dok mrtav još nisi.

Da mi bi i ovo da pregrmim
Pa da s mirom legnem 

Šapta Ranko, ljuti bonik
Koji visi u povojima
Kraj mene:

Ovako,
Ne mogu da se
Živ sasobom sastavim –

Ranka je pregazio traktor
Dok ga je ustavljao
Po nizbrdici 

Zašto tako, moj Ranko – 

Veli mi:
Da krmak ne provali
Dolje, u muslimanske kuće

(2023)