Posljednji put sreo sam ga prije mjesec dana, u bivšoj Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. Upitao me je gdje sam, zašto se ne javljam, kada ću mu doći u Udruženje, da mi pokaže što su uradili s prikupljenim novcem, i kako su vrijedni klinci koje stipendiraju, pa mi je pričao o mojim knjigama, govorio o posljednjoj koju je pročitao, i sve to u nekoliko uličnih minuta, onoliko koliko je pristojno da čovjek sa čovjekom onako usput odstoji. Sve sam rjeđe u tome gradu, premda sam se tamo rodio, i imao sam dojam – koji ne mora biti točan, ali važan je čak i ako je netočan – da mu je bilo važno da se tu, nasred te ulice gdje se građani najradije sreću i kojom su u davno vrijeme često i šetali samo da bi se sretali – osjećam kao kod kuće. Entuzijast, s čudesnim viškom energije, stamen na način nekoga starinskog fiskulturnika, on voli obavljati takve male misije, činiti nešto za obične ljude, za one kojima nešto, recimo cijeli jedan grad, u životu fali. Pritom, rođeni je Beograđanin, savršeno uščuvanoga beogradskog naglaska i intonacije, čiju dorćolsku ekavicu nisu pomjerila ni desetljeća služenja JNA, ni desetljeća govorenja i slušanja među tvrdim naglascima i progutanim vokalima bosanskoga govora. Kakav je da je, a mogli ste ga i ne voljeti, pogotovu ako vam na živce idu ljudi koji fanatično vjeruju u popravljivost ovoga svijeta i u to da je baš na njima svijet da popravljaju, morali biste mu priznati da je sasvim na svoju ruku, različit od svakoga ljudskog stada u kojemu je živio, sasvim poseban i osamljen, i pritom tako nepodnošljivo društven. Otkad ga znam, zapravo otkada se pojavio u javnosti, meni je bio drag, i ostao je od rijetkih koji su mi do danas ostali dragi i koji ničim, ali zaista ničim, nisu iznevjerili onu prvu i najljepšu sliku koju sam o njima stekao.
Početkom travnja 1992. nije on bio jedini oficir srpskoga imena i prezimena koji je odabrao neusporedivo slabiju, ali i jednako tako čestitiju i ispravniju stranu u jednome ratu. Nije bio jedini koji se nije odazvao zovu krvi, plemena i porijekla, nego je birao sasvim lično, po razumu i po srcu, onako kako biraju slobodni ljudi. I drugih je, kažem, bilo, koji su herojski izdržali sve konsekvence svoga izbora ili su takav izbor glavom platili, ali on je u formacijskome smislu bio najviše postavljen, imao je najviši čin. Iz JNA je prebjegao kao pukovnik. On je svojom osobnom odlukom promijenio prirodu rata, ili je barem na određeno vrijeme odgodio to da se taj rat odredi kao međunacionalni sukob, u kojemu, istina, postoje napadači i napadnuti, ali su i jedni i drugi unaprijed predvidljive nacionalnosti. Grad koji je on branio tako je i u stvarnome, ali i u simboličnom smislu (što je, zapravo, i važnije), mogao biti, tog proljeća 1992, gradom svih svojih naroda. Na kraju, zahvaljujući njemu, Srbi u tom gradu, koji su preživjeli svih tisuću i nešto dana opsade i koji su uz sve muke većinskoga, bošnjačkog naroda, imali i svoju strašnu i tužnu manjinsku muku, onu što nije i neće nikada biti opričana, osjećali su se više ljudima. Zahvaljujući njemu sigurnije su im bile i glave na ramenima. Sve se to, manje-više, u proljeće 1992. znalo, i sve se to, kako je prolazilo vrijeme i kako je historija krivo srastala, u međuvremenu zaboravilo. Mnogi su otišli, ne dolaze više, i s pravom se ne žele sjećati.
Divio sam mu se na njegovome izboru. Do danas se ništa od tog divljenja nije izgubilo. Možda je ono i veće nego što je bilo, jer su rezultati rata i poraća takvi da ništa, osim čovjekova dostojanstva, intelektualne ispravnosti i moralne čistoće više ne govori u njegovu korist. A to troje u današnjemu svijetu, u današnjoj Bosni, ali jednako i u bosanskih susjeda, ne vrijedi, uglavnom, ništa. Nikakvu satisfakciju taj čovjek nije imao što je tako izabrao. U svoj rodni grad on ne može ići, premda bi se i taj grad i sav njegov narod imao razloga njime ponositi. Kad god u Beograd odem – a odlazim često, i odlazit ću – ja se toga sjetim, i osjetim se poraženim. Za razliku od njega, koji je pobjednik, jer se vazda drži kao pobjednik.
Jovanu Divjaku može biti suđeno samo zbog njegove ispravnosti i osobnosti. Samo što za taj grijeh ne sudi sud, nego sudi krdo. Sud je dužan osloboditi: kao Iliju Jurišića, kao Ernesta Rađena, kao Vladimira Trifunovića, kao Tihomira Purdu…
Gordost u izboru Jovana Divjaka
Posljednji put sreo sam ga prije mjesec dana, u bivšoj Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. Upitao me je gdje sam, zašto se ne javljam, kada ću mu doći u Udruženje, da mi pokaže što su uradili s prikupljenim novcem, i kako su vrijedni klinci koje stipendiraju, pa mi je pričao o mojim knjigama, govorio o posljednjoj koju je pročitao, i sve to u nekoliko uličnih minuta, onoliko koliko je pristojno da čovjek sa čovjekom onako usput odstoji. Sve sam rjeđe u tome gradu, premda sam se tamo rodio, i imao sam dojam – koji ne mora biti točan, ali važan je čak i ako je netočan – da mu je bilo važno da se tu, nasred te ulice gdje se građani najradije sreću i kojom su u davno vrijeme često i šetali samo da bi se sretali – osjećam kao kod kuće. Entuzijast, s čudesnim viškom energije, stamen na način nekoga starinskog fiskulturnika, on voli obavljati takve male misije, činiti nešto za obične ljude, za one kojima nešto, recimo cijeli jedan grad, u životu fali. Pritom, rođeni je Beograđanin, savršeno uščuvanoga beogradskog naglaska i intonacije, čiju dorćolsku ekavicu nisu pomjerila ni desetljeća služenja JNA, ni desetljeća govorenja i slušanja među tvrdim naglascima i progutanim vokalima bosanskoga govora. Kakav je da je, a mogli ste ga i ne voljeti, pogotovu ako vam na živce idu ljudi koji fanatično vjeruju u popravljivost ovoga svijeta i u to da je baš na njima svijet da popravljaju, morali biste mu priznati da je sasvim na svoju ruku, različit od svakoga ljudskog stada u kojemu je živio, sasvim poseban i osamljen, i pritom tako nepodnošljivo društven. Otkad ga znam, zapravo otkada se pojavio u javnosti, meni je bio drag, i ostao je od rijetkih koji su mi do danas ostali dragi i koji ničim, ali zaista ničim, nisu iznevjerili onu prvu i najljepšu sliku koju sam o njima stekao.
Početkom travnja 1992. nije on bio jedini oficir srpskoga imena i prezimena koji je odabrao neusporedivo slabiju, ali i jednako tako čestitiju i ispravniju stranu u jednome ratu. Nije bio jedini koji se nije odazvao zovu krvi, plemena i porijekla, nego je birao sasvim lično, po razumu i po srcu, onako kako biraju slobodni ljudi. I drugih je, kažem, bilo, koji su herojski izdržali sve konsekvence svoga izbora ili su takav izbor glavom platili, ali on je u formacijskome smislu bio najviše postavljen, imao je najviši čin. Iz JNA je prebjegao kao pukovnik. On je svojom osobnom odlukom promijenio prirodu rata, ili je barem na određeno vrijeme odgodio to da se taj rat odredi kao međunacionalni sukob, u kojemu, istina, postoje napadači i napadnuti, ali su i jedni i drugi unaprijed predvidljive nacionalnosti. Grad koji je on branio tako je i u stvarnome, ali i u simboličnom smislu (što je, zapravo, i važnije), mogao biti, tog proljeća 1992, gradom svih svojih naroda. Na kraju, zahvaljujući njemu, Srbi u tom gradu, koji su preživjeli svih tisuću i nešto dana opsade i koji su uz sve muke većinskoga, bošnjačkog naroda, imali i svoju strašnu i tužnu manjinsku muku, onu što nije i neće nikada biti opričana, osjećali su se više ljudima. Zahvaljujući njemu sigurnije su im bile i glave na ramenima. Sve se to, manje-više, u proljeće 1992. znalo, i sve se to, kako je prolazilo vrijeme i kako je historija krivo srastala, u međuvremenu zaboravilo. Mnogi su otišli, ne dolaze više, i s pravom se ne žele sjećati.
Divio sam mu se na njegovome izboru. Do danas se ništa od tog divljenja nije izgubilo. Možda je ono i veće nego što je bilo, jer su rezultati rata i poraća takvi da ništa, osim čovjekova dostojanstva, intelektualne ispravnosti i moralne čistoće više ne govori u njegovu korist. A to troje u današnjemu svijetu, u današnjoj Bosni, ali jednako i u bosanskih susjeda, ne vrijedi, uglavnom, ništa. Nikakvu satisfakciju taj čovjek nije imao što je tako izabrao. U svoj rodni grad on ne može ići, premda bi se i taj grad i sav njegov narod imao razloga njime ponositi. Kad god u Beograd odem – a odlazim često, i odlazit ću – ja se toga sjetim, i osjetim se poraženim. Za razliku od njega, koji je pobjednik, jer se vazda drži kao pobjednik.
Jovanu Divjaku može biti suđeno samo zbog njegove ispravnosti i osobnosti. Samo što za taj grijeh ne sudi sud, nego sudi krdo. Sud je dužan osloboditi: kao Iliju Jurišića, kao Ernesta Rađena, kao Vladimira Trifunovića, kao Tihomira Purdu…