Predsjednik Stjepan Mesić jednoga je od ovih dana Moamera Gadafija nazvao svojim prijateljem. Rekao je kako ga čudi, zapravo da u to i ne vjeruje, da je vođa libijske revolucije (otprilike to je Gadafiju jedina funkcija koju ima, nakon što je još početkom sedamdesetih shvatio kako je besmisleno da bude i premijer) upotrijebio silu protiv svoga naroda. To je Mesićevo snebivanje i nevjericu nad onom što su u stanju proizvesti bjelosvjetski centri moći, skupa sa svojim medijskim i propagandnim batlerima i sobaricama, izazvalo stanoviti podsmijeh diljem hrvatskoga novinstva, a predsjednik je svoje mjesto našao i u regionalnim novinama, među onim šašavim citatima poremećenih skupštinskih poslanika, afričkih careva i moldavskih predsjednika nogometnih klubova. Narugalo se Mesiću sve živo i mrtvo, računajući da je Gadafi već pokojni i da je hvaljenje Gadafija očit pokazatelj manjka dobroga političkog ukusa i osjećaja za svijet u kojemu živimo. Netko osjetljiviji rekao bi da je Stjepan Mesić uvrijedio uspomenu na sve pobijene Libijce. Samo, znamo li mi za tu vrstu uspomena?
Dan ili dva kasnije, a možda su prošla i cijela tri dana, sletio je prvi zrakoplov s hrvatskim građanima, zatečenim na privremenom radu ili u dangubi diljem Libijske arapske džamahirije. U toj su zemlji prilike zbilja gadne, svi pokušavaju da nekako izvuku svoje ljude, a njih je ijahoj, mnogo više nego što bi čovjek pretpostavio, i to svih vjera, rasa i nacija, jer je Libija u posljednjih desetak godina za sve strance bila obećana zemlja: nafte koliko hoćeš, sve u vlasništvu države koja dobro plaća, a slobode i demokracije niotkud, kao ni pretjerane brige za ljudska prava, da smanjuju profit i kompliciraju biznis. Pritom, Libija je za strance bila jedno od najsigurnijih mjesta na zemlji: u posljednjih četrdesetak (ustvari četrdeset i dvije) godina, otkako je mladi, dvadesetsedmogodišnji kolonelo Gadafi zbacio priglupog i korumpiranog Idriza, dok se ovaj nalazio na liječenju u Turskoj, i odmah nacionalizirao svu naftu, koja je do tada bila u rukama zapadnjačkih Idrizovih pokrovitelja, nije se dogodio u toj zemlji nijedan napad – kriminalni, seksualni ili kakav god – na strance. Ljudi su, dakle, radili i zarađivali, sve dok se, eto, misteriozna Revolucija jasmina nije poput kakve tropske bolesti proširila i na Libiju. Jedna od prvih stvari koju su revolucionari poduzeli bila je da navale na strance, jer su u njih, je l’ te, novci. Ustvari, nisu to bili revolucionari, nego što bi drug Lenjin rekao, tek mangupi u našim redovima.
Kada se to dogodilo, zemlje Europe krenule su se takmičiti koja će prije spasiti svoje građane. U diplomatskom svijetu to je stvar prestiža, neka vrsta svjetskog prvenstva, olimpijade, Jadranskih susreta… I kao malo kada, zapravo kao nikada, u jednom vrlo zahtjevnoj disciplini, koja podrazumijeva spašavanje ljudskih života, Hrvati su se našli među prvima. Ne, nije to bilo nalik onoj bježaniji iz Tunisa, koju je mogao organizirati svaki bolji korporacijski portir, možda i jednako dobro, ako ne i bolje od Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu. Otići iz Libije neusporedivo je ozbiljnija stvar. Naime, Gadafi je, kao mudar vladar, uveo zakonsku odredbu po kojoj je za izlazak iz Libije svakome strancu nužna izlazna viza. Bez nje vam nema van. Pa se vi onda mislite kad se jednom nađete u Libiji, i to baš u trenutku Revolucije jasmina, kada je mnogo toga narodu došlo iz dupeta u glavu, pa i ta stara navada zapadnoga svijeta da mogu pljačkati strance, umjesto da prema njima pokazuju pretjerane i sasvim nepotrebne izraze gostoprimstva. Šta mislite na koji su način naši ljudi, tojest hrvatski građani, došli do izlaznih viza? Gordan Jandroković im sredio papire? Ili netko drugi iz Ministarstva vanjskih poslova? Ama, nema šanse!
Ja, ustvari, pojma nemam je li predsjednik Stjepan Mesić (dok je živ, ima se pravo nazivati predsjednikom, bez obzira na to što je bivši) kod svoga prijatelja Gadafija sredio izlazne vize za građane Hrvatske. Ali nekako znam, kada se danas zamislim u Tripoliju ili Bengaziju, da bi mi draže bilo kada bih znao da moj predsjednik Pukovnika naziva svojim prijateljem, nego kada bih čuo da se vašingtonski glupo i osiono zgraža nad učincima i posljedicama Gadafijeve vladavine.
Prijateljstvo i izlazne vize
Predsjednik Stjepan Mesić jednoga je od ovih dana Moamera Gadafija nazvao svojim prijateljem. Rekao je kako ga čudi, zapravo da u to i ne vjeruje, da je vođa libijske revolucije (otprilike to je Gadafiju jedina funkcija koju ima, nakon što je još početkom sedamdesetih shvatio kako je besmisleno da bude i premijer) upotrijebio silu protiv svoga naroda. To je Mesićevo snebivanje i nevjericu nad onom što su u stanju proizvesti bjelosvjetski centri moći, skupa sa svojim medijskim i propagandnim batlerima i sobaricama, izazvalo stanoviti podsmijeh diljem hrvatskoga novinstva, a predsjednik je svoje mjesto našao i u regionalnim novinama, među onim šašavim citatima poremećenih skupštinskih poslanika, afričkih careva i moldavskih predsjednika nogometnih klubova. Narugalo se Mesiću sve živo i mrtvo, računajući da je Gadafi već pokojni i da je hvaljenje Gadafija očit pokazatelj manjka dobroga političkog ukusa i osjećaja za svijet u kojemu živimo. Netko osjetljiviji rekao bi da je Stjepan Mesić uvrijedio uspomenu na sve pobijene Libijce. Samo, znamo li mi za tu vrstu uspomena?
Dan ili dva kasnije, a možda su prošla i cijela tri dana, sletio je prvi zrakoplov s hrvatskim građanima, zatečenim na privremenom radu ili u dangubi diljem Libijske arapske džamahirije. U toj su zemlji prilike zbilja gadne, svi pokušavaju da nekako izvuku svoje ljude, a njih je ijahoj, mnogo više nego što bi čovjek pretpostavio, i to svih vjera, rasa i nacija, jer je Libija u posljednjih desetak godina za sve strance bila obećana zemlja: nafte koliko hoćeš, sve u vlasništvu države koja dobro plaća, a slobode i demokracije niotkud, kao ni pretjerane brige za ljudska prava, da smanjuju profit i kompliciraju biznis. Pritom, Libija je za strance bila jedno od najsigurnijih mjesta na zemlji: u posljednjih četrdesetak (ustvari četrdeset i dvije) godina, otkako je mladi, dvadesetsedmogodišnji kolonelo Gadafi zbacio priglupog i korumpiranog Idriza, dok se ovaj nalazio na liječenju u Turskoj, i odmah nacionalizirao svu naftu, koja je do tada bila u rukama zapadnjačkih Idrizovih pokrovitelja, nije se dogodio u toj zemlji nijedan napad – kriminalni, seksualni ili kakav god – na strance. Ljudi su, dakle, radili i zarađivali, sve dok se, eto, misteriozna Revolucija jasmina nije poput kakve tropske bolesti proširila i na Libiju. Jedna od prvih stvari koju su revolucionari poduzeli bila je da navale na strance, jer su u njih, je l’ te, novci. Ustvari, nisu to bili revolucionari, nego što bi drug Lenjin rekao, tek mangupi u našim redovima.
Kada se to dogodilo, zemlje Europe krenule su se takmičiti koja će prije spasiti svoje građane. U diplomatskom svijetu to je stvar prestiža, neka vrsta svjetskog prvenstva, olimpijade, Jadranskih susreta… I kao malo kada, zapravo kao nikada, u jednom vrlo zahtjevnoj disciplini, koja podrazumijeva spašavanje ljudskih života, Hrvati su se našli među prvima. Ne, nije to bilo nalik onoj bježaniji iz Tunisa, koju je mogao organizirati svaki bolji korporacijski portir, možda i jednako dobro, ako ne i bolje od Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu. Otići iz Libije neusporedivo je ozbiljnija stvar. Naime, Gadafi je, kao mudar vladar, uveo zakonsku odredbu po kojoj je za izlazak iz Libije svakome strancu nužna izlazna viza. Bez nje vam nema van. Pa se vi onda mislite kad se jednom nađete u Libiji, i to baš u trenutku Revolucije jasmina, kada je mnogo toga narodu došlo iz dupeta u glavu, pa i ta stara navada zapadnoga svijeta da mogu pljačkati strance, umjesto da prema njima pokazuju pretjerane i sasvim nepotrebne izraze gostoprimstva. Šta mislite na koji su način naši ljudi, tojest hrvatski građani, došli do izlaznih viza? Gordan Jandroković im sredio papire? Ili netko drugi iz Ministarstva vanjskih poslova? Ama, nema šanse!
Ja, ustvari, pojma nemam je li predsjednik Stjepan Mesić (dok je živ, ima se pravo nazivati predsjednikom, bez obzira na to što je bivši) kod svoga prijatelja Gadafija sredio izlazne vize za građane Hrvatske. Ali nekako znam, kada se danas zamislim u Tripoliju ili Bengaziju, da bi mi draže bilo kada bih znao da moj predsjednik Pukovnika naziva svojim prijateljem, nego kada bih čuo da se vašingtonski glupo i osiono zgraža nad učincima i posljedicama Gadafijeve vladavine.