Ugledni urednik ukoričio je staračke pabirke, pisma koja je novinama upućivao kao čitatelj te ponešto denuncijacija
Nedavno je, u izdanju Znanja, u biblioteci ITD, koju je sam osnovao, Zlatko Crnković objavio knjižuljak pod naslovom “Carske mrvice”. Riječ je, uglavnom, o staračkim pabircima, objavljenim i neobjavljenim pismima čitatelja, anketnim odgovorima, jednom intervjuu i ponešto denuncijacija, koje neće biti pravilno pročitane ni tretirane, jer je, eto, prošlo vrijeme denuncijacija, pa ni profesionalnijim ukoljicama, uhodama i špiclovima ne uspijeva da o nekome kažu nešto što bi tog nekoga poslalo na robiju ili što bi ga, barem, osramotilo u očima javnosti. Zašto Crnković onda objavljuje ovakvu knjigu?
Zato da bi ga slavili oni koji će ga slaviti, zato da bi otužna čeljad iz ugaslih kulturnih dodataka imala koga napismeno ili oralno zadovoljiti, u povodu godišnjice rada i stvaralaštva, ili samo onako, s ovom knjižicom pod koljenima. Ustvari, Carske je mrvice objavio Crnković jer je na hrvatskoj javnoj sceni ostalo upražnjeno mjesto Dragutina Tadijanovića, a on se, kao i nekolicina njegovih ispisnika, uključujući prijatelja Ivana Aralicu, za to mjesto natječe. Pa tko duže izdrži.
Debljini Crnkovićeve plaketice pridonosi četiri-pet napisa o meni, sačinjenih u vrijeme hajke na roman Ruta Tannenbaum, u kojoj je on imao značajnu ulogu. Najprije je o toj knjizi i o mojim namjerama tvrdio jedno, da bi odmah zatim, u sljedećem članku kazao drugo. Prvo bi denuncirao, a zatim bi – kada bih mu odnekud, iz bosanskoga inozemstva, jer mene se u Hrvatskoj oko Rute ništa nije pitalo, uzvratio citatom njegove denuncijacije – Crnković tvrdio da lažem, te kako on uopće nije rekao ono što tvrdim da jest.
Paradoksalan u svojim tvrdnjama, on je, naime, i tada, kao i danas, obnašao vrlo specijalnu ulogu na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni, istovremeno je bio urednik (skromno se potpisujući kao lektor) Ambre i Fukare Ivana Aralice te člankopisac Feral Tribunea. Denuncirao je araličinski, a vlastitih se denuncijacija grozio feralovski. Istoga tjedna, dana, sata i minute. U tome nitko na hrvatskoj kulturnoj sceni nije vidio ništa neobično. Oko Rute Tannenbaum su se, u Luburićevom ključu svehrvatskoga pomirenja, na istoj strani našli svi Crnkovićevi prijatelji.
U svih tih četiri-pet napisa koji su se sad našli u knjizi jedna je konstanta: kao kondukter u prigradskome vlaku, on bez prestanka ponavlja kako sam ja odnekud stigao. Točnije, nisam odavde, nego sam odande. Opsesioniran mojom zavičajnošću, Zlatko Crnković ju već sanja, kao što je – i to smo mogli čitati u jednoj drugoj njegovoj knjizi – imao erotske snove o mladoj književnoj znanstvenici. U ovome, pak, svome snu on se svako malo stražnjicom nasadi na vrh nekoga od tristo šezdeset pet sarajevskih minareta, sve dahćući: Jergović je iz Sarajeva, Jergović nam se dotepel!
Činjenica da nisam tu gdje jesam, nego sam tamo gdje nisam, Zlatku je Crnkoviću, naravno, dovoljna da me diskvalificira u svakome pogledu. Znate već kako to ide: ako ti se ne sviđa ovdje, goni se tamo odakle si došao. Tko god je ikad, u posljednjih petnaestak-dvadeset godina, neovlašteno i u polemičke svrhe, ili osporavajući lik i djelo, spomenuo nečiju zavičajnost, Bandićevu, Andrićevu ili svejedno čiju, taj se, onako za svoju dušu, iz hobija, makar i unutar vlastita četiri zida, bavio istjerivanjem ljudi, etničkim čišćenjem, portabl genocidom, izgradnjom Jasenovca od lego kockica.
Moj zločin su, dakle, svi to već znamo, Bosna i Sarajevo. Međutim, problem je tu nacionalne prirode. Hrvat sam, naime, iako za tu stvar naročitih zasluga nemam. Zlatko Crnković taj problem rješava na kraju jednoga od tih četiri-pet obračuna, matematički precizno i ubojito, tek stihom, i to vlastitim, koji bi, valjalo bi se pobrinuti za to, morao ući u drugo, prošireno izdanje antologije vajkadašnjeg hrvatskoga pjesništva akademika Ante Stamaća, a morao bi ga citirati u drugome, proširenom izdanju svoje povijesti hrvatske književnosti akademik Dubravko Jelčić. Napokon, takav jedan stih dovoljan je i da Zlatko Crnković napokon postane akademik.
Stih ovako pjeva: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga!” Tako meni, dakle, ispisuje memento mori, direkt u putovnicu, Zlatko Crnković. No, pokušajmo analizirati: radi se o dvanaestercu, naravno nepravilnom, koji već svojom formom nagovještava rugalicu ili, pak, guslarski ep. Istina, za drugo bi bio bolji deseterac, te bi riječ Jerga valjalo ispisati samo jednom, ali i u tom metru stih bi bio nepravilan.
Kada je prvi puta objavljen ovaj Crnkovićev uradak, osjetio sam istu vrstu nelagode kao i sad, dok sam listao knjigu u Todorićevoj trafici. Kao da sam snažno udahnuo nad otklopljenom septičkom jamom, takva me senzacija obuzela od Crnkovićevog familijariziranja sa mnom i s mojim nadimkom. Koje nedelikatno zalaženje u intimu nekoga koga uporno, u prethodnih nekoliko kartica, pokušavaš likvidirati, pa ga na kraju i likvidiraš tim svojim stihom.
Crnković očito misli da bi činjenica moje javne izloženosti, kao i to što su se i njegovi feralovski i njegovi ustaški prijatelji izrugivali mome prezimenu, izvrćući ga i uvrćući, e ne bi li nasmijali svoju publiku ili u njemu, u prezimenu, pronašli nešto srpsko, proizvela to da i on, u svome kamerdinerskome klanjajućem hrvatstvu, može s tim prezimenom činiti što mu je volja. Na kraju krajeva, dobro i misli, u pravu je. Može on to.
U stih zatim inkorporira preradbu fraze iz svakodnevice, pa umjesto “daleko ti lijepa kuća”, doista domišljato ispisuje “daleko ti lijepa čerga”. Ovim sitnim, feralovskim zahvatom Crnković će proizvesti savršen araličinski učinak. Osim što će postići rimu, banalnu kakva već može i mora biti u ovakvim više životnim nego literarnim situacijama, pjesnik će ustvrditi kako objekt njegovoga pjevanja nema kuću ili dom, niti ih može imati. Prvo, zbog toga što je, kako prethodno uporno ponavlja, nezvan došao u Hrvatsku i u Zagreb, pa njegov dom ni kuća ovdje ne mogu biti. A drugo, zato što je dio onih koji imaju čergu, a ne dom.
Kada Zlatko Crnković za mene kaže da sam Ciganin, zorno to dokazujući već samom rimom Jerga i čerga, on ne želi reći da sam takav u rasnome smislu. Ciganin sam na način na koji je to, recimo, i Stipe Mesić, kojega bijesna desničad već desetak godina po dernecima, kirvajima, crkvenim misama i gdje god se nešto ustaško slavi naziva Burdušem i Ciganinom, premda ni on, a na žalost ni ja, nismo Cigani.
Da jesmo, on bi svirao bajs, a ja gitaru, i daleko bi, siguran sam u to, naša čerga bila od toploga Crnkovićeva zagrebačkog doma.
Na zidu jedne kuće u Jakobsfeldu, u divnoj televizijskoj seriji Branka Bauera, crnim je slovima bilo ispisano: Zigeuner raus! Eto, to vam je, gospodo moja, poruka Crnkovićeva stiha. No, ima li o tome uopće smisla da pokušavam govoriti usred istih novina i istoga novinskog dodatka u kojemu je prije sedam dana objavljen hvalospjev Ivanu Aralici?
Zlatko Crnković vam preporučuje: Cigani van
Ugledni urednik ukoričio je staračke pabirke, pisma koja je novinama upućivao kao čitatelj te ponešto denuncijacija
Nedavno je, u izdanju Znanja, u biblioteci ITD, koju je sam osnovao, Zlatko Crnković objavio knjižuljak pod naslovom “Carske mrvice”. Riječ je, uglavnom, o staračkim pabircima, objavljenim i neobjavljenim pismima čitatelja, anketnim odgovorima, jednom intervjuu i ponešto denuncijacija, koje neće biti pravilno pročitane ni tretirane, jer je, eto, prošlo vrijeme denuncijacija, pa ni profesionalnijim ukoljicama, uhodama i špiclovima ne uspijeva da o nekome kažu nešto što bi tog nekoga poslalo na robiju ili što bi ga, barem, osramotilo u očima javnosti. Zašto Crnković onda objavljuje ovakvu knjigu?
Zato da bi ga slavili oni koji će ga slaviti, zato da bi otužna čeljad iz ugaslih kulturnih dodataka imala koga napismeno ili oralno zadovoljiti, u povodu godišnjice rada i stvaralaštva, ili samo onako, s ovom knjižicom pod koljenima. Ustvari, Carske je mrvice objavio Crnković jer je na hrvatskoj javnoj sceni ostalo upražnjeno mjesto Dragutina Tadijanovića, a on se, kao i nekolicina njegovih ispisnika, uključujući prijatelja Ivana Aralicu, za to mjesto natječe. Pa tko duže izdrži.
Debljini Crnkovićeve plaketice pridonosi četiri-pet napisa o meni, sačinjenih u vrijeme hajke na roman Ruta Tannenbaum, u kojoj je on imao značajnu ulogu. Najprije je o toj knjizi i o mojim namjerama tvrdio jedno, da bi odmah zatim, u sljedećem članku kazao drugo. Prvo bi denuncirao, a zatim bi – kada bih mu odnekud, iz bosanskoga inozemstva, jer mene se u Hrvatskoj oko Rute ništa nije pitalo, uzvratio citatom njegove denuncijacije – Crnković tvrdio da lažem, te kako on uopće nije rekao ono što tvrdim da jest.
Paradoksalan u svojim tvrdnjama, on je, naime, i tada, kao i danas, obnašao vrlo specijalnu ulogu na hrvatskoj javnoj i kulturnoj sceni, istovremeno je bio urednik (skromno se potpisujući kao lektor) Ambre i Fukare Ivana Aralice te člankopisac Feral Tribunea. Denuncirao je araličinski, a vlastitih se denuncijacija grozio feralovski. Istoga tjedna, dana, sata i minute. U tome nitko na hrvatskoj kulturnoj sceni nije vidio ništa neobično. Oko Rute Tannenbaum su se, u Luburićevom ključu svehrvatskoga pomirenja, na istoj strani našli svi Crnkovićevi prijatelji.
U svih tih četiri-pet napisa koji su se sad našli u knjizi jedna je konstanta: kao kondukter u prigradskome vlaku, on bez prestanka ponavlja kako sam ja odnekud stigao. Točnije, nisam odavde, nego sam odande. Opsesioniran mojom zavičajnošću, Zlatko Crnković ju već sanja, kao što je – i to smo mogli čitati u jednoj drugoj njegovoj knjizi – imao erotske snove o mladoj književnoj znanstvenici. U ovome, pak, svome snu on se svako malo stražnjicom nasadi na vrh nekoga od tristo šezdeset pet sarajevskih minareta, sve dahćući: Jergović je iz Sarajeva, Jergović nam se dotepel!
Činjenica da nisam tu gdje jesam, nego sam tamo gdje nisam, Zlatku je Crnkoviću, naravno, dovoljna da me diskvalificira u svakome pogledu. Znate već kako to ide: ako ti se ne sviđa ovdje, goni se tamo odakle si došao. Tko god je ikad, u posljednjih petnaestak-dvadeset godina, neovlašteno i u polemičke svrhe, ili osporavajući lik i djelo, spomenuo nečiju zavičajnost, Bandićevu, Andrićevu ili svejedno čiju, taj se, onako za svoju dušu, iz hobija, makar i unutar vlastita četiri zida, bavio istjerivanjem ljudi, etničkim čišćenjem, portabl genocidom, izgradnjom Jasenovca od lego kockica.
Moj zločin su, dakle, svi to već znamo, Bosna i Sarajevo. Međutim, problem je tu nacionalne prirode. Hrvat sam, naime, iako za tu stvar naročitih zasluga nemam. Zlatko Crnković taj problem rješava na kraju jednoga od tih četiri-pet obračuna, matematički precizno i ubojito, tek stihom, i to vlastitim, koji bi, valjalo bi se pobrinuti za to, morao ući u drugo, prošireno izdanje antologije vajkadašnjeg hrvatskoga pjesništva akademika Ante Stamaća, a morao bi ga citirati u drugome, proširenom izdanju svoje povijesti hrvatske književnosti akademik Dubravko Jelčić. Napokon, takav jedan stih dovoljan je i da Zlatko Crnković napokon postane akademik.
Stih ovako pjeva: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga!” Tako meni, dakle, ispisuje memento mori, direkt u putovnicu, Zlatko Crnković. No, pokušajmo analizirati: radi se o dvanaestercu, naravno nepravilnom, koji već svojom formom nagovještava rugalicu ili, pak, guslarski ep. Istina, za drugo bi bio bolji deseterac, te bi riječ Jerga valjalo ispisati samo jednom, ali i u tom metru stih bi bio nepravilan.
Kada je prvi puta objavljen ovaj Crnkovićev uradak, osjetio sam istu vrstu nelagode kao i sad, dok sam listao knjigu u Todorićevoj trafici. Kao da sam snažno udahnuo nad otklopljenom septičkom jamom, takva me senzacija obuzela od Crnkovićevog familijariziranja sa mnom i s mojim nadimkom. Koje nedelikatno zalaženje u intimu nekoga koga uporno, u prethodnih nekoliko kartica, pokušavaš likvidirati, pa ga na kraju i likvidiraš tim svojim stihom.
Crnković očito misli da bi činjenica moje javne izloženosti, kao i to što su se i njegovi feralovski i njegovi ustaški prijatelji izrugivali mome prezimenu, izvrćući ga i uvrćući, e ne bi li nasmijali svoju publiku ili u njemu, u prezimenu, pronašli nešto srpsko, proizvela to da i on, u svome kamerdinerskome klanjajućem hrvatstvu, može s tim prezimenom činiti što mu je volja. Na kraju krajeva, dobro i misli, u pravu je. Može on to.
U stih zatim inkorporira preradbu fraze iz svakodnevice, pa umjesto “daleko ti lijepa kuća”, doista domišljato ispisuje “daleko ti lijepa čerga”. Ovim sitnim, feralovskim zahvatom Crnković će proizvesti savršen araličinski učinak. Osim što će postići rimu, banalnu kakva već može i mora biti u ovakvim više životnim nego literarnim situacijama, pjesnik će ustvrditi kako objekt njegovoga pjevanja nema kuću ili dom, niti ih može imati. Prvo, zbog toga što je, kako prethodno uporno ponavlja, nezvan došao u Hrvatsku i u Zagreb, pa njegov dom ni kuća ovdje ne mogu biti. A drugo, zato što je dio onih koji imaju čergu, a ne dom.
Kada Zlatko Crnković za mene kaže da sam Ciganin, zorno to dokazujući već samom rimom Jerga i čerga, on ne želi reći da sam takav u rasnome smislu. Ciganin sam na način na koji je to, recimo, i Stipe Mesić, kojega bijesna desničad već desetak godina po dernecima, kirvajima, crkvenim misama i gdje god se nešto ustaško slavi naziva Burdušem i Ciganinom, premda ni on, a na žalost ni ja, nismo Cigani.
Da jesmo, on bi svirao bajs, a ja gitaru, i daleko bi, siguran sam u to, naša čerga bila od toploga Crnkovićeva zagrebačkog doma.
Na zidu jedne kuće u Jakobsfeldu, u divnoj televizijskoj seriji Branka Bauera, crnim je slovima bilo ispisano: Zigeuner raus! Eto, to vam je, gospodo moja, poruka Crnkovićeva stiha. No, ima li o tome uopće smisla da pokušavam govoriti usred istih novina i istoga novinskog dodatka u kojemu je prije sedam dana objavljen hvalospjev Ivanu Aralici?