Koliko ga god nosile oluje velike i strašne povijesti, genijalni umjetnik Jozo Kljaković ostajao je ispravan čovjek
Godinama sam, sklapajući po antikvarijatima i knjižnicama povijest svoje obitelji i vremena u kojem je nestajala, pregledavao fotografije, naslovnice knjiga, novinske stranice otisnute najsitnijim enciklopedijskim slogom, političke i filmske plakate i reklame na kraju telefonskih imenika i spomenica u slavu junačkom smrću palih Stjepana Radića i kralja Aleksandra. Tako se i u mojoj glavi stvorila slika o tom vremenu, neka vrsta ikonografskog zapisa, portreta ili – kako bi se to današnjim govorom reklo – vizualnog identiteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će zatim, u jednom diktatorskom zanosu, postati Kraljevinom Jugoslavijom. Taj identitet stvorila su trojica Hrvata: skulptor i arhe-dizajner Ivan Meštrović, karikaturist i režimski satiričar Pjer Križanić, te slikar, freskoslikar, ilustrator i autor knjiških naslovnica Jozo Kljaković. Po njima trojici, kažem, prepoznajem Kraljevinu.
Ovih dana u Zagrebu su otvorene dvije Kljakovićeve izložbe: u Klovićevim dvorima velika retrospektiva koja bi imala fiksirati slikarevo mjesto u nacionalnoj kulturi i druga, mala izložba, pod nazivom “Bojiš li se sinko ikoga?”, u slikarevom domu što ga je oporučio hrvatskome narodu, crteža i skica koje su dio Kljakovićeve zagrebačke memorijalne zbirke. Obje izložbe popraćene su katalozima, i kako to već biva kada je riječ o pokojniku koji tek treba zauzeti mjesto u pantenonu narodnih besmrtnika, osim umjetnošću, katalozi se bave i njegovom građanskom, moralnom i političkom osobom. Autori onoga manjeg i ljepšeg, “Bojiš li se sinko ikoga?”, to su učinili na pošten način, ne prešućujući činjenice iz Kljakovićeve biografije i ne pokušavajući njega mrtvog prepravljati po ideološkoj i duhovnoj mjeri vremena u kojem živimo.
Volio je mišićave muškarce i debele žene; slikao ih je kako se sunčaju na plažama, puštajući da se njihova bujna bedra prelijevaju preko granica što ih je propisio ukus njegova i našeg vremena, i da se njihovi bicepsi, tricepsi i kvadricepsi sjaje u stalnoj napetosti, slaveći snagu i moć toga muškog potomstva Kosovskih junaka i podsjećajući pomalo – nehotice, naravno – na homoerotske scene Toma Finlanda. Kljakovićeva muška lica su sva kao isklesana, obično u nekoj komunikaciji, amblematska i pojednostavljena, poput likova američkoga sindikalnog stripa. Katkad se čovjeku učini da će odnekud izroniti Rip Kirby ili Flash Gordon.
Kljaković je slikao prizore iz zavičaja, more i ribare. Zahvaljujući Svetozaru Rittigu i drugim mudrim i estetskim osviještenim crkvenim ocima, istakao se kao freskoslikar, čija će ga slikarska vještina i specifično pripovjedačko umijeće – dobra freska, naime, priča priču kao film ili strip – proslaviti i u Rimu. U ratnim i poratnim godinama po crkvenim je zidovima i pročeljima zarađivao kruh svoj svagdašnji, a možda mu je pred ustašama bliskost sa Crkvom i glavu spasila.
Nije neobično da je ovih dana u jednome ovdašnjem neonacističkom tjedniku Jozo Kljaković, valjda u povodu retrospektivne izložbe, proglašen silovateljem i – sa stanovišta hrvatskih nacionalnih interesa – politički krajnje suspektnom osobom. Pred Prvi svjetski rat je, kao hrvatski rodoljub i entuzijast ujedinjenja, otišao u Srbiju i prošao konspirativnu vojnu obuku u karauli na srbijansko-turskoj granici. Kada se vratio doma, dočekao ga je vojni poziv, na koji se nije odazvao, nego je – matoševski odlučno – pobjegao natrag u Srbiju. Počeo je rat, a Kljaković je sa srpskom vojskom i narodom prešao Albaniju, u jednom veličanstvenom epskom stradanju, koje će, na žalost, kasnije biti stoput zloupotrijebljeno i masovnom potrošnjom svedeno na razinu općega mjesta kolektivne patetike. O tim će događajima pisati i u svojim memoarima – tužnoj i usamljeničkoj knjizi “U suvremenom kaosu” – objavljenoj u Buenos Airesu 1952, a u Zagrebu četrdeset godina kasnije. Iako će se, kao i većina suvremenika, hrvatskih pisaca i umjetnika, odmaknuti od opčinjenosti ujedinjenjem, njegovo razočarenje ostat će umjereno i gospodsko. Jedno krdo nije zamijenio drugim, niti je htio mržnjom iskupiti ljubav, kao što su to činili, i kao što to i danas čine, mnogi Hrvati katolici.
Kljaković, kao ni Meštrović, nije cijenio avangardnu umjetnost. Bit će da je predobro slikao da bi bio avangardist. Nije vjerovao ni da je umjetnost uzvišena na način da bi umjetničariti trebalo samo po hramovima
Kljaković, kao ni Meštrović, nije volio ni cijenio avangardnu umjetnost. Cinično govoreći, bit će da je predobro crtao i slikao da bi postao avangardist. Očito nije vjerovao ni u to da je dar sapun pa da bi se mogao istrošiti, niti da je umjetnost uzvišena pa bi trebalo umjetničariti samo po hramovima i galerijama. Radio je naslovnice (recimo Mažuranićeva “Smail agu Čengića”, u izdanju Književnoga juga – primjerak kojeg sam naslijedio od djeda i bake i u djetinjstvu se divio i plašio se Kljakovićevih ilustracija), bavio se likovnim uređenjem javnih prostora i vila bogatijih građana, crtao karikature, privatne dopisnice, plakate i prigodničarska ulja, zasnovana, katkad, na jednostavnoj anegdoti. Recimo, na jednom takvom ulju karikirao je međuratne hrvatske dramske pisce, da bi u središte, na prijestol u bojama nacionalnog grba, postavio Miroslava Krležu. Također, javljao se redovito na natječaje za izradu spomenika Karađorđevićima, bilo Petru Osloboditelju, bilo Aleksandru Ujedinitelju. Ali nipošto, i nikada, nije on bio čovjek bez uvjerenja. Samo što su, za razliku od tolikih drugih, u ono vrijeme i danas, njegova uvjerenja bila dovoljno čvrsta da ih nije morao reklamirati lažnim estetskim i političkim načelima.
Kraljevina Jugoslavija, i u njoj Hrvatska, bila je njegov stvaralački ambijent. Argentina u kojoj se zatekao nakon 1945. to nikada neće biti. Živio je u Buenos Airesu, u istome kvartu kao moje dvije pratete. Vjerojatno su se poznavali, ali se družili sigurno nisu, jer su moje pratete, Bog da im dušu prosti, bile kremen Hrvatice koje nikada nisu shvatile što je s NDH bilo pogrešno. Iako je bio aktivan u emigrantskim krugovima, iako je pisao i – premda na izmaku očinjeg vida – slikao svoja dalmatinska sjećanja, prizore iz Biblije i hrvatsku povijest, izvan Hrvatske, Jozo Kljaković bio je izvan sebe i svoga ambijenta.
Žalosno je kako autori kataloga Kljakovićeve retrospektivne izložbe pokušavaju preusmjeriti i prekodirati njegov životopis. Osim što sasvim prešućuju dijelove koji im se ne sviđaju i pokušavaju od Kljakovića načiniti rano osviještenog i ljutog neprijatelja karađorđevićevske kraljevine, oni će ga vaspostaviti kao antikomunista, opasnog i otvorenog neprijatelja Titove Jugoslavije kojeg samo što nije Udba likvidirala. Činjenicu, pak, da je u jesen 1941. bio uhićen i zadržan u uzama poglavnika Ante Pavelića, sve dok nečijom intervencijom iz Vatikana nije oslobođen, ne mogu tek tako prešutjeti, ali niti je komentiraju, niti je pokušavaju objasniti usred svog tog zanosa Kljakovićevim velikim, antikomunističkim i katoličkim hrvatstvom. Kada ništa ni o čemu ne bismo znali, pomislili bismo, možda, kako su Ivan Meštrović i Jozo Kljaković uhićeni poradi krijumčarenja svinjskih polovica i zubnoga zlata, a ne stoga jer su, iz ustaške perspektive, bili Srbende i Jugoslavenčine. Valjda nije ugodno, ovoga puta – iz perspektive Klovićevih dvora, izreći niti to da su obojica iz Hrvatske emigrirali pred ustašama, kao što su se u Hrvatsku konačno vratili, koji živ a koji mrtav, pod komunistima.
Kad bi ga otac kao dječaka upitao bojiš li se sinko ikoga, dječak bi mu odgovarao: “Ne bojim se ćaće nikoga doli Boga jedinoga!” Rade Jarak je, na kraju svoga životopisnog eseja o tom dječaku u onoj manjoj i dobroj monografiji, fasciniran napisao da je Kljakovićevo opredjeljenje u životu bilo: “Svrstavanje na stranu pravde, u svakom trenutku.” Krivotvorenje njegove biografije zapravo je pokušaj da se veliki umjetnik svede na razinu male kulture i još manjega društva, u kojemu se o Paveliću ne smije previše ružno govoriti. Nije to Jozo Kljaković zaslužio, jer on se nije srpskom krvlju pričestio. Nikad.
Ne bojim se ćaće nikoga doli Boga jedinoga
Koliko ga god nosile oluje velike i strašne povijesti, genijalni umjetnik Jozo Kljaković ostajao je ispravan čovjek
Godinama sam, sklapajući po antikvarijatima i knjižnicama povijest svoje obitelji i vremena u kojem je nestajala, pregledavao fotografije, naslovnice knjiga, novinske stranice otisnute najsitnijim enciklopedijskim slogom, političke i filmske plakate i reklame na kraju telefonskih imenika i spomenica u slavu junačkom smrću palih Stjepana Radića i kralja Aleksandra. Tako se i u mojoj glavi stvorila slika o tom vremenu, neka vrsta ikonografskog zapisa, portreta ili – kako bi se to današnjim govorom reklo – vizualnog identiteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će zatim, u jednom diktatorskom zanosu, postati Kraljevinom Jugoslavijom. Taj identitet stvorila su trojica Hrvata: skulptor i arhe-dizajner Ivan Meštrović, karikaturist i režimski satiričar Pjer Križanić, te slikar, freskoslikar, ilustrator i autor knjiških naslovnica Jozo Kljaković. Po njima trojici, kažem, prepoznajem Kraljevinu.
Ovih dana u Zagrebu su otvorene dvije Kljakovićeve izložbe: u Klovićevim dvorima velika retrospektiva koja bi imala fiksirati slikarevo mjesto u nacionalnoj kulturi i druga, mala izložba, pod nazivom “Bojiš li se sinko ikoga?”, u slikarevom domu što ga je oporučio hrvatskome narodu, crteža i skica koje su dio Kljakovićeve zagrebačke memorijalne zbirke. Obje izložbe popraćene su katalozima, i kako to već biva kada je riječ o pokojniku koji tek treba zauzeti mjesto u pantenonu narodnih besmrtnika, osim umjetnošću, katalozi se bave i njegovom građanskom, moralnom i političkom osobom. Autori onoga manjeg i ljepšeg, “Bojiš li se sinko ikoga?”, to su učinili na pošten način, ne prešućujući činjenice iz Kljakovićeve biografije i ne pokušavajući njega mrtvog prepravljati po ideološkoj i duhovnoj mjeri vremena u kojem živimo.
Volio je mišićave muškarce i debele žene; slikao ih je kako se sunčaju na plažama, puštajući da se njihova bujna bedra prelijevaju preko granica što ih je propisio ukus njegova i našeg vremena, i da se njihovi bicepsi, tricepsi i kvadricepsi sjaje u stalnoj napetosti, slaveći snagu i moć toga muškog potomstva Kosovskih junaka i podsjećajući pomalo – nehotice, naravno – na homoerotske scene Toma Finlanda. Kljakovićeva muška lica su sva kao isklesana, obično u nekoj komunikaciji, amblematska i pojednostavljena, poput likova američkoga sindikalnog stripa. Katkad se čovjeku učini da će odnekud izroniti Rip Kirby ili Flash Gordon.
Kljaković je slikao prizore iz zavičaja, more i ribare. Zahvaljujući Svetozaru Rittigu i drugim mudrim i estetskim osviještenim crkvenim ocima, istakao se kao freskoslikar, čija će ga slikarska vještina i specifično pripovjedačko umijeće – dobra freska, naime, priča priču kao film ili strip – proslaviti i u Rimu. U ratnim i poratnim godinama po crkvenim je zidovima i pročeljima zarađivao kruh svoj svagdašnji, a možda mu je pred ustašama bliskost sa Crkvom i glavu spasila.
Nije neobično da je ovih dana u jednome ovdašnjem neonacističkom tjedniku Jozo Kljaković, valjda u povodu retrospektivne izložbe, proglašen silovateljem i – sa stanovišta hrvatskih nacionalnih interesa – politički krajnje suspektnom osobom. Pred Prvi svjetski rat je, kao hrvatski rodoljub i entuzijast ujedinjenja, otišao u Srbiju i prošao konspirativnu vojnu obuku u karauli na srbijansko-turskoj granici. Kada se vratio doma, dočekao ga je vojni poziv, na koji se nije odazvao, nego je – matoševski odlučno – pobjegao natrag u Srbiju. Počeo je rat, a Kljaković je sa srpskom vojskom i narodom prešao Albaniju, u jednom veličanstvenom epskom stradanju, koje će, na žalost, kasnije biti stoput zloupotrijebljeno i masovnom potrošnjom svedeno na razinu općega mjesta kolektivne patetike. O tim će događajima pisati i u svojim memoarima – tužnoj i usamljeničkoj knjizi “U suvremenom kaosu” – objavljenoj u Buenos Airesu 1952, a u Zagrebu četrdeset godina kasnije. Iako će se, kao i većina suvremenika, hrvatskih pisaca i umjetnika, odmaknuti od opčinjenosti ujedinjenjem, njegovo razočarenje ostat će umjereno i gospodsko. Jedno krdo nije zamijenio drugim, niti je htio mržnjom iskupiti ljubav, kao što su to činili, i kao što to i danas čine, mnogi Hrvati katolici.
Kljaković, kao ni Meštrović, nije volio ni cijenio avangardnu umjetnost. Cinično govoreći, bit će da je predobro crtao i slikao da bi postao avangardist. Očito nije vjerovao ni u to da je dar sapun pa da bi se mogao istrošiti, niti da je umjetnost uzvišena pa bi trebalo umjetničariti samo po hramovima i galerijama. Radio je naslovnice (recimo Mažuranićeva “Smail agu Čengića”, u izdanju Književnoga juga – primjerak kojeg sam naslijedio od djeda i bake i u djetinjstvu se divio i plašio se Kljakovićevih ilustracija), bavio se likovnim uređenjem javnih prostora i vila bogatijih građana, crtao karikature, privatne dopisnice, plakate i prigodničarska ulja, zasnovana, katkad, na jednostavnoj anegdoti. Recimo, na jednom takvom ulju karikirao je međuratne hrvatske dramske pisce, da bi u središte, na prijestol u bojama nacionalnog grba, postavio Miroslava Krležu. Također, javljao se redovito na natječaje za izradu spomenika Karađorđevićima, bilo Petru Osloboditelju, bilo Aleksandru Ujedinitelju. Ali nipošto, i nikada, nije on bio čovjek bez uvjerenja. Samo što su, za razliku od tolikih drugih, u ono vrijeme i danas, njegova uvjerenja bila dovoljno čvrsta da ih nije morao reklamirati lažnim estetskim i političkim načelima.
Kraljevina Jugoslavija, i u njoj Hrvatska, bila je njegov stvaralački ambijent. Argentina u kojoj se zatekao nakon 1945. to nikada neće biti. Živio je u Buenos Airesu, u istome kvartu kao moje dvije pratete. Vjerojatno su se poznavali, ali se družili sigurno nisu, jer su moje pratete, Bog da im dušu prosti, bile kremen Hrvatice koje nikada nisu shvatile što je s NDH bilo pogrešno. Iako je bio aktivan u emigrantskim krugovima, iako je pisao i – premda na izmaku očinjeg vida – slikao svoja dalmatinska sjećanja, prizore iz Biblije i hrvatsku povijest, izvan Hrvatske, Jozo Kljaković bio je izvan sebe i svoga ambijenta.
Žalosno je kako autori kataloga Kljakovićeve retrospektivne izložbe pokušavaju preusmjeriti i prekodirati njegov životopis. Osim što sasvim prešućuju dijelove koji im se ne sviđaju i pokušavaju od Kljakovića načiniti rano osviještenog i ljutog neprijatelja karađorđevićevske kraljevine, oni će ga vaspostaviti kao antikomunista, opasnog i otvorenog neprijatelja Titove Jugoslavije kojeg samo što nije Udba likvidirala. Činjenicu, pak, da je u jesen 1941. bio uhićen i zadržan u uzama poglavnika Ante Pavelića, sve dok nečijom intervencijom iz Vatikana nije oslobođen, ne mogu tek tako prešutjeti, ali niti je komentiraju, niti je pokušavaju objasniti usred svog tog zanosa Kljakovićevim velikim, antikomunističkim i katoličkim hrvatstvom. Kada ništa ni o čemu ne bismo znali, pomislili bismo, možda, kako su Ivan Meštrović i Jozo Kljaković uhićeni poradi krijumčarenja svinjskih polovica i zubnoga zlata, a ne stoga jer su, iz ustaške perspektive, bili Srbende i Jugoslavenčine. Valjda nije ugodno, ovoga puta – iz perspektive Klovićevih dvora, izreći niti to da su obojica iz Hrvatske emigrirali pred ustašama, kao što su se u Hrvatsku konačno vratili, koji živ a koji mrtav, pod komunistima.
Kad bi ga otac kao dječaka upitao bojiš li se sinko ikoga, dječak bi mu odgovarao: “Ne bojim se ćaće nikoga doli Boga jedinoga!” Rade Jarak je, na kraju svoga životopisnog eseja o tom dječaku u onoj manjoj i dobroj monografiji, fasciniran napisao da je Kljakovićevo opredjeljenje u životu bilo: “Svrstavanje na stranu pravde, u svakom trenutku.” Krivotvorenje njegove biografije zapravo je pokušaj da se veliki umjetnik svede na razinu male kulture i još manjega društva, u kojemu se o Paveliću ne smije previše ružno govoriti. Nije to Jozo Kljaković zaslužio, jer on se nije srpskom krvlju pričestio. Nikad.