Nisam čuo za Slobodana Grubača, ali mi je neki dan na redakcijsku adresu stigla knjiga s njegovim imenom na naslovnoj stranici. Sedamdesetak stranica, mekoukoričenih, bez ikakvoga dizajna, onako kako su se knjige poezije izdavale sedamdesetih i osamdesetih godina po jugoslavenskim provincijama, u Doboju, Čačku ili Gospiću, često u nakladama radnih organizacija, čeličana, papirnica ili službi društvenoga knjigovodstva, u kojima bi pjesnik radio kao pogonski inženjer, metaloglodač, šef računovodstva…
Takve knjige nikada ne bi došle do knjižare, nego su se prodavale u portirnicama i kantinama, ili bi ih pjesnik dijelio po književnim večerima slavnih i uvaženih pisaca, sve se nadajući da će ga oni pročitati i razumjeti. Takve su knjige namjerno zaboravljane u hotelskim sobama, prije povratka u metropolu, nestajale su u nikada dovršenim bibliotečnim katalozima, a zatim su, kada je vremenu poezije i mira došao kraj, 1991. i nekoliko narednih godina gorjele skupa s domovima svojih autora i rijetkih čitatelja. Zajedno s njima izgorjela je jedna civilizacija koja imala cilj približiti kulturu radnicima i za koju je poezija još uvijek bila sveta pa bi i neki skroman i brižan proleterski svijet poželio biti obasjan njezinom svetošću.
Te knjižice obično nisu imale hrbata, niti naslova i imena autora na hrbatu, tako da bi nestajale čim bismo ih spremili u kućnu biblioteku. Zato tko zna, možda i danas, tamo negdje između Krleže i Selimovića, počiva knjižica tanja od hostije, sa životnim djelom kakvoga pjesnika samoupravljača.
Knjižica plavih korica adresirana je u Drnišu, a objavljena u Beogradu. Na titularnoj stranici, kako je to i red i kako to pisci znaju, ispisana je posveta u sedam redaka. Prvih pet osobni su komplimenti, a u zadnja dva, koji mogu biti i javni, piše: “Radujem se da ćeš imati moju skromnu knjigu”. Ne znam jesu li me dirnule te riječi ili uredni učiteljski rukopis kojim su ispisane. Učitelje i nastavnike hrvatskoga po rukopisu prepoznajete: cijeloga života trude se da im slova ostanu uredna, školska i neispisana, da rukopisom ne pokvare svoje đake, i onda dirljivo biva kada kao starci i dalje pišu kao dobra i uredna djeca. Po rukopisu sam znao da Slobodan Grubač mora biti učitelj. U svakom slučaju prelistao sam, a zatim i pročitao ovu knjigu pjesama, premda ću to rijetko učiniti s knjigom koja mi ovako iznebuha dođe na redakcijsku adresu. Ljude treba prepustiti njihovim pjesničkim sudbinama i ne čitati svašta.
U svojim pjesmama Grubač spominje jablane koji rastu uz rijeku Čikolu, Petrovo polje i modro nebo iznad planine Svilaje, oblake iznad Promine i Isusa koji je ovoga puta Hrist. Ispotiha, u knjižici koja neće stići niti u jednu hrvatsku ili srpsku knjižaru, niti ćete je naći u javnim knjižnicama, on opjevava, svoj svijet i svoje metafore smješta u isti onaj kraj o kojemu iz moćnih razglasa grmi Marko Perković Thompson. Sve drugo je različito u te dvojice ljudi, ali zavičaj im je zajednički. Čudno je i tužno da se to čovjeku danas čini nemogućim, to da naši zavičaji trpe različite ljude.
Iz bilješke o piscu i iz autorske napomene saznajemo da je Slobodan Grubač rođen 1941. u Barama, a da je djetinjstvo proveo u Petrovom polju kod Drniša. Za vrijeme ovoga rata živio je u Baškoj Vodi i radio u osnovnim školama u Makarskoj, Podgori, Živogošću i Zaostrogu. U Drniš se vratio 1996, gdje je u osnovnoj školi radio do penzije. Nije, dakle, otišao s narodom na traktorima, niti je postao srpski bezdomnik i Ahasver čija će sudbina biti ugrađena u međudržavne odnose dviju domovina od kojih nijedna više neće biti njegova. On nije manjinac, ali nije ni većinac. On je, međutim, Srbin. Evo jedne njegove pjesme. Naslov joj je “Badnja večer 24. XII 1992. godine”, i ovako ide:
Ja hoću da vam budem brat
pa prijetili mi
tražili krv i život
rugali se sa historijom moga naroda
pjevali ‘Na Kordunu grob do groba’
na jadniji način
Ja hoću da vam budem brat
u ovoj i svim noćima
u svim danima ako preživim
i dok budem živ
Ja hoću da vam budem brat
dok slušam božićne pjesme
uz moćni noćni vjetar Biokova
Plačem gdje sam
i gdje su moji
Ja sam vaš brat
ispijam svoju čašu
pa ubijte uz pjesmu
tako vam pjesma kazuje
Ja sam vaš brat
U sve vrime godišta
Ono što Slobodan Grubač naziva “jadnijim načinom” pjevanja pjesme “Na Kordunu grob do groba” zapravo jest pjesma “Evo zore, evo dana”. Melodija je ista, isti je ugođaj tužbalice, samo što u partizanskoj verziji majka oplakuje mrtvoga sina, dok se u ustaškoj pjevač raduje zori, danu, Juri i Bobanu, te njihovom logoru na Trebeviću iznad Sarajeva.
Doista, ima nečega jezovitog u toj bodroj borbenoj radosti, izraženoj u melodiji i ritmu tužbalice, ali Grubač nema to na umu, nego činjenicu da ta pjesma, izravno i neizravno, u svojoj jadnijoj verziji poziva na ubijanje njegovoga naroda, plemena i roda. No, i to on spominje usput, prosto kao stanje stvari s Badnje večeri 1992, uz već poslovično ruganje historiji njegova naroda, prijetnje i zazivanje krvi i ubojstva. A stanje stvari nužno je spomenuti da bi se reklo i četiri puta ponovilo ono što je ovome čovjeku važno.
Ugluho on, iz vlastite pustoši, u pustoš onih koji ga ne mogu ili ne žele čuti, ponavlja to “Ja hoću da vam budem brat” i “Ja sam vaš brat”. Da bi na kraju njegova pjesma, potresna do srži svakoga srpskohrvatskoga odnosno hrvatskosrpskoga rata i svake njihove u napast uvedene duše koju nije imao tko izbaviti od zla, sedamnaest godina kasnije, u neuglednoj knjižici plavih korica, stigla do mene i da bih se ja nad njom, nad tom prostom i jednostavnom pjesmom i nad njezinom inkantacijom, u sebi rasplakao.
U njoj je, naime, cijela jedna istina o tome što znači biti Grubač u gruba vremena, Srbin među Hrvatima ili Hrvat među Srbima – ako si među njima sam, to ti je svejedno. U toj pjesmi je refren poput molitve većinskome narodu, koja neće biti uslišana, jer nema onoga tko bi je čuo, pošto narod nema uši ni oči, pa bi se reklo da naroda i nema kad ne bi bilo te strašne narodove mržnje.
Ne zna se je li Grubačeva Badnja večer dobra pjesma, je li to velika i važna literatura. Ali ona je ispjevana i napisana iz onoga razloga iz kojega se već tisućama godina pišu pjesme. U njoj su savršeno pogođeni duh jednoga vremena i tragika onih koji su nastojali živjeti mimo njega. Po svemu, dakle, ta bi pjesma trebala biti važna. Ona to i jest, ali za onoga jednog čovjeka kojemu je knjižica plavih korica došla u ruke.
Tome u ova naša doba služi poezija, a tome je, zapravo, uvijek i služila. Oko nas je, i u našim bibliotekama, sve puno velikih i važnih, koliko hrvatskih toliko i srpskih, pjesnika i pjesnikinja, ali se nijedan od njih nije umio tako smanjiti, poniziti i u brata pretvoriti kao ovaj Slobodan Grubač. Njemu cijev nije bila naslonjena na zatiljak, niti je klečao na obali Drave i vezan selotejpom pjevao svoju pjesmu, a ipak je napisao: “Ja hoću da vam budem brat”. A to vam je, znate, veliko. Bez toga ljudi bi bili uplašene i zle šumske zvjerčice.
Radujem se da ćeš imati moju skromnu knjigu
Nisam čuo za Slobodana Grubača, ali mi je neki dan na redakcijsku adresu stigla knjiga s njegovim imenom na naslovnoj stranici. Sedamdesetak stranica, mekoukoričenih, bez ikakvoga dizajna, onako kako su se knjige poezije izdavale sedamdesetih i osamdesetih godina po jugoslavenskim provincijama, u Doboju, Čačku ili Gospiću, često u nakladama radnih organizacija, čeličana, papirnica ili službi društvenoga knjigovodstva, u kojima bi pjesnik radio kao pogonski inženjer, metaloglodač, šef računovodstva…
Takve knjige nikada ne bi došle do knjižare, nego su se prodavale u portirnicama i kantinama, ili bi ih pjesnik dijelio po književnim večerima slavnih i uvaženih pisaca, sve se nadajući da će ga oni pročitati i razumjeti. Takve su knjige namjerno zaboravljane u hotelskim sobama, prije povratka u metropolu, nestajale su u nikada dovršenim bibliotečnim katalozima, a zatim su, kada je vremenu poezije i mira došao kraj, 1991. i nekoliko narednih godina gorjele skupa s domovima svojih autora i rijetkih čitatelja. Zajedno s njima izgorjela je jedna civilizacija koja imala cilj približiti kulturu radnicima i za koju je poezija još uvijek bila sveta pa bi i neki skroman i brižan proleterski svijet poželio biti obasjan njezinom svetošću.
Te knjižice obično nisu imale hrbata, niti naslova i imena autora na hrbatu, tako da bi nestajale čim bismo ih spremili u kućnu biblioteku. Zato tko zna, možda i danas, tamo negdje između Krleže i Selimovića, počiva knjižica tanja od hostije, sa životnim djelom kakvoga pjesnika samoupravljača.
Knjižica plavih korica adresirana je u Drnišu, a objavljena u Beogradu. Na titularnoj stranici, kako je to i red i kako to pisci znaju, ispisana je posveta u sedam redaka. Prvih pet osobni su komplimenti, a u zadnja dva, koji mogu biti i javni, piše: “Radujem se da ćeš imati moju skromnu knjigu”. Ne znam jesu li me dirnule te riječi ili uredni učiteljski rukopis kojim su ispisane. Učitelje i nastavnike hrvatskoga po rukopisu prepoznajete: cijeloga života trude se da im slova ostanu uredna, školska i neispisana, da rukopisom ne pokvare svoje đake, i onda dirljivo biva kada kao starci i dalje pišu kao dobra i uredna djeca. Po rukopisu sam znao da Slobodan Grubač mora biti učitelj. U svakom slučaju prelistao sam, a zatim i pročitao ovu knjigu pjesama, premda ću to rijetko učiniti s knjigom koja mi ovako iznebuha dođe na redakcijsku adresu. Ljude treba prepustiti njihovim pjesničkim sudbinama i ne čitati svašta.
U svojim pjesmama Grubač spominje jablane koji rastu uz rijeku Čikolu, Petrovo polje i modro nebo iznad planine Svilaje, oblake iznad Promine i Isusa koji je ovoga puta Hrist. Ispotiha, u knjižici koja neće stići niti u jednu hrvatsku ili srpsku knjižaru, niti ćete je naći u javnim knjižnicama, on opjevava, svoj svijet i svoje metafore smješta u isti onaj kraj o kojemu iz moćnih razglasa grmi Marko Perković Thompson. Sve drugo je različito u te dvojice ljudi, ali zavičaj im je zajednički. Čudno je i tužno da se to čovjeku danas čini nemogućim, to da naši zavičaji trpe različite ljude.
Iz bilješke o piscu i iz autorske napomene saznajemo da je Slobodan Grubač rođen 1941. u Barama, a da je djetinjstvo proveo u Petrovom polju kod Drniša. Za vrijeme ovoga rata živio je u Baškoj Vodi i radio u osnovnim školama u Makarskoj, Podgori, Živogošću i Zaostrogu. U Drniš se vratio 1996, gdje je u osnovnoj školi radio do penzije. Nije, dakle, otišao s narodom na traktorima, niti je postao srpski bezdomnik i Ahasver čija će sudbina biti ugrađena u međudržavne odnose dviju domovina od kojih nijedna više neće biti njegova. On nije manjinac, ali nije ni većinac. On je, međutim, Srbin. Evo jedne njegove pjesme. Naslov joj je “Badnja večer 24. XII 1992. godine”, i ovako ide:
Ja hoću da vam budem brat
pa prijetili mi
tražili krv i život
rugali se sa historijom moga naroda
pjevali ‘Na Kordunu grob do groba’
na jadniji način
Ja hoću da vam budem brat
u ovoj i svim noćima
u svim danima ako preživim
i dok budem živ
Ja hoću da vam budem brat
dok slušam božićne pjesme
uz moćni noćni vjetar Biokova
Plačem gdje sam
i gdje su moji
Ja sam vaš brat
ispijam svoju čašu
pa ubijte uz pjesmu
tako vam pjesma kazuje
Ja sam vaš brat
U sve vrime godišta
Ono što Slobodan Grubač naziva “jadnijim načinom” pjevanja pjesme “Na Kordunu grob do groba” zapravo jest pjesma “Evo zore, evo dana”. Melodija je ista, isti je ugođaj tužbalice, samo što u partizanskoj verziji majka oplakuje mrtvoga sina, dok se u ustaškoj pjevač raduje zori, danu, Juri i Bobanu, te njihovom logoru na Trebeviću iznad Sarajeva.
Doista, ima nečega jezovitog u toj bodroj borbenoj radosti, izraženoj u melodiji i ritmu tužbalice, ali Grubač nema to na umu, nego činjenicu da ta pjesma, izravno i neizravno, u svojoj jadnijoj verziji poziva na ubijanje njegovoga naroda, plemena i roda. No, i to on spominje usput, prosto kao stanje stvari s Badnje večeri 1992, uz već poslovično ruganje historiji njegova naroda, prijetnje i zazivanje krvi i ubojstva. A stanje stvari nužno je spomenuti da bi se reklo i četiri puta ponovilo ono što je ovome čovjeku važno.
Ugluho on, iz vlastite pustoši, u pustoš onih koji ga ne mogu ili ne žele čuti, ponavlja to “Ja hoću da vam budem brat” i “Ja sam vaš brat”. Da bi na kraju njegova pjesma, potresna do srži svakoga srpskohrvatskoga odnosno hrvatskosrpskoga rata i svake njihove u napast uvedene duše koju nije imao tko izbaviti od zla, sedamnaest godina kasnije, u neuglednoj knjižici plavih korica, stigla do mene i da bih se ja nad njom, nad tom prostom i jednostavnom pjesmom i nad njezinom inkantacijom, u sebi rasplakao.
U njoj je, naime, cijela jedna istina o tome što znači biti Grubač u gruba vremena, Srbin među Hrvatima ili Hrvat među Srbima – ako si među njima sam, to ti je svejedno. U toj pjesmi je refren poput molitve većinskome narodu, koja neće biti uslišana, jer nema onoga tko bi je čuo, pošto narod nema uši ni oči, pa bi se reklo da naroda i nema kad ne bi bilo te strašne narodove mržnje.
Ne zna se je li Grubačeva Badnja večer dobra pjesma, je li to velika i važna literatura. Ali ona je ispjevana i napisana iz onoga razloga iz kojega se već tisućama godina pišu pjesme. U njoj su savršeno pogođeni duh jednoga vremena i tragika onih koji su nastojali živjeti mimo njega. Po svemu, dakle, ta bi pjesma trebala biti važna. Ona to i jest, ali za onoga jednog čovjeka kojemu je knjižica plavih korica došla u ruke.
Tome u ova naša doba služi poezija, a tome je, zapravo, uvijek i služila. Oko nas je, i u našim bibliotekama, sve puno velikih i važnih, koliko hrvatskih toliko i srpskih, pjesnika i pjesnikinja, ali se nijedan od njih nije umio tako smanjiti, poniziti i u brata pretvoriti kao ovaj Slobodan Grubač. Njemu cijev nije bila naslonjena na zatiljak, niti je klečao na obali Drave i vezan selotejpom pjevao svoju pjesmu, a ipak je napisao: “Ja hoću da vam budem brat”. A to vam je, znate, veliko. Bez toga ljudi bi bili uplašene i zle šumske zvjerčice.