Da je rat prošao, moglo se znati po mislima i maštarijama za uspavljivanje. Godinama nakon što se potpisalo primirje, samo sam jedne večeri, nesvjestan promjene, prestao zamišljati kako mučim, kasapim i ubijam Radovana Karadžića ili Slobodana Miloševića, nakon što mi ih je dobrostiv netko izručio znajući da od Haaga nema fajde, a počeo sam, ne bih li što prije zaspao, fantazirati o tome što bih sve napravio kada bih odjednom, preko noći, postao bogat kao Bill Gates.
Eto, primjerice, kupio bih beogradsku Politiku, mislim ne primjerak novina, nego cijelu kompaniju, a onda bih u zaglavlje lista, tamo na desnoj strani, vratio okvirić u kojemu su stajala imena i sudbine osnivača lista, porodice Ribnikar, izostavljena prije nekoliko godina u vrijeme redizajna lista i oholo zamijenjena funkcionalnom bjelinom. Priča o braći koja su davno, godinama prije rata, osnivala najozbiljnije i najutjecajnije novine na Balkanu, koje su dostojanstveno potrajale u svim godinama komunizma, kao jedna od rijetkih institucija građanstva i intelektualne uznositosti, da bi pale samo jednom, ali tada doista nisko, do dna crne jame, za vladavine kasapina Miloševića, zapravo je priča o nekoj boljoj kulturnoj i političkoj tradiciji, te o ustrajnosti i ljudskoj hrabrosti. Izostavljanje okvira u glavi lista s imenima Ribnikara, zamjenjivanje kulturne tradicije jeftinim dizajnerskim štosom, nešto je što bih, uspavljujući se snima o svemoćnome kapitalu, rado ispravio. A kupio bih Politiku i zato što su Politika jedine ozbiljne i prave novine na prostoru zajedničkih jezika. (Sjećate li se kako izgledaju ozbiljne novine? Stranica puna teksta, dvije, najviše tri ilustrativne fotografije, naslovi u jednom retku, od najviše četiri riječi. U tim novinama Fani, prilježnica Željka Keruma, može doći na naslovnicu samo ukoliko izvrši atentat na glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, dok se unutar novina može pojaviti isključivo u rubrici crne kronike.) Za ovu moju pretpočinačku fantaziju o kupovini Politike nije nevažno niti to što bi taj čin, kao i članak koji upravo čitate, gadno iritirao stanovitu vrstu Hrvata. A mene, znate, takva iritacija veseli, smijem joj se k’o budala brašnu.
Ali nije ova subotnja matineja posvećena Politici. Riječ je o drugoj maštariji, koja me svake večeri drži, evo već tjednima, otkad je blizu Zaprešića otvoren najveći trgovački centar u Hrvatskoj, nazvan Uest Gejt Siti.
Zamišljam, naime, i to me zamišljanje uvodi u san, pa onda i sanjam o tome kako ulažem nekoliko stotina milijuna dolara u projekt dvostruko većeg, ljepšeg i monumentalnijeg trgovačkog centra, koji bi pored svega imao i kapelicu, da se kupci pomole da im cipele što duže ostanu u modi ili da im moljci ne izjedu kaput, te razne druge sadržaje, koji bi porazili i ponizili konkurenciju Uest Gejt Sitija, Siti Sentra Uan i Evenju Mola. A to bi čudo od trgovišta sagradio samo iz jednoga razloga, da mu dam ime. Golema crvena slova, u neonu koji bi svijetlio kilometrima daleko, na sve četiri strane svijeta, i bio orijentir onima koji se izgube u panonskim maglama, dizajnirala bi – nadam se da bih je mogao nagovoriti – Olga Grlić. Ta slova morala bi biti grafički čista, kao sa staroga pisaćeg stroja, ali i dovoljno ekspresivna, tako da gledatelj osjeća da su mu odnekud poznata, i da natpis oduvijek gleda, kao dio vlastitoga kulturnog i šopingološkog identiteta. Njima bi bilo ispisano – oprostit ćete mi na izravnosti – Pička materina. Tako bi se, naime, zvao moj trgovački centar, najveći od svih.
Kupci bi pohrlili, u to ne treba sumnjati, muškarci bi s veseljem izgovarali njegovo ime i rado bi sa svojim ženama odlazili u cjelodnevni šoping, gledajući ih kako se dure i femkaju, ali ipak idu tamo gdje dama obično ne ide po vlastitoj volji, nego po ljutnji kakvoga prostaka. Jednako tako, svi bi brendovi i sve tvrtke rado pohrlile otvarati svoje butike i dućane na ovome mjestu, i uopće im ne bi smetalo njegovo ime. U kratko bi vrijeme, u nekoliko dana, sve svjetske televizije i novine (možda čak i one ozbiljne), objavile vijesti i reportaže o zagrebačkom trgovačkom centru. P. M. bi tako bila najbolja veleposlanica Hrvatske u svijetu, jeftinija od onih zastrašujućih rukometnih dvorana i autentičnija od Šukera, Bobana, Janice Kostelić, te svih tih cura i dečki čija je tjelesna sprema po svijetu širila istinu o Hrvatima. S trgovačkim centrom P. M. vijest o Hrvatima prvi bi puta imala veze s hrvatskom kulturom i identitetom.
A ako bi krenulo loše po mene, pa bi se pobunile udruge danguba i besposličara, tvrdnjama da naziv trgovačkog centra vrijeđa vjerske i moralne osjećaje građana, a naročito branitelja, i ako bi svi oni kazali da P. M. nije u skladu s hrvatskom tradicijom i običajima, te ako bi mi Ministarstvo kulture u skladu sa svojim ovlastima osporilo ono što nije osporeno vlasnicima Uest Gejt Sitija, Siti Sentra Uan ili Evenju Mola, dakle pravo na ime, tada bih popustio te bih, u skladu sa zagrebačkim smislom za jezik i socijalnu delikatnost, svoj centar nazvao Rit. Velikim crvenim slovima iznad pozlaćene ulazne kapije, ukrašene Swarovski kristalima, pisalo bi, tako da se vidi kilometrima unaokolo, Idemo v Rit. A sa zapadne strane, da se vidi iz Slovenije i da privuče tamošnji svijet, stajalo bi Gremo v Rit. I stvar bi opet savršeno šljakala. U Uest Gejt Siti išli bi samo oni koji su tako fini da nemaju dupe.
Besmisleni engleski nazivi ne izmišljaju se samo zato što bi netko mislio da potrošači to vole i da ne bi kupovali u hrvatskome dućanu. Pravi razlozi su jadniji i banalniji. Da bi se nešto imenovalo na engleskom, nije nužan bogoliki talent imenovanja, nije nužan nikakav talent, a zapravo nije nužno ni misliti. Osim što je engleski jezik već duže od stoljeća jezik reklame i propagande, pa je to već element njegove funkcionalnosti, takva uporaba omogućila je da i potpune besmislice kupcu nevoljniku dobro zvuče. Eto, recimo, West Gate City zapravo ne znači ništa, a čovjeku samo dođe, bez da uključi mozak. Kao prazno blebetanje televizijskih programa, beskrajno nanizanih u satelitskoj ponudi.
Većina onih koji se u Hrvatskoj bave reklamom, marketingom, dizajnom i pablik rilejšenom – a prisutni su u javnosti, preko novina i televizije, ili preziru hrvatski jezik ili ga ne razumiju. Recimo, čim čujete nekoga da kaže fajn, ivent ili brejn storming, možete biti sigurni u dvije stvari: taj hrvatski govori pasivno, a razmišlja sporadično, uglavnom na zahodskoj školjki. Ako ne znate što biste rekli, puno vam je lakše izgovarati strane riječi. Ako, pak, ponavljate dvije-tri hrvatske fraze, lako će vam skužiti blesavost.
Uest Gejt Siti, zbog kojega se ja, eto, uspavljujem maštarijama o svome trgovačkom centru, svome mezimčetu koje bih nazvao P. M, imenovao je netko tko se, u to nema baš nikakve sumnje, uklapa u opisani model, a bedasto mu je ime munjevito na um palo. Kao da mu je sva pamet u glembajevskim afektacijama, nad kojima je uzrujani Krleža ispisao stotine i stotine stranica, a da se nije mogao pomiriti nad lakoćom njihove gluposti. Baš kao da su nakanili biti narod konobara, sobarica i krvavih afganistanskih pandura, Hrvati su loš njemački zamijenili lošim engleskim.
Inače, West Gate City bi se na hrvatskome zvao Kapija Zapada. Naravno, dok neki mamlaz ne bi ustvrdio kako je lijepa hrvatska riječ kapija ustvari turcizam.
Kako smo loš njemački zamijenili lošim engleskim
Da je rat prošao, moglo se znati po mislima i maštarijama za uspavljivanje. Godinama nakon što se potpisalo primirje, samo sam jedne večeri, nesvjestan promjene, prestao zamišljati kako mučim, kasapim i ubijam Radovana Karadžića ili Slobodana Miloševića, nakon što mi ih je dobrostiv netko izručio znajući da od Haaga nema fajde, a počeo sam, ne bih li što prije zaspao, fantazirati o tome što bih sve napravio kada bih odjednom, preko noći, postao bogat kao Bill Gates.
Eto, primjerice, kupio bih beogradsku Politiku, mislim ne primjerak novina, nego cijelu kompaniju, a onda bih u zaglavlje lista, tamo na desnoj strani, vratio okvirić u kojemu su stajala imena i sudbine osnivača lista, porodice Ribnikar, izostavljena prije nekoliko godina u vrijeme redizajna lista i oholo zamijenjena funkcionalnom bjelinom. Priča o braći koja su davno, godinama prije rata, osnivala najozbiljnije i najutjecajnije novine na Balkanu, koje su dostojanstveno potrajale u svim godinama komunizma, kao jedna od rijetkih institucija građanstva i intelektualne uznositosti, da bi pale samo jednom, ali tada doista nisko, do dna crne jame, za vladavine kasapina Miloševića, zapravo je priča o nekoj boljoj kulturnoj i političkoj tradiciji, te o ustrajnosti i ljudskoj hrabrosti. Izostavljanje okvira u glavi lista s imenima Ribnikara, zamjenjivanje kulturne tradicije jeftinim dizajnerskim štosom, nešto je što bih, uspavljujući se snima o svemoćnome kapitalu, rado ispravio. A kupio bih Politiku i zato što su Politika jedine ozbiljne i prave novine na prostoru zajedničkih jezika. (Sjećate li se kako izgledaju ozbiljne novine? Stranica puna teksta, dvije, najviše tri ilustrativne fotografije, naslovi u jednom retku, od najviše četiri riječi. U tim novinama Fani, prilježnica Željka Keruma, može doći na naslovnicu samo ukoliko izvrši atentat na glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, dok se unutar novina može pojaviti isključivo u rubrici crne kronike.) Za ovu moju pretpočinačku fantaziju o kupovini Politike nije nevažno niti to što bi taj čin, kao i članak koji upravo čitate, gadno iritirao stanovitu vrstu Hrvata. A mene, znate, takva iritacija veseli, smijem joj se k’o budala brašnu.
Ali nije ova subotnja matineja posvećena Politici. Riječ je o drugoj maštariji, koja me svake večeri drži, evo već tjednima, otkad je blizu Zaprešića otvoren najveći trgovački centar u Hrvatskoj, nazvan Uest Gejt Siti.
Zamišljam, naime, i to me zamišljanje uvodi u san, pa onda i sanjam o tome kako ulažem nekoliko stotina milijuna dolara u projekt dvostruko većeg, ljepšeg i monumentalnijeg trgovačkog centra, koji bi pored svega imao i kapelicu, da se kupci pomole da im cipele što duže ostanu u modi ili da im moljci ne izjedu kaput, te razne druge sadržaje, koji bi porazili i ponizili konkurenciju Uest Gejt Sitija, Siti Sentra Uan i Evenju Mola. A to bi čudo od trgovišta sagradio samo iz jednoga razloga, da mu dam ime. Golema crvena slova, u neonu koji bi svijetlio kilometrima daleko, na sve četiri strane svijeta, i bio orijentir onima koji se izgube u panonskim maglama, dizajnirala bi – nadam se da bih je mogao nagovoriti – Olga Grlić. Ta slova morala bi biti grafički čista, kao sa staroga pisaćeg stroja, ali i dovoljno ekspresivna, tako da gledatelj osjeća da su mu odnekud poznata, i da natpis oduvijek gleda, kao dio vlastitoga kulturnog i šopingološkog identiteta. Njima bi bilo ispisano – oprostit ćete mi na izravnosti – Pička materina. Tako bi se, naime, zvao moj trgovački centar, najveći od svih.
Kupci bi pohrlili, u to ne treba sumnjati, muškarci bi s veseljem izgovarali njegovo ime i rado bi sa svojim ženama odlazili u cjelodnevni šoping, gledajući ih kako se dure i femkaju, ali ipak idu tamo gdje dama obično ne ide po vlastitoj volji, nego po ljutnji kakvoga prostaka. Jednako tako, svi bi brendovi i sve tvrtke rado pohrlile otvarati svoje butike i dućane na ovome mjestu, i uopće im ne bi smetalo njegovo ime. U kratko bi vrijeme, u nekoliko dana, sve svjetske televizije i novine (možda čak i one ozbiljne), objavile vijesti i reportaže o zagrebačkom trgovačkom centru. P. M. bi tako bila najbolja veleposlanica Hrvatske u svijetu, jeftinija od onih zastrašujućih rukometnih dvorana i autentičnija od Šukera, Bobana, Janice Kostelić, te svih tih cura i dečki čija je tjelesna sprema po svijetu širila istinu o Hrvatima. S trgovačkim centrom P. M. vijest o Hrvatima prvi bi puta imala veze s hrvatskom kulturom i identitetom.
A ako bi krenulo loše po mene, pa bi se pobunile udruge danguba i besposličara, tvrdnjama da naziv trgovačkog centra vrijeđa vjerske i moralne osjećaje građana, a naročito branitelja, i ako bi svi oni kazali da P. M. nije u skladu s hrvatskom tradicijom i običajima, te ako bi mi Ministarstvo kulture u skladu sa svojim ovlastima osporilo ono što nije osporeno vlasnicima Uest Gejt Sitija, Siti Sentra Uan ili Evenju Mola, dakle pravo na ime, tada bih popustio te bih, u skladu sa zagrebačkim smislom za jezik i socijalnu delikatnost, svoj centar nazvao Rit. Velikim crvenim slovima iznad pozlaćene ulazne kapije, ukrašene Swarovski kristalima, pisalo bi, tako da se vidi kilometrima unaokolo, Idemo v Rit. A sa zapadne strane, da se vidi iz Slovenije i da privuče tamošnji svijet, stajalo bi Gremo v Rit. I stvar bi opet savršeno šljakala. U Uest Gejt Siti išli bi samo oni koji su tako fini da nemaju dupe.
Besmisleni engleski nazivi ne izmišljaju se samo zato što bi netko mislio da potrošači to vole i da ne bi kupovali u hrvatskome dućanu. Pravi razlozi su jadniji i banalniji. Da bi se nešto imenovalo na engleskom, nije nužan bogoliki talent imenovanja, nije nužan nikakav talent, a zapravo nije nužno ni misliti. Osim što je engleski jezik već duže od stoljeća jezik reklame i propagande, pa je to već element njegove funkcionalnosti, takva uporaba omogućila je da i potpune besmislice kupcu nevoljniku dobro zvuče. Eto, recimo, West Gate City zapravo ne znači ništa, a čovjeku samo dođe, bez da uključi mozak. Kao prazno blebetanje televizijskih programa, beskrajno nanizanih u satelitskoj ponudi.
Većina onih koji se u Hrvatskoj bave reklamom, marketingom, dizajnom i pablik rilejšenom – a prisutni su u javnosti, preko novina i televizije, ili preziru hrvatski jezik ili ga ne razumiju. Recimo, čim čujete nekoga da kaže fajn, ivent ili brejn storming, možete biti sigurni u dvije stvari: taj hrvatski govori pasivno, a razmišlja sporadično, uglavnom na zahodskoj školjki. Ako ne znate što biste rekli, puno vam je lakše izgovarati strane riječi. Ako, pak, ponavljate dvije-tri hrvatske fraze, lako će vam skužiti blesavost.
Uest Gejt Siti, zbog kojega se ja, eto, uspavljujem maštarijama o svome trgovačkom centru, svome mezimčetu koje bih nazvao P. M, imenovao je netko tko se, u to nema baš nikakve sumnje, uklapa u opisani model, a bedasto mu je ime munjevito na um palo. Kao da mu je sva pamet u glembajevskim afektacijama, nad kojima je uzrujani Krleža ispisao stotine i stotine stranica, a da se nije mogao pomiriti nad lakoćom njihove gluposti. Baš kao da su nakanili biti narod konobara, sobarica i krvavih afganistanskih pandura, Hrvati su loš njemački zamijenili lošim engleskim.
Inače, West Gate City bi se na hrvatskome zvao Kapija Zapada. Naravno, dok neki mamlaz ne bi ustvrdio kako je lijepa hrvatska riječ kapija ustvari turcizam.