Izeta i Miro imali su kameru. Snimali su koncerte, uglavnom po studentskim klubovima, novovalnih i alternativnih bendova, koji su se tih godina množili po Sarajevu i po Jugoslaviji. Ti koncerti prate neke od važnih faza našeg odrastanja i sazrijevanja. Katkad provodim večeri vršljajući po YouTubeu, u potrazi za posljednjim trenucima djetinjstva i za licima, figurama i sjenama odavno izgubljenih ljudi. Na snimci koncerta grupe Sch, snimljenog 1985. ili 1986, čini mi se u Kuku, klubu studenata medicine, nekoliko sam trenutaka u kadru. U djedovom sam predratnom krombi kaputu, s čašom u ruci, a onda zauvijek nestajem. Čitam u komentarima ispod slike da me je netko na snimci prepoznao.
Njih dvoje imali su s tim snimkama neki plan. Imali su oni plan u svemu što su tad radili. I obično su bile to neke ideje koje su nadilazile okvire našega malog svijeta. Bili su nekoliko godina od nas stariji. Nisu imali svoj bend, nisu pisali. Izeta je vrlo ozbiljno studirala arhitekturu. Imao sam dojam da bdiju nad generacijom, nešto nad nama organiziraju, bilježe i arhiviraju, i da će našu privremenost pretvoriti u nešto trajno. Kada ih se danas sjećam onako ozbiljnih, u totalnoj alternativi, djeluju mi kao da su izašli iz neke Bolañove proze. Ili bi ih Bolaño pretvorio u svoje likove.
Nekoliko godina kasnije, ili već u vrijeme tog koncerta Sch, na čijoj se snimci pojavljujem, Miro počinje ozbiljno da radi na stvaranju Otvorene scene Obala pri Akademiji scenskih umjetnosti. Ustvari oboje počinju. Sve što će ikad biti potpisano imenom Mirsada Purivatre, zapravo će biti Izeta i Miro. To je vrijeme Mladena Materića, velikog sarajevskog kazališnog autora, vrijeme kada je Emir Kusturica već pokupio svoje palme i lavove, i kada su on i Boro Stjepanović dijelili glumačke klase. Bila je to teško suparništvo dva posve različita karaktera. Na Otvorenoj sceni igraju se studentske predstave, održavaju se koncerti, Miro dovodi alternativne bendove iz zemlje i svijeta. Nikad nije bilo življe, i nikad bliže nečemu što si doživljavao kao vanjski svijet vlastitog unutarnjeg svijeta. U to je vrijeme već počeo otkucavati pakleni mehanizam za samouništenje. Bližio se rat, premda je mira bilo više nego ikad. Moja mati radila je kao šefica računovodstva na Akademiji.
Kada se zarati, svega će toga nestati. Mati će usred rata s Akademije scenskih umjetnosti preći na Pedagošku akademiju. A Otvorena scena malo će se pomalo ugasiti. Premda će veći dio rata taj podrum s dvoranom biti aktivan i funkcionalan, strateški položaj Akademije odredit će njezinu sudbinu. Naprosto su neka druga mjesta bila zaklonjenija. Izeta i Miro nastavili su se baviti svojim poslom. Onim poslom o kojem bi, rekao sam, trebala govoriti Bolañova proza. U opsađeni grad donosili su, dovodili i iz slobodnog svijeta dozivali duh epohe, slobodnu gradskost, nove filmove. Prolazilo je vrijeme, godine su već prolazile, a mi nismo imali pojma što se to zbiva, kakvi se filmovi snimaju izvan opsade. Njih dvoje bili su ikonične figure alternativne sarajevske kulture, a kako je one zvanične institucionalne kulture nestalo, alternativa je postala mainstream.
Krajem rata su, od 25. listopada do 5. studenog 1995, održali prvi Sarajevo Film Festival. Fraza je, naravno, engleska, ali njima je to dobro stajalo, i dobro je to stajalo gradu pod opsadom. U organizaciji su bili oni klinci, moji vršnjaci i drugovi, s Otvorene scene i iz publike onih koncerata koje su Izeta i Miro snimali. Vrlo dugo će, praktično sve do prve velike izmjene generacija, cijela ta priča teći u jednom istom generacijskom i socijalnom krugu. Od drugog festivala, održanog sljedeće godine, godinama sam, od sredine kolovoza, bio na svakom Sarajevo Film Festivalu. Uglavnom bih bio obična publika, ali me Miro nikad nije tako doživljavao: 2005. bio sam s Agnes B i Lenom Headey u festivalskom žiriju, no i svih ostalih festivalskih ljeta Izeti i Miri bilo je stalo da se u svakom trenutku osjećam kao da tu pripadam i kao da nešto važno na festivalu radim. Bila je to jedna mala, epizodna iluzija u sklopu velike iluzije od koje je bio načinjen festival. Nikada njih dvoje nisu snimili film, ali sam je festival bio film. Fikcija čije funkcioniranje gosti festivala nisu mogli sebi da objasne. Logično je da nisu: bio je to film, iz vremena kada ljudi nisu znali kako film funkcionira, i da je sve ovo iluzija u čovjekovu oku i duši.
Ali onda je život pretekao iluziju. Posljednji festival na kojem sam bio, ali već i tad samo na dva dana, održan je 2011. Cijele sljedeće godine umirala mi je majka, a ja sam se od grada i od svoga odavno već prekinutog života odbijao kao šugavo pseto od ružne i pokisle kuje. Godinama se još Miro kod poznatih i kod ljudi koji rade za festival raspitivao gdje sam, hoću li doći. To je nekako već bilo i vrijeme kada bi se zagrebačka kulturna šminka u kolovozu masovno selila prema Sarajevu. Tedeschi je od ranije već bio među velikim pokroviteljima festivala. Sjećam se i toga da me je s njim upoznao Bojan Hadžihalilović, jedne duge noći u restoranu Četiri sobe gospođe Safije, ali to se poznanstvo nije primilo. Crveni tepih ispred Narodnog pozorišta pretvorio se u špicu na Bogovićevoj, a Gloria je s festivala već izvještavala kao iz budoara kakve sponzoruše, koja se niz Medveščak spušta u svom Hummeru. Ne, ne bi mi to smetalo ni da sam i dalje dolazio na festival. Čak i ako vam se čini da smo prisutni na istome mjestu, u isto vrijeme, razdvaja nas beskraj kosmičkog prostora, razdvaja nas metafizičko vrijeme koje nam teče na suprotne strane. (Inače, tu zagrebačku ekipu koja posjećuje SFF savršeno je Danis Tanović sublimirao u filmu “Deset u pola”, kroz lik one gastroblogerice, koja stiže na čaršiju da proba čevose…)
Cjelokupno poratno čudo bosanskohercegovačkog filma, svi ti oskari, zlatni medvjedi i europske filmske nagrade, dakle sve što je uslijedilo nakon Kusturičina odlaska i njegova konačnog, tužnog i zaludnog obračuna s rodnim gradom i sa svojom velikom životnom temom, sve to je izašlo ispod kabanice Mirsada Purivatre. Ili još istinitije rečeno: sve to je izašlo ispod dviju kabanica: Izetine i Mirine. Da se kojim slučajem dogodilo – a moglo se to lako dogoditi – da su njih dvoje započeli usred ratnog Sarajeva stvarati veliki europski kazališni festival, sada bi Sarajevo bilo čuveno po teatarskoj produkciji. Da su krenuli s operom, nastala bi opera. Za sve bi njih dvoje stvorili tu veliku iluziju, u okviru koje zapravo nastaje živo umjetničko djelo. Samo što se umjetnosti dijele na one koje stvara jedan čovjek, pa u kojima biva moguće (premda je to teško) da on samom sebi stvori iluziju, i one koje zahtijevaju kolektivni čin, kakve nužno trebaju neke Izetu i Miru da im neprestano stvaraju svijet u kojem može izniknuti veliki film.
Odavno već, možda još od vremena kada sam bio u festivalskom žiriju, Sarajevo Film Festival u gradu se ne percipira s potpunim simpatijama. Nikad njih dvoje nisu bili omiljeni ljudi. SFF projekt je SDA, u čemu ulogu igraju obiteljske, tazbinske, korupcijske veze. Tako to vide oni kojima se čini da im Mirsad Purivatra oduzima nešto što bi uspjeli ostvariti kad ne bi bilo Mirsada Purivatre. Kaže se da je tih deset festivalskih dana iluzija u mračnom i beznadnom sivilu godine. Naravno da je i to istina. U Cannesu, kao u Sarajevu. Vazda bih branio Izetu i Miru, sve dok ih nisam više imao od koga braniti. Pseto se odbilo od sise, i eno ga sad tumara između kolona jurećih automobila.
Novine su objavile vijest da je Mirsad Purivatra odstupio s mjesta velikog festivalskog šefa. Demisionirao je u savršenom trenutku, na geometrijskoj sredini u kalendaru, upravo između dva festivala. Premda znam o čemu je tu riječ, uhvatila me je neka mala tuga. Ali i neki budalasti ponos što je u hrvatskim medijima cijela stvar tako ozbiljno shvaćena. Kao da su Izeta i Miro neka velika i važna hrvatska kulturna institucija.
On će sve nadgledati. Bit će onaj iz svečane lože. Tako je to, pretpostavljam, zamislio. Mogao bih ga upitati, ali čemu i to? Izeta i Miro nazad bi htjeli svoj život. Ali malo je već kasno. Za sve nas s onih koncerata koje možete pronaći na YouTubeu odavno je kasno. Zamišljam kako bi to bilo da nas sudbine i poslovi nisu baš tako nadrasli, i da smo u neko obično vrijeme bili neki obični ljudi. Izeta arhitektica, Miro pravnik u preduzeću, a ja? Nešto, što bilo. O čemu bismo razgovarali kada se sretnemo, i bi li nam nedostajalo sve ovo što danas jesmo?
Mirsad Purivatra: iluzionist ispod čije su se kabanice rađali oskari i zlatni medvjedi
Izeta i Miro imali su kameru. Snimali su koncerte, uglavnom po studentskim klubovima, novovalnih i alternativnih bendova, koji su se tih godina množili po Sarajevu i po Jugoslaviji. Ti koncerti prate neke od važnih faza našeg odrastanja i sazrijevanja. Katkad provodim večeri vršljajući po YouTubeu, u potrazi za posljednjim trenucima djetinjstva i za licima, figurama i sjenama odavno izgubljenih ljudi. Na snimci koncerta grupe Sch, snimljenog 1985. ili 1986, čini mi se u Kuku, klubu studenata medicine, nekoliko sam trenutaka u kadru. U djedovom sam predratnom krombi kaputu, s čašom u ruci, a onda zauvijek nestajem. Čitam u komentarima ispod slike da me je netko na snimci prepoznao.
Njih dvoje imali su s tim snimkama neki plan. Imali su oni plan u svemu što su tad radili. I obično su bile to neke ideje koje su nadilazile okvire našega malog svijeta. Bili su nekoliko godina od nas stariji. Nisu imali svoj bend, nisu pisali. Izeta je vrlo ozbiljno studirala arhitekturu. Imao sam dojam da bdiju nad generacijom, nešto nad nama organiziraju, bilježe i arhiviraju, i da će našu privremenost pretvoriti u nešto trajno. Kada ih se danas sjećam onako ozbiljnih, u totalnoj alternativi, djeluju mi kao da su izašli iz neke Bolañove proze. Ili bi ih Bolaño pretvorio u svoje likove.
Nekoliko godina kasnije, ili već u vrijeme tog koncerta Sch, na čijoj se snimci pojavljujem, Miro počinje ozbiljno da radi na stvaranju Otvorene scene Obala pri Akademiji scenskih umjetnosti. Ustvari oboje počinju. Sve što će ikad biti potpisano imenom Mirsada Purivatre, zapravo će biti Izeta i Miro. To je vrijeme Mladena Materića, velikog sarajevskog kazališnog autora, vrijeme kada je Emir Kusturica već pokupio svoje palme i lavove, i kada su on i Boro Stjepanović dijelili glumačke klase. Bila je to teško suparništvo dva posve različita karaktera. Na Otvorenoj sceni igraju se studentske predstave, održavaju se koncerti, Miro dovodi alternativne bendove iz zemlje i svijeta. Nikad nije bilo življe, i nikad bliže nečemu što si doživljavao kao vanjski svijet vlastitog unutarnjeg svijeta. U to je vrijeme već počeo otkucavati pakleni mehanizam za samouništenje. Bližio se rat, premda je mira bilo više nego ikad. Moja mati radila je kao šefica računovodstva na Akademiji.
Kada se zarati, svega će toga nestati. Mati će usred rata s Akademije scenskih umjetnosti preći na Pedagošku akademiju. A Otvorena scena malo će se pomalo ugasiti. Premda će veći dio rata taj podrum s dvoranom biti aktivan i funkcionalan, strateški položaj Akademije odredit će njezinu sudbinu. Naprosto su neka druga mjesta bila zaklonjenija. Izeta i Miro nastavili su se baviti svojim poslom. Onim poslom o kojem bi, rekao sam, trebala govoriti Bolañova proza. U opsađeni grad donosili su, dovodili i iz slobodnog svijeta dozivali duh epohe, slobodnu gradskost, nove filmove. Prolazilo je vrijeme, godine su već prolazile, a mi nismo imali pojma što se to zbiva, kakvi se filmovi snimaju izvan opsade. Njih dvoje bili su ikonične figure alternativne sarajevske kulture, a kako je one zvanične institucionalne kulture nestalo, alternativa je postala mainstream.
Krajem rata su, od 25. listopada do 5. studenog 1995, održali prvi Sarajevo Film Festival. Fraza je, naravno, engleska, ali njima je to dobro stajalo, i dobro je to stajalo gradu pod opsadom. U organizaciji su bili oni klinci, moji vršnjaci i drugovi, s Otvorene scene i iz publike onih koncerata koje su Izeta i Miro snimali. Vrlo dugo će, praktično sve do prve velike izmjene generacija, cijela ta priča teći u jednom istom generacijskom i socijalnom krugu. Od drugog festivala, održanog sljedeće godine, godinama sam, od sredine kolovoza, bio na svakom Sarajevo Film Festivalu. Uglavnom bih bio obična publika, ali me Miro nikad nije tako doživljavao: 2005. bio sam s Agnes B i Lenom Headey u festivalskom žiriju, no i svih ostalih festivalskih ljeta Izeti i Miri bilo je stalo da se u svakom trenutku osjećam kao da tu pripadam i kao da nešto važno na festivalu radim. Bila je to jedna mala, epizodna iluzija u sklopu velike iluzije od koje je bio načinjen festival. Nikada njih dvoje nisu snimili film, ali sam je festival bio film. Fikcija čije funkcioniranje gosti festivala nisu mogli sebi da objasne. Logično je da nisu: bio je to film, iz vremena kada ljudi nisu znali kako film funkcionira, i da je sve ovo iluzija u čovjekovu oku i duši.
Ali onda je život pretekao iluziju. Posljednji festival na kojem sam bio, ali već i tad samo na dva dana, održan je 2011. Cijele sljedeće godine umirala mi je majka, a ja sam se od grada i od svoga odavno već prekinutog života odbijao kao šugavo pseto od ružne i pokisle kuje. Godinama se još Miro kod poznatih i kod ljudi koji rade za festival raspitivao gdje sam, hoću li doći. To je nekako već bilo i vrijeme kada bi se zagrebačka kulturna šminka u kolovozu masovno selila prema Sarajevu. Tedeschi je od ranije već bio među velikim pokroviteljima festivala. Sjećam se i toga da me je s njim upoznao Bojan Hadžihalilović, jedne duge noći u restoranu Četiri sobe gospođe Safije, ali to se poznanstvo nije primilo. Crveni tepih ispred Narodnog pozorišta pretvorio se u špicu na Bogovićevoj, a Gloria je s festivala već izvještavala kao iz budoara kakve sponzoruše, koja se niz Medveščak spušta u svom Hummeru. Ne, ne bi mi to smetalo ni da sam i dalje dolazio na festival. Čak i ako vam se čini da smo prisutni na istome mjestu, u isto vrijeme, razdvaja nas beskraj kosmičkog prostora, razdvaja nas metafizičko vrijeme koje nam teče na suprotne strane. (Inače, tu zagrebačku ekipu koja posjećuje SFF savršeno je Danis Tanović sublimirao u filmu “Deset u pola”, kroz lik one gastroblogerice, koja stiže na čaršiju da proba čevose…)
Cjelokupno poratno čudo bosanskohercegovačkog filma, svi ti oskari, zlatni medvjedi i europske filmske nagrade, dakle sve što je uslijedilo nakon Kusturičina odlaska i njegova konačnog, tužnog i zaludnog obračuna s rodnim gradom i sa svojom velikom životnom temom, sve to je izašlo ispod kabanice Mirsada Purivatre. Ili još istinitije rečeno: sve to je izašlo ispod dviju kabanica: Izetine i Mirine. Da se kojim slučajem dogodilo – a moglo se to lako dogoditi – da su njih dvoje započeli usred ratnog Sarajeva stvarati veliki europski kazališni festival, sada bi Sarajevo bilo čuveno po teatarskoj produkciji. Da su krenuli s operom, nastala bi opera. Za sve bi njih dvoje stvorili tu veliku iluziju, u okviru koje zapravo nastaje živo umjetničko djelo. Samo što se umjetnosti dijele na one koje stvara jedan čovjek, pa u kojima biva moguće (premda je to teško) da on samom sebi stvori iluziju, i one koje zahtijevaju kolektivni čin, kakve nužno trebaju neke Izetu i Miru da im neprestano stvaraju svijet u kojem može izniknuti veliki film.
Odavno već, možda još od vremena kada sam bio u festivalskom žiriju, Sarajevo Film Festival u gradu se ne percipira s potpunim simpatijama. Nikad njih dvoje nisu bili omiljeni ljudi. SFF projekt je SDA, u čemu ulogu igraju obiteljske, tazbinske, korupcijske veze. Tako to vide oni kojima se čini da im Mirsad Purivatra oduzima nešto što bi uspjeli ostvariti kad ne bi bilo Mirsada Purivatre. Kaže se da je tih deset festivalskih dana iluzija u mračnom i beznadnom sivilu godine. Naravno da je i to istina. U Cannesu, kao u Sarajevu. Vazda bih branio Izetu i Miru, sve dok ih nisam više imao od koga braniti. Pseto se odbilo od sise, i eno ga sad tumara između kolona jurećih automobila.
Novine su objavile vijest da je Mirsad Purivatra odstupio s mjesta velikog festivalskog šefa. Demisionirao je u savršenom trenutku, na geometrijskoj sredini u kalendaru, upravo između dva festivala. Premda znam o čemu je tu riječ, uhvatila me je neka mala tuga. Ali i neki budalasti ponos što je u hrvatskim medijima cijela stvar tako ozbiljno shvaćena. Kao da su Izeta i Miro neka velika i važna hrvatska kulturna institucija.
On će sve nadgledati. Bit će onaj iz svečane lože. Tako je to, pretpostavljam, zamislio. Mogao bih ga upitati, ali čemu i to? Izeta i Miro nazad bi htjeli svoj život. Ali malo je već kasno. Za sve nas s onih koncerata koje možete pronaći na YouTubeu odavno je kasno. Zamišljam kako bi to bilo da nas sudbine i poslovi nisu baš tako nadrasli, i da smo u neko obično vrijeme bili neki obični ljudi. Izeta arhitektica, Miro pravnik u preduzeću, a ja? Nešto, što bilo. O čemu bismo razgovarali kada se sretnemo, i bi li nam nedostajalo sve ovo što danas jesmo?