Dragan Despot pomahnitali je desničar, mračni psihopat, simptom zajednice u kojoj jedan za drugim popuštaju svi kontrolni mehanizmi. Uključujući i one najvažnije: dnevne novine i kulturnu zajednicu. U jednom trenutku čini se da on doista može sve što mu na um padne. Čovjek koji to gleda iz svoje fotelje, sa stopalima u papučama i nogama na tabureu, prestaje se osjećati zaštićenim debelim staklom svoga televizora, fikcijskim žanrom igrane televizijske serije, te činjenicom da taj što pred njim luduje, ispunjen energijom apsolutne nenormalnosti jednoga Marlona Branda, ustvari i nije Dragan Despot, nego je Ludvig Tomašević. Ali, eto, postoje i glumci, malo je takvih, ne više od jednog u svakoj generaciji, koji su vas u stanju uvjeriti da taj kojeg gledate na ekranu, na platnu, na pozornici nije fikcionalni lik, i da će u sljedećem trenutku zbivanja s ekrana, platna, pozornice premjestiti u vaš stvarni život. Tad važno je shvatiti da je glumac čak i u tom slučaju samo glumac, ali da njegov dar i njegova stvaralačka moć nadmašuju vaše pojmove o stvarnosti i o fikciji.
Meni se, istinskom poštovatelju Despotovog umijeća i njegove umjetnosti, čini da je gospođa Nina Obuljen Koržinek nekako smetnula s pameti da je Dragan Despot samo glumac. Ne bi to bio veliki problem da smetnuće nije potrajalo nakon što su predstava ili film došli svoje kraju. I da gospođa Obuljen Koržinek nije ministrica kulture. Ona bi, naime, mirne glave i ledenog srca (kao pripremljenog za transplantaciju) morala znati da Dragan Despot ustvari nije Ludvig Tomašević. I ne samo to: on nije ni muž Anje Šovagović Despot, također glumice, koja je svojedobno imala ozbiljne političke ambicije, pa bi, da se Tomislav Karamarko nije predugo zagledao u Zlatka Hasanbegovića, postala i ministrica kulture u vladi nekakvog nemuštog Kanađanina. Nije Dragan Despot u to vrijeme bio na usluzi njezinim ambicijama. A niti je tih ambicija sa stanovišta stvarne kulture, kojoj je gospođa Obuljen Koržinek ministrica, zapravo i bilo. Sa stanovišta te kulture, mirne glave i ledenog srca spremnog za transplantaciju, ništa od toga nije postojalo. Evidentno je samo to da je Anja Šovagović Despot jedna od boljih hrvatskih glumica i odlična, premda vrlo kampanjska spisateljica. Ali nije o njoj riječ. Evidentno je samo to da je Dragan Despot veliki hrvatski glumac kojemu bi, mirnih glava i ledenih srca, svako hrvatsko ministarstvo kulture moralo biti samo na usluzi.
Dragan Despot, na plaći u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, tražio je od Ministarstva kulture da mu na još dvije godine produži formalni radni vijek. Velikim glumcima, kao ni velikim profesorima, ne bi ni smio biti formaliziran radni vijek. Oni bi morali moći raditi za plaću sve dok ne spadnu s nogu ili ne siđu s pameti. Nije to nikakav trošak, nego je samo dobit za zajednicu, jer velikih glumaca i velikih profesora je malo. Jedva da ih ima. Gospođa Obuljen Koržinek umjesto da Despotu pošalje kurira – od Runjaninove dva do Kazališta je, računam, četiri i pol minute, koliko je i pristojno razvlačiti strpljenje velikog glumca u malenoj kulturi – koji će mu saopćiti da je njegovoj molbi, naravno, udovoljeno, ona se danima i tjednima pravi da Despota nema, te ga zatjera u penziju kao da ga je zatjerala u materinu. To je nešto što ne bi smjelo biti moguće. Jer u Hrvatskoj ne može biti da Despota nema. Ministarstvo kulture tu i postoji da ne bi kome na um palo da Despota nema.
Odmah nakon što je gospođa učinila to što je učinila, tojest nakon što nije učinila ništa, po mrežama, među kulturnjačkom poslugom ministarstva, te u istim takvim medijima, pojavila se verzija prema kojoj su za sve krivi ljudi na odlasku: Dubravka Vrgoč, intendantica, i Ivica Buljan, ravnatelj Drame, jer tobože nisu na vrijeme dostavili Despotove papire u Ministarstvo. Vrlo providan pokušaj da se ministrica zaštiti od nje same došao je slijeva. Ali mogao je i zdesna. U gospođe Obuljen Koržinek nije, rekli smo, u ovim stvarima mirna glava niti je ledeno srce, spremno da ga se presadi potrebitoj hrvatskoj kulturi, pa je sama demantirala one koji su je nastojali spasiti: “Jedan od ključnih razloga zbog kojih se umjetnicima u nacionalnim kazalištima ne produljuje stalni radni odnos, upravo je veliki broj mladih umjetnika koji zbog produljenja angažmana starijim kolegama ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom.” Znači, ništa Vrgoč i Buljan nisu zakasnili, Vrgoč i Buljan ionako više ne postoje, nego to je Despot zakrčio ulaz u HNK “velikom broju mladih umjetnika”, koji zbog njega “ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom”. Žalosno je što do gospođe Obuljen Koržinek nije došlo da u Despotu postoji nešto čega nema u velikom broju ne samo mladih nego i starih umjetnika, ali da bi to čega u Despotu ima, moglo biti dragocjeno upravo za mlade, i da bi to čega u Despotu ima, moglo upravo njima omogućiti da rade i da se afirmiraju svojim radom. Osim što se talentom velikog glumca na pozornici mogu služiti oni koji talenta imaju mnogo manje, samo će preko velikog glumca sav svoj talent efikasno ostvariti budući veliki glumci. Umirovljenje Despota je sa stanovišta glumačke mladosti krajnje štetno, jer se mlade glumce onemogućava da igraju sa Despotom.
Ali nije toliki problem u ministrici. Ministrica je kivna na suparničina muža. Desničarka je kivna na radikalnije desničare, budući da je samo oni ugrožavaju. Problem je u takozvanoj kulturnoj javnosti, koja je pretežito lijeva. U svakoj zemlji Europe i svijeta, osim u ponekoj fašističkoj diktaturici (premda mi sad nijedna takva na um ne pada), kulturna javnost je lijeva. Zamislimo sad da je Dragan Despot ikonična lijeva figura, da je manjinac svejedno koje vrste, pa čak i da je Dragana a ne Dragan, ili da je oženio glumicu drukčijih političkih afiniteta, recimo da je umjesto Anje oženio Anjinog brata Filipa, i da ga je sad, jednako genijalnog i velikog glumca, gospođa Obuljen Koržinek zatjerala u penziju. Da je tako bilo i da se takvo što dogodilo, na mah bi se i o čas bi se redom erektirale lijeve moralne vertikale i nastupila bi neviđena graja i panika, tako da bi ministrica kulture zbog umirovljenja Dragana Despota došla u javnosti na onaj glas na kojem su danas njezini kolege Horvat i Banožić, a na kojem je donedavno bila njezina kolegica Žalac. Da je Despot oženio kakvu lijevu ikonicu, danas bi se oko njega mamila kuka i motika, mamio bi se srp i čekić. A ovako? Ovako, zapravo, ništa!
To ništa je, na žalost, hrvatska kultura. I to ništa razlog je zbog kojeg gospođa Obuljen Koržinek tako silno imponira lijevoj strani scene, premda je po svemu desna. Ali njoj je, kao i njima, na srcu dobrobit antitalenata. Za nju je, kao i za ljevicu, kultura beskrajno polje egalitarizma. Tu su sve krave i volovi, sve ovce i ovnovi, koze i jarčevi, tu su sve kokoši, sve krmače i nerasti zapravo isti i jednaki. Nema tu razlike između Despota i nekog nadobudnog balavca, kojeg na akademiji nisu naučili govoriti, ali su ga naučili što je kul, a što nije kul. Ali tako biva samo ako se Despot zamjeri stadu, koje funkcionira u savršenom ravnovjesju i ravnoteži između lijevih nagnuća među kozama i ovcama, te njihovim uglavnom muškim moralnim vertikalama, i desno inspirirane ministrice kulture. Despot se, nesretnik, zamjerio ljevici, pa ga je desnica mogla poslati u penziju! Tako to biva u dehijerarhiziranoj kulturi, u kojoj je sve jednako dobro i vrijedno, i u kojoj se umjetnici razlikuju samo po ideološkim, tojest stranačkim sklonostima.
Talent je jači od uvjerenja. Ako jest talent. Ako nije šarena laža i imitacija. To je razlog zbog kojeg su veliki pisci snažnih političkih angažmana i ideoloških uvjerenja u pravilu stvarali djela koja su dubinski sabotirala njihove političke angažmane i išla su protiv njihovih uvjerenja. Vrijedi, doista vrijedi, čitati Krležu. Samo Despotov talent mogao je stvoriti onakvog Ludviga Tomaševića. Taj lik snažniji je i strašniji od same Matanićeve i Đikićeve serije. Snažniji je i strašniji od priče u kojoj igra. Važan nam je jer svjedoči o snazi talenta, ali i snazi same umjetnosti. Te na kraju i o snazi jedne kulture u kojoj se, usprkos svemu, takvi talenti mogu ostvariti, a umjetnost se može narugati fanatizmu političkog angažmana i šupljih ideologija. Makar ostao sam, makar ga – što je mnogo gore i od samoće – okružili i podržali samo njegovi komesari, Dragan Despot veći je od kulture koja ga je spremna likvidirati.
Dragan Despot, penzioner koji je zasmetao velikom broju mladih umjetnika
Dragan Despot pomahnitali je desničar, mračni psihopat, simptom zajednice u kojoj jedan za drugim popuštaju svi kontrolni mehanizmi. Uključujući i one najvažnije: dnevne novine i kulturnu zajednicu. U jednom trenutku čini se da on doista može sve što mu na um padne. Čovjek koji to gleda iz svoje fotelje, sa stopalima u papučama i nogama na tabureu, prestaje se osjećati zaštićenim debelim staklom svoga televizora, fikcijskim žanrom igrane televizijske serije, te činjenicom da taj što pred njim luduje, ispunjen energijom apsolutne nenormalnosti jednoga Marlona Branda, ustvari i nije Dragan Despot, nego je Ludvig Tomašević. Ali, eto, postoje i glumci, malo je takvih, ne više od jednog u svakoj generaciji, koji su vas u stanju uvjeriti da taj kojeg gledate na ekranu, na platnu, na pozornici nije fikcionalni lik, i da će u sljedećem trenutku zbivanja s ekrana, platna, pozornice premjestiti u vaš stvarni život. Tad važno je shvatiti da je glumac čak i u tom slučaju samo glumac, ali da njegov dar i njegova stvaralačka moć nadmašuju vaše pojmove o stvarnosti i o fikciji.
Meni se, istinskom poštovatelju Despotovog umijeća i njegove umjetnosti, čini da je gospođa Nina Obuljen Koržinek nekako smetnula s pameti da je Dragan Despot samo glumac. Ne bi to bio veliki problem da smetnuće nije potrajalo nakon što su predstava ili film došli svoje kraju. I da gospođa Obuljen Koržinek nije ministrica kulture. Ona bi, naime, mirne glave i ledenog srca (kao pripremljenog za transplantaciju) morala znati da Dragan Despot ustvari nije Ludvig Tomašević. I ne samo to: on nije ni muž Anje Šovagović Despot, također glumice, koja je svojedobno imala ozbiljne političke ambicije, pa bi, da se Tomislav Karamarko nije predugo zagledao u Zlatka Hasanbegovića, postala i ministrica kulture u vladi nekakvog nemuštog Kanađanina. Nije Dragan Despot u to vrijeme bio na usluzi njezinim ambicijama. A niti je tih ambicija sa stanovišta stvarne kulture, kojoj je gospođa Obuljen Koržinek ministrica, zapravo i bilo. Sa stanovišta te kulture, mirne glave i ledenog srca spremnog za transplantaciju, ništa od toga nije postojalo. Evidentno je samo to da je Anja Šovagović Despot jedna od boljih hrvatskih glumica i odlična, premda vrlo kampanjska spisateljica. Ali nije o njoj riječ. Evidentno je samo to da je Dragan Despot veliki hrvatski glumac kojemu bi, mirnih glava i ledenih srca, svako hrvatsko ministarstvo kulture moralo biti samo na usluzi.
Dragan Despot, na plaći u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, tražio je od Ministarstva kulture da mu na još dvije godine produži formalni radni vijek. Velikim glumcima, kao ni velikim profesorima, ne bi ni smio biti formaliziran radni vijek. Oni bi morali moći raditi za plaću sve dok ne spadnu s nogu ili ne siđu s pameti. Nije to nikakav trošak, nego je samo dobit za zajednicu, jer velikih glumaca i velikih profesora je malo. Jedva da ih ima. Gospođa Obuljen Koržinek umjesto da Despotu pošalje kurira – od Runjaninove dva do Kazališta je, računam, četiri i pol minute, koliko je i pristojno razvlačiti strpljenje velikog glumca u malenoj kulturi – koji će mu saopćiti da je njegovoj molbi, naravno, udovoljeno, ona se danima i tjednima pravi da Despota nema, te ga zatjera u penziju kao da ga je zatjerala u materinu. To je nešto što ne bi smjelo biti moguće. Jer u Hrvatskoj ne može biti da Despota nema. Ministarstvo kulture tu i postoji da ne bi kome na um palo da Despota nema.
Odmah nakon što je gospođa učinila to što je učinila, tojest nakon što nije učinila ništa, po mrežama, među kulturnjačkom poslugom ministarstva, te u istim takvim medijima, pojavila se verzija prema kojoj su za sve krivi ljudi na odlasku: Dubravka Vrgoč, intendantica, i Ivica Buljan, ravnatelj Drame, jer tobože nisu na vrijeme dostavili Despotove papire u Ministarstvo. Vrlo providan pokušaj da se ministrica zaštiti od nje same došao je slijeva. Ali mogao je i zdesna. U gospođe Obuljen Koržinek nije, rekli smo, u ovim stvarima mirna glava niti je ledeno srce, spremno da ga se presadi potrebitoj hrvatskoj kulturi, pa je sama demantirala one koji su je nastojali spasiti: “Jedan od ključnih razloga zbog kojih se umjetnicima u nacionalnim kazalištima ne produljuje stalni radni odnos, upravo je veliki broj mladih umjetnika koji zbog produljenja angažmana starijim kolegama ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom.” Znači, ništa Vrgoč i Buljan nisu zakasnili, Vrgoč i Buljan ionako više ne postoje, nego to je Despot zakrčio ulaz u HNK “velikom broju mladih umjetnika”, koji zbog njega “ne dobivaju priliku ni raditi ni afirmirati se svojim radom”. Žalosno je što do gospođe Obuljen Koržinek nije došlo da u Despotu postoji nešto čega nema u velikom broju ne samo mladih nego i starih umjetnika, ali da bi to čega u Despotu ima, moglo biti dragocjeno upravo za mlade, i da bi to čega u Despotu ima, moglo upravo njima omogućiti da rade i da se afirmiraju svojim radom. Osim što se talentom velikog glumca na pozornici mogu služiti oni koji talenta imaju mnogo manje, samo će preko velikog glumca sav svoj talent efikasno ostvariti budući veliki glumci. Umirovljenje Despota je sa stanovišta glumačke mladosti krajnje štetno, jer se mlade glumce onemogućava da igraju sa Despotom.
Ali nije toliki problem u ministrici. Ministrica je kivna na suparničina muža. Desničarka je kivna na radikalnije desničare, budući da je samo oni ugrožavaju. Problem je u takozvanoj kulturnoj javnosti, koja je pretežito lijeva. U svakoj zemlji Europe i svijeta, osim u ponekoj fašističkoj diktaturici (premda mi sad nijedna takva na um ne pada), kulturna javnost je lijeva. Zamislimo sad da je Dragan Despot ikonična lijeva figura, da je manjinac svejedno koje vrste, pa čak i da je Dragana a ne Dragan, ili da je oženio glumicu drukčijih političkih afiniteta, recimo da je umjesto Anje oženio Anjinog brata Filipa, i da ga je sad, jednako genijalnog i velikog glumca, gospođa Obuljen Koržinek zatjerala u penziju. Da je tako bilo i da se takvo što dogodilo, na mah bi se i o čas bi se redom erektirale lijeve moralne vertikale i nastupila bi neviđena graja i panika, tako da bi ministrica kulture zbog umirovljenja Dragana Despota došla u javnosti na onaj glas na kojem su danas njezini kolege Horvat i Banožić, a na kojem je donedavno bila njezina kolegica Žalac. Da je Despot oženio kakvu lijevu ikonicu, danas bi se oko njega mamila kuka i motika, mamio bi se srp i čekić. A ovako? Ovako, zapravo, ništa!
To ništa je, na žalost, hrvatska kultura. I to ništa razlog je zbog kojeg gospođa Obuljen Koržinek tako silno imponira lijevoj strani scene, premda je po svemu desna. Ali njoj je, kao i njima, na srcu dobrobit antitalenata. Za nju je, kao i za ljevicu, kultura beskrajno polje egalitarizma. Tu su sve krave i volovi, sve ovce i ovnovi, koze i jarčevi, tu su sve kokoši, sve krmače i nerasti zapravo isti i jednaki. Nema tu razlike između Despota i nekog nadobudnog balavca, kojeg na akademiji nisu naučili govoriti, ali su ga naučili što je kul, a što nije kul. Ali tako biva samo ako se Despot zamjeri stadu, koje funkcionira u savršenom ravnovjesju i ravnoteži između lijevih nagnuća među kozama i ovcama, te njihovim uglavnom muškim moralnim vertikalama, i desno inspirirane ministrice kulture. Despot se, nesretnik, zamjerio ljevici, pa ga je desnica mogla poslati u penziju! Tako to biva u dehijerarhiziranoj kulturi, u kojoj je sve jednako dobro i vrijedno, i u kojoj se umjetnici razlikuju samo po ideološkim, tojest stranačkim sklonostima.
Talent je jači od uvjerenja. Ako jest talent. Ako nije šarena laža i imitacija. To je razlog zbog kojeg su veliki pisci snažnih političkih angažmana i ideoloških uvjerenja u pravilu stvarali djela koja su dubinski sabotirala njihove političke angažmane i išla su protiv njihovih uvjerenja. Vrijedi, doista vrijedi, čitati Krležu. Samo Despotov talent mogao je stvoriti onakvog Ludviga Tomaševića. Taj lik snažniji je i strašniji od same Matanićeve i Đikićeve serije. Snažniji je i strašniji od priče u kojoj igra. Važan nam je jer svjedoči o snazi talenta, ali i snazi same umjetnosti. Te na kraju i o snazi jedne kulture u kojoj se, usprkos svemu, takvi talenti mogu ostvariti, a umjetnost se može narugati fanatizmu političkog angažmana i šupljih ideologija. Makar ostao sam, makar ga – što je mnogo gore i od samoće – okružili i podržali samo njegovi komesari, Dragan Despot veći je od kulture koja ga je spremna likvidirati.