Ne živim na fejsbuku, ali se fejsbukom služim kao radnim alatom. Ipak, katkad se dogodi da me upravo s fejsbuka oplakne val nekoga autentičnog i starinskog života. Biva to izjutra, dok je vani zima, Zagreb pritisnut leži savskim maglama i nekom sitnom kišicom što se pretvara u snijeg, a u glavi zavladala je metafizička neizvjesnost proljeća. Nikada neće doći. Neće se proljepotati i zatopliti, nego će nam trajno ostati ovako. E tada, često baš za takvih jutara, s fejsbuka se u skladu s cukerberškim algoritmima, javlja Siniša Škarica, da svijetu s kontinenta objavi da se upravo okupao. Kršan i jak, mnogo očuvaniji i njegovaniji blizanac Davida Lyncha, čovjek s najvećim rasponom osmijeha u nas, mokar, u kupaćim gaćicama, pozira Škarica s morem za leđima. U bolesna koronska vremena, dok ljudi ne izlaze iz svojih domova, i u svojim nesretnim glavama domišljaju pripovijesti i teorije o onom što ih je strefilo, Siniša Škarica se kao kakav ludi i slobodni milijunaš kupa u zimskome moru. U zajednici koja je grdno postradala, pa se često čini da joj nema spasa, on je taj spašeni i zaštićeni.
A evo i zašto je i kako, kojim i kolikim bogatstvom, Siniša Škarica zaštićen u vrijeme kada svi mi stradavamo. Prije nekoliko večeri gostovao je u emisiji A strana, koju čak i ja gledam, premda se inače suzdržavam od koprofagije i gledanja HTV-a, ali A strana nešto je što bi bilo grehota propuštati. E, u toj se emisiji Škarica raspričao s rock kritičarem Pecom Popovićem o dobrim starim vremenima, pa je, govoreći o pjesmi “Maljčiki” i albumu “Beograd paket aranžman”, iz čista mira, kao da je upravo zagazio u februarsko more adrijansko, priznao nešto što Hrvati nikad ne priznaju – da je bio član Partije. A onda je, u nastavku, šeretski pridodao da je pritom bio i nešto jači član Partije, što mu je omogućilo da zaštiti “Maljčike” od pravovjernog komesarskog sumnjičenja jednoga mlađeg druga. Ne reče Škarica kojega.
Mislim da je u ovih trideset godina hrvatske neovisnosti i hrvatskog praroditeljskog srama to bilo prvi put da je tako netko u javnom razgovoru očitovao svoje članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Da, bilo je i ranije onih koji nisu mogli sakriti da su bili komunisti, ali takvi ili su se predstavljali kao unutrašnji neprijatelji i tobožnji nacionalisti, ili su se zvali Stipe Šuvar. Mimo Stipe Šuvara ne mogu se, nemojte mi to zamjeriti, sjetiti nijednoga jedinog među onim Hrvatima za koje je previše očigledno da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije, koji se ne brani time da je ustvari bio naš čovjek u njihovim redovima. U današnjoj Hrvatskoj mnogo je više dobrih i konzervativnih očeva porodice koji će javno priznati da, kad im djeca odu u školu, a žene na posao, oblače balske haljine, penju se na vrtoglave štikle, pa s nakarminanim usnama, s kolindastim trepavicama, po stanu imitiraju Doris Dragović, nego onih koji će priznati da su ikad u životu bili komunisti. A bilo ih je, članova Partije, prema popisu iz 1981. čak 348.054. U kasnijim godinama bit će ih još i više, jer je to vrijeme kada SKJ gubitak utjecaja na zajednicu nastoji nadomjestiti totalnim omasovljenjem. Računali su da antikomunista neće biti samo ako svi postanu komunisti. Tu su se, međutim, prevarili. Komunisti su, i to oni rigidni, jednoumni i fanatični, jedini pravi antikomunisti našega doba.
Netko bi sad mogao reći: lako je Siniši Škarici, sedamdeset i šest mu je u guzici, odavno je već u mirovini, pa može priznati da je bio u Partiji. Takvo bi priznanje moglo skupo koštati nekog, recimo, pedesetpetogodišnjaka, mog vršnjaka, mužjačinu s ozbiljnim društveno-političkim, a možda i poslovnim ambicijama, koji je postao član SKJ na primjer u vojsci, kao Titov gardist 1985. godine. Predsjednik Republike Zoran Milanović veli da mu ovih dana iz HDZ-a podvaljuju, pa objavljuju lažnu i krivotvorenu pristupnicu Partiji, čiji član, naravno, nikad nije bio. Moguće je i da nije, premda nije vjerojatno. U Partiju, naime, u to vrijeme, sredinom osamdesetih, među mladim, urbanim dečkima i curama, obrazovanim i društveno-politički zainteresiranim, kakav je bez sumnje bio Zoran Milanović, odbijali su ući samo oni koji su se vrlo svjesno odricali povlaštenog društvenog položaja koji se iza članstva naslućivao. Bilo bi doista zanimljivo u Zoranu Milanoviću danas otkrivati mladića koji je 1985, kao Titov gardist, radije birao samostan vlastite duše nego Partiju i postupno napredovanje na društvenoj ljestvici. Ako se doista iza Milanovića ne krije tajni mistik, čovjek od kamena i od principa, kakvog u njegovim javnim nastupima nismo naslućivali, bilo bi pošteno i ispravno da kaže da je bio član SKJ. Bilo bi pošteno čak i da slaže da je bio član SKJ, premda to nikad nije bio, jer bi na takav način omogućio armadi idejno i spolno neostvarenih sredovječnih i starijih žena i muškaraca da napokon pod stare dane objave svoju najveću tajnu, i da tako sebe i Hrvatsku oslobode te nepodnošljive i iritantne pretpubertetske latencije, u kojoj žive već trideset godina, onemogućavajući Hrvatskoj da odraste. Ako već neće da laže, ili ako ne želi da veliku priču o Hrvatima i SKJ svodi na vlastiti slučaj, bilo bi lijepo da predsjednik Zoran Milanović pokrene inicijativu objavljivanja evidencijskih listi SKJ, pa da se zajednica suoči sa svojim članstvom.
Siniša Škarica ulazi u zimsko more, a onda usput spomene da je bio član SKJ, i to jači član, zato što je slobodan čovjek. A biti slobodan mimo svega drugog znači imati pojam o tome koliko što u životu košta. Čovjek koji je s time načisto, drugim ljudima djeluje materijalno situirano, bogato i zaštićeno. Premda se radi o nečemu što se nikakvim novcem ne može kupiti ni osvojiti. Na jednoj su strani malobrojniji robovi vlastitog novca, materijalnog bogatstva i društvenog ugleda, na drugoj je strani more onih koji su robovi svoga siromaštva i egzistencijalne nesigurnosti. Između njih nađe se poneko slobodan. Taj zna što koliko košta. Za takvog je svejedno koliko novca ima, ali gotovo u pravilu nema ga ni malo ni mnogo.
Škarica bio je urednik u onome Jugotonu, koji je od početka osamdesetih definirao glazbene, kulturne, ali i političke afinitete jedne hrvatske i jugoslavenske generacije. Najzaslužniji je što su novi val (pogotovu) i punk u bivšoj zemlji, na cjelokupnom njezinom prostoru, bili onakvi kakvi su bili. A kako su muzika i pop-kultura u tih nekoliko desetljeća pred konačni slom komunizma u Europi bili globalno najvažnije sredstvo kulturne identifikacije poslijeratnih mladih generacija, te kako su po jugoslavenskim gradovima osamdesetih muzika i pop-kultura bili već znatno utjecajniji od škole, službenih medija i svih idejnih komisija SKJ, tako je Siniša Škarica za nas odigrao onu ulogu kakvu je za jugoslavenske ljevičare pred Drugi svjetski rat, a onda i za poslijeratne komuniste, igrao Miroslav Krleža. Škarica je bio projektant našega duhovnog obzora. I koliko god da smo se u međuvremenu promijenili, koliko god da nas je vrijeme iskvarilo, preobrazilo i pretvorilo u sliku u negativu generacije naših očeva, negdje u dubini svijesti i životnog iskustva ostalo je nešto od onog što je u nama stvorio Siniša Škarica. A dok po ljetnim taracama i plažama osluškujem što i kako pjevaju današnji klinci, pa se uvjerim da pjevaju gotovo isključivo pjesme naših mladosti i kasnih djetinjstava, pomislim da se Škaričin rad kroz njih samo nastavlja. Dok današnja Hrvatska uveliko izgleda kao da Miroslav Krleža nikad nije ni živio – pokušajte samo zamisliti aferu s eurokovanicama iz perspektive kulture unutar koje je Krleža mračne 1951. inicirao i projektirao izložbu “Zlato i srebro Zadra” – u toj i takvoj opustošenoj Hrvatskoj žilavo se, ispod službeno postavljenih mjerila, osjeća rad Siniše Škarice.
Kada Škarica izlazi iz mora, pomisliš da živimo u zemlji vječitog proljeća, i da su ove magle, kiše i zime samo epifenomeni neke kolektivne neuroze, lošeg raspoloženja, tjeskobe koju ne ublažava bromozepam nego sloboda. Šteta što ljudi koji ne šire strah ne mogu biti političari, metropoliti ni vladari.
Siniša Škarica ili samo slobodan čovjek priznat će da je bio komunist
Ne živim na fejsbuku, ali se fejsbukom služim kao radnim alatom. Ipak, katkad se dogodi da me upravo s fejsbuka oplakne val nekoga autentičnog i starinskog života. Biva to izjutra, dok je vani zima, Zagreb pritisnut leži savskim maglama i nekom sitnom kišicom što se pretvara u snijeg, a u glavi zavladala je metafizička neizvjesnost proljeća. Nikada neće doći. Neće se proljepotati i zatopliti, nego će nam trajno ostati ovako. E tada, često baš za takvih jutara, s fejsbuka se u skladu s cukerberškim algoritmima, javlja Siniša Škarica, da svijetu s kontinenta objavi da se upravo okupao. Kršan i jak, mnogo očuvaniji i njegovaniji blizanac Davida Lyncha, čovjek s najvećim rasponom osmijeha u nas, mokar, u kupaćim gaćicama, pozira Škarica s morem za leđima. U bolesna koronska vremena, dok ljudi ne izlaze iz svojih domova, i u svojim nesretnim glavama domišljaju pripovijesti i teorije o onom što ih je strefilo, Siniša Škarica se kao kakav ludi i slobodni milijunaš kupa u zimskome moru. U zajednici koja je grdno postradala, pa se često čini da joj nema spasa, on je taj spašeni i zaštićeni.
A evo i zašto je i kako, kojim i kolikim bogatstvom, Siniša Škarica zaštićen u vrijeme kada svi mi stradavamo. Prije nekoliko večeri gostovao je u emisiji A strana, koju čak i ja gledam, premda se inače suzdržavam od koprofagije i gledanja HTV-a, ali A strana nešto je što bi bilo grehota propuštati. E, u toj se emisiji Škarica raspričao s rock kritičarem Pecom Popovićem o dobrim starim vremenima, pa je, govoreći o pjesmi “Maljčiki” i albumu “Beograd paket aranžman”, iz čista mira, kao da je upravo zagazio u februarsko more adrijansko, priznao nešto što Hrvati nikad ne priznaju – da je bio član Partije. A onda je, u nastavku, šeretski pridodao da je pritom bio i nešto jači član Partije, što mu je omogućilo da zaštiti “Maljčike” od pravovjernog komesarskog sumnjičenja jednoga mlađeg druga. Ne reče Škarica kojega.
Mislim da je u ovih trideset godina hrvatske neovisnosti i hrvatskog praroditeljskog srama to bilo prvi put da je tako netko u javnom razgovoru očitovao svoje članstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Da, bilo je i ranije onih koji nisu mogli sakriti da su bili komunisti, ali takvi ili su se predstavljali kao unutrašnji neprijatelji i tobožnji nacionalisti, ili su se zvali Stipe Šuvar. Mimo Stipe Šuvara ne mogu se, nemojte mi to zamjeriti, sjetiti nijednoga jedinog među onim Hrvatima za koje je previše očigledno da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije, koji se ne brani time da je ustvari bio naš čovjek u njihovim redovima. U današnjoj Hrvatskoj mnogo je više dobrih i konzervativnih očeva porodice koji će javno priznati da, kad im djeca odu u školu, a žene na posao, oblače balske haljine, penju se na vrtoglave štikle, pa s nakarminanim usnama, s kolindastim trepavicama, po stanu imitiraju Doris Dragović, nego onih koji će priznati da su ikad u životu bili komunisti. A bilo ih je, članova Partije, prema popisu iz 1981. čak 348.054. U kasnijim godinama bit će ih još i više, jer je to vrijeme kada SKJ gubitak utjecaja na zajednicu nastoji nadomjestiti totalnim omasovljenjem. Računali su da antikomunista neće biti samo ako svi postanu komunisti. Tu su se, međutim, prevarili. Komunisti su, i to oni rigidni, jednoumni i fanatični, jedini pravi antikomunisti našega doba.
Netko bi sad mogao reći: lako je Siniši Škarici, sedamdeset i šest mu je u guzici, odavno je već u mirovini, pa može priznati da je bio u Partiji. Takvo bi priznanje moglo skupo koštati nekog, recimo, pedesetpetogodišnjaka, mog vršnjaka, mužjačinu s ozbiljnim društveno-političkim, a možda i poslovnim ambicijama, koji je postao član SKJ na primjer u vojsci, kao Titov gardist 1985. godine. Predsjednik Republike Zoran Milanović veli da mu ovih dana iz HDZ-a podvaljuju, pa objavljuju lažnu i krivotvorenu pristupnicu Partiji, čiji član, naravno, nikad nije bio. Moguće je i da nije, premda nije vjerojatno. U Partiju, naime, u to vrijeme, sredinom osamdesetih, među mladim, urbanim dečkima i curama, obrazovanim i društveno-politički zainteresiranim, kakav je bez sumnje bio Zoran Milanović, odbijali su ući samo oni koji su se vrlo svjesno odricali povlaštenog društvenog položaja koji se iza članstva naslućivao. Bilo bi doista zanimljivo u Zoranu Milanoviću danas otkrivati mladića koji je 1985, kao Titov gardist, radije birao samostan vlastite duše nego Partiju i postupno napredovanje na društvenoj ljestvici. Ako se doista iza Milanovića ne krije tajni mistik, čovjek od kamena i od principa, kakvog u njegovim javnim nastupima nismo naslućivali, bilo bi pošteno i ispravno da kaže da je bio član SKJ. Bilo bi pošteno čak i da slaže da je bio član SKJ, premda to nikad nije bio, jer bi na takav način omogućio armadi idejno i spolno neostvarenih sredovječnih i starijih žena i muškaraca da napokon pod stare dane objave svoju najveću tajnu, i da tako sebe i Hrvatsku oslobode te nepodnošljive i iritantne pretpubertetske latencije, u kojoj žive već trideset godina, onemogućavajući Hrvatskoj da odraste. Ako već neće da laže, ili ako ne želi da veliku priču o Hrvatima i SKJ svodi na vlastiti slučaj, bilo bi lijepo da predsjednik Zoran Milanović pokrene inicijativu objavljivanja evidencijskih listi SKJ, pa da se zajednica suoči sa svojim članstvom.
Siniša Škarica ulazi u zimsko more, a onda usput spomene da je bio član SKJ, i to jači član, zato što je slobodan čovjek. A biti slobodan mimo svega drugog znači imati pojam o tome koliko što u životu košta. Čovjek koji je s time načisto, drugim ljudima djeluje materijalno situirano, bogato i zaštićeno. Premda se radi o nečemu što se nikakvim novcem ne može kupiti ni osvojiti. Na jednoj su strani malobrojniji robovi vlastitog novca, materijalnog bogatstva i društvenog ugleda, na drugoj je strani more onih koji su robovi svoga siromaštva i egzistencijalne nesigurnosti. Između njih nađe se poneko slobodan. Taj zna što koliko košta. Za takvog je svejedno koliko novca ima, ali gotovo u pravilu nema ga ni malo ni mnogo.
Škarica bio je urednik u onome Jugotonu, koji je od početka osamdesetih definirao glazbene, kulturne, ali i političke afinitete jedne hrvatske i jugoslavenske generacije. Najzaslužniji je što su novi val (pogotovu) i punk u bivšoj zemlji, na cjelokupnom njezinom prostoru, bili onakvi kakvi su bili. A kako su muzika i pop-kultura u tih nekoliko desetljeća pred konačni slom komunizma u Europi bili globalno najvažnije sredstvo kulturne identifikacije poslijeratnih mladih generacija, te kako su po jugoslavenskim gradovima osamdesetih muzika i pop-kultura bili već znatno utjecajniji od škole, službenih medija i svih idejnih komisija SKJ, tako je Siniša Škarica za nas odigrao onu ulogu kakvu je za jugoslavenske ljevičare pred Drugi svjetski rat, a onda i za poslijeratne komuniste, igrao Miroslav Krleža. Škarica je bio projektant našega duhovnog obzora. I koliko god da smo se u međuvremenu promijenili, koliko god da nas je vrijeme iskvarilo, preobrazilo i pretvorilo u sliku u negativu generacije naših očeva, negdje u dubini svijesti i životnog iskustva ostalo je nešto od onog što je u nama stvorio Siniša Škarica. A dok po ljetnim taracama i plažama osluškujem što i kako pjevaju današnji klinci, pa se uvjerim da pjevaju gotovo isključivo pjesme naših mladosti i kasnih djetinjstava, pomislim da se Škaričin rad kroz njih samo nastavlja. Dok današnja Hrvatska uveliko izgleda kao da Miroslav Krleža nikad nije ni živio – pokušajte samo zamisliti aferu s eurokovanicama iz perspektive kulture unutar koje je Krleža mračne 1951. inicirao i projektirao izložbu “Zlato i srebro Zadra” – u toj i takvoj opustošenoj Hrvatskoj žilavo se, ispod službeno postavljenih mjerila, osjeća rad Siniše Škarice.
Kada Škarica izlazi iz mora, pomisliš da živimo u zemlji vječitog proljeća, i da su ove magle, kiše i zime samo epifenomeni neke kolektivne neuroze, lošeg raspoloženja, tjeskobe koju ne ublažava bromozepam nego sloboda. Šteta što ljudi koji ne šire strah ne mogu biti političari, metropoliti ni vladari.